VLADO GOTOVAC

ljudska sudbina na brisanom prostoru domovine

Od svojih srednjoškolskih dana Vlado je Gotovac u stalnom okruženju malomještanskog, provincijaliziranog mentaliteta, koji, zbog svojih egzistencijalnih tjeskoba, ne trpi previše od društvenog stida i morala zbog služenja svakoj vlasti u smjenama i ideološkim mijenama. I to je onaj isti mentalitet, koji, i prema osvjedočenju i intelektualnom iskustvu Franca Werfela, naprosto prezire i zazire od riječi intelektualac. Pa zar je onda neko čudo što se u okruženju takvog mentaliteta događalo pjesniku i intelektualcu Vladi Gotovcu? A jednako tako još je manje čudo što je upravo pjesnik i intelektualc Vlado Gotovac, robijaški uznik i stradalnik za samostalnu i neovisnu Republiku Hrvatsku, prvi javno zapitao: ”Hrvatska da, ali kakva Hrvatska?”

To je zabrinulo vlast koja je vladala u neovisnoj i pravno slobodnoj Hrvatskoj. Dakako, na nešto suptilniji i drukčiji način, nego što je takvo pitanje brinulo vlast i ideologiju koja je otišla u ropotarnicu povijesti. Zbog nacionalizma se nije više moglo suditi u nacionalno slobodnoj državi. Odgovoriti na ”provokativno” pitanje Vlade Gotovca valjalo je odgovoriti vremenu i događajima na primjereniji način: ukloniti ga možda na nekom brisanom prostoru domovine, i ne dopustiti ”hrvatskom Havelu” da usmjeri hrvatsku tamo, gdje joj je prirodno geopolitičko mjesto – prema zapadnoj Europi. Taj njihov, vladalački recept je predvidio sam Gotovac, koji je često u odvažnom zauzimanju za slobodu pojedinca, kao nositelj slobode svake zajednice, društva, nacije, gotovo predosjećao nove opasnosti, za osobnu, i slobodu svakog pojedinca. Može li se zaboraviti onaj, jedan od najmračnijih prizora u pokušaju političkog zločina, pulski pokušaj ubojstva pjesnika i humaniste Vlade Gotovca?

Uvijek na brisanom prostoru Domovine, pitanja o slobodnom i časnom postojanju svakog pojedinca, o slobodi kao prvom i temeljnom pitanju da se uopće postoji, živi i radi – nisu bila retorička ni metaforička pitanja da bi se dopadljivo stilizirala fraza kao pitanje o slobodi. Ono je bilo ugrađeno u njegov kantovski kategorijalni moralni i misaoni sustav, usmjeren prema nedvosmislenoj kritici onih kojima su vlast i vladanje samo sredstvo za postizanje ciljeva: uzurpacije, posjedovanja na račun osiromašenja i cijele zajednice ako to njihova nemoralna nezasitost traži i želi. U takvoj gotovo iracionalnoj poružnosti, progresivnom širenju i jačanju apetita društvene i političke amoralnosti, Gotovac je izgrađivao svoje pjesničko, esejističko, filozofsko i polemičko djelo, znajući, dakako, da neće izmijeniti svijet takvih ”vrlina”, ali ni odustati da mu se suprotstavi, i ne pristati na njegove ponude. Dovoljno je navesti samo nekoliko naslova iz njegove bogate bibliografije, da se već i u samim naslovima pojedinih zbirki pjesama i eseja, raspozna njegovo ljudsko načelo življenja i stvaranja.

”Opasni prostor”, ”I biti opravdan”, ”Zabranjena vječnost”, ”Crna kazaljka”, ”Crna jedra”, ”Moj slučaj”... i stotine naslova drugih eseja i polemika, ciklusa pjesama, i pjesama pojedinačnom, svjedoče o neprestanoj zauzetosti pojmom egzistencije i slobode; i onda kad piše pjesmu slušajući svog omiljenog skladatelja Johana Sebastijana Bacha; kad ispisuje naslove za Hrvatsku: ”Zamke našeg puta”, ”Sloboda i vjernost istini”, ”Hrvatska kao uzbuna”; kad polemizira sa stvarnošću svakodnevnice: ”Prema svakodnevnom”,” Scena našeg svijeta”, ”Nastojim dobiti život”, ”Slobodna samoća”; kad u zatvorskoj ćeliji stvara jedinstven rukopis hrvatske književnosti koja je obično prešućivala ideološke zločine vlasti u nadi da će joj nedužnost jednom biti vraćena i rehabilitirano vrijeme uzaludne patnje. Moglo bi se jednostavno reći: da Vlado Gotovac, sva svoja esejistička i polemička poglavlja, dnevničke cjeline i fragmente, etička i druga filozofska razmišljanja sa temom ”zločina i kazne” stvara pod motom što ga ispisuje u ”Zvjezdanoj kugi”: U TRENUTKU KADA PRAVDA ZAŠUTI, ISTINU MORAŠ ZASTUPATI SAM.

Gotovčev pjesnički i esejistički duh, kojem na adekvatan način pripada i njegova liberalna politička zauzetost, posebno njegovo tribunalno govorništvo, u cjelini se smješta u drugu polovicu dvadesetog stoljeća, u središnji i avangardni dio hrvatske književnosti; dakle od početka pedesetih do samog kraja stoljeća. Prema shemi književne povijesti kratkog daha i trajanja, kakvim često biva i hrvatska književna povijest pisana u odgojno-školničke svrhe i namjene, Gotovac je istaknuti predstavnik takozvane ”krugovaške” generacije. To u doslovnom smislu i značenju nije netočnost, ali je istovremeno i silna ograničenost za širinu i dubinu njegova pjesničkog i esejističkog duha. Naime, njegova poetika i u lirici i u eseju izrasta, ali i nadrasta matoševićevsko-ujevićanske teme i sintakse, proširuje granice njihova zapadno- europskog kruga sve do pojave novog talijanskog, španjolskog i engleskog pjesništva. Eliota nije samo otkrivao, već i usvajao njegovu misaonu metafizičku refleksivnost, dajući na primjer u svojoj poemi ”Jeka” zamah svom talentu pred kojim su mnogi pjesnici i, posebno, kritičari (još i danas) ostali zatečeni. Dakako, pretjerano bi bilo reći: i zbunjeni, ipak sumnjičavi, i za svaki slučaj pomalo distancirani. Ništa neobično, i kao uvijek: kad dolaze oni koji su pozvani da svijet književnosti, pjevanja i mišljenja podignu na višu razinu, na onaj stupanj nove stvaralačke mogućnosti, bez koje se ne otvaraju ni vrata nove književnosti.

A kroz Gotovčeva vrata književnosti već ulaze nove generacije pisaca, pjesnika u novo stoljeće stvaranja, među kojima su, zasigurno, i njegovi sljedbenici, koji će za razliku od njegovih generacijskih suvremenika, znati mudro i odvažno kritički govoriti o djelu svoga prethodnika i učitelja.

Pisano u Zagrebu,
čitano u Tuzli, 27.09.2002.
na promociji instituta ”Vlado Gotovac”.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]