Zilhad Ključanin

 

EKOMPOZICIJA MISTIČNOG JEDINSTVA SVIJETA:

Haremska lirika Ahmeda Muradbegovića

 

Ahmed Muradbegović (1898–1972) objavio je knjigu poezije – Haremska lirika (”Tisak Hrvatskog štamparskog zavoda D. D.” Zagreb, 1921) – i, nakon nje, dvadesetak pjesama u međuratnim časopisima: ”Gajretu”, ”Vijencu”, ”Novom beharu” i ”Novoj Evropi”. Tek u novije vrijeme Muradbegovićeva poezija će biti prepoznata kao jedan od začetaka naše avangarde. [1] Takav stav se zasniva na poetičkim okvirima hipermodernizma, gdje je ”apstrakcija mogući bijeg u duhovno, prelazak u transcedentalno, odlazak iz fizičkog u metafizičko, iz egzoterijskog stava i mišljenja u ezoterijske sisteme vrijednosti” [2] . Kod Muradbegovića su, doduše, kako primjećuje Enes Duraković, još vidljivi utjecaji ”dva osnovna vida muslimanske pjesničke tradicije: misticizam, karakterističan za umjetničku poeziju i erotika, kojom je presočena usmena, lirska tradicija” [3] , ali – u tome i jeste Muradbegovićev avangardni iskorak – mistični i erotski elementi su u ovoj poeziji (bespovratno!) dekomponirani, pa i više od toga – opozicionirani [4] . Postupak opozicioniranja mističkog i erotskog koji je učinio Muradbegović (na početku XX stoljeća) sasvim je u skladu sa poetskim, pa i gnoseološkim, zahvatima moderniteta u atomiziranju jedinstvene slike svijeta, zahvatima čije će rezultate koristiti moderni i postmoderni bosanski pjesnici sve do danas.

Dekompozicija mističnog jedinstva svijeta, kako je imenuje Duraković, kod Muradbegovića se ogleda (i) u strukturnim elementima njegove lirike koje bismo mogli označiti kao pobožne. Pokušajmo obrazložiti tu tvrdnju analizom nekoliko Muradbegovićevih pobožnih pjesama.

Haremsku liriku otvara pjesma Topole, koja pokušava ostvariti jedan ”vid jedinstva na način koji omogućuje uporednu egzistenciju pjesničkog subjekta koji stremi suncu i sunca kao objekta doživljajnog saznanja, doživljeno jedinstvo u ovoj pjesmi…” [5] , ipak je (samo) invokacija jednog, negdašnjeg, sretnog doba, mogućeg doba elementarnosti, prirodne i ljudske, ”zemaljske i nebeske”:

 

(…) I staj’o sam tako na vrsima vašim,
silan, neizmjeran, ko praotac džina
I požudno ruke u nebesa dizo,
Da dokučim sunca s jezivih visina…
A daleko tamo, gdje daljine huje,
Kočilo se ono u srcu azura…
I s oholom pjesmom vjetra i oluje
Silazilo u me, čišće od biljura… (…)

 

Za razliku od tog pokušaja jedinstva dvaju elementarnosti, gdje se mogući povezitelj prirodnog i ljudskog eksplicitno ne otkriva, u pjesmi Molitva se transformira u Boga ”u smislu islamskog monoteizma” [6] . Pokušaj jedinstva ovdje je pobožno zasnovan, dosezanje Boga kroz molitvu, preko najprirodnijeg i najsuštastvenijeg čina ljudskog duhovnog sabiranja – klanjanja. Lirski akter je ženskoga roda (djevojka, djevojčica?), čiji odabir pojačava težnju za Božijim spoznanjem (nevinost je zalog za to spoznanje):

 

Tijelo pada u čarobnom luku,
I pobožno igra sitna noga:
Ona – plesom malih, bijelih ruku
I nevinim tijelom – moli Boga. (…)

 

Pobožnu težnju za Božijim okriljem pojačava i spoljnja orkestracija, gradirana od prigodne temporalnosti (poziv na molitvu s munare) do sveopćeg antropomorfizma prirodnog zanosa (ružica koja klanja):

 

(…) Akšam… pjesma večernjih daljina
S visoke munare pada doli…
Ona ćuti snagu vječnog dina…
Njena vjera plesom Boga moli…
Pod pendžerom crven bokor diše,
Gleda… dršće soba, puna granja:
U mraku se grm ružica njiše
I – ko ona – klanja, klanja, klanja… (…)

 

Na kraju se potpuno otkriva jedno pobožno htijenje, gdje je ”Bog doživljen u svojoj beskonačnosti, a čovjek – kao biće koje se u stanju molitvene pribranosti predaje Bogu, oslobađajući se svoga ljudskog ega u prisustvu Božije sveobuhvatnosti” [7] :

 

(…) Na šarenom sagu šušti šapat
Malih, strasnih usta, riječi šume:
Bože, ja ću sebe s tobom stapat,
Ja ću unić’ u te, il’ ti u me…!

 

No, stapanje ipak nije postignuto, ostalo je kao pobožna želja, nagoviješ tena mogućnost čiji je zalog ostvarivosti sam čin klanjanja, namaza.

U svetoj noći je pjesma sličnog ambijenta i, gotovo iste, motivike kao Molitva: dok ”mjesečina slazi sa mramornih gora / U halvatu mole hanumice same…”. Razlika je u pluralnom lirskom akteru, a i drukčijoj doživljajnoj vizuri:

 

(…) Njihove se oči pune gluhe tame
I tišine mrtvih, zaključanih dvora…
Slaze svete noći, pobožne i mlade,
Tužno djeve mole iz svetog Kur’ana…
Sjećajuć se grijeha prohujalih dana
kaju se i plaču i ljube serdžade. (…)

 

Čitav osjećajni registar je, zapravo, čudno postavljen. Bogu se mole hanumice, dakle mlada bića, očekivati je, puna životne radosti, pa bi i molitva takvih bića trebala biti poletna i radosna. Ali, upravo je suprotno: noći su pobožne i mlade, a ta mlada bića tužno mole iz svetog Kur’ana, u kajanju i grizoduš ju zbog počinjenih grijeha! (Kakve to ”silne” grijehe, pitamo se, mogu imati tako mlada bića?) Kako protumačiti tu očitu disproporciju doživljajnosti u ovim stihovima? Može li nam pomoći uvođenje konteksta, koji bi, barem djelomično, odgovorio na pitanje: zašto se mlade djevojke tužno mole Bogu? Odgovor bi mogao slijediti iz konteksta koji bi, na primjer, ukazivao na ”strogost vjere” koja traži takav (skrušen, ”tužan”, grizodušan) odnos prema sebi. Ali Muradbegović nam ne nudi takav kontekst: on izrijekom kaže da su ”svete noći pobožne i mlade”, Kur’an jeste svet, ali nigdje u Muradbegovićevom kontekstu se ne kaže da je, primjerice, ”strog”, ili takav da izaziva osjećanje koje pokazuju djevojke što se mole. Drugi kontekst je, opet, mogao biti određeni pretekst koji je izvana uvjetovao takvu osjećajnost (rat, neka druga nesreća i stradanje…). No, takav pretekst se ne može ni naslutiti u ovoj pjesmi. A ni okvirni tematski kontekst, sadržan u haremu (kao zatvorenom prostoru) ne daje odgovor zašto ”tužne hanumice plačno se mole u svetoj i mladoj noći”. Može se zamjeriti da sâm kontekst nije tražen u cjelini same pjesme, pa, evo i ostalih stihova:

 

(…) Ostaviše negdje, tugom prekrivene,
Sve mladosti čežnje, ko djetinjsku priču,
Pa pobožno, tiho usnicama miču,
Ko na smrtnom času iznemogle žene.
Mjesečina zađe za mramorne gore…
U halvatu mole hanumice same,
A njihove duše, pune duge čame,
Naliče na mrtve, zaključane dvore…

 

Da li smo sada dobili odgovor na pitanje: zašto se javlja začuđujuća disproporcija doživljajnosti u pjesmi U svetoj noći? Mada u stihovima ”ostaviše negdje, tugom prekrivene / Sve mladosti čežnje, ko djetinjsku priču” može zazvučati nekakav neodređen odgovor (sa novim pitanjima: kako mogu mlade hanumice ostaviti sve čežnje mladosti?; zašto?, itd.) – odgovor i dalje nismo dobili. Možemo, povrh svega, potražiti kontekst u evidentnom Muradbegovićevom ekspresionizmu, gdje dominiraju ”alogičnost slike… i disperzija lirskog subjekta i poetske strukture kao rezultati ekspresionističke apstraktnosti iz koje polazi pjesma” [8] – ali će nam odgovor, čini nam se, i dalje izmicati. Na samom kraju, odustajući od konačnog konteksta, možemo samo iznova ukazati na generalnu Muradbegovićevu poetičku intenciju za dekomponiranom slikom svijeta, koja se u slučaju pjesme U svetoj noći ogleda (čak) i u dekomponiranju pobožnog.

Pjesma Sijeda kaduna, za razliku od U svetoj noći, doživljajno i kontekstualno je jasna. Ekspresionistički strukturirana (sa onom znanom ekspresionistič kom ”dostojanstvenom hladnoćom”), motivira star(ij)u ženu, kadunu, koja, u šutnji, zbira svoj život, u kojem su ”godine u samoći mrle… i ginuli dani u duboku tminu…”. Dosezanje jedinstva sa svijetom se i ne pokušava, samo se mirno osluškuje kumrija koja ”kliče vječnosti Kur’ana”, ”a ona – gle – tiho, ko lišće sa grana, / Pjeva im kaside, bez stiha i riječi”.

Opozicioniranje mističnog i erotskog kod Muradbegovića je najrazvidnije u pjesmi u prozi Kraljici ljepote. Ta se pjesma ”razotkriva kao tvorevina što iskazuje nemoć pjesničke riječi da saopći neizrecivost mističnog iskustva, izravno ostvarena u stanju osjećanja, koje je vođeno spoznajnim ciljem. U ovoj pjesmi takav cilj vodi spoznaji ljepote kao najljepšem izražaju kreativne aktivnosti božanskog Bića” [9] . Bog je stvorio Ljepotu (personificiranu u Kraljici ljepote), ali se ona nikad ne ukazuje u svojoj veličajnosti, da zasjedne na ”prazni prijesto Ljepote, koji te čeka… koji te dugo čeka”:

(…) Vječni Allah, koji je prosuo po nebu zvijezde, po zraku ptice… zakopao je u morske dubine biser, zlato i merdžane… a nju je poslao na zemlju – najljepši dio svoga velikog čina – kao svoj najdraži ures… Zato smo i mi žedni njezinoga soka i gladni njezine nasmijane duše… Ukaži nam se kraljice…! Mi ćemo te provesti kroz sunčane oblake i posaditi na prazni prijesto Ljepote, koji te čeka… koji te dugo čeka. (…)

Nemogućnost punine i jedinstva svijeta simbolički je najupečatljivije izražena u pjesmi Krnjava munara. Munara i jeste simbol ljudskog nastojanja za Božijom vertikalom, no krnjava munara je eklatantna slika razgrađenog jedinstva Boga i čovjeka. To jedinstvo je, po Muradbegoviću, nekad bilo moguće, na njega pjesnik ukazuje u stihovima koji ambijentiraju jedno posebno vrijeme, ”kada ponoć bahne…”, a ”u mističkom mraku šulja se legenda”, u kojoj ”lagahno se bude pjesme šedrvana, / U svilenom plaštu mjesečine stare, / Podiže se radost mrtvih ramazana”. Načas u tom razbuđenom skladu sve oživi: ”Iz grobova raste šuma crnih sjena, / S jašmacima dugim; fenjeri i svijeće / Osvjetljuju tamu; dječica i žena / Po rasutom hramu povorka se kreće…”. No, sa jutrom, ”kad mujezin stari / Budi pjesmom sunce i kandilje gasi”, sklad nestaje, ostaje samo njegova opsjena, u kojoj sjene ”lagahno bježe nebom, ko talasi…”.

Ekspresionistička vizija svekosmičkog rasula prisutna je u Muradbegovićevoj pjesmi Pogreb. ”U njoj su pokidane veze između čovjeka, Boga i kosmičkog univerzuma. Umjesto titanske uznositosti u Topolama i ljudskog samoponištenja u prisustvu Božije sveobuhvatnosti u Molitvi, u Pogrebu se javlja ‘sablast gorda’, kao simbol božanske svemoći, ustremljene protiv prirode i ljudi u odsudnom trenutku sveopće katastrofe” [10] .

Kulminaciju pobožne intencije dosezanja jedinstva s Bogom Muradbegović ostvaruje u dužoj pjesmi, skoro poemi, Vođa karavana. Ova ”epska slika”, kako je naznačava autor, a koja od epskog gotovo nema ništa (osim, možda, slike jednoga povijesnog događaja u uobrazilji muslimanskog svijeta, i patosa kojim je taj događaj ”ispričan”), – lirska je transpozicija puta Muhammeda a.s, ”kao vođe karavana bogate Hatidže, kasnije njegove žene – i to u času, kad se u njem bude nacionalne i religiozne ideje, kad ga muči tajna bivstva i kad mu ponutricom trese snaga njegova plahovitog genija”. Objašnjenje o akteru nam daje autor na kraju pjesme, bez njega skoro da ga i ne bismo mogli imenovati posljednjim Božijim poslanikom. Denominacija lirskog subjekta, međutim, ovdje je poetski učinkovita: s jedne strane, omogućila je potpunu lirizaciju iskaza, a, s druge, uopćila i posve učovječila jednu pobožnu egzistenciju. Naposljetku, autorovo nominiranje lirskog subjekta (tek) u dodatnom objašnjenju za stupanj više je uzdiglo esencijalna pitanja koja lirski akter postavlja, sebi i nama. On, na primjer, pita:

 

(…) Bože! – što me sape okovima stijena
I uguši plaštem nebeskoga trijema
Vidovitost moju? – i sad vaseljena
Za mene je tajna, duboka i nijema… (…)

 

Takva pitanja su predposlanička, ne može ih postavljati Božiji poslanik, ali su primjerena svakome čovjeku, pa i Muhammedu a.s. koji se približava Bogu. To približavanje se dešava kroz molitvu, prvo da bi se uništile pojave i stvari neprilične Bogu, a, potom, da se doživi najviši stupanj spoznaje – da se vidi ”Božije lice”:

 

(…) Daj mi pečat znanja, daj mi munje hole,
Pod kubetom Kjabe, da uskrsnem snova
Satirući u prah poganske idole
I kumire lažne – vjeru pradjedova!
Daj mi, da Te vidim, Bože, gospodaru,
I ko vjerni sluga, da se spustim nice
Pred vječnošću tvojom i u silnom žaru.
Da upijem u se božansko Ti lice.
Daj mi, da Te vidim! I ko rijeka bujna
Da nabreknem snagom istine i vjere (…)

 

Dosezanje Boga, ipak, ostaje u intenciji, želji i molbi (koje će biti uslišene tek poslije, i biti krunisane Božijim poslanstvom). Muradbegović dalje ne ide, njegova dekompozicija mističnog jedinstva svijeta time je završena i zaokružena, s amplitudom od raspukle elementarnosti prirode i čovjeka, preko nemogućnosti stapanja s Božanskim kroz primarni odnos (molitvu) prema Njemu, do predposlaničkog spoznajnog stadija.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]