ISAKOVIĆEVO BAVLJENJE KNJIŽEVNOM BAŠTINOM

Književnik Alija Isaković je – uporedo sa radom na oblikovanju vlastitog beletrističkog djela, kritičarskog praćenja savremene književnosti i traganjem na području bosanskog jezika - predano proučavao, u dugom nizu godina, zatečena djela bošnjačke usmene i pisane književnosti, tj. bavio se onim područjem koje se uobičajeno označava književnom baštinom. Učinci ovog proučavanja uglavnom su sabrani u knjigama Neminovnosti i Jednom, a ne treba zaboraviti doprinos istraživanju bosanskohercegovačke, a posebno bošnjačke književne baštine koji je Isaković dao kao urednik časopisa Život te biblioteka ”Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine”, ”Savremena književnost Bosne i Hercegovine” (u 50 knjiga) i ”Muslimanska književnost XX vijeka” (u 25 knjiga), u okviru izdavačke kuće ”Svjetlost”. Naime, u nizu godina Isaković je – najprije kroz rubriku ”Baština” časopisa Život, a kasnije kao urednik ili član redakcija spomenutih biblioteka u ”Svjetlosti” – dao nemjerljiv doprinos brojnim prilozima, kao i zasebnim knjigama sa područja bošnjačke i bosanskohercegovačke književne baštine.

Za raznovrsnost pristupa i upečatljivost Isakovićeva bavljenja bošnjačkom književnom baštinom od posebnog značaja – na različit način i različitim opsegom – bilo je njegovo prijateljevanje, ali i saradnja sa Janom Beranom, Mustafom Ćemanom, Muhsinom Rizvićem i Muhamedom Begom Gradaščevićem.

Sa Janom Beranom Isaković se upoznao radeći na televiziji i plod njihove saradnje bio je niz emisija sa područja bosanskohercegovačke književne baštine. Upoznavanje sa vjerodostojnim okruženjem ambijentalnih cjelina u kojima su djelovali bosanskohercegovački književnici ili sa lokalitetima i područjima na kojima su se odvijali događaji koji su opjevani u epskim ili baladič nim pjesmama te prostorima kojima su se kretali historijski preci epskih ili baladičnih junaka – sve je to na najbolji način uticalo na pravac i kakvoću Isakovićeva bavljenja književnom baštinom. S druge strane, Beranova vrijedna i bogata biblioteka bila je mjesto gdje se Isaković, koji je dječačke i mladalačke godine proveo školujući se i krećući se Jugoslavijom, ali prostorima izvan uže domovine, napajao novim i uzbudljivim saznanjima o slojevitoj prošlosti Bosne. Dugogodišnja plodna saradnja sa bibliofilom i bibliografom Mustafom Ćemanom započela početkom sedamdesetih godina proteklog stoljeća, u vrijeme pripremanja Biserja, prve antologije bošnjačke književnosti, i nije prestajala do kraja Isakovićeva života. Isakovića i Ćemana nije povezivala samo tragalačka strast na području bošnjačke književne baštine, nego i duboko i dirljivo prijateljstvo, prekaljeno u godinama ponekad mukotrpnih i tegobnih istraživanja, ali i zamamnih i uzbudljivih otkrića, čije su radosne učinke prenosili i na širu, kulturnu javnost zajednice u kojoj su djelovali. Jedno takvo blagovremeno otkriće ticalo se dvijestote godišnjice objavljivanja Hasanaginice u znamenitoj knjizi Alberta Fortisa o putovanju po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia, Venecija 1774). Nekoliko mjeseci prije početka zaokruživanja obljetnice, Ćeman je to javio Isakoviću, a ovaj se zaputio u pjesnički zavičaj balade (zabiokovsku dalmatinsku Zagoru), napisao o tome putopisni prilog, koji je osvanuo 1. 1. 1974. godine u kulturnom dodatku Vjesnika u srijedu, vrlo rasprostranjenog i rado čitanog lista u bivšoj Jugoslaviji. Bio je to zgoditak od nesagledivog značaja za ponovno vrednovanje glasovite balade, ali i brojnih drugih književnih i kulturnih sadržaja s njom u vezi. Pravovremeno otkriće obljetnice i njezino obznanjivanje Isakovićevim tekstom Hasanaginici u pohode dovelo je do podizanja napona u dobrom smislu riječi u kulturnoj javnosti ondašnje Jugoslavije. Najavljeno je i tokom godine održano nekoliko skupova posvećenih baladi o plemenitoj Hasan-aginoj ljubi i sadržajima koje ova pjesma pokreće. Brojne su se ustanove i pojedinci utrkivali u nastojanju da organiziraju što kvalitetniji skup ili da objave što originalniji prilog o ”baladi vrhunske ženstvenosti”, kako ju je označio Isaković. U svemu nije bilo nevažno da je u ovim dešavanjima Bosna bila u odlučnoj prednosti. Osim objavljivanja pretiska Fortisove knjige i tematskog usmjerenja te kasnijeg zbornika radova Kongresa Saveza udruženja folklorista Jugoslavije, održanog sjeseni 1974. u Čapljini, kao najvažniji, opipljivi učinak te prednosti ostao je zbornik Hasanaginica 1774 – 1975, najkvalitetniji zbornik potaknut obljetnicom, koji je priredio i uvodni tekst za nj napisao A. Isaković, a bibliografiju je pripremio Mustafa Ćeman.

Od nemalog značaja za Isakovićevo bavljenje književnom baštinom bilo je prijateljevanje i saradnja sa Muhsinom Rizvićem. U susretima sa Rizvićem Isaković je nalazio ne samo provjeru i potvrdu u odgovoru na pitanja i zdvojnosti u vezi sa vlastitim istraživanjima, nego i prijateljsku riječ razumijevanja i ohrabrenja. Isaković je od Rizvića dobijao odlučnu podršku za svoja bavljenja. Osim toga, Rizvić je Isakoviću bio dobrohotni posrednik za susretanja sa Midhatom Begićem, što je bilo od velike važnosti za Isakovićevo uređivanje časopisa Život. Rizvić je također bio nesebični domaćin i posrednik u brojnim susretima i upoznavanjima Isakovića sa svojim mlađim kolegama, što je konačno urodilo prilozima u časopisu Život te posebnim knjigama pa i čitavim edicijama u izdavačkoj kući ”Svjetlost” (naprimjer, Bošnjačka književnost XX vijeka u 25 knjiga, koju je priredio prof. dr. Enes Duraković). Konačno, Isakovićevo prijateljevanje sa Muhamedom Begom Gradaščevićem, bibliofilom i pripadnikom gradačačke porodice koja je dala Zmaja od Bosne, nije imalo kulturološko-literarizirajuću potku, kao u prethodnim primjerima, nego draž neposrednog dodira sa ”živom baštinom” u okruženju starobosanskog ugođaja stareničke kuće Husein-kapetanovih srodnika, sa svim slojevima i nanosima bošnjačke vjetrometine u ovom dijelu Bosne, na udaru velikih valova novih vremena (vidjeti putopisnu dionicu Zmaj od Bosne u knjizi Jednom). Nalazeći se često u – za prijatelje i namjernike uvijek otvorenom – domu Gradaščevića, gdje su ugoščavani i danas već minuli (Meša, Skender, Ćamil...), i danas još uvijek djelujući prvaci bošnjačke književnosti i kulture (Ibrišimović, Horozović, Alispahić...), Isaković se opuštao i davao sebi oduška u društvu sa Begom Gradaščevićem i onim nešto mlađim kulturnim poslenicima koji su bili privučeni pregnućima u književnosti i kulturi koje su predvodili on i Muhsin Rizvić. Bilo je to vrijeme narastajućeg ”bošnjačkog nacionalizma”, sedamdesetih i osamdesetih tek minulog stoljeća, kada su se nešto mlađi sljedbenici i nastavljači Rizvićeva i Isakovićeva djela okupljali, na ideji bošnjačkog ”narodnog preporoda”, oko časopisa Život i izdavačke kuće ”Svjetlost”, u veoma pogodnoj klimi ”republičke državnosti” Bosne i Hercegovine.

Svoju usmjerenost ka istraživanju bošnjačke književne baštine Isaković je ondašnjoj jugoslavenskoj kulturnoj javnosti obznanio 1967. godine, kada se u izdanju zagrebačke izdavačke kuće ”Zora” pojavila knjiga Pjesme Avde Karabegovića Hasanbegova. Prije toga, na ovom istom tragu, javio se samo jednim kratkim prilogom o Musi Ćazimu Ćatiću u mostarskom listu Sloboda (Musa Ćazim Ćatić u Mostaru, Sloboda, 22/l966, 18/19, 8). Priređujući knjigu pjesama u to vrijeme zaboravljenog bošnjačkog pjesnika iz austrougarskog razdoblja, Avde Karabegovića Hasanbegovića, Isaković je kao uvod za izbor napisao srazmjerno opsežan tekst, što odudara od njegovih priloga proučavanju baštine općenito, koje odlikuje izuzetna jezgrovitost iskaza, što opet nije održivo u dugim tekstovima. Lapidarnost Isakovićeva izraza, što je odlika i njegove pripovijedne i putopisne proze, došla je do izražaja već u prvom prilogu istraživanju bošnjačke baštine, zapisu o Musi Ćazimu Ćatiću, gdje se prepliću majstorski odabrane i uobličene pojedinosti iz života sa sažetim i samosvojnim ocjenama djela:

Ratnog proljeća 1915. umro je u Tešnju Ćazim Ćatić. Niko se ne osvrnu na pjesnikovu smrt, niko ne objavi nekrolog. Rijetki ga ispratiše do otvorenog – groba. Spustili su ga pod tek rascvali trn na malom tešanjskom groblju. Ni pogodnijeg mjesta, ni prikladnijeg cvijeća. To je bio kraj izuzetno neurednog života, punog prekomjernosti u čemu je pjesnik tražio tajnu ljepote i odgonetku vlastitog htijenja. Svoj kratak život upravo je protrčao, raspjevan i grudobolan, ali nikad mrzovoljan, plačan i umoran. Kao i kod mnogih drugih, život je bio jači od njega. ”Sirotan, bježe i djevojke od sirotinje”, govorio je. Tako ostade neljubljen i nemilovan. ^evrt vijeka se potucao bez krova i ognjišta, promijenio dvadesetak boravišta i desetak zanimanja. Bio je samo pjesnik.

Isakovićev prilog o pjesničkom djelu Avde Karabegovića Hasanbegova djelomično je ispisan na Isakoviću svojstven način: neumoljivo precizan, spisateljski upečatljivo uobličen i jezgrovit. Koristeći dionice iz sjećanja Avdinih savremenika, zatim iz samih pjesnikovih izjava – prema sjećanju njegova imenjaka i bliskog srodnika, također pjesnika, Avde Karabegovića Halidbegova – te pojedinih ocjena iz onovremene kritike, nastale nakon pjesnikove rane smrti, Isaković je načinio zanimljiv i uzbudljiv prohod kroz život i djelo ovog neobično darovitog, ali kratkovjekog i tragičnog pjesnika. Kao i u vlastitom spisateljskom djelu, tako i u proučavanju bošnjačke književne baštine, Isakovića nije zanimalo da ide utabanim stazama. Odlazio je tamo gdje drugi nisu išli i na najbolji način se borio protiv nehaja i zaborava, toliko svojstvenim Bošnjacima. Ticalo se to ne samo onih mrtvih, a zaboravljenih, kao u primjeru Avde Karabegovića Hasanbegova, nego i onih koji su od vlastitih sunarodnika bili ”živi zakopani”, kao u primjeru književnika Abdurezaka Hifzi Bjelevca, kojeg je Isaković posjetio, potresno osamljenog, u njegovom zagrebačkom stanu sproljeća 1969. i o tome posvjedočio tekstom Zaboravljeni Hifzi Bjelevac. Tih godina Isaković će posjetiti još jednog ”živog zakopanog”, uz to ne toliko zaboravljenog koliko zabranjenog bošnjačkog književnika na drugom kraju Hrvatske, Ahmeda Muradbegovića, ali o tom pohođenju nema, nažalost, zapisa poput onog o Bjelevcu. Isaković će u ovom slučaju odužiti dug pisca prema piscu priređivanjem Muradbegovićevih Izabranih djela, u još uvijek ”osjetljivom” vremenu, u sredini u kojoj je uslijedila zabrana na puki pokušaj da se u dnevnom listu objavi nekrolog na vijest o književnikovoj smrti. Podsjećanje sunarodnika na zaboravljene književnike i njihovo djelo nastavilo se u ovom razdoblju Isakovićevim kratkim osvrtom na djelo Nafije Sarajlić (”Teme” Nafije Sarajlić) i zapravo bi se moglo ustanoviti da se jednom linijom svoga ukupnog bavljenja ovaj pregalac na polju bošnjačke kulture kretao, u malobrojnom društvu, gotovo četvrt stoljeća tragajuć i za – od vlastitih baštinika zaboravljenom, a od drugih svjesno zanemarivanom – bošnjačkom književnom baštinom. Kruna tih tragalačkih napora predstavlja prva antologija bošnjačke književnosti, Biserje (Zagreb 1972). Nakon Biserja, Isaković je objavio Hodoljublje (Sarajevo 1973), jednu bosanskohercegovač ku ”žanrovsku antologiju”, odnosno ”Izbor iz bosanskohercegovač kog putopisa”, kako stoji u podnaslovu knjige, a zatim je uslijedio zbornik Hasanaginica 1774 – 1974 (Sarajevo 1975), u kojem su objavljeni prepjevi ove balade na brojne svjetske jezike i najvažniji tekstovi o ”žalostnoj pjesanci”, sa uvodnim tekstom priređivača. Antologijsku liniju svoje priređivačke djelatnosti Isaković će nastaviti zbornikom Nasrudin hodža (Sarajevo 1984), izborom šaljivih priča o ovom slavnom turskom junaku, koji je u Bosni stekao jednu od svojih ”novih domovina”. Izboru zgoda o Nasrudinu prethodi Isakovićeva studija u kojoj je ponudio novu, samosvojnu podjelu šaljivih dogodovština ovog junaka. Liniju bavljenja bošnjačkom književnom baštinom Isaković će zaokružiti knjigom Antologija bošnjačkog eseja XX vijeka (Sarajevo 1996), jednom od deset antologija bošnjačke književnosti u ediciji Durakovićeve izdavačke kuće ”Alef ”, čime se zatvara ne samo krug jedne plodne saradnje, pretežno ostvarene među zidovima izdavačke kuće ”Svjetlost”, praćene iskrenim i dubokim prijateljstvom (Isaković i Duraković), nego se također najavljuje i zatvaranje Isakovićeve životne kružnice: već su bili vidljivi znakovi zabrinjavajuć ih zdravstvenih tegoba, čija će se puna ozbiljnost obznaniti naglim i neočekivanim krajem, na manje od godinu dana nakon objavljivanja antologije o kojoj je riječ.

Mogu se uočiti neke osobine i odlike Isakovićeva kritičarskog pristupa i postupka u pratećim uvodnim tekstovima u svih pet antologija u duže od četrvt stoljeća njegova tragalačkog putovanja. Bez obzira na samosvojnost pristupa u različitim područjima koja pokrivaju ovih pet knjiga, Isaković nije potcjenjivao kritičarski doprinos prethodnika i pažljivo je odabirao ono najvrednije u literaturi koja mu je stajala na raspolaganju. Nemogućnost da se bude specijalist za svako od područja koja su obuhvaćena sadržajem ovih pet antologija, navela je Isakovića da se u pojedinim tekstovima oslanja na izvode iz kritike svojih prethodnika i više nego što je to vjerovatno i sam želio. Ipak, činio je to na način i u mjeri u kojoj je održana skladna ravnoteža između onog vlastitog i onog posuđenog u tumačenju i prosuđivanju pojedinih književnih pojava.

Od pet antologija o kojima je riječ, iz razumljivih je razloga jedino knjiga Biserje doživjela ponovljena izdanja, od čega je treće, koje se pojavilo na tridesetgodišnjicu prvog, nažalost, izašlo iz štampe poslije smrti autora. Poslovična bošnjačka inercija učinila je da se ova knjiga – na kojoj je priređivač obavljao završne zahvate u posljednjim danima života – pojavi iz štampe tek na petogodišnjicu Isakovićeve smrti.

Nakon prvog, zagrebačkog izdanja iz 1972. godine (za koje su recenzenti bili profesori Tvrtko ^ubelić i Muhsin Rizvić), uslijedilo je 1990. drugo izdanje u Opatiji (nakladna kuća ”Otokar Keršovani”), sa izmijenjenim podnaslovom: Antologija muslimanske književnosti (u prvom izdanju stoji podnaslov: Izbor iz muslimanske književnosti). U drugom izdanju Biserja izostavljena je Građa za bibliografiju muslimanske književnosti, koju je za prvo izdanje priredio Mustafa Ćeman, a uvršteni su tekstovi novih recenzenata: PredgovorVasilija Čeklića i Pogovor Enesa Durakovića. U drugo izdanje stavljeni su i odlomci iz djela pisaca koji su u međuvremenu – kako primjećuje Isaković – dosegli ”značajne književne domete” (I. Horozović, H. Bašić, A. Sidran, M. Kondžić). Novina u odnosu na prvo izdanje data je u vidu novog čitanja teksta Hasanaginice iz Fortisove knjige, koji zapravo ima funkciju izvornika. Treće izdanje Biserja, čiji je podnaslov – Antologija bošnjačke književnosti – usklađen sa bošnjačkim povratkom historijskom narodnom imenu, sadržajno je prošireno odjeljkom Putopis. Izostavljen je tekst V. Čeklića, koji je u drugom izdanju vršio funkciju predgovora, a kao pogovori su doneseni prilozi Slika jedne zanemarene književnosti, Midhata Begića i Modeli izučavanja bošnjačke književnosti, Enesa Durakovića, koji je i za treće izdanje bio jedan od recenzenata (drugi je bio prof. dr. Esad Duraković). Konačan sastav trećeg izdanja Biserja obrazložen je u završnim rečenicama priređivačeve bilješke: ”...Žao mi je što mi prvobitna koncepcija Biserja, i sam obim, ne dozvoljavaju da ovdje uvrstim i zanimljive odlomke epigrafike, krajišničkih pisama, memoare, drame, čak i narodne drame, tv i radio-drame i humor. To bi upotpunilo sliku o bogatstvu ove književnosti. Očekujem, međutim, da će se te raznolikosti pojavljivati kao rezultat posebnih prosuđivanja, ili u nekom drugom kontekstu.” I zaista, uslijedila su ”posebna prosuđivanja”, koja najavljuje Isaković, u vidu deset antologija bošnjačke književnosti, projekta koji je – nakon Isakovićeve smrti – velikom brzinom zaokružio Enes Duraković. Nova prosuđivanja, koja je pronicljivo najavio Isaković, ponudio je isti urednik-izdavač (Enes Duraković, u vlastitoj izdavačkoj kući ”Alef ”), sa istom žustrinom, u projektu koji je obuhvatio izbor iz kritike o bošnjačkoj književnosti u šestotomnoj ediciji Bošnjačka književnost u književnoj kritici. Objavljivanjem zbornika Stari bosanski tekstovi Maka Dizdara u funkciji jedne od deset ”Alefovih” antologija, Duraković je u novim prosuđivanjima bošnjačke književnosti na neki način ublažio temeljni nedostatak Biserja kao antologijskog presjeka jedne nacionalne književnosti. Po inerciji vjerskog, kao nacionalnog imena za Bošnjake, za Isakovića je bošnjačka književnost u svome pisanom toku započela sa djelima pisaca na orijentalnim jezicima, a ne sa epigrafskim zapisima iz razdoblja bosanskog srednjovjekovlja, na koje se s razlogom Isaković poziva u svojoj bilješci uz treće izdanje Biserja. Pogubno gubljenje svijesti kod Bošnjaka o tome da su i oni baštinici književne i svake druge baštine bosanskog srednjovjekovlja dovelo do uspješnog oblikovanja svijesti – potpomognuto neprijateljskim djelovanjem iz bliskog balkanskog okruženja – da za Bošnjake etnogeneza započinje sa padom Bosanskog kraljevstva i uspostavljanjem osmanske vlasti u Bosni. Tako su Bošnjaci sami podsijecali svoje historijske korijene, u čemu je velika odgovornost njihovih historič ara, književnih historičara te kulturnih i političkih poslenika. Ta slabost Biserja u rasponu antologijskog zahvata mogla je biti ispravljena već u drugom, a morala je biti otklonjena u trećem izdanju. Od onih koji su do trećeg izdanja Biserja dosegli ”značajne književne domete” – što je bio Isakovićev kriterij za uvrštavanje nekih novih imena u drugo izdanje – trebalo je naći mjesta za Dževada Karahasana, kada je je riječ o prozaistima, te za Džemaludina Latića i Hadžema Hajdarevića, kada je riječ o pjesnicima. Konačno, u završnom osvrtu na slabe tačke ove važne knjige treba kazati da je za treće izdanje Biserja Isaković imao na raspolaganju neke nove presjeke kroz bošnjačku usmenu književnost, koji su mu pružali mogućnost za puno čvršći i vjerodostojniji izbor, posebno kada je riječ o lirskoj pjesmi, baladi i usmenoj predaji. Ali, i pored iznesenih kritičkih napomena Biserje ostaje nezaobilazna knjiga u svojoj vrsti. Zamamna draž predstavljanja jedne književnosti jednom jedinom knjigom nijeništa izgubila od svoje privlačnosti ni trideset godina nakon svoga pojavljivanja, zahvaljujući prije svega samosvojnoj liniji Isakovićeva teksta u povezivanju razdoblja i pojava, kojim se na spisateljski upečatljiv način uspostavlja kontinuitet usmene i pisane riječi bošnjačkog naroda u stoljećima njezina trajanja. Kulturni pa i politički doprinos Isakovićeva Biserja u životu Bošnjaka u proteklih trideset godina je od nemjerljiva značaja.

Niz priloga proučavanju bošnjačke književne baštine, bilo u vidu kritičarskih ogleda, bilo u vidu putopisnih zapisa, koji su objavljeni nakon prvog izdanja Biserja Isaković je okupio u dvije knjige. Prva, pod naslovom Neminovnosti (Tuzla 1987), osim već analiziranih, nudi uvodne riječi za Biserje, za zbornik o Hasanaginici i za Hodoljublje, još dva teksta o ”žalostnoj pjesanci” (jedan o samom tekstu balade, s obzirom na njegova ”nečitka” mjesta, a drugi o 210. obljetnici objavljivanja) te jedan o odnosu epske tradicije i savremene političke zbilje. Druga, knjiga putopisa Jednom (Mostar 1987), u odjeljku pod naslovom Pisanim tragom nalazi se šest putopisnih zapisa u kojima se Isaković bavi bošnjačkom književnom baštinom: Na izvorima Grozdaninog kikota, Na Morinama, Hasanaginici u pohode, U pohode Sirriji, U pohode Mejliji i Zmaj od Bosne.

Osvrt na sadržajni raspon kritičarskog zahvata Alije Isakovića u pročavanju bošnjačke književne baštine pokazuje da se on bavio i usmenom i pisanom književnošću, pokrivajući svojim prilozima i pojave pisaca na bosanskom i onih koji su u osmanskom razdoblju pisali na turskom jeziku. Njegova kritika jeste kritika pisca, a ne kritika književnog historičara. U Isakovićevom bavljenju bošnjačkom književnom baštinom važna je okolnost da je njemu književnohistorijski zahvat, vlastiti i tuđi, služio za obavljanje predradnji kako bi uspješno nastupio pisac. Isakovićevi prilozi proučavanju bošnjačke književne baštine su spisateljski jezgroviti i privlačni i to je posebna odlika njegovog kritičarskog postupka.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]