Marko Vešović

 

HRIST SAOBRAĆAJAC

(analiza pjesme Radovana Zogovića)

Razmotrićemo satiričku pjesmu, kakve u ”Artikulisanoj riječi” nisu suviše česte, jer posjeduje lakoću kazivanja i razigran jezik koji se tek tu i tamo susreću u ovoj gorkoj knjizi, ali je, bez sumnje, dublje zogovićevska:

 

Svi putevi vode, svaki za utrku s drugim reve
sa zapada i na zapad, sa sjevera i na sjever.

 

Po njima idu – šta idu, voze se ležimice
devizni mezimci, pridevižene mezimice.

 

S mlijekom u prahu, s konzerviranim voćnim skrobom.
Sve što su – svezadovoljni samim sobom.

 

Taj kraj kuda se voze? Svi ti proplanci? Tako čili? –
Kraj je – da se pred njima – odmotava kao ćilim!

 

Oni su da dođu, da dižu prašinu ili smeće,
da jure – da budu komete kroz drveće!

 

Hrist je da stoji – saobraćajac na raspuću,
da se ozari, da kraj otvori kada uđu.

 

Golokrak, bez mundira, čak bez bijelog narukavlja,
mičući vijencem – pozdravlja, želi zdravlja.

 

I kao raspet, i odsječen kao trener,
daje, daje pravac – bez odmora i bez smjene.

 

I prašnjav, oburmućen, kad bude stanka tiha,
zažmuri, mršti se – da udahne i otkiha.

 

Ovo je drugi dio pjesme ”Šalozbiljne varijacije sa Isusom” koja ne spada u najbolje što nudi ”Artikulisana riječ” – prvi odjeljak je slabiji od drugog – ali se radi, bez sumnje, o uspjeloj pjesmi, nezapaženoj u dosadašnjoj kritici, valjda i zato što se pjesnik u njoj, dok ”šalozbiljno” pjeva o Isusu, što je prilično ”škakljiva” stvar, u isti mah podsmjehuje i zemlji na Balkanu, danas bivšoj, čiji su ”svi putevi” vodili – ne u Rim, kako tvrdi srednjevjekovna izreka, nego ”sa zapada i na zapad, sa sjevera i na sjever”, zemlji kojoj su, dakle, nedostajale dvije od četiri poznate strane svijeta, i ova humorno pomjerena slika prostora predstavlja okvir koji djelimično motiviše i pomjerenost uglova gledanja i leksičkih značenja u većini iskaza ove pjesme. Proziremo, zapravo, da se radi o zemlji čiji ”svi putevi” vodili sa Zapada i na Zapad (jer i sjever je ovdje takođe Zapad); ovo je politička pjesma, što joj ne smeta da bude istinska, jer ezopovska dvosmislenost i humorna razigranost jezika (razigranost koja je odmah nagoviještena i anagramskom rimom: ”reve”-”sjever”), sprečavaju da ostane značenjski pravolinijska i plošna.

Već od početka javljaju se teškoće u razumijevanju izričitog smisla stihova, jer šta znači iskaz: ”svi putevi vode”, i zašto svaki od njih ”reve”? Odsječen zarezom, glagol ”vode” ostaje visiti u vazduhu, dok ne shvatimo da je, skupa sa glagolom ”reve”, vezan za istu prilošku odredbu ”sa zapada i na zapad, sa sjevera i na sjever” koja je, dakle, ”opterećena” udvojenim značenjem: ne samo da svi ti putevi (pomalo hodočasnički: ovaj nas iskaz podsjeć a na putovanja poklonika u Rim), vode ”sa zapada i na zapad” i ”sa sjevera i na sjever”, nego je i svaki od tih puteva u utrci sa svim ostalim (prijedlog ”za” ovdje znači ”zbog”). Ovakav rečenički sklop uzrok je što se u glagolima ”vode” i ”reve”, u prvom čitanju, javljaju značenja koja se, naknadno, ispostavljaju kao ”prividna”, ali ih ne možemo sasvim precrtati, jer i ona obogaćuju nagovještajnost ovih stihova jezički sklopljenih tako da smo prisiljeni, dok odgonetamo njihov smisao, da se krećemo ”naprijed-nazad”: da značenja pretpostavljamo i od njih odustajemo, da se sa ”stranputice” vraćamo na ”pravi” put, što svjedoči da je ovdje jezik dubinski dinamiziran, a šta je poezija ako ne – događanje u jeziku? Naime, pri prvom čitanju, glagolu ”vode”, pošto nema priloške odredbe (kamo vode?), dajemo ”privremeno” značenje: biti prvi u trci.A kad se javi zakašnjela priloška odredba, ironično pomjerena slika trke u kojoj su svi putevi u voćstvu – pokazuje se kao ”pogrešna”, ali je ne treba smatrati isključivo našom ”halucinacijom”, jer je u suglasju sa takođe pomjerenom slikom prostora u kojem dvije od četiri međunarodno priznate strane svijeta ne postoje, i u saglasju s drugim pomjerenim slikama od kojih je sazdana pjesma.

Slično je i s glagolom ”reve” koji sprva čitamo kao metaforu i odmah nam padnu na pamet sirene auta i uopšte njihova buka: dok govori o jurnjavi automobila što trube i tutnje, uzgred izriče sud o onima u autima: ovaj pjesnik ni jednu stvar, ni biće, ne slika ”objektivno” i ”neutralno” (jer čak ni mrtvace nije mogao zamisliti neutralnim!), stoga njegov jezik i prikazuje i vrednuje, a u pjesnički slabim trenucima donosi prijeke presude. U isti mah, glagol ”reve” može se razumjeti i kao sinegdoha: ne pominju se auta, ni ljudi koji se u njima voze i upiru u sirene, već samo zvukovi koje ta auta prave. No glagol ”reve” može se shvatiti i kao metonimija. U kojoj, kao što je poznato, jedno ime biva zamijenjeno drugim na temelju van-jezičkih i logičkih odnosa: putevi, i na njima auta sa sirenama, bukom i ljudi u tim autima, sačinjavaju cjelinu po principu bliskosti, susjedstva, logičke povezanosti. Sjetimo se Njegoševi stihova: ”Šta je ovo evo neko doba / te su naše gore umučale?” Dakako, ne ćute gore, nego u njima gorštaci koji više ne ratuju. Slično je i u Zogovića: ne ”revu” putevi, nego auta u kojima se tim putevima voze i izvanjci i našijenci. Ovakvo čitanje je poduprto i činjenicom da je metonimijska riječ jedno od bitnih svojstava Zogovićeva jezika, kako je to Radomir Konstantinović pokazao u svojoj analizi. Ispostavlja se, opet, da ezopovsko rukovanje jezikom dinamizira izražajna oruđa, brišući granicu između metafore, sinegdohe i metonimije. Ali ovakvo tumačenje učini se promašenim kad se pomnije zagledamo

u ovaj prizor: osjetimo nešto pomalo vještačko, čak i nategnuto (nešto nimalo svojstveno Zogovićevom jeziku) u tvrdnji da svaki od tih puteva za ”utrku reve”, to jest njače, ”sa zapada i na zapad...” Potom pojmimo da glagol ”reve” znači – teče! Da putevi uz šum i uz buku prodiru i navaljuju ”sa zapada i na zapad, sa sjevera i na sjever”. Sjetimo se narodne poslovice: ”Plitka rijeka jače reve”. Sjetimo se primjera iz Vukovog Rječnika: ”počeše revati iz kamena cekini na gomile”. (U Zogovićevoj poeziji, pogotovo onoj koja je nastala iza 1949. godine, rasuti su brojni dokazi da je pjesnik pažljivo čitao Vukov Rječnik). Ti putevi su viđeni kao rijeke auta, šumne i bučne, koje teku ”sa zapada i na zapad, sa sjevera i na sjever”, ali prvašnje čitanje ove slike ne treba posve odbaciti, jer ”prividna” značenja u njoj nisu slučajna: ovo je politička pjesma u kojoj pjesnik s čitaocem igra skrivalice: birajući rijetku riječ, navodi nas na ”pogrešna” tumačenja, šalje nas na stranputicu, pravi lažna vrata i prozore.

Jasno je zašto ti putevi ”revu” ”sa zapada na zapad”, ali teže je reći zašto ”revu” i ”sa sjevera i na sjever”. Pomišljamo: ”sjever” je dometnut 'da se vlasi ne dosjete', stavljen je ”prigušivač” na preglasno značenje riječi ”zapad”, stih je zaogrnut sa maličak ezopovske magle, a magla sjeveru i priliči. Uz to, ”sjever” bi trebalo, u skladu sa Zogovićevim antizapadnjačkim stavom, da nagovijesti i studen tog svijeta: vožnja na zapad (u političkom smislu) u istu mah je i vožnja na sjever (u ljudskom smislu). Značenja riječi ”zapad” i ”sjever” su, dakle, razjednačena: ”zapad” je zadržao uobičajeni smisao koji, u riječi ”sjever”, kasnije ćemo vidjeti, nije sasvim poništen, nego potisnut u pozadinu, a u prvi plan je isplivao smisao koji tu riječ pretvara u vrijednosni sud, takoreći u pridjev.

Tim putevima ne ”idu”, nego ”voze se ležimice / devizni mezimci, pridevižene mezimice”. Očito, riječ je o stranim turistima, o razmaženim bogataš kim sinovima koji su bili i naše maze, jer smo ih tetošili zbog njihovih deviza. Kao što se vidi, pomno odbrana riječ ”mezimac”, koja označava, s jedne strane, najmlađeg sina, ili dijete koje roditelji najviše vole, a sa druge, miljenika uopšte, krije udvojen ugao gledanja, što nije izuzetak u ovoj pjesmi sazdanoj od slika čije je bitno obilježje – dvostrukost značenja. Prilog ”ležimice” smisaoni je fokus prvog stiha: razmaženost tih ljudi je prizor doveden do sardoničnog humora, a značenje ovog dvostišja bogati se ako u ovom prilogu osjetimo i crnogorsku boju, tačnije, ako se sjetimo anegdota i viceva o ležanju kao o najsuštastvenijem izrazu cijele jedne filozofije, čak i metafizike lijenosti. Naravno, ova vožnja ležećki ironično kaže i da su te maze na godišnjem odmoru koji, dakle, ne prekidaju ni kad se voze. I, najzad, doveden u vezu sa imenicama ”mezimci” i ”mezimice”, prilog ”ležimice” boji se i erotskim značenjem.

Neologizam ”pridevižen” izvrstan je sa svoje jetke duhovitosti: riječ je o bogataškim ženama ili ljubavnicama koje lično nemaju devize, ali su se zato potrudile da se ”prilijepe” ljudima sa devizama, dakle – pridevizile se! Ovaj način tvorbe kojim se od imenice, pomoću prefiksa i sufiksa, pravi glagol, toliko je čest u Zogovića da se mora smatrati jednim od amblema njegove poezije: veliki broj poglagoljenih imenica ili popridjevljenih glagola nagovještava, između ostalog, da se u osnovi radi o pjesniku ljudske akcije, koji pokretima i događajnošću prožima svoje prizore, slike, metaforiku, epitete, jer je ljudski čin bitna supstanca od koje se uobličava njegovo pjesništvo. Ali ovaj stih plijeni i neočekivanošću i ubojitošću jezičkih spregova: posve naška, domaća, kućevna riječ ”mezimac” koja puti ka osjećajnoj idili u patrijarhalnom svijetu, spojena je sa hladnom, zvaničnom tuđicom ”devizni”, stoga ovaj spreg opreka posjeduje širok raspon ironijskih suznačenja, čak nam doziva u pamet stihove iz Zogovćeve ratne pjesme ”Radio i java Nedićeve Srbije”: ”Srbija živi. Na svako raskršće stala / i štit ko služavnik drži – nudi goste hljeba i soli. Odjednom riječ ”sjever”, iz uvodnih stihova pjesme, zaiskri novim smislom: sa sjevera su nam dolazili njemački turisti koje smo, zbog njihovih deviza, mazili svom toplinom svoje slovenske duše, prepune mitskoga gostoljublja, onako kao što su, u Nedićevoj Srbiji, ”spski domaćini”, negdašnji ratnici pretvoreni u nacističke kelnere, na raskršćima gostoljubljivo nudili okupatorima tradicionalni hljeb i so. Ali to nije sve. Stih: ”devizni mezimci, prideviž ene mezimice” sadrži dvije jezičke sprege u kojima se osjeća trvenje opreka, ali, na zvučnom planu, te opreke se slivaju u cjelinu. ^itav stih je zasnovan na sukobu smisla i zvuka, a dojam koji izaziva mogao bi se opisati kao grka, čak otrovna ironija koja isijava iz milozvučnosti.

Ti strani ”mezimci”, koji su ”svezadovoljni sami sobom” (u ovom neologizmu se zrcali Zogovićeva sklonost ka pojačavanju izraza, o čemu se u ovom radu često govori, a ovdje napomenimo da je opšta zamjenica ”sve” njegovo omiljeno izražajno oruđe), ti stranci nose ”mlijeko u prahu” i ”konzervirani voćni skrob” – dvije sintagme koje smisao pjesničkog govora izmještaju u novu ravan: ova dva dostignuća, dva ondašnja prepoznatljiva simbola tehničke civilizacije Zapada ”svezadovoljne” samom sobom, daju jetku političku boju ovoj duhovito razigranoj pjesmi o stranim turistima u našoj zemlji, jer nam u sjećanju iskrsavaju mlijeko u prahu i konzerve koje su zapadne zemlje slale kao pomoć Jugoslaviji, opet se javlja dvostruka značenjska perspektiva, unutar koje se bogati i produbljuje smisao riječi ”mezimci” i ”mezimice”: ti ljudi nam nisu bili dragi samo zato što su svoje devize trošili kod nas, već i zato što su milostivo dopuštali da od njih štošta isprosjačimo. Ne smije se previdjeti ni ironijski žalac u riječi ”skrob” čije značenje pojačano i naglašeno njenim privilegovanim mjestom na kraju stiha, to jest u rimi. Pjesnik stavlja masku hemičara koji ispituje sastav tih konzervi: unutra je sve sami ugljeni hidrat! Gleda, dakle, očima tih ”mezimaca” i ”mezimica” koji su, zbog takvih proizvoda, ”svezadovoljni samim sobom”, ali gleda i očima našijenaca, lakomih na sve strano, sve zapadno. Uz to, riječ ”skrob” može se shvatiti i kao narodska, zapravo crnogorska riječ za sirotinjsku, ali i stočnu hranu – u pjesmi ”Motiv iz manastira” pominje se ”okrvavljeni skrob od mekinja” kojim se hrane svinje (1, 74) – što bi značilo da se pjesnik podsmjehuje tim konzervama u kojima se živo voće skašilo, a usput se ruga i onima kojima je poslano. Ovaj stih je bogatiji suznačenjima nego što izgleda, jer kazuje štošta ne samo o strancima, o njihovom svezadovoljstvu vlastitom civilizacijom koja prirodno pretvara u vještačko, nego i o našoj kolektivnoj psihologiji i našem kultu uvezenog, stranog.

Predio kroz koji se ti ”mezimci” i ”mezimice” voze prikazan je sa tri pitanja i odgovorom koji zvuči kao ”pogrešan”. Jer stih: ”Taj kraj kud se voze? Svi ti proplanci? Tako čili?” – izaziva iznevjereno očekivanje. Sa ironijom koja nije lišena elegancije, pjesnik će izbjeći da kaže: gdje je, koji je to kraj, odustać e od ”lociranja”, jer je važnije reći: zašto taj ”kraj” postoji! ”Kraj” je tu ”da se – pred njima odmotava kao ćilim!”. To mu je, znači, svrha, služi, dakle, isključivo za to! Tako strani ”mezimci” i ”mezimice” vide predio kroz koji prolaze. Ali ako je suditi po tim ”proplancima”, koji su ”tako čili”, i po ćilimskom odmotavanju krajolika – reklo bi se da socijalistički pejsaž daje sve od sebe da kapitalističke ”izvanjce” dočeka kako valja i trebuje! Nije nevolja u tome što su se turistički ”mezimci” gledali našu zemlju kao kraljevi pred kojima prostiru ćilim, već i u tome što je ta ”subjektivna” istina imala podlogu itekako ”objektivnu”.

Iz čisto jezičkog ugla gledano, u sintagmi čili proplanci pjesnik krši jednu zabranu na kombinovanje: pridjevom ”čio” (čija su rječnička značenja: jak, snažan, krepak; živ, živahan; odmoran, svjež, oran), u prirodnom jeziku opisuju se ljudi ili životinje, primjenjuje se na bića. Kršenjem jezičke zabrane, proplanci su personificirani. Što puti ka važnoj osobini Zogovićeve poezije: u njoj je ljudska emocija, vrlo često, ospoljena, prosto ”ubrizgana” u čovjekovu okolinu: sadržina subjekta pripisana je objektu, te bi i ova ”čilost” proplanaka bila zapravo ”čilost” u tim ljudima koji, ”svezadovoljni samim sobom”, jure ”kao komete kroz drveće”. Ali, premda ove slike kažu: tako je izgledala naša zemlja u očima deviznih zapadnjaka, nema sumnje da smo i mi strancima nastojali takvim predstaviti i sebe i svoju zemlju: ”čilim” i ćilimski idiličnim. Najzad, ne treba zaboraviti da ćilimi i jesu bili najčešći proizvod koje smo strancima nudili.

Ovo je, dubinski, dakle, politička pjesma, a priča o turistima i našem gostoljublju služi kao krinka. Ako ”kraj” služi za to da se pred izvanjcima ćilimski odmotava kao pred nogama vladara, oni služe ”da dođu, da dižu prašinu ili smeće, / da jure – da budu komete kroz drveće”. Dizanje prašine govori i o kakvoći naših puteva, dok ”smeće” imenuje ono što turisti obično ostavljaju iza sebe, ali oblak smeća iza tih stranaca slika je koja kazuje ponešto i o kulturnom smeću koje su nam ”na peškeš” donosili i još i danas donose stranci, te ako se sjetimo Bodlerove ”pariske slike”: ”Smetljište u zrak stišan pušta uragan mutan”, javlja se predodžba tehničke civilizacije koja je pravljenjem smeća duboko stigmatizovana.

Ali dizanje prašine i smeća je događaj i fizičkog i psihičkog reda, i kazuje ponešto i o nama. Jer idiomatski obrt ”dizati prašinu” znači izazivati veliki interes kod gledalaca, u publici. Iskaz: ”da dižu prašinu ili smeće” je zapravo zeugma – stilska figura u kojoj se jedan predikat (ovdje: ”dizati”) odnosi na dva ili više dijelova rečenice (ovdje, dva objekta: ”prašina” i ”smeće”). Zeugma ukida jedan elemenat sintaksičke strukture, pri čemu njegovu funkciju preuzima okvirna riječ, koja se gramatički, ne i značenjski, podudara sa odsutnom. Na razini fizičkog zbivanja, ti stranci dižu prašinu na drumovima i ostavljaju smeće za sobom; ali ovaj iskaz ima i psihološko i moralno suznačenje: ti stranci izazivaju veliko ljubopitstvo i uzbunjuju (dižu na noge, okupljaju oko sebe) ljudsko smeće!

U metafori ”komete” zemaljsko se ironično zrcali u nebeskom, ali zašto baš – kometa? Zašto repatica? Jamačno se radi o repu od izduvnih gasova koji se često javljaju u Zogovićevoj poeziji. Ali čijim očima se ovdje gleda? Opet udvojenim. Nije nevolja u strancima koji su se, u svojim modernim brzim autima, osjećali kao komete, već u Jugovićima kojima su se strana auta priviđala kao blistave nebeske repatice! Dijalog, sjedinjavanje ili smjenjivanje dva pogleda, dva načina gledanja, tuđeg i naškog, temeljna je strategija od koje živi ova pjesma.

Ali zašto te ”komete” jure ”kroz drveće”? Bez sumnje, gledaju ih oči domorodaca, ali je optički privid (jer auta prolaze kraj drveća pored puta) glagolom ”biti” izjednačen sa bukvalnom zbiljom: oni jesu komete što jure kroz drveće. Mali jezički pomak izaziva pomjerenost u prizoru u kojem su se pomiješale razne stvarnosti: nebeske komete su sišle u turističkom groznicom zahvaćenu Jugoslaviju, a uz to komete šibaju ne drumom nego šumom. Ova dvostruko pomjerena slika kazuje štošta i o našim očima, toliko grozničavim u jeku turističke sezone, ali o našem ludilu. Potrošačkom. Tačnije, o ”zoologiji potrošačkoj”, kako Zogović reče u jednoj svojoj poznoj pjesmi.

Te komete, dakako, nisu sasvim prestale da budu automobili, stoga je Hrist postao ”saobraćajac na raspuću” – apozitivna metafora koja ruralno preobraž ava u urbano: kip Isusov, sa seoskog raskršća, strance podsjeća, svojim raspetim rukama, na saobraćajca sa raširenim rukama, koji jeste, doduše, golih gnjata, bez uniforme, i bez ”bijelog narukavlja”, kako i priliči saobraćajcima u zemlji golaća, ali to ga ne sprečava u marljivom vršenju dužnosti: prvo će ”da se ozari” od sreće kad ugleda te hodočasnike – jer početak pjesme: ”Svi putevi vode”, koji djeluje i kao odlomak fraze ”svi putevi vode u Rim”, zapravo priprema prizor sa Isusom – potom će ”da kraj otvori”, kao što saobraćajac otvori ulicu koju je dotad držao zatvorenu svojim raširenim rukama, i najzad, drage goste – ”mičući vijencem – pozdravlja, želi zdravlja”. To jest, pomiče na glavi trnov vijenac kao policijsku šapku! Prizor je, priznajmo, posve naški: sjetimo se kako se saobraćajci ozare kad u autu prepoznaju kakvu ”krupnu zvjerku”, potom servilno pozdrave, dotičući šaku, u znak da mu žele sve najljepš e! Ove slike, i ova pjesma uopšte, ne kazuju samo kakvi smo mi, s ljepotom naše zemlje, s našim Isusima sa raskršća, bili u očima stranih gostiju, nego i kakvi jesmo bili uistinu!

Raspeti Hrist je, prvo, pretvoren u saobraćajca, a tren potom, taj saobrać ajac izgleda – ”kao razapet”! Ova igra autologijskih i metalogijskih značenja, ovaj ples jezičkih perspektiva, djeluje izuzetno duhovito. U odnosu na kip raspetog Hrista sa raskršća, koji je prvostepena, doslovna realnost, apozitivnu metaforu ”saobraćajac na raspuću” doživljavamo, razumije se, kao drugostepenu, uslovnu stvarnost. Ali sljedeći distih otkriva da smo u krivu: poređenje ”kao raspet” duhovito je iznenađenje zato što objelodanjuje da je taj ”saobraćajac na raspuću”, u očima stranaca, predstavljao prvostepenu, doslovnu zbilju.

”Razapeti” saobraćajac potom postaje ”odsječen kao trener”, što budi primisao da se radi o štamparskoj grešci, jer je ova sintagma sprva neodgonetljiva, čak smo skloni smatrati je i besmislenom, i pomišljamo da bi taj ”trener” trebalo da bude ”odsječan”, što treneru i priliči. Međutim, ovo je riječ iz zapadne varijante srpskohrvatskog jezika – da se izrazimo na predratni način – a znači ”ozbiljan, krut”. I mada se radi o sitnom detalju, pridjev ”odsječen” nagovještava nezanemarljivu osobinu ove poezije: Zogović ne samo da se nije trudio pisati ”čistom” istočnom varijantom, nego se, slušajući svoj prefinjeni sluh, slobodno birao, iz svega što su stvorili četiri naroda koji govore istim jezikom, poetski najdjelotvornije elemente, i nije uopšte rijetkost da vam njegov iskaz biva nerazumljiv, kao i ovo poređenje s trenerom, ukoliko ga iščitavate isključivo na jezičkoj pozadini – crnogorskoj i srpskoj.

U ovom poređenju Hrist je ”preveden” ne samo na hrvatski jezik, nego i na jezik tih stranaca, na temeljne pojmove kojim je 20. vijek mitologizirao sport, na jezik modernog doba u kojem je sport postao savremena religija, a odlasci na sportska takmičenja zamijenili nedjeljne odlaske na mise. Razumije se, kao što su maločas auta u isti mah bila i komete i auta, ni Hrist, u času kad je unaprijeđen u trenera, nije prestao biti saobraćajac, stoga taj (kao) raspeti saobraćajac-trener nastavlja da ”daje, daje pravac – bez odmora i bez smjene” – stih čije značenje nadilazi kontekst pjesme, i možemo ga čitati i kao ateističku viziju hrišćanske civilizacije kojoj je Hrist kao glavni saobraćajac davao pravac.

Ovaj lanac slikovnih preobrazbi otkriva da je groteska oblikovno načelo od kojeg pjesma živi, te bi se moglo reći da se sve vrste jezičkih i slikovnih pomjeranja u njoj slažu u grotesknu, maštovito i duhovito napravljenu šaru, što se najzornije vidi u završnom dvostišju: prašina koja je popadala po Hristu na raskršću pretvara se u burmut, a njegovo lice, sklopljenih očiju, i namršteno od bola, prometnulo se u lice gospodina koji se, udahnuvši burmut, sprema da kihne! U okviru pjesme kao cjeline, ova slika je ponajprije podatak o strancima, o njihovom načinu gledanja, ali poenta diže pjesmu na višu razinu smisla, jer je pretvara u priču o dubokom nesporazumu između dva svijeta: iako nam je Hrist zajednički sa tim strancima, ovo ”devizne mezimce” ne sprečava da u raspetom Hristu s trnovom krunom na glavi i s licem namrštenim od patnje, vide prvo saobraćajca, potom trenera i na kraju graždanina koji šmrče burmut.

Ukratko: premda ne ide u najviše pjesničke domete koje nudi ”Artikulisana riječ”, drugi odjeljak pjesme ”Šalozbiljne varijacije sa Isusom” izveden je nadahnuto, sa nesumnjivim majstorstvom i sa duhovitom lakoćom kakvu, nažalost, nemamo prilike suviše često sresti u knjigama ovog pjesnika koji za sebe reče da je pjevao prevashodno ”o patnji i borbi”. I zato je ova pjesma važna: u njoj je majstorstvo vrlo vidljivo, jer nije potisnuto, nečim važnijim, u drugi plan, van našeg vidnog polja. Teški, jaki, mučni, čak žestoki sadržaji Zogovićevih pjesama često prikrivaju prefinjenost njihove jezičke izvedbe: nismo spremni, ni raspoloženi, da uočavamo duhovite poteze u slikama ili pjesmama o teškoj ”patnji i borbi”. Doduše, Hrist je sušto utjelovljenje patnje, ali oči stranaca tu patnju su precrtale, prizor sa raskršća ispraznile od teške i mučne sadržine, i na tome se i zasniva razigrano majstorstvo pjesme. Ali ako hoćemo da iz Zogovićeve poezije izvučemo maksimum, moramo njegovo jezičko majstorstvo uočavati i tamo gdje osjećamo veliki pritisak uobličene sadržine.

Uzimo na primjer stih: ”Duga si, velika za svezane Crnogorce, malena Crna Goro” iz pjesme ”Internacija Crne Gore”, koja je pravljena, kako pjesnik u Napomenama reče, ”u vidu reminiscencije na austrijsku internaciju Crne Gore, napisano u ljeto 1936. godine, na vijest da su beogradski policijski agenti pohapsili u Crnoj Gori desetine antifašističkih boraca i deportovali ih na mučenje u dubrovačke i sarajevske kazamate”. Stih koji smo odabrali možda vrijedi više od ostatka pjesme, ponajprije zbog duhovite sprege pridjeva ”velika” i ”malena” (duhovite, uprkos tragičnoj sadržini), a njegova poetska čar je u presijecanju dva motrišta: pjesnik se uživljava u ”svezane Crnogorce” što ih sprovode preko Crne Gore koja je, otud, sagledana ne samo iz objektivnog ugla, kao geografska činjenica, nego i očima ”svezanih”, premjerena je njihovim koracima, njihovom patnjom, njihovom ukupnom nesrećom: njena ”dužina” i ”veličina” je podatak o toj patnji. Ali to nije sve: ako im, mjerena mukama, objektivno ”malena” Crna Gora postaje prostorno ”duga” i ”velika”, te iste patnje joj daju i još jednu vrstu ”dužine” i ”veličine”. Pridjevi ”duga” i velika” sažimaju sve što je kazano u drugom odjeljku pjesme ”Internacija Crne Gore”, počev od ”prašljivog druma, tvrdog druma”, i ”sunca” koje ”peče”, i ”kamena” koji ”modro izgara”, pa do ”kundaka” što udara onog ”ko sustane”, i ”kamždije prepletene” što šiba onog ”ko padne”, ali pridjevi ”duga” i ”velika” sadrže smisaoni ”talog” sa suprotnim predznakom: iako ”malena”, Crna Gora postaje nešto veliko u očima ljudi koji za nju stradaju, patnje ”svezanih” zalog su te veličine, čak i pridjev ”duga” zaiskri dvoznačjem: duga je u vremenu, nije od juče, dugo je njeno istorijsko postojanje. Stoga se i može nazvati duhovitim ovo presijecanje dviju tačaka gledišta koje izaziva kovibraciju autologijskih i metalogijskih značenja u pridjevima ”velika” i ”duga”.

 

 

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]