LJETNO PUTOVANJE

(stilska vježba na temu Isak Babelj)

Pred večer smo ušli u gradić S, koji je uzet taj dan. U džipu japanske proizvodnje, nemarno ofarbanom u sivomaslinastu boju, ispod koje se - na mjestima gdje je spala nova boja - pomaljala unproforska bijela boja, bio sam ja, pukovnik Petrović, zapovjednik drugog bataljuna, i njegov vozač, neki Markica iz Beograda, kojega su svi u brigadi zvali Sida, blijed i mršav mladić, koji je na početku rata bio kod Arkana. Bio je utegnut kao za paradu, a preko leđa je, unatoč tome što mu je smetala pri vožnji, poput kakvog postapokaliptič nog samuraja, u okviru od tamnosmeđe kože nosio dugu kamu.

Kad smo ušli u grad, Petrović mu je rekao da napravi nekoliko krugova po upokojenom gradiću, koji je polako, kao brod koji nestaje u magli, tonuo u mrak. Po kratkim, mračnim ulicama rijetko se tko mogao vidjeti. Desno od nas dogorjevala je jedna skupina kuća, vjetar bi na trenutak raspirio plamen, i kuće u plamenu bi u tim trenucima podsjećale na džinovske krijesnice.

Pored jedne ružne trokatnice, pukovnik je zapovjedio vozaču da stane. Izišli smo sva trojica iz auta. Rekao nam je da je prije rata stanovao u toj zgradi, tipičnoj sivoj, socijalističkoj trokatnici. Zatim je ušao unutra, noseći ručnu svjetiljku. Markica je uzeo iz auta pušku i krenuo za njim, dok sam ja ostao na ulici.

Iz unutrašnjosti zgrade čulo se kako netko od njih prelazi preko krhotina stakla. Na ulici nije bilo nikoga, nešto dalje su se čuli neki glasovi, ali nisam mogao razumjeti što govore. Na suprotnoj strani ulice vjetar se poigravao s bijelom košuljom, koja je ostala visjeti na konopu za sušenje rublja. Podsjećala me je na bijelu zastavu. Nešto ispod, na istoj toj zgradi, koja je bila potpuno ista kao ona u koju su ušli Petrović i Markica, netko je krupnim slovima ispisao: ”Ovo je Bosna jednom shvatite!” A odmah ispod natpisa nevješto je bio nacrtan štit s jednim ljiljanom unutar. Prozori na zgradi su bili svi odreda porazbijani, i ponegdje je namjesto stakla bio postavljen najlon, koji je i onako u mraku imao neku prljavu mliječnu boju i podsjećao je na mrenu navučenu preko očiju mrtvaca. Po rubovima zgrade, koja je zaklanjala onu skupinu kuća u plamenu, stvarala se nježna aureola od svjetlosti.

Petrović se vratio nakon desetak minuta natrag. Nosio je u rukama svežanj papira i bocu rakije. Markica još nije izlazio: čuli smo mu korake negdje unutar zgrade. Sjeli smo na pločnik, leđima okrenuti pukovnikovoj zgradi. On je otvorio onu bocu, potezali smo naizmjenice lošu kiselkastu rakiju, a onda mi je pokazao onaj svežanj papira.

-Samo sam ovo našao od svojih stvari - rekao je.

Pružio mi je jednu fotografiju, ali nisam mogao vidjeti ništa, samo siluete nekoliko osoba. Pukovnik ju je osvijetlio ručnom svjetiljkom, ali ni tada nisam nešto bolje vidio. Svjetlost se odbijala od glatke površine fotografije, ali sam se pretvarao da sam vidio, i vratio mu je.

-Ovo smo ja, žena i djeca osamdesettreće u Makarskoj. Jebote, koja vremena! Ko zna oću li u životu ikad više vidjet Makarsku?

Onda se pojavio Markica, vodeći ispred sebe nekog uplašenog starca. Negdje iza naših leđa začula se pjesma, a odmah potom je netko ispalio nekoliko bjesomučnih rafala u zrak.

-Vidi, šefe, jebote, šta sam našao! - rekao je Markica i pokazao na starca.

Onda je spustio pušku na asfalt, uhvatio starca oko vrata, stavio mu glavu pod mišku i izvukao onu kamu iz okvira. Starac se očajnički otimao, puštajući, poput životinje uhvaćene u smrtonosnu klopku, neke neartikulirane glasove, koji, začudo, nimalo nisu podsjećali na preklinjanje. Markica ga je uspio malo zasjeći po vratu, na kome mu je ostala krvava ogrlica, koja je u polumraku imala uljastu crnu boju. Međutim, starac mu se nekako oteo iz zagrljaja, a Markici je ispala kama iz ruku i muklo udarila o asfalt.

U trenutku kada je Markica ponovo stegnuo starčevu glavu sebi pod mišku, prišao im je pukovnik s izvučenim pištoljem. Repetirajući pištolj, nakratko se starcu zagledao u lice, a zatim mu je ispalio dva metka u glavu.

-Jednom sam - pričao mi je koji tren kasnije, Markica je negdje odlutao u mrak, dok je beživotni starčev leš ležao nekoliko metara od nas u sjeni i podsjeć ao na u žurbi zaboravljeni komad pokućstva - kad sam bio dijete, gledao kad se đedov pas uhvatio u klopku za međede koja mu je polomila obje zadnje noge. Đed ga je ubio iz karabina. A gledao je u nas prije toga isto onaj dedo - rekao je i pokazao mi prstom u pravcu leša, a zatim povukao dug gutljaj iz boce.

Sjedili smo još dugo na pločniku. U pravcu ulice, desno od nas, vidio se tamni komadić neba, noć je bila tamna, i samo se još slabašni plamen kuća, koje su dogorijevale poput ogromnih svijeća, otimao sve jačem mraku u koji je tonuo gradić.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]