Sa Josipom Mlakićem razgovarao:
Dragan Šimović

IZ UTROBE RATA

Josipe, jedan od likova iz tvoje priče ”Natpis na nadgrobnoj ploči” Andrija Serdar - Šepo nije dočekao svoj treći rat, dakle ovaj posljednji. O svom životu i ratovanju on u jednom trenutku izgovara sljedeću rečenicu: ”Tko je bio u jednom ratu, kao da je bio u svakom.”

Ta Šepina rečenica pomalo korespondira s Borgesovom opsesivnom temom o cikličnoj izmjeni povijesti, ali bez one fine borgesovske ironije, kojom on obično impregnira slične stavove. Međutim i ta njegova ironija je stav, kao što je to i izostanak iste kod moga junaka, ali ne u onom smislu da zdravo za gotovo prihvaćam ”teoriju” o cikličnoj izmjeni povijesti, jer je to u suštini jedna velika laž, koja možda ima svoje ishodište u toj užasnoj banalnosti mehanizma zločina. Naravno, zločini su ono što zapravo stvara dojam o nekakvom cikličnom ponavljanju, jer oni se ponavljaju, i to, ponavljam, po užasno banalnim klišejima, a ne povijest. Ako to promatramo tako, Hitler nije ništa drugo nego germanska replika Napaleona, Atile ili Cezara. U tom smislu, riječi mog lika su samo podsjećanje da su svi ratovi isti ili slični, ali iz razloga koje sam naveo, a ne zato što se povijest po nekim tajanstvenim zakonima uvijek iznova ponavlja.

Je li ta Šepina rečenica na neki način i dio tvoga stava prema ratu, barem u svjetlu činjenice da mnogi tvoje knjige uprošćeno nazivaju ”ratnim knjigama”?

Ne volim termin ”ratni roman” ili ”ratno pismo” i slično iz vrlo jednostavnog razloga: sve to neodoljivo podsjeća na trpanje u nekakve žanrovske obrasce, mada ja volim žanrovsku prozu, ali ne volim predrasude o toj vrsti proze. Ratna proza u suštini predstavlja samo korištenje specifičnih dramaturš kih obrazaca, što je ipak premalo za uspostavljanje nekakvih konvencija, osnovnih značajki žanrovske proze.

Tvoj je roman ”Kad magle stanu” u anketi Jutarnjeg lista u Hrvatskoj ocijenjen kao jedan od najčitanijih romana godine, a on je - da pojednostavim - ratna priča s dva posve mirnodopska ubojstva. U njemu i pomalo koketiraš, bolje reči ironiziraš i na temu južnoameričkih sapunica. Kako je taj roman nastajao?

Što se tiče same strukture romana, da krenem odatle, koji je strukturiran na dvije razine, trudio sam se pronaći pravi način za opisati ratni kaos, što je jednom linearnom strukturom gotovo nemoguće. ^ini mi se da je za opisivanje rata najbolja upravo ta struktura, koja pomalo podsjeća na slaganje mozaika, s tim da mi je prva razina priče – ona o boravku Jakova Serdara u bolnici – poslužila kao okvir u koji sam smjestio rasute djeliće mozaika. Jedan sličan prosede je koristio Babelj u Crvenoj konjici, a to je možda knjiga u kojoj je jedan pisac najdublje ušao u fenomen rata. Radi se ustvari o većem broju kratkih priča o građanskom ratu u Rusiji, a sve njih, kao onaj okvir o kojem sam govorio, veže pripadnost jednoj postrojbi - crvenoarmejskoj konjici. Ne sumnjam da bi dosta književnih kritičara, da je se ova knjiga pojavila u postmodernistič kom razdoblju, ovu zbirku kratkih priča, iz pobrojanih razloga, bez ograda smatrali romanom. Sam moj roman je ispočetka, da odgovorim na drugi dio pitanja, bio zamišljen kao scenarij za kratki film, i to na nagovor glumca Mire Barnjaka, međutim kada sam stvorio okvir onda se sam materijal gomilao jedan na drugi, tako da je od desetak stranica scenarija za kratki film nastao ovaj roman.

Istina je da se ”Magle” na neki način mogu okarakterizirati kao ratna priča s dva mirnodopska ubojstva, kako kažeš, ali upravo stoga što se radi o ubojstvu koje svoje uzroke ima, između ostalog, i u predratnom razdoblju. Želio sam time ukazati na stanoviti fenomen kojemu smo u proteklom desetljeć u bili svjedoci, a to je činjenica da su neki predratni odnosi u samom ratu često bili najveći katalizatori zločina. Taj je fenomen dosta zaslužan i za manično kopanje po povijesti, sjetimo se samo mahanja Andrićevim ”Pismom” ili, ako odemo malo dalje, vulgariziranja Nietzchea i Schopenhauera od strane nacista u Njemačkoj.

Možeš li, u tom smislu, reći nešto i o tomu kako zapravo pišeš, kakve metode koristiš? Možda bi to bilo zanimljivo čuti i kolegama piscima, kritičarima, a svakako i najširoj publici, s obzirom da se književni rad često i nepotrebno mistificira?

Nema tu nekog posebnog sustava, niti nekih metoda. Sam proces pisanja počesto pređe u pravo mučenje i bar s te strane stvari nipošto ne treba mistificirati. Jednom sam davno, negdje početkom devedesetih, pročitao jedan esej Umberta Eca, koji nažalost nisam sačuvao, u kojem Eco piše o utjecaju tehnike pisanja na ispisani tekst. Sjećam se usporedbe između napisanog na kompjutoru i onoga napisanog nalivperom. Eco (koji je inače zaljubljenik u kompjutore, toliko da je čak naučio i određene tehnike programiranja, o čemu možda najbolje svjedoče uvodne stranice romana ”Faucaultovo njihalo”) smatra da su tekstovi napisani nalivperom poetičniji od onih ispisanih na kompjutoru. Ja se osobno nikada nisam uspio riješiti kompromisa nalivpero - kompjutor. Promijenio sam dosada više editora teksta: od onih prvih DOS editora i word procesora na onim legendarnim Macintoshima iz osamdesetih, pa preko ”Chi Writera”, ”Word Stara” i ”WordPerfecta 5.1”, pa do bezbrojnih verzija ”MS Worda” (od onih baziranih na DOS-u pa do ovih novih, do kraja napucanih verzija). Naravno, tu je negdje u rezervi uvijek najobičniji ”waterman” ili ”pelican” na patrone, kojima ja obično na papiru skiciram ono što kasnije unosim i proširujem na kompjutoru.

Kakav je tvoj odnos spram postratne produkcije u nas ili pak u Hrvatskoj, gdje si značajno prisutan, i koliko je književnost danas uopće sposobna obuhvatiti fenomen rata kakav smo mi upoznali?

Mislim da o ovoj temi mogu dosta toga reći, pošto sam uglavnom pročitao sve ono što je kritika u BiH i Hrvatskoj izdvojila kao vrijedno u posljednjem desetljeću, pogotovo ono što je strpano u kategoriju ”ratnog pisma”. Ne bih posebno elaborirao tu produkciju, pošto je za to potrebno jako mnogo prostora. Moja generalna ocjena je da je književnost, pogotovo ona nastala u BiH, u svakom pogledu obuhvatila fenomen rata, međutim ne mogu ovdje ne spomenuti da književnu obradu još uvijek čeka najveća ratna tragedija na ovim prostorima - Srebrenica. Prije godinu-dvije pročitao sam jedan duži članak u Danima, novinara Emira Suljagića o Srebrenici, koji je po mom mišljenju čista literatura, i to dobra, pogotovo što sam prvi put u jednom tekstu osjetio onu zastrašujuću babeljevsku atmosferu.

Mada sam rekao da neću o imenima, ipak ću ovdje navesti meni najdraž u knjigu iz cjelokupne ratne produkcije (najdražu, jer uvijek više volim baratati ovim pojmom, a ne pojmom najbolja, pošto je ovaj drugi ipak relativna kategorija). Radi se o knjizi ”Jutro u Pompejima” Mile Stojića, svojevrsnoj intimnoj esejistici, koji je jednim vrlo širokim obuhvatom, i to vrlo uspješno, najcjelovitije obuhvatio tragiku ovih prostora u posljednjem desetljeću.

Pitao sam te o metodama kojima se koristiš, međutim htio sam primijetiti kako za tebe, čini se, u književnom smislu, iznimno značenje predstavlja lik? S obzirom da postoji stanovita veza među likovima od tvoje prve knjige priča, preko romana do ”Odraza na vodi”. Je li za tebe lik onaj stožer oko kojeg gradiš priču?

Kod mene je zaista lik ono oko čega gradim sve ostalo, i mislim da je to, generalno, osnovna značajka mainstream proze nastale u BiH (bez obzira na dresove). Volim, također, uspostavljati veze među likovima, bez obzira koliko one bile labave, jer me to pomalo podsjeća na linkovanje na webu, gdje su i labave i čvrste veze izjednačene (do svake vodi samo jedan klik). Ne volim čitati nečije ”jezične eksperimente”, kako se to počesto naziva, ili nešto što kritika naziva hermetičkim, sve me to pomalo podsjeća na nečiji pokušaj da vlastitu prazninu ogradi neprobojnim štitom nerazumljivosti. Naravno, i tu postoje iznimke, ali mene pretjerano ne interesiraju. Bježim od svakog djela u kojem književni postupak ”pojede” ostalo: ne znam da li je to ponukalo Kiša da Joyceovog Uliksa nazove ”najveličanstvenijim promašajem svjetske književnosti”, ali sam ja to uvijek sebi tumačio na ovaj način.

Svaki pisac, na svoj način, ima neke uzore i knjige koji su ga obilježili. Dosta se koristiš citatima, Mariom Vargasom Llosom recimo u Maglama, ali i rok standardima i skupinama, određenim ljudima i pjesmama. Kakva je po tebi veza - što se počesto i ”maglovito” protresa - između iskustvenog života pisca i njegova djela?

O ovoj temi je toliko toga rečeno, da je zaista teško reći nešto novo. Pokušat ću na ovo pitanje odgovoriti pomalo indirektno. U cjelokupnoj ratnoj književnosti uvijek izdvajam četiri stvari: Kadareovog ”Generala mrtve vojske”, koji je uvjetno ratni roman, Böllove rane romane, Hemingwayev ”Kome zvono zvoni” i, naravno, vrhunac onoga što je napisano o ratu, o bijedi rata općenito, Babeljevu ”Crvenu konjicu”. Jedna zanimljivost vezana za pobrojana djela je činjenica da su trojica od pobrojanih, za Kadarea nisam siguran, sve ono o čemu su pisali gledali ”iznutra”, i mislim da je za dobru ratnu književnost to jedan od ključnih preduvjeta. Ili, ovako ću reći - to je, ako gledamo na onaj pojam ”ratna književnost” kao žanrovsku odrednicu, jedina konvencija do koje bi ova vrsta proze trebala držati. Ne želim ovim stavom potcijeniti ničije pisanje o ratu iz neke drugačije perspektive, ali gledajući iz vlastite, sumnjam da bi se usudio i bio sposoban pisati o ovoj temi bez ovog preduvjeta.

Osim proznom produkcijom baviš se zadnjih godina i pisanjem scenarija. Znam da si sa Zrinkom Ogrestom radio na scenariju za film ”Tu”, ali bi u ovoj prigodi možda bilo zanimljive čuti nešto o scenariju za igrani film ”Živi i mrtvi”, kojeg si radio s tvojim prijateljem, glumcem Mirom Barnjakom. Film bi navodno trebao biti snimljen u koprodukciji HRT-a i FTV-a te unutar producentske kuće ”PORTA Production”. Dokle se s tim projektom stiglo?

Radi se o scenariju ”Živi i mrtvi”, koji sam radio skupa s Mirom, i reakcije ljudi koji su ga pročitali su vrlo povoljne. Naravno, svaki scenarij prema kojem se ne snimi film je u konačnici promašen scenarij. Miro se trenutno svim silama trudi da to ne bude tako, međutim koliko će to uspjeti iz jedne apsolutno autsajderske pozicije, neizvjesno je, pogotovo ako uzmemo u obzir da su poslije rata u BiH snimljena tek dva-tri dugometražna filma. Zasad se zna da je u projekt ušla Hrvatska televizija i, ono najvažnije, da će film režirati Edo Galić. Radi se o jednom pomalo neobično strukturiranom scenariju, koji ima dva toka radnje koja teku usporedo, ali ne bih sad previše o tome.

Jedno uvijek aktualno pitanje. Kakav je tvoj stav spram odnosa provincije i središta, s obzirom na činjenicu da mnoge dobre knjige koje izađu u provinciji, poput tvoje ”Puževe kućice”, prođu gotovo ili u potpunosti nezapaž eno? Ovo pitanje mi se čini još zanimljivijim danas kada se općenito drži da je Sarajevo ”prigrabilo” previše prostora, a da je ostali dio BiH u nekom kulturološkom smislu gotovo ugušen?

Sarajevo mnogim ljudima, koji nisu baš najbolje upoznati sa situacijom ovdje u BiH, a slomiše se pokazati nekome da su ”eksperti” baš za ovaj dio svijeta, služi kao jedna stereotipna paradigma cijele BiH. U dosta slučajeva ono to uistinu i jeste, međutim prihvaćati jedan klišej kao nekakav temeljni aksiom, pa zatim na njega lijepiti nove (stare) klišeje, često je najkraći put za stvaranje jedne nakaradne slike o zemlji. (Ovo, naravno, ne vrijedi samo za Sarajevo, ali je ono daleko najčešća polazna točka svih stereotipa o BiH.) Pogotovo se to događa onima za koje ni uz najbolju volju ne možemo upotrijebi onu Lovrenovićevu sintagmu o ”vratima Bosne”, a nažalost takvih je čini mi se najviše u našem najbližem okruženju, a mnogi od tih ”eksperata” čak su i porijeklom iz ovih krajeva, ali su izgleda kada su odlazili iz ove zemlje čvrsto zalupili vrata za sobom. Čini mi se da jedno ovakvo tretiranje zemlje ima svoje uporište u anakronom shvaćanju odnosa ”provincija-centar”. Onaj klasični i uvriježeni odnos ”provincije” i ”centra” više ne postoji, a i ono što je dosada predstavljao više je bila karikatura, nego li istinski odraz pravog stanja. Danas, ulaskom u sve pore društva brzih komunikacija, mobilne telefonije, interneta, e-maila, postaje sve manje važno gdje neki pisac živi, a vjerujem da će vrlo brzo to postati apsolutno deplasirano pitanje. Svakako da je ovdje važno koliko tko prati taj tehnološki napredak, ali je još važnije to da svatko tko to želi ima priliku ne biti po strani. Ja imam običaj reći da je izraz provincija, ne znam koliko sam pritom subjektivan, sve manje i manje zemljopisna kategorija. A to što neke knjige, koje dolaze iz ”provincije”, prođu nezapaženo više je rezultat slabo izgrađene književne infrastrukture, nego li činjenice da dolaze iz ”provincije”. Da sam u pravu govori i činjenica da ima jako mnogo dobrih knjiga koje su nažalost prošle nezapaženo, a objavljene su na primjer u Sarajevu ili Zagrebu.

Što misliš o književnom životu u BiH, ili pak o ”životu knjige”, ukoliko se o tome uopće može razgovarati. Što bi na našem književnom tržištu mogao posebno izdvojiti...

Već je postalo opće mjesto u svim razgovorima o književnosti, pa i kulturi općenito, razglabati o lošem položaju u kojem se našla književnost. Tako da je danas knjiga koja bi se izdavaču isplatila postala rijetkost, da ne kažem incident. U BiH je takvo stanje, nažalost, konstanta, dok su u Hrvatskoj neke stvari u tom pogledu krenule nabolje, prvenstveno zahvaljujući FAK-u, čiji su neki pripadnici nakon dugo vremena skinuli Coelha s prvih mjesta većine književnih ljestvica (Tomić, Ferić, Jergović...). Međutim sve je to nedovoljno da se neke stvari radikalno izmijene, što bi se trebalo dogoditi da bi uopće mogli razgovarati o terminu književno tržište.

Kada smo već kod njegove svetosti ”tržišta”, primijetit ću i kako vrlo zanimljivo, moglo bi se reći i ”s okusom tržišta” završavaš svoj roman ”Kad magle stanu”. Naime, pomalo koketiraš s pojmom i stilom tv-sapunica, što naravno dodatno ironizira tvoje poimanje književnosti i samoga života? Misliš li da si izabrao najbolji mogući završetak...

Ono što me u stilu ili fenomenu sapunica najviše privlači je to što se u sapunicama sve odvija po najcrnjim crno-bijelim stereotipima, a svi smo svjedoci da su naše sudbine u prošlom desetljeću bile dio svakojakih trpanja u jednoznačne kategorije, i to je ono gdje sam vidio najveću sličnost između fenomena sapunice i života koje smo živjeli. Naravno, ironiziranjem tih mehanizama sapunice, na neki sam način pokušao ironizirati takav odmak od realnosti u tom periodu. Što se tiče svršetka romana, time sam samo htio naglasiti tu ironiju, a da li je to najsretniji svršetak za jedan roman.... Jednostavno, ne znam, ali znam da mi je uvijek bilo čudno zašto na sličan način Llosa nije završio svoj roman o ”Tetka Hulija i piskaralo” na kojeg se ja na više mjesta u ”Maglama” pozivam.

Pisac si koji ulazi u svoje zrele stvaralačke godine, a to je istodobno krizno razdoblje za svakoga pametnog muškarca? Objavio si do sada tri knjige. Znam da ti je puna ladica rukopisa, ali kako uopće gledaš na odnos između pojmova pisanje i objavljivanje? Treba li pisac žuriti s objavljivanjem svojih rukopisa, a ako treba - kamo?

Ne sjećam se više tko je jednom napisao da je objavljivanje ustvari jedini pravi način da se pisac riješi određenog rukopisa. Ne trebam tebi posebno naglašavati koliko je pomalo mučno po sto puta korigirati i vagati jedne te iste rečenice, i kada se nakon više ponavljanja počinje stvarati određena odbojnost prema vlastitim rečenicama. A najbolji način za razriješiti sličan gordijevski čvor je objavljivanje, naravno s tim da svatko prema svom načinu pisanja treba pronaći pravu mjeru između pretjerane brzine objavljivanja i mučnog korigiranja, što naravno znači da pretjerana brzina objavljivanja ima svoje brojne nedostatke.

Svaki pisac, na neki način, ima svoje pisce i knjige koji su ga obilježili. Ti taj fenomen također, da tako kažem, ”dovoljno rabiš”. Osim knjiga i pisaca, kod tebe su u tom smislu prisutni i rok standardi, rock skupine, određeni ljudi i pjesme!?

Mi smo odrastali u macluhanovskom ”globalnom selu”, i to u godinama kada je došlo do visoke fuzije pop-kulture, literature, filma, stripa, tako da je postalo normalno da je recimo strip-autor Hugo Pratt bio neobično popularan u književnim krugovima, a kada bi išli dalje u svakoj oblasti bi mogli pronaći ponekog sličnog autora. A drugi fenomen koji me je uvijek privlačio iz tog svojevrsnog prožimanja su književnici – kantautori, počevši od velikog ruskog dvojca Okudžave i Visockog, Leonarda Cohena, a u novije vrijeme Nicka Cavea, ili recimo u Hrvatskoj Arsena Dedića. Ta moja fascinacija prožimanjem pop-kulture na neki način se preslikala u moj roman, a tu je svakako svoju ulogu odigrala i ”bolest” citiranja, koju je na velika vrata u svjetsku književnost uveo Borges, koja je u jednom periodu naprosto zarazila književnost. Naravno, i ovdje treba pronaći pravu mjeru, jer meni osobno pretjerano i nepripremljeno linkovanje na određene teme ili pisce pomalo ide na živce, jer onda dolazimo u situaciju da književni prosede iskače u prvi plan, što je možda i navelo Kiša da se onako izrazi o Uliksu. Ja u pripremi imam jedan skoro dovršen rukopis koji se sastoji od devet priča i jednog romana, a cijeli rukopis ima veze s ovim o čemu govorim: radi se ustvari o mom pokušaju da probam napisati priču, koristeći se književnim postupkom pojedinih pisaca. Rukopis zasada nosi radni naslov ”Stilske vježbe”, i to mi je jedan vrlo drag materijal, jer sam se pomalo igrao pišući te priče, bez one blage mučnine i nemoći koji često, bar u mom slučaju, prate proces pisanja.

U jednom si mi razgovoru spomenuo, parafrazirat ću, kako te jako interesira baviti se prazninom i beznađem u tekstu. Uostalom, radi se o vladajućim osjećajima današnjega vremena, naravno u nas. I u Maglama se osjeća taj očaj, odnosno onaj vrisak Chandlerovih loosera koji spominješ na jednom mjestu. Koliko to stvarno odgovara osjećajima ljudi oko nas: ostavlja li rat iza sebe ponajprije i isključivo prazninu, prije nego li svaki drugi osjećaj?

Teško mi je iznijeti jedan generalan stav po tom pitanju. Ipak je to više individualna stvar, ali ne bih smio garantirati da ne postoji nešto što bi uvjetno mogli nazvati kolektivnom depresijom. Ja sam se u romanu trudio prikazati čovjeka kome je samo ostalo beznađe. Što se tiče ”manjka” očaja u odnosu na beznađe, to bi se dalo objasniti na jedan pomalo fatalistički način: rat je u BiH zahvatio vrlo širok sloj društva, tako da je svaka promjena u odnosu na ratni kaos, smrt i stradanja, zapravo promjena na bolje, pa je čak i jedna užasavajuća praznina, koja je zaista dio života u današnjoj BiH, promjena na bolje.

Na kraju, još nešto o iskustvu rata. Kažeš kako autentičnim i vrijednim tekstovima o ratu držiš uglavnom one što su kao djela nastala iz same utrobe rata, dakle iznutra. Međutim, mnogi drže da su takve stvari banalne (jer je život vojnika banalan) te da im je potrebno oneobičavanje ili neki drugi pristup?

Moram priznati da nisam očekivao slične stvari, ali me nisu pretjerano ni začudile, pogotovo što znam desetine stvarnih detalja iz rata za koje bi možda bio i ismijan da sam ih ubacio u roman ili priču. Uglavnom, to je samo još jedan dokaz više da ništa ne može biti nevjerojatnije od gole istine.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]