Tvrtko Kulenović

 

PUTOPISI ALIJE ISAKOVIĆA

 

Moto za antologiju bosansko-hercegovačkog putopisa koju je Alija Isaković priredio za sarajevsku ”Svjetlost” i objavio davne 1973. godine sadrži poznate riječi Ivana Frane Jukića, koje zbog nečega često pripisuju Andriću: da je kućni prag za Bosanca najviša planina. Taj nas moto upozorava na dvije značajne stvari koje su u vezi sa Alijom Isakovićem putopiscem.

Razmišljanje o Aliji Isakoviću putopiscu neodvojivo je od razmišljanja o njemu kao ljubitelju i znalcu putopisa. U godinama pred rat uživali smo intenzivno u emisiji ”Hodoljublja” Sarajevske televizije kojoj je scenarista i narator bio Zuko Džumhur a reditelj Mirza Idrizović. Nismo znali da taj prekrasni naslov emisije nije bio njihov: smislio ga je desetak godina ranije, Alija Isaković za tu svoju antologiju (Hodoljublje ”Svjetlost”, Sarajevo, 1973), koja je bila ”izbor iz ljubavi”, i istovremeno temeljit naučni rad koji i danas služi kao izvor informacija za istraživača: sadrži ”Rječnik”, ”Građu za bibliografiju b-h putopisa (1842-1970)”, ”Napomene” i ”Registar” na kraju, i vrlo kompetentan i u književno-istorijskom i u estetičkom smislu, predgovor kojem su kao moto stavljene te riječi Ivana Frane Jukića: ”Kažu Bošnjaci da je putniku najveća planina kućni prag; a to je istina”.

U predgovoru se autor na jednom mjestu bezmalo izvinjava što je u knjigu uvrstio ne samo pisce, nego i novinare, reportere, posmatrače, ali kad se knjiga pročita stekne se dojam da je sva sastavljena od ”bisera hodoljublja”: znanje plus ljubav učinili su da je u ovaj izbor stalo samo najbolje, da se Isakovićevi novinari ne razlikuju od Isakovićevih pisaca. Putopis može biti sve: poezija i reportaža i opis mjesta i svjedočanstvo o susretu s ljudima pa da uvijek bude prava književnost – pod uslovom da je uobličen na stvaralački subjektivan način. A nužna posljedica prisustva stvaralačkog subjekta je opet ta da pravi književni putopis ne može biti ograničen ni na prvo ni na drugo, nego da mora imati nešto treće, svoje, po čemu se putopisac od putopisca razlikuje.

Mnoga svojstva se okupljaju da sastave to ”treće” u putopisima Alije Isakovića (”Jednom”, Prva književna komuna, Mostar 1986) ali među njima treba posebno upozoriti na ono koje tim tekstovima daje najviše od njihove specifičnosti, a koje se istovremeno najjasnije uočava i izdvaja: tema njegovih putopisa nisu ni samo mjesta, ni samo ljudi, nego, podjednako i ravnopravno s njima, i sam putnik. U načelu, dakako, ni to nije ništa ni specifično ni novo, nego je naprotiv opšte mjesto svakog književnog putopisa, ali je nov i specifičan, u Isakovićevom slučaju, bar jedan od načina na koji se taj putnik pred našim očima pojavljuje. Putnik u putopisu može, naime, biti zaljubljenik, ili mislilac i meditativac (Haksli), ili posmatrač sa blagim podsmjehom saosjeć anja na licu, ili cinik (opet Haksli u ”Zajedljivom pilatu”), mrzitelj, istraživač, ili uopšte sve ono što čovjek uopšte može biti. ^ini se, međutim, da se do sada nismo još sreli sa putopisom u kome je u tolikoj mjeri izvedena na scenu egzistencijalna ravan čovjekovog bitisanja koliko je to slučaj sa ovim Isakovićevim. Po tom svome svojstvu Isakovićev putopis je izuzetno moderan i savremen. Njegovo prisustvo se može pokazati na nizu primjera, ali je sigurno najbolji onaj koji u tekstu ”Horizontiranje svijesti” govori o morskoj bolesti, toj egzistencijalnoj muci putnikovoj, koja, u ovom okviru, postaje ravna svakoj egzistencijalnoj muci čovjekovoj, sposobnoj da iz svijeta ukloni svu njegovu ljubaznost i ljepotu, da izmjeni čitavu njegovu sliku, način njegovog prisustva: ”Prođe uzvišena koraka p r v i ili d r u g i ili baš me briga koji oficir palube. Ne samo da ne razumijem njegov čin, visoko gore, već ne vidim ni geografiju njegovog lica: vara li nas kad se iskošeno i blago smješka nad našim lešinama ili nas ismijava?”

Takvih detalja ima kod Isakovića mnogo. Oni pokazuju da kroz svijet ne putuje samo Čovjek (kako je u mnogim knjigama putopisa meditativne i ”zanosne” vrste uobičajeno) nego i čovjek koji dakle glavu ima ne samo zato da njome misli i da se divi nego i zato da ga ona boli. A da pri tom ispovjest o njoj kao takvoj ne ispadne privatna i privatizirana nego da se potpuno prirodno i jednostavno uklopi u sliku svijeta i krajeva koju nam putopis nudi.

Najbolji detalji ovog putopisa jesu oni u kojima se jedno egzistencijalno stanje spaja s jednom duhovnom, metafizičkom čežnjom i bolom oličenim u činjenici da je sve ”drugdje” i da je sve samo ”jednom”. Takav detalj je opis buđenja u vozu, upravo u tekstu pod naslovom ”Jednom”. Takav je čitav tekst pod naslovom ”Miris sjećanja” u kome se opisuje dugo iščekivanje aviona za povratak kući na rimskom aerodromu ”Fjumičino”: on kao cjelina ulazi u maestralne stranice naše putopisne proze.

Ali ne predstavljaju Isakovićeve reportaže uspio književni putopis samo zbog tih trenutaka i samo po njima. One su književne po načinu na koji pristupaju realnosti s kojom se na putu sreće i koju nikada ne svode na aktuelnost događaja karakterističnu za novinarski pristup, nego prave ”geološki presjek” pejzaža koji katkad zaista i počinje sa geologijom, pa ide preko bilja, da bi zašao među ljude i uputio pogled ka oblacima u kojima će u jednom trenutku, iznad Pelješca, ugledati obrise grčkog mita, neuništivog nad Mediteranom. Za svaki sloj toga presjeka Isaković ima odgovarajuću riječ, sačinjenu podjednako od obaviještenosti i znanja kao i od sposobnosti literarnog ”unošenja”, ali se čini da naročito sa biljem umije da opšti kao niko u našoj putopisnoj literaturi, osim Matka Peića. I umije da poveže te slojeve metaforama koji cjelini daju karakter pjesničkog objekta: neka ilustracija tog umijeća bude rečenica ”Ta Bosna što treperi kao zelen list kukuruza”, koju će autor, osjećajući njenu ljepotu, u neznatno izmijenjenom vidu ponoviti i u tekstu ”U pohode Siriji”. Alija Isaković se u svoju putopisnu reportažu unosi sa strašću pisca, ispisuje je istim onim jezikom kojim piše svoje priče, pa i ta ostala putopisna građa (dakle ne samo ona koja je uobličena u već pomenute vrhunske literarne trenutke), počinje zahvaljujući tom jeziku da sjakti, vrska, pukće, suzi, stenje, preliva se u sto boja i na taj način sva postaje literatura.

Ako se vratimo Jukićevoj rečenici koja je stavljena u moto ”Hodoljublja” dotaći ćemo drugu bitnu stvar koja se tiče putopisa Alije Isakovića, ali i bosansko-hercegovačkog putopisa uopšte. To je nesumnjivi lijepa metafora za nekoga ko se nerado otiskuje na putovanja, ali, kao i svaka metafora može implicirati i druga značenja. Bosanac, široka duša po prirodi, u stanju je da svoj kućni prag pomiče i razmiče u zavisnosti od toga kakvi ljudi i kakvi krajevi se iza njega nalaze.

U vezi s tim je i to bitno svojstvo bosansko-hercegovačkog putopisa: on nije, kao recimo u slučaju već pomenutog Engleza Hakslija (Huxley: ”Zajedljivi pilat”) ili Francuza Mišoa (Michaud: ”Barbarin u Aziji”) toliko zasnovan na posmatranju – suđenju, koliko na empatiji, čak na oduševljenju, na prihvatanju onoga što se prihvata i što, dakle, postaje kućni prag. Jedini je Zuko Džumhur, među velikim bosanskim putopiscima, donekle sklon zajedljivoj opservaciji, uvijek duhovitoj, ostali su prije skloni (]amil Sijarić, Alija Isaković, danas Ibrahim Kajan) poistovjećenju sa ljudima i mjestima i njihovo se zapažanje pretvara u poeziju.

Kod Alije Isakovića je ta poezija najprisutnija kad se putopisac kreće po Bosni i Hercegovini. Tu najviše dolazi do izraza ono svojstvo umjetničkog govora koje je Kandinski nazvao vibracijom duše, uz jednu malu ”specifikaciju”: dok kod drugog velikog putopisca Bosne ]amila Sijarića, duša zavibrira u dodiru sa gradovima, sa starim kamenjem i sa vremenom u kojem je ono nastalo. Isakovićevoj duši je bliža priroda trave, ili opet kamen, ali onaj vječiti koji ”nikad nije ni nastao”.

ĆAMILOVI PUTOPISI

Naslov ovog teksta upućuje očigledno na izvjestan, lični, intiman, intiminizirajuć i odnos prema piscu, ali taj stav, dakako, nije cilj nego sredstvo u nastojanju da se odgovori na neka pitanja u vezi sa ]amilovim shvatanjem putopisa, pa preko toga i sa shvatanjem književnosti uopšte.

Kad je Mak Dizdar objavio u časopisu ”Život” moj putopisni tekst ”Dubrovnik”, hvalio je u njemu jednu epizodu u kojoj je mlada žena Dubrovčanka, za trenutak sletjela na plažu Danče da se okupa, zatim se isto tako na brzinu tuširala, a voda se slivala niz njene ruke kao muzika. ]amil Sijarić, koji je isti tekst objavio u svojoj rubrici ”Zapisi” na Radio Sarajevu, govorio je o tome kako je puno istorije stalo u taj relativno kratak tekst, i nije mu bilo bitno to što je ta istorija ispreturana u jednom poetskom rukopisu, nego jednostavno to što je toliko ima. Istina, jednom drugom prilikom, kad je u pitanju bio opis portala jedne gotske katedrale, sa svim onim ljudima raznih profesija i profila natrpanim oko njega, rekao je: ”Dobro bi bilo da je malo više živih ljudi iz tog doba, pa makar ih ti i izmislio”.

Doba je vrlo bitna riječ za ]amilovo shvatanje putopisa, za njega mjesto ima smisao ako ima trajanje, sam prostor je irelevantan. (Borhes to negdje formuliš e jednom rečenicom u kojoj kaže da je duhovni život čovjeka bez prostora sasvim moguć, ali bez vremena nije). Tome sad treba dodati onaj drugi zahtjev, za ”živim ljudima”: mada se tijesno vezuje za istoriju, Sijarić, koji o kamenju ruševina pored kojih prolazi sve zna, sve je naučio, nije istoričar, pogotovu ne arheolog, nego pisac. Vrijeme je za njega onoliko duboko koliko je stiglo da uobliči, da zapiše ljudsku sudbinu, mada ona može biti zapisana i u kamenu. Sjajan primjer za to je putopis o Lenjingradu koji se zapravo isključivo bavi njemačkom opsadom Lenjingrada u II svjetskom ratu kao vremenom, i Peskarevskim grobljem na kojem su žrtve opsade sahranjene kao mjestu, i muzejom u njemu u kojem se između ostalog nalazi i dnevnik male Tanje Savičeve:

A ono što ovdje može da se pročita i što je napisala đačka ruka, nije bio zadatak – nego je to jedno pismo od užasa. Pod taj se užas potpisala Tanja. Bila je učenica. I to što je stigla da napiše jedna učenica, čitamo danas kao knjigu.... A knjiga nije – nego je svega nekoliko riječi koje je đače stavilo na papir. A tih nekoliko strašnih riječi, čitava su hronika o Savičima. Saviči su bili porodica, a Tanja je bila najmlađa. Bila je njihova učenica. I na listu iskinutom iz teke ostale su ovakve njene riječi:

  ”Ženja umrla 28.decembra u 12 časova i 30 minuta izjutra 1941. godine.

  Bubuška umrla 25 januara u 3 časa izjutra 1942. godine.

Leka umrla 17.marta u 6 časova izjutra 1942. godine.

Deda Vasja umro 13. aprila u 2 časa noću 1942. godine.

Deda Lješa – 10.maja u 4 časa 1942. godine. Mama – 13. maja u 7 časova i 30 minuta izjutra 1942. godine.”

Time se ova kratka horonika male lenjingradske učenice završava. To će i sama ona da napiše:

”Savičevi umrli.

Umrli svi.

Ostala jedina Tanja.”

  Ali ni ona nije ostala – umrla je od gladi i danas leži u jednoj od mogila na ovom beskrajnom lenjingradskom groblju. A tu ih leži mnogo. Leži ih oko pola miliona! I to samo iz jednog grada – iz ovoga grada Lenjingrada, i samo iz jednog jedinog vremena: iz onih devetstotina dana. Prema njima stoji kip majke domovine. One za koju su svi oni pali. To je žena. Lice joj je zasjenjeno bolom. Jer majka je svih njih koji tu leže.

Naravno, ta je dječija sveščica bila poznata svijetu prije ]amila, citirali su je i interpretirali novinari, istoričari, ali je ]amil Sijarić sa svojim tekstom postao neke vrste počasni građanin toga grada, njegov najdraži gost. Jer je, istražujući stvari onako kako ih istražuje istoričar, podastirući ih pred oči čitaocima onako kako ih podastire reporter, pisao kao pisac koji uranja u tuđe sudbine, nestaje za trenutak u njima, da bi se vratio sa još jednim kamenom u grudima, dijelom one ruševine koja sadrži čovjekovu prošlost, a koja neprestano savija leđa pisca ne dajući mu da se uspravi na onaj način na koji se drugi, produktivni, ”pozitivni”, dobromisleći ljudi u životu uspravljaju.

Dok drugi veliki bosanski putopisac Alija Isaković, zna stijenu i zemlju u kojoj se stijena razmekšala, zna travku i kišu koja ju je poškropila, i oblak iz kojeg je potekla, ]amil Sijarić zna ciglu, zna kamen u zidu i onaj izvađen iz razorenog zida, zna tvrđavu i raspored prostorija u tvrđavi, zna ko je u njima živio i kako se u njima živjelo. Zato u naslovima njegovih knjiga, i pojedinačnih tekstova, tako premoćno slove imena gradova i sama riječ ”gradovi”, jer samo za gradove se veže istorija, selo ne poznaje istoriju, priroda još manje.

Nije on bio putnik koji ide na putovanja da se raduje nepoznatom, mada je i to hvalevrijedna putopisačka pozicija. Poput Oldosa Hakslija (Aldous Huxley) koji je na putovanja nosio sa sobom kompletnu Britansku enciklopediju, Sijarić bi prethodno proučio sve što je mogao naći o mjestu prema kojem putuje. Ali je Haksli, takođe veliki pisac, ipak bio dokoni gospodin, dok je Ćamil morao trčati nazad svome radnom stolu u zgradi Radio Sarajeva, svojoj rubrici ”Zapisa”, svojoj plaći od koje je živio prije nego što je mogao živjeti od pisanja, a to vrijeme je prilično dugo potrajalo. Pritom je bio spreman da uskoči sa svojim putopisom kad god mu neki od naručenih nije odgovarao. Nije tražio od saradnika neku veliku književnu umjetnost, čak ni malu: tražio je isto što i od samog sebe: obaviještenost, istinitost, jasnoću, eventualno zanimljivost. Ali, on sam je bio isti onaj ]amil koji je pisao one fantastične pripovjetke sa onom fantastičnom sposobnošću uranjanja u ljudsku sudbinu, onim fantastičnim jezikom koji je već sam po sebi bio umjetnička kreacija najvišeg reda. Nije to od njih zahtjevao: to je samo od sebe išlo. Ne mora biti, ali može biti osobina genija, u svakom slučaju je sudbina književnih poštenjaka: da zanemaruju,...ne primjećuju ono što su sobom, svojim bićem, iznutra donijeli, a insistiraju na onome što je uneseno spolja, na znanju, na iskustvu, na posmatranju, na ”životu”, a ne na ”umjetnosti”.

Bosanski putopisi Ćamilovi ne izdvajaju se ničim posebno od ostalih, tu su gradovi, tu je njihova prošlost, istorija, samo što su to gradovi prepuni istorije, a ta istorija je prepuna lica i naličja, ili jednostavno likova koji i današnji lik određuju. Ali s obzirom na već pomenutu savjesnost i marljivost s kojom je svoju emociju ”Zapisa” vodio i razumljivo je da su svi ti gradovi tu, sadašnji i bivši, Ćamilovi putopisi su jedna mala enciklopedija bosanskih gradova.

Knjiga koja se svojim karakterom izdvaja među četiri objavljene knjige putopisa jeste ”Oslobođeni Jasanovac”, nastala kao rezultat strašnog iskustva: Sijarić je kao mladi partizanski oficir među prvima dospio na to strašno mjesto i dospio na to strašno mjesto i napisao ovu strašnu knjigu. Detalji o ljudima koje spaljuju i o glasovima, zvukovima, koje oni pri tom ispuštaju, i o ljudima koji u baraci te glasove slušaju čekajući da jedne od sljedećih noći i na njih dođe red spadaju u scene epskog užasa kakvih je u literaturi malo:

Odsjev plamena vidio bi se na zidovima zgrada u logoru. Mi smo taj odsjev gledali kroz pukotine, kroz rupe na barakama. I slušali smo otud glasove: nikad čovjek nije čuo takve glasove! To više nisu bili ljudski glasovi, a ni životinjski.

  Ništa živo ne ispušta iz sebe takve glasove kao što su bili oni koji su dolazili s druge strane Save, iz Gradine.

Nisu to bili pojedinačni glasovi, nego je to bilo mnoštvo glasova. Tužnih glasova. Ne znate kakvih glasova.

Takvih da od njih izludite!

  A sve to trpe oni koji su ležali pokraj vas. Znate ih sve. Znate im imena. Znate odakle su i kakvi su. A sad su eto tamo... U onoj su vatri. Odsjaj njenog plamena bljeska po zidovima.

Sa ovim tekstom, sa ovakvim tekstovima mogao je Sijarić da stekne reputaciju jednog jugoslovenskog Malapartea. Mogao je ali nije, jer je njegov temperament bio drugačiji, lirski, a njegov pogled u istoriju dublji, pružao se do davnih vremena, do samih mitskih korjena čovjekovih. I korjeni zla su isto tako duboki, iako ono možda nikad ranije nije planulo tako strašnim plamenom kao u ovoj sceni, u ovom vremenu. Želja za osvetom je elementarna ljudska potreba, ali zlo se zlom ne može ispraviti, a uopštavanje te želje u optužbu čitavog jednog naroda samo vodi u novo zlo. Svakako slučajno, ali simptomatično, imena Sijarićevih svjedoka jasenovačkog pakla, imena mučenika koje je on ”intervjuisao” su hrvatska imena. Ivan Volner iz Zagreba navodno je pokušao da pobjegne iz logora u proljeće 1944: ”Ivana Volnera donijeli su i položili ispred nas. Rečeno je da je uhvaćen pri bjekstvu. Držali su ga dugo pred nama, a mi smo stajali i čekali šta će dalje da bude... Niko nije mogao znati ni to, odakle su ga ustaše donijeli zaklana. Jasno je da se iz logora nije moglo pobjeći...” Ante Bakotić, predvodio je juriš logoraša na kapije logora 21.aprila, kad se oko osamdeset njih na taj način spasilo. Među onima koji su, poslije oslobođenja, došli da traže svoje mrtve, Đuro Antolić iz Banove Jaruge traži ženu Maricu i kćer Ivanku, Ivan Poslon iz Kraljeve Velike traži rodbinu i suseljane, Marica Vlašić iz Plesna traži majku Miju.

”Tamo su, na Gradini, pobijeni i Sarajlije. Bilo ih je oko tri stotine šezdeset, Bili su skoro sve sami Muslimani. Iz Sarajeva ih je doveo Luburić”. Zlo nije u nekom narodu nego u mraku psihe, u Pandorinoj kutiji koja se otvara kad joj to okolnosti dopuste: ”No jedne večeri vidjeli smo kako je jedan ustaša sav sretan. Izumi ljude čine sretnim. Jer oni su svjedočanstvo da čovjek može da stvori nešto što drugi ne mogu. Išao je ka jednoj grupi ustaša koja je stajala pred brijačnicom. Nosio je u ruci neki malj, i zašiljen kolac, dugačak jedno trideset santimetara. Bio sam blizu, pa sam čuo ovakve riječi: ”gospodine zastavnič e, mislim da sam uspio...” Podigao je šiljatu stranu koca uvis, okretao ga i pokazivao kao trgovac mušteriji svoju robu i uzviknuo ubijeđen da je uspio: ”Evo izuma!”.

Kolac je išao od rukre do ruke, ali niko nije mogao da odgonetne šta ima da znači taj šiljati kočić. Njihova ga je šutnja nervirala. ”Šta se bunite! Ovaj se oštri kraj zabode u bradu, a u ovaj tupi se udara kundakom od puške dokle kolac ne probode do mozga”. Svaku primjedbu ugušivao je svojim ljutitim glasom: ”Kako to da već jednom ne shvatite?”.

Zbog ovakvih detalja Kurzio Malaparte je neko vrijeme smatran jednim od najznačajnijih evropskih pisaca. Poslije su ga zbog istih detalja smatrali lošim piscem, aranžerom užasa. Ko je htio da ga brani, morao je po njegovom djelu da traži lirske detalje kao protivtežu. Kod ]amila Sijarića, putopisca starih razorenih gradova koji je zahvalan istoriji što nam je, na ovom tlu, makar i te razvaline sačuvala lirski detalji preovlađuju. Njegov ”Oslobođeni Jasenovac” ovako se završava: ”Dani su majski. Godina je 1945. Putevima – kud god pogledate, prolaze vojske. Kraj rata je toliko blizu da prosto možete da ga vidite. Neko će se iz njega sretan vratiti. Neko lud. A neko... Sjetio sam se onog krvavog dječijeg siperčića sa patuljkom i pužem izvezenim crvenim koncem... Patuljak vodi za rogove puža... Ta se mala družina neće vratiti!

Maj je.

Trava je.

Prolaze odnekud jednako vojske. I sva ti je zemlja čudna – i kao da nije ona stara zemlja, nego neka nova, koja dolazi samo jednom, i samo s proljeća.”

 

 

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]