ZABILJEŠKE ”NEIZBJEŽNOG” REDITELJA

U posveti na svojoj knjizi drama ”Krajnosti” Alija Isaković mi je 1988. uoči naše premijere ”Hasanaginice” u Narodnom pozorištu u Sarajevu, napisao ”....mom neizbježnom reditelju”...Poznavajući Alijinu jetkost mogao sam tu njegovu opasku tumačiti na razne načine, ali je sigurno da se u mojoj rediteljskoj biografiji ime dramatičara Alije Isakovića ponavlja počesto i ne bez razloga.

Već tada 1988. nas je vezivala suradnja na ”Generalijumu” u Narodnom pozorištu Zenica 1979. godine, te postavka drame ”To” u Kamernom teatru 55 godine 1983. Njegovu ”Hasanaginicu” sam postavio i na scenama Turskog državnog pozorišta u Ankari i Istanbulu 1995. Bila je to prva bosanskohercegovač ka drama prevedena i igrana na turskom jeziku. I kada nas je Alija napustio, opet sam se vraćao njegovoj dramskoj riječi. U Narodnom pozorištu u Sarajevu ponovo postavljam ”Generalijum” 1997, a ove godine je planirana moja nova režija drame ”To” na sceni Kamernog teatra 55 u Sarajevu.

Pored već moje poslovične orjentacije na kopanje po nacionalnoj baštini i afirmiranju novih, ali i pomalo zaboravljenih bosanskohercegovačkih dramatič ara, ipak se tolika rediteljska predanost jednom piscu može i mora tumačiti i nekim drugim, hajde da kažem, dubljim motivima.

Nevjerovatno cizeliranje na živom tkivu Bosne i bosanskog čovjeka, što je, posigurno, jedna od temeljnijih književnih opsesija našeg Alije Isakovića, upoznao sam kroz uzbudljivo i, za tadašnju jugoslovensku javnost šokantno, dramsko tkivo njegove televizijske drame ”To” u režiji cijenjenog kolege Aleksandra Jevđevića. Opčinjenost Alijinom živom rečenicom, potpuno ”opranom” od literature, a toliko znakovitom i bolno snažnom, primio sam i kroz glumačku zasljepljenost velikih bardova bh teatra, sada nažalost rahmetlija i pokojnika; Adema Čejvana, Zvonka Markovića, Safeta Pašalića i inih, nepatvorenim sokom bosanske dramatike, toliko drugačijom i usudom prokazanom, da joj čak i estetska limitiranost i izražajna skučenost televizijskog nije mogla nauditi.

Možda je to bio razlog što sam tvrdoglavo povjerovao da se od Isakovićevih scenarija, jer mora se priznati da je Alija sve svoje drame izvorno pisao kao dramske predloške za televiziju ili za film, mogu uspješno realizirati pozorišne predstave. I pokazalo se da ti Isakovićevi dramati mogu biti tumačeni i kao najkonzistentnija dramska djela pisana po strogim aristotelovskim uzusima antičke tragedije. Agon Narednika (Vasja Stanković) i mislećeg vojnika (Boško Marić) u ”Generalijumu”, Narodnom pozorištu Zenici 1979, ima sasvim dostatan dramski prostor jedne kasarne u zabiti, a ritam do besmisla opetovanih strojevskih radnji daje predstavi nevjerovatnu modernost na najboljoj tradiciji livingovskih vivisekcija čovjekove motorike, ali ovaj put obogaćenoj Isakovićevim dijaloškim diskursom koji se tragično natapa bosanskom povjesnom zapitanošću nad samim sobom. ”Generalijum” je bila predstava koja je promtno i nesmiljeno objavila Aliju Isakovića kao ozbiljnog pozorišnog autora.

Bilo je samo pitanje dana kada će se u mojoj rediteljskoj nesanici pojaviti želja da i kultnu televizijsku priču ”To” pokušam pretočiti u teatarsko tkivo. Postavka na sceni Kamernog teatra 55 imala je sve elemente bosanskog naturalizma sa jakim prizvukom poetskog nadrealizma, a kroz sjajne kreacije Hranislava Rašića, Zvonka Zrnčića, Milenka Vidovića, Vlade Gačine i ostalih, pokazala se i kao rado gledana predstava sa stotinjak izvođenja po cijeloj Bosni i Hercegovini i bivšoj Jugoslaviji. Jednu zanimljivost treba reći uz ovu našu predstavu; u godinama kada su srbijanskim scenama većuveliko kružile fantomske kreature povampirenih nacionalističkih budnica ovaploćenih kroz beogradske hitove ”Kolubarska bitka” ”Ruženje naroda”, ”Sveti Georgije ubiva aždaju”, ova naša nepretenciozna bosanska saga o strasti i sudbini toliko je bila ubjedljiva u svojoj istini i nepatvorenoj dramskoj i teatarskoj snazi, da je superiorno pobjedila na festivalu domaće drame usred Srbije, na njihovom republičkom festivalu na koji je naša predstava slučajno pozvana kao ”raritet” iz tamnog vilajeta bosanskoga.

Normalno je bilo da me kao pretjerano mladog redatelja priča o nesretnoj ”Hasanaginici” nije nešto posebno uzbuđivala i prizivala da se njom bavim na sceni. Možda zato što je odveć patetična i romantičarska verzija Ogrizovića bila za moj ukus previše emotivno koreografirana, a premalo naša, ovdašnja, bosanska.

Televizijska premijera Alijine ”Hasanaginice” je za mene bila prepoznavanje pričanja te čudesne balade na način blizak mom osjećanju tragičnosti. Jetkost dijaloga, slutnje neizrečenog, tišine i stanke u dijalozima Isakovićevih junaka- sve je to mom osjećanju insceniranja najljepše evropske balade došlo kao dugo odsanjivani san. Već sam 1988. godine na sceni našeg najvećeg teatra, na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo, postavio ”Hasanaginicu” sa briljantnom Nadom \urevskom, sigurno najboljom Hasanaginicom na cjelokupnom pozorišnom južnoslavenskom prostoru. Kad se podsjetimo da su u toj predstavi igrali i odlični Josip Pejaković, Goran Savić i još nekoliko prvaka sarajevskog glumišta, a sve to u autohtonom scenografskom rješenju Nesima Tahirovića i nadahnutim kostimima Vanje Popović, onda se može reći da je to bila postavka koju je podjednako voljela i publika i glumci, a svoj život je imala i kroz stravične dane opsade Sarajeva i potpunjavala kosmički vrisak prkosa sarajevskih pozorišnih umjetnika barbarizmu sa okolnih brda.

Svoj boravak u Turskoj sam želio iskoristiti da pokažem ondašnjoj kulturnoj javnosti šta jeste istinsko bosansko biće i naš povjesni usud. Odluka da se prevede na turski, a zatim postavi na scenu najprestižnije teatarske kuće u Turskoj Isakovićeva ”Hasanaginica” bila je nešto sasvim logično. Vjerovao sam da će i turski glumci osjetiti prigušenu snagu ove drame i dijalošku svedenost na samu bit tragaičnog, na isti način kao što su to osjećali i naši glumci kao svoju psihosociološku datost i kulturološki kod. I bilo je tako, bez obzira na sklonost turskih umjetnika anadolskoj pustopašnosti i nekad neodmjerenoj patetici. Njihova predanost i osjećanje za Isakovićevu dramu turski kritičari su poistovjećivali sa najblistavijim realizacijama antičke dramatike na ondašnjim scenama.

Ponovno vraćanje ”Generalijumu” neposredno poslije Alijine smrti, u svom rediteljskom promišljanju sam motivirao čitajući sada ovaj tekst kao aktuelno dešavanje unutar nikom potrebne kasarne JNA u vremenu raspada Titove Jugoslavije. Mislim da sam tim potezom i primakao tekst prvotnoj nakani Alije Isakovića da se njegov ”Generalijum” dešava pod šapkom jednog JNA oficirčića (snažna i uzbudljiva kreacija Josipa Pejakovića).

I na kraju ove svoje rediteljske bilješke ”jednog neizbježnog reditelja” mogu sa potpunom sigurnošću reći da se moja opčinjenost Isakovićevim poimanjem dramskoga i tragičnoga neće zadovoljiti na dosadašnjim postavkama. Višeznačnost i teatarska polivalentnost Alijinih dramskih scenerija izaziva i traži nova čitanja i tumačenja. I biće ih, inšallah!

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]