U GRAVITACIJI ŽANRA
(nad raspredanjima o modernosti Isakovićevih proza)

Bosanskohercegovačka književna kritika dosljedna svome otporu teoriji, esejističkim metakreativnim provizorijima, traganju za tzv. idejnim odrednicma djela i kolokvijalnoj upotrebi književno-znanstvene terminologije najteže je izlazila nakraj sa dvije vrste pisaca: 1. sa onima čiji se diskurz realizira unutar čvršćih nadindividualnih i historijsko-poetičkih kategorija (pa utoliko i obavezuje njihovo prepoznavanje i nabrajanje); 2. sa onima čiji redukovan krug tematskih interesovanja i misaonih ishodišta ne dopušta razmah spekulativnih i meditativnih kritičkih do-pisivanja, prerano ih pretvarajući u repeticiju krajnje nepoželjnih tzv. općih mjesta. U datoj socio-ideološkoj paradigmi, obavezana, k tome, aksiološkim imperativom, rečena je književna kritika upravo ove dvije identifikacije najčešće promicala u ključne vrijednosne kriterije, našavši se u malom čudu pred Alijom Isakovićem, piscem koji nedvosmisleno pripada i jednoj i drugoj skupini, a vrijednost mu se nikako ne da osporiti. Sve se uglavnom završavalo na konstataciji da Isakovićeva proza predstavlja jedan od vrhunaca bosanskohercegovačkog proznog modernizma. I kada se ta nedorečenost tobože problematizirala, krivica je, u nešto domišljatijoj varijanti zaštite interpretativnog apriorizma, umjesto na kritičare, adresirana k samom pojmu modernosti – jednom, kako tvrdi Ivan Lovrenović, ”neegzaktnom pojmu, gotovo neupotrebljivom u svojoj višesmislenosti, koji se nastoji upotrijebiti kao ključna oznaka konkretnoga proznog postupka” [1] . Književna znanost, pa i uz pomoć svoje pepeljuge – terminologije, ma koliko je proglašavali dežurnim krivcem, usustavila je ipak dovoljno znanja da može nepretenciozno ukazati na izvjesne zajedničke imenitelje i tako heterogenih fenomena kakva je moderna proza. Moderni pripovijedni tekstovi, iako se razlikuju prema kulturnom i nacionalnim kontekstu u kojem nastaju, nedvojbeno dijele određen broj zajedničkih svojstava [2] .

Već krajem 50-tih godina u južnoslavenskoj prozi javlja se dezintegracija mimetički određenog prostora pripovijedanja. Prepoznatljiv hronotop kod Desnice, Marinkovića, Šegedina, Tišme, S. Novaka egzistira više kao okvir za psihološko-meditativne analize sudbina i emocionalnih stanja pojedinaca u sučeljavanju sa društvenim konvencijama. Modernost pripovijedanja u toj se etapi očituje na planu defabularizacije, kompozicijske nekoherentnosti, interpoliranja esejističkih i lirskih pasaža, izmjenjuju se i kohabitiraju realistički, impresionistički i ekspresionistički stilski postupci. U kasnijoj fazi, kojoj punopravno pripadaju i Isakovićeve priče, već je riječ o izrazito intelektualistič kom tipu proze koja se realizira u tematskom rasponu od promatranja čovjeka u njegovoj banalnoj svakodnevnici, reakcija na posve trivijalne sitauacije do egzistencijalnih promišljanja junaka u kojima dominiraju osjećanja usamljenosti, dezorijentiranosti i apsurda. Zajedničkom generacijskom crtom proza Šoljana, Slamniga, I. Kušana, Čolanovića, Ž. Pavlovića, Fetahagića i Isakovića može se smatrati težnja za apsolutnom slobodom u etičkom smislu, oličena pojavom buntovnog antijunaka, mladog intelektualca koji se petrificiranom stanju duha suprotstavlja uglavnom ironijom i ludizmom. Za svoje nezadovoljstvo i pobunu on nema jasno definiranog uporišta, još manje neke strateški osmišljene ciljeve, što ga vodi u nesigurnost i stvara osjećaj bezizlaza: preostaje samo trivijalitet i banalitet svakodnevnog života. Upravo takva atmosfera duha i razbijena slika svijeta pogodovale su reaktuelizaciji kratkih proznih oblika, u kojima je bilo važnije naznačiti trenutke stanja a ne zbivanja u životu junaka.

U prvoj Isakovićevoj zbirci modernizacija pripovijednih procedura tek je djelomična: ogleda se u izlomljenoj naraciji, jezičkim obratima, sim boličkim zgušnjavanjima, interžanrovskim geminacijama s lirskim i napose dramskim tipovima iskaza. Čini se ipak presudnijim to što Isaković egzistenciju svojih junaka pokušava spasiti od potonuća u potpuni apsurd uvođenjem u radnju priča onih motiva koji vrlo teško prianjaju uz dominantni osnovni fon dezintegrirane slike svijeta, poremećenih vrijednosti i posvemašnje dehumanizacije. Po srijedi je zapravo kompleks opsesivnih piščevih motiva kao što su ljubavni trokut, nalaženje ljubavnika poslije dugog rastanka, scijentistički idealizam istraživača-geologa, sa snažnim pouzdanjem u život koji je uprkos svemu moguće i nužno ispuniti smislom. Avangardni elementi, na žalost, rijetko su tu u ljubavi sa shematičnim kontrastima, melodramatskim obratima i velikim emancipatorskim pričama humanističko-prosvjetiteljskog naslijeđa. Reprezentativni primjeri u tom pogledu su naslovna novela prve zbirke i novela Jugovina iz druge. Atmosfera i tip junaka sasvim su na tragu kontemporarnih proznih trendova, shematizirana sižejna gradba pak imobilizira mogućnosti njihove naturaliazcije. Time smo već u arei propitivanja žanrovskog statusa Isakovićevih proza. Uvažićemo pri tom postojanje za žanr bitnijih od manje bitnih (ili manje učestalih) vrsnih osobina, kao i slučajeve u kojima vanžanrovski elementi postaju nositelji individualnosti pojedinog ostvarenja. Većina ovih priča medijalno se pozicionira između kratke priče i novele [3] . Uočljivo je da Isakoviću konveniraju kraće forme. Za kratku priču, općenito, karakteristična je veća otvorenost od novele, ona teži uglavnom fiksiranju ugođaja i atmosfere. ”Umjesto zbijene, logično izgrađene forme novele, u kratkoj priči fragmentiranost, asocijativni pasaži... postali su modusi za izražavanje diskontinuiranosti i rascjepkanosti modernog svijeta.” [4] Uspjele kratke priče iz knjige Taj čovjek – Pukotina, Kaskade, Sjećanje – nedvosmisleno o tome svjedoče. Srednje duga forma novele svojom lineranom strukturom radnje teži vrhuncu, obratu i poenti i ne trpi Isakovićeve sklonosti k retardacijama, dugim dijalozima, gomilanju materijala i njegovom raspoređivanju na više centara, itd. što puniju mjeru ostvarenosti može, i jeste, dobilo u dvjema romanima. Prisutnost vanžanrovskih elemenata i prosedea u tom je smislu vrlo indikativna na stilističkom i iskaznom planu. Zbirka Semafor obiluje statičkim pejzažnim motivima istkanim od virtuoznih metaforičko- metonimijskih prepleta ali deplasiranih u odnosu na trivijalne i banalne shematizme tematske linije razvoja priče. Uočljiv je, istina, i napor da se ambijent učini rezonatorom unutarnjih psihičkih stanja, štaviše da se doslovce aktancijalizira ”kao neko treće biće i nezgodan sagovornik” [5] Preobrazba pejzaža u neku vrstu deskriptivno-fabulativnog izviješća o pošasti žutice u Krajini efektno je izvedena u priči Epidemija (zbirka Taj čovjek). Davanjem primata metonimiji u odnosu na metaforu realistička preciznost opisa promiče su u svojevrsni registar kulturalne semiotike krajiškog podneblja. Priča je značajna i kao implictni dijalog sa tradicijom tzv. pripovjedačke Bosne jer ukazuje na slabo kušane mogućnosti modernizacije proze s bosanskom seoskom tematikom. U zrelijim pričama druge knjige dominantan stilski postupak je elipsa. Izostavljanjem, najčešće glagolskih riječi, narativna statika se oslobađa dekorativne samodovoljnosti, simbolizira se i funkcionalizira spram dužine odnosno kratkoće pripovjednog teksta, koja, kako je primijećeno, nikada nije samo kvantitativna odrednica. U iskaznoj tehnici pak introspektivne monologe ranih proza smjenjuju u potonjim dijalozi, koji pričama daju dimenziju sadašnjosti i prostorne neposrednosti. Dijalog je zapravo forma u kojoj je prezentnost Isakovićeve proze našla svoj izražajni korelativ i obezbijedila joj prepoznatljivost.

Očito da njegovo poimanje modernosti podrazumijeva i obavezu tematske aktuelnosti. Uzak krug naznačenih arhetipskih zapleta djelimično je obogaćen setom tema karakterističnih za period političke liberalizacije u eksjugoslovenskoj zajednici. Elemente dozirane društvene kritike i blage satire nije, međutim, bilo lahko umjetnički ovjerodostojiti. Pored već spomenute Jugovine paradigmatičan je za ”Isakovićeva angažovana književna lutanja” [6] slučaj dramske proze Također. Prepucavanje mecima i nadgovaranje iz busija hrišćanina i muslimana verbalnim arsenalom domaćeg epskog koda okončava sušićevski pravovjernim rješenjem – međunacionalna netrpeljivost pretvara se u klasno jedinstvo zajedničke suprtostavljenosti stranom porobljivaču.

Ironijom ili možda nekom zakonomjernošću stvaralačke sudbine Isaković je u kratkoj prozi najviše dao onda kada se poduhvatio travestiranja svojih opsesivnih tema. Na dobrom putu da to učini bio je već u knjizi Semafor s prozom Plima i oseka, koja parodira situaciju ljubavnog trougla samoironičnim monologom muža rogonje. Konci su spušteni na kraju u nemotiviranom sapunskom obratu kada švalera odvode nazad u zatvor. Bio je, naime, samo na odmoru, pošto je svojedobno objesio svoju ženu jer je volio junakovu. U desentimentaliziranoj i deshematiziranoj i, po našem mišljenju, najboljoj Isakovićevoj priči Kaskade autobiografski kompleks bivšeg sirotištarca obuzetog romantičnim sjećanjem na davnu domsku ljubav, čija je anagnoreza spriječena njenim sadašnjim odvratnim izgledom i neumjerenim prežderavanjem sarmama, uobličen je u žanrovski čistu formu kratke priče. Poetika moderne kratke priče – a sve to u Kaskadama identificiramo – usmjerava interes ka pojedinačnom, neobičnom ili grotesknom, teži ograničavanju, sažimanju i simbolizaciji, fokusira se na trenutak i angdotu, neginje k brzom kraju koji je maksimalno neočekivan i snažno poentiran. Indikativno je da i njegove dramske proze, Generalij, npr, bolje funkcioniraju u čistoj dramskoj formi.

Premda se stilsko-formacijske kategorije u literaturi za djecu mogu koristiti samo uvjetno i heuristički oznaka modernosti stoji i za knjigu Lijeve priče (1991). Štaviše dalo bi se govoriti i o stanovitom otvaranju ka postmodernim diskurzivnim procedurama. Tu se Isaković inter/metatekstualno, u rasponu od ironije do satire, poigrava sa poznatim sižeima i kodovima koje je tradicionalna i ideologizirana pedagogija nametala djeci. Neuspjeh tzv. moderne literature za djecu ležao je u depedagogizaciji i eksperimentalnim istraživanjima njezinih granica. U novije vrijeme, međutim, prisutan je trend ponovne trivijalizacije i repedagogizacije ali na drugačijim osnovama. Cartoon-generaciji klinaca potrebna je više nego ikad živa dječija priča, ali je očito da njihov ubrzani intelektualni razvoj potražuje novi način plasiranja edukativnih sadržaja. Isaković ga pronalazi u volšebnom spoju didaktike, humora, ironije i roditeljske ljubavi, koju sadrže priče što ih prema drevnom modelu uokvirenih pripovijesti tata pripovijeda svojim sinovima. Svojevrstan paradoks još jednom je potvrđen – taj eksperimentator Isaković najviše daje u tzv. žanrovskoj književnosti.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]

---