| DIWAN 5-6 |

Atif Kujundžić

POEMA O LJEPOJKI I BICIKCLU

Ona je cura visokog sjaja.
Kao platina, zlato, nikl.
Na kratkom putu do našeg raja
stavio sam je na bicikl.

Kosa miriše. Dodir me topi.
Daje mi usta. Pogled i dah.
Guram pedala. Snaga mi kopni.
A nju je samo jednoga strah.

Dam joj upravljač. Držim joj grudi.
Ne smije pisnut. Staje joj dah.
Stiskam je nogama. Ljepojka žudi.
Samo od jednog nju je strah.

Hoću da stanem na proširenju.
Ukočena je u taj mah.
Ljubit ćemo se, šapnem u povjerenju.
No, nju je samo jednoga strah.

Pruža mi usta. Još je na rori.
Blješte radoznali prozori.
Krasno je, kaže, sretna do suza.
Ali od rore žulja je guza.

Kad smo se rastali, odahnula je.
Dugo mi mahala poslije.
Dobro sam prošla, šapnula je...

Ta cura visokog sjaja.
Slična platini, zlatu, niklu.
Na kratkom putu do našeg raja
vozio sam je na biciklu.

POEMA O IZGOVORU ILI RAT JE

Rat je.
Govorim, pošto odćutim.
I da bih se čuo nakon eksplozije.
Nema ničega, osim što te slutim
u srcu što hlupa srcem koje bije.

Rat je, govorim.
No, proći će zloba.
Razvit ćemo želje i jedra k'o nekad.
Znat ćemo gdje smo i koje je doba.
Nećemo valjda zauvijek čekat.

Rat je.
Glasam se raspolovljen tobom.
Kako proći kroz krv i tjeskobu?
Lakše mi je kad te nosim sobom.
Svetinja si mi u suludom dobu.

Rat je.
Govorim i pravdam pustoš
kojom me posipa nebeska blizina.
A tonem u nju bespovratno, kruto,
zbog tvoje mladosti i mojih godina.

Rat je, govorim.
Tješim se uludo.
Želim uvijek da ti budem bliže.
I smišljam ludo, neviđeno čudo
pa vjeru i nadu iz pepela dižem.

Rat je.
Govorim, više radi tebe.
Otrov me lahko napustiti neće.
Zajedno smo više od potrebe.
Zemlja se tako oko Sunca kreće.

Rat je.
Govorim, možda ćemo sami
ostati na svijetu zbog novog početka.
Kako sam naivan u svom snu i tami.
I prekinem se. U sredini retka.

©Copyright Diwan 2002. Sva prava zadržana.
Preporučeno 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding.
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na diwanmagazine@hotmail.com