DIWAN - CASOPIS ZA KULTURU

| DIWAN 5-6 |

LISTOPAD

danas su otvorili komadićak zemlje
i ukopali
Sastavljača Riječi
u mjesecu kada opada
lišće
i u trenutku kada i mrtvi i živi
šute
na dva različita načina

nije povukao niti riječ sa
sobom
a sav njegov imetak bješe u
riječima
i ostavljen zaboravnima
a oni rekoše da mu
neće
mrviti stihove
i da će dolaziti na ovo isto
mjesto
i onda kada ga prekriju gomile
godina
a njegova umorna duša
bude
gore visoko jahala neki modri
oblak
i rekoše kako ga neće zaboraviti
i da će
javiti njegovima koji nisu stigli
doći
kako odavno nitko tako tiho nije
ukopan
kao njihov List iz mjeseca u kojemu opada
lišće

i da će tražiti po svijetu
riječi
koje Sastavljač Riječi nije stigao
sastaviti
oni će to kako rekoše
objaviti
jednom u nekim koricama dok
Sastavljač Riječi
bude čekao u hodnicima
beskraja

i nitko na dan kada je ukopan
Sastavljač Riječi
nije vidio niti jednoga boga
u blizini
ni njegovoga
ni moga
ni njegove ni moje
matere

niti boga ovoga čovjeka tu
što šuti
a
nitko ne dozna kako se
on poznavao sa
Sastavljaćem Riječi
i
za kojim su se šankom
i
nakon koliko piva
i
za kojim morem
i
u kojoj zemlji
nekada
možda
njih dvojica zakleli na šutljivu
i
čudnu vjernost na kakve se
obično
zaklinju
samo sastavljači riječi
prešutnim obećanjem da će jedan drugome
doći
kada dođe neki mjesec opadanja
lišća
ma gdje budu ukapali sastavljače
riječi
na dan
i trenutak
kada i mrtvi i živi
šute
na dva različita načina
a bogovi gledaju svoja
posla
i ništa tintom zapisano iza sebe ne
ostaviše
(daci džamonji u sarajevu sedamnaestoga
dana mjeseca
u kojemu opada lišće
na dan
kada ukapaju sastavljače riječi
i u trenutku
kada je on oprostio svojim
ukopnicima
i postao prvak
tišine)

MILENIJ

gledao sam ih
kako gaze rijekama
kao oranicama

nosili su zastave
i
noževe
ruže
i
križeve
i
vino novorođenim
bogovima
svinuli su mjesec
i
kotrijali ga
na
zvijezdama

otkud dolazite?

hodali smo
stolječima
iskrvarili
u
ratovima
vjerovali
vođama
i
domovinama

noćas mijenjamo
nadnevke
i
sve ćemo nanovo
i
s novim nulama

tko si pa pitaš?

ja sam mokro drvo
ne sušite me
vašim
vatrama

prođite

bolje mi je
s
mojim trulim
travama
i
mahovinama

otkotrljali su padinama

odrezanim
glavama
i
mrtvim
pjesmama

prema dalekim
zvonima

SAMOBORSKA DOSADA

Nebo mu je polijepilo zaobljene
Crjepove
Boje mahovine
I vrane
Po krovovima
Psi lijeno razvlačili sjenke
Pustim mu trgovima i
Nebitnim
Uličicama
Niz brege pogledom su
Kotrljali
Vinogradi
I kleti
I međe od breza
I mlado žito
Do trome rijeke
Boje ilovače

Ima nečeg umirujućeg u ovakvim
Gradovima

Tako si nekako kazala

Dok smo pričali
S gradom
Onako
Kako gradovi pod zvonicima
Pričaju
S neznancima
Žamor umaklih duša žuborio je
Pivnicama
I vjetar njihao svjetiljke
Sa starih razglednica
Nošenih davno
Pradavno
Umrlim
Rukama

Po utminjenim parkovima
Mahnito je pjenilo
I smijalo se
Črno
Pivo
Nudeći lažnu ljubav
U potocima

Ima ipak nečega čudnog
U ovakvim
Gradovima
Što plaši sjene

Kazala si

Dok smo umicali
Mrkim cestama
Kao da umičemo
Ružnim
Snovima

Jesi li zamijetila

Dok smo brali prvo
Proljetno cvijeće
Kako su nam se smijali
Limeni pijetlovi s dimnjaka
Kao da im hoćemo ukrasti

Priče
S grobova

Ugarskih
Duhova