DIWAN - CASOPIS ZA KULTURU

| DIWAN 5-6 |

DVIJE PJESNIČKE KNJIGE ATIFA KUJUNDŽIĆA

Ako osim stećaka postoji još neki topos koji u sebi simbolički sažimlje sav usud dugovjeke zemlje bosanske - onda su to naše tvrđave. Došao sam ispod jedne takve, ispod tešanjske pod kojom sam rođen i oko koje živim, pa jako dobro razumijem poriv Atifa Kujundžića da ispiše jednu ovakvu knjigu kakva je Bajke o Srebreniku ("Bosanska riječ", Wuppertall - Tuzla, 2000). Jer gledati svakodnevno u nju i gonetati njezine nijeme, ali veoma intenzivne poruke - za pjesnika znači biti u interaktivnom dosluhu sa tvrđavom u kojoj se, u toj strnjici povijesti, sabire i taloži naličje kao suštinsko lice krvave bosanske prošlosti, budući da je svaka tvrđava nastala kao sklonište od neprijatelja, i zato su u Bosni tako brojne, a bilo bi ih mnogo više da su i u 20. stoljeću mogle da nas štite. I svaka od njih kazuje gotovo identičnu storiju, jer nijedna ne može zaobići Kotromaniće, Ugare, Turke i druga čvorišna mjesta bosanske povijesti. Stoga je Atif Kujundžić, upjesmljujući gustinu vremena srebreničke tvrđave, u stvari, htio ili ne, ispjevao jednu pjesmu o povijesti Bosne. A on je, dakako, toga svjestan, i često to svoje suštinsko spoznanje eksplicira govoreći o Bošnjacima, a ne o Srebreničanima - kao protagonistima povijesti. Bit je, dakle, u slijedećem: Srebrenik su sagradili Bošnjaci, a ne Srebreničani koji se uopće i ne spominju. Tako je, zapravo, kroz to poopćavanje, nedvosmisleno iskazano pjesnikovo shvaćanje naše zajedničke sudbine: niti jednu tvrđavu, naime, nismo zidali kao Srebreničani, Dobojlije, Travničani, Sarajlije ili Tešnjaci, nego kao Bošnjaci da, kako glasi jedan stih - "Sin brani oca, a otac sina", prizivajući u sjećanju način na koji je Mak Dizdar opjevao isti bosanski udes u pjesmi Razmirje, jer su protiv njih, protiv bosanskih ljudi - svi: "Istok i Zapad. Sjever i Jug". Protiv dobrih Bošnjana.

Pamtim kako je Atif u jednom našem ćaskanju formulirao jednu drevnu istinu: u životu treba ipak biti na strani Dobra, i ne može se pogriješiti. Ovom knjigom on je, uistinu, na strani Dobra, na strani dobrih Bošnjana, i to je važno. Ali - ovdje ima jedna važnija stvar: on je pjesnik koji je uspio pjesnički artikulirati tu tvarnost. To je najvažnije, jer povijest se i ne može drugačije opisati, to jest: nema tačne, istnite historiografije. Tek umjetnost, tek, dakle, pjesnik može derivirati ono što uoči kao arhetip, kao sukus; samo on ima moć sveopćeg sažimanja povijesti na fluid koji iz nje zrači kao njezin smisao, i samo je pjesnik taj kome je dato da tu povijest, a to znači i sveukupnost ljudske civilizacije, sačuva i kontinuira za budućnost u onome što u toj povijesti vrijedi prenijeti vremenu koje dolazi. Usudit ću se da ovdje iskažem svoje uvjerenje, oko kojeg za mene inače nema dvojbe, da su historičari samo "sluge" koje pjesnicima skupljaju i pripremaju "građu", i da je u tome sav njihov zadatak. A smisao povijesti u tome je da povremeno ljudima podari pjesnika koji će im kazivati ono bitno o njima samima. ("Pjesnici su nepriznati zakonodavci svijeta", kaže jedan mudrac.) Kao Atif Kujundžić Bošnjacima ovom poemom o Srebreniku.

I može on to nazvati bajkom, ili sagom, može legendom, bilo kako - i mogli bismo, htijući biti posve precizni, raspravljati o adekvatnosti tih nominacija, ali to i nije osobito važno. Važno je, najvažnije, da je simbolika srebreničke tvrđave prepoznata i da je našla svoj adekvatan odziv u ličnosti ovoga pjesnika, kao i u slikarima čije su reprodukcije ovdje uvrštene.

(Kazano na promociji knjige 31.3.2001. u Puračiću - 10. Memorijal "Avdo Mujkić")

Svoju duhovnu poziciju Atif Kujundžić eksplicira u prvoj pjesmi Metafzičkog putnika (ITD "Sedam", Sarajevo, 2001), šesnaeste svoje pjesničke knjige. Ona, ta pozicija, nedvosmislena je: Kujundžić ne pripada recentnom Zeitgeistu. Ispred čiste Vjere u Jedinog Boga, / filozofski pravci, škole i pogledi / lepršaju kao smeće u vjetru koji je / pokrenuo Njegov Svemoćni Dah./Tako glase prvi stihovi ove pjesme - koji kazuju da ovaj pjesnik stoji paralelno sa situacijom koju je doseglo naše vrijeme, situacijom čije je stupanje na scenu sa Nietzscheom označeno kao smrt Boga. Kujundžić pri tom, nije anakron, jer nije prije te situacije: on je tu, naspram nje, sa punom sviješću o njoj, i sa apodiktičnim stavom prema njoj kao smeću u vjetru. Također - i sa sviješću o sebi koja i jest to što ga čini suvremenim, neanakronim. Naprotiv: ta samosvijest i njezina recentna duhovna naporednost, de facto, i porađa cijelu ovu knjigu - kao dijalog, kao raspravu dviju situacija što se, u suštini, međusobno isključuju, ali i određuju. S čistom Vjerom u Duši, Čovjek je /stvaran i, doista, svejedno mu je / koliki izgleda drugima. Vjera / u Njega snaga je Samosvijesti. - to su naredni stihovi ove pjesme.

Samosvijest je, ipak, iskazana već i u naslovu knjige. Smrt Boga bio je začetak dekonstrukcije metafizike u zapadnome duhu; pjesnik Atif Kujundžić, međutim, metafizički je putnik koji nema ništa s tim: on "dobro zna da ostavlja trag. // Zna gdje će stići." Tako završava ta uvodna, u potpunosti autoreferentna pjesma, pjesma koja, dakle, sama daje ključ u kojem se moraju čitati potonji stihovi. Jer - šta znači ostavljati trag znajući gdje ćete stići? Nema sumnje, to je modernistička koncepcija u kojoj svijet nije rasredišten, u kojoj sve što se zbiva ima aprioran, zadati smisao, u kojoj je čovjek apsolutni duh na putu svoje realizacije, u kojoj je i pjesnik putnik što ostavlja trag kroz metafiziku putujući ka telosu. U tom smislu, sve ima samo jedan cilj, pa je, stoga, za našega pjesnika i samo pjesništvo svojevrsni ibadet - kako i glasi naslov ove prve pjesme.

Nakon nje slijedi još deset uglavnom veoma dugih pjesama u kojima pjesnik, uistinu, ostavlja trag o svom (unutamjem) putu. Jednom su to razmišljanja pred umjetničkom slikom - što je i ranije bila preokupacija ne samo pojedinih Kujundžićevih pjesama nego i cijelih pjesničkih knjiga; drugi put pred nama je pjesma koja bi, svojom intonacijom, htjela prometnuti se u čistu molitvu; zatim je tu rasprava sa znancem koji ne zna ono što pjesnik zna i što i nama, u dijaloškoj formi, želi saopćiti; potom najduža, u posve narativnom slogu, kroz trideset i tri (nimalo slučajno) manje cjeline sazdana pjesma što je i u naslovu određena kao storija... Konstanta je ovih pjesama ono što je već kazano: svjedočenje o ovostranoj ljudskoj trošnosti i Božijoj jednosti, ili kako god hoćete formulirati ono što je već sasvim jasno. U svakom slučaju, poetska je supstanca ovdje uvijek takvoga kvaliteta, i ona je to što je u ovim stihovima rastopljeno i što determinira cijelu knjigu.

(Kazano napromociji knjige 21.9.2001. u Tešnju)