DIWAN - CASOPIS ZA KULTURU

| DIWAN 5-6 |

PRIKAZ KNJIGE "SONETI" HAZIMA AKMADŽIĆA

Autor je u ovom rukopisu stavio pred čitatelja plodove dugogodišnjeg rada na vremenu, odnosno na poetici epohe već neprimjerenoj i stranoj, ali zato i dalje jako zahtjevnoj pjesničkoj formi soneta. U devet ciklusa raspodijeljeno je tačno stotinu tekstova, koji sonetnu formu variraju i iscrpljuju, "dekliniraju" i propituju u dijapazonu kušnje i eksperimenta, zasigumo još neotvorenog i nedosegnutog u novijoj bošnjačkoj, pa i bosanskohercegovačkoj poeziji: od klasičnog modela sonetnog vijenca, preko plodotvorne primjene ikavske leksičke baštine, sve do "obojenih soneta", i do soneta bez rima - Akmadžić u ovoj knjizi pokušava teško breme vremena, eshatološki duh, upitnost i problematičnost epohe "udjenuti kroz ušice" tradicionalne forme. odnosno "odjenuti" u ruho soneta...

Valja nam, prije svega, imati na umu da unutar bošnjačke i unutar bh književnosti zapravo i nema mnogo pjesničkih knjiga ispisanih u formi soneta- a pogotovo nema knjiga soneta koje u kompoziciono-stilističkom smislu tendiraju produktivnom propitivanju i iscrpljivanju tog modela pjesničkog izraza (koje, dakle, nisu zbirke nego su baš knjige). Ako izuzmemo Skendera Kulenovića i Kolju Mićevića (i to više kao virtuoznog prevodioca negoli kao pjesnika) te, naravno, i nekolicinu utemeljivača-klasika moderne poezije na ovim prostorima (Ćatića, na primjer) - teško da bi se mogao navesti još neki autor koji je takvom vrstom posvećenosti formi soneta bio obilježen i po njoj ostao zapamćen...

Utoliko se zanimljivijim i dostojnim pažnje čini ovaj Akmadžićev projekt, koji se, što je najvažnije, pojavljuje u vremenu bitno obilježenom "ontičkom disolucijom", rastakanjem povjesnog subjektiviteta čovjeka, te disonancom i apsurdom kao ključnim poetičkim-epohalnim referencama: tokom cijelog teksta ove knjige nameće se kao dominanta upravo sraz između duboke, još neiskorijenjene ljudske i stvaralačke potrebe za skladom i za smislom, na jednoj, i neutješno-evidentne situacije rasutosti-i-neutemeljenosti bića-i-bitka, na drugoj strani. Taj sraz, opet, izbacuje u prvi plan upravo eshatološku misao što sam sebe ruje i produbljuje - bez ispunjenosti određenim osjećanjem, odnosno bez prožetosti emocijom koja jest bitna specia izražajnosti unutar onoga što nazivamo lirskom poezijom... Strpnja, strah, krik, nemoć -to su kategorije koje, u najrazličitijim leksičkim izvedenicama, dominiraju i u onom šta, i u onom kako govori ovaj pjesnik: ako se uopće može govoriti o osjećajnosti ili o senzibilitetu- onda je to, u ovoj knjizi, nadasve ispražnjenost, raščovječnost bića koje cijelim sobom ćuti (do vriska ćuti!)vlastitu upitnost i metafizičku neutemeljenost, pregaženost i raskopanost zlim vremenom, što se nikako drugačije ne može definirati do li krajem historije ili kataklizmom. Akmadžić, dakle, pjeva kraj svijeta koji se već desio ili koji se još dešava - i ta je pjesma potresna baš u svojoj izobličenosti, iznakaženosti, u svojoj jauknutosti i kakofoničnosti: rime u ovim sonetima više nas ranjavaju sječivom svoje sa-zvuknutosti, fonetsko-semantička rezonancija evocira u čitaocu prije neku zveketavu prijetnju- nego što priređuju u sluhu kosmizarnosti određene slike ili određenog osjećanja svijeta...!

Razumljivo je da se, s tim u vezi, tekstovi iz ove knjige odlikuju osebujnim leksičkim redukcionizmom - iako bi, barem formalno gledano, sonet morao odisati lakoćom pronalaženja pravih riječi, odnosno baratanja sinonimima ili riječima slične sonetne strukture; Akmadžić i ne nastupa ovdje kao nekakav bogom dani versifikator - on, zapravo, zapodijeva smrtno ozbiljnu igru prikupljanja odjeka velikog praska, u kojem su sva historija, sav red i smisao i cijeli naš svijet "dignuti u zrak", denotirani i detonirani, rastureni, otišli bestraga... Naravno, ti se odjeci sabiru i iz bilog, i iz tekućeg vremena -"smaknutost svijeta" prepoznaje se i u onom baštinjenom, i u ovom raz-baštinjenom življenju i opstojanju; zato je posebno interesantan ciklus "Ikače", sa strogim osmercem, u kojem su ogoljeni jedno prema drugom postavljeni egzistencijska i metafizička oskudnost zavičajnog miljea.

Pored toga, izuzetno je zanimljivo kako Akmadžič relativizira principe taktilne, ritamske organizacije i kompozicije soneta: poznato je, naime, da se katreni i tercine, po zakonitosti ovoga izraza, formiraju u osobeni simboličko-semantički lijevak - gdje je muzičko kondenziranje-poentiranje redovito praćeno slikovno-metaforičkim "eksplozivnim nabojem" što se očituje na samom završetku soneta. U skladu sa temeljnim duhovnim obratom (da nije, naime, više riječ o ispunjenosti već o ispražnjenosti svijeta i njegova doživljaja) Akmadžić u većini soneta poentiranje svodi na svojevrsni "apokaliptični manirizam" - gdje se u bezbroj varijacija provodi u biti jedno isto "zakucavanje" apsolutnog beznađa, besmisla i preznine u sluh i u svijest čitatelja.

Jednom riječju, ovo je knjiga koja plijeni svojom nedopadljivošću, knjiga koja je podsticajno-provokativna u poetičko-stilističkom, pa i u idejno-značenjskom smislu: ona je bolno istinosna i beskompromisna, bez "popusne tarife" za onaj čitateljski senzibilitet koji bi da se uz knjigu "odmori i razonodi". Njena izuzetnost i jest baš u tome što najtegobniji teret metafizičke i egzistencijske problematičnosti izazovno i drsko "pakuje" u formu koja takav bagaž još nije nosila: s njom nam je mucati, huktati, patiti se i rovariti po ranama svoga bića-i-jezika - a za pravog čitaoca to je najbolji znak da neće biti iznevjeren ...!