| DIWAN 5-6 |
U istoj godini
u istom selu
kojemu zasad ne znamo ime
u čistom ozonu renesanse
rodiše dvije matere
svaka sebi u potomstvo
po jednoga sina.
Skupa su rasli u susjedstvu
kao što masline rastu
i svojim dvorištima razbijali koljena.
Dojili svoje matere
i čekali umorne očeve
s oranica i polja
ili iz nedjeljnog lova
na sjeveru Apenina.
Kad malo porasli su
vidjelo se s Marsa i Venere
da zanatu slikarskom oba su isto i odlično vični.
Jedan zamisli zlatno brdo puno sjaja,
drugi nad njim već sunce iz ruku prosipa.
Jedan more bojama plavi
drugi iz školjke glazbu sluša.
I selo se divilo dvojici momaka.
nitko nije znao koji je bolji slikar.
U ono vrijeme kroz selo
naiđe vojvoda od Milana
sa svitom svojom u lov.
Psi goniči, sokolovi i konjanici
na raskrižju krenuše desnim putom
i tako vojvoda od Milana
u zlatnu jesen 1482.
slučajno naiđoše pored dvorišta
jednog od dvojice onih slikara.
Zapanjen je vojvoda stajao pred prizorom
i za tren slikara pozvao
na svoj dvor,
što siromah slikar rado prihvati.
Tad je imao tridest godina.
Selo se zove Vinca.
Slikar se zvao Leonardo da Vinci.
Ja sam Miro Petrović.
Kako se zvao onaj drugi slikar u selu,
pored kojeg vojvoda
nije naišao
do dana današnjega
Nitko nije odgonetnuo.
 |
 |
 |
 |
 |
©Copyright Diwan 2002. Sva prava zadržana.
Preporučeno 800*600 ili više, Central European Windows-1250
encoding.
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na diwanmagazine@hotmail.com