| DIWAN 5-6 |

Zilhad Ključanin

ČOVJEK SA ZLATNOM NOGOM
(novela iz knjige Četiri zlatne ptice koja je pripremljena za štampu)

Rekao bih vam njegovo pravo ime i prezime, ali, doista, ne mogu. Zbog konspiracije. Neka se zasad zove Ibrahim T. Španac. Ne bih, nakon svega, htio ni sjenka leptirova krila da padne na njegov svijetli lik.

Stariji su pričali da se u Trnovi pojavio kao prikaza iz gustog ratnog dima. Nosio je ujednoj ruci pušku, u drugoj nekakav drveni kovčeg, a za njima vukao desnu nogu. Danas više ne postoji niko ko bi znao gdje bi se moglo smjestiti čudno zveckanje što se je od njega širilo: u kovčeg, u nogu, ili u -stranjsku dušu. Odmah je kupio zemlju na padini jednoga od dva brda, bez cjenkanja, bez seljačkog presijecanja ruke, rekao je, dobro, sutra ćeš dobiti pare, samo da razmijenim. Šta je razmjenjivao, te 1945, kada su se mogli razmijeniti samo glad i smrt, i danas nije poznato. Nakon sedam dana otišao je do kuće Lutfe Nakića, i tražio od njega ruku najmlađe kćerke. Rekao je:"Obećavam ti samo da neće biti gladna, ni vako ni u duši". Time je postao domaćin.

Godinama poslije, između straha od novog poretka, između gladi i neimaštine, Trnavci su stjecali lik Ibrahima T. Španca, došle i dotepenca. Vremena su imali napretek, budućnost se tek nazirala, kao svjetlost u sobi bez ijednog prozora.

Na prvom sastanku Narodnog odbora predložili su ga za predsjednika.
- Hvala - rekao je - ali, ne mogu.
-Ti si prvoborac...
- Da - rekao je - ali, ne mogu.
- Zbog čega?
- Konspiracija - rekao je.
-Šta ti je to?- Bolje vam je da ne znate.

Ta rečenica nagovijestila je Trnavcima novo doba. Sjedili su na drvenim klupama ispred seoske zadruge, i šutili. Mehki pogledi, i nikad tvrda zemlja. Sa zadružnog zida promatrale su ih pomalo stroge oči Marksa, Staljina i Tita.
- Samo vi krenite. Ja ću, evo, nadgledati idete li pravo ili skrećete. Moram napomenuti da je put u komunizam pravan, kao putanja puščanog metka - rekao je Ibrahim T. Španac, prije nego što je otišao.

Komunizam, spor kao uš niz seljački vrat. Konspiracija je nakon izvjesnog vremena šapnula selu i sljedeći razgovor Ibrahima T. i Ćeman-efendije:
- Ti si, Ćeman-efendija, pametan čovjek, ti razumiješ šta je to konspiracija.
- Ne razumijem - rekaoje Ćeman-efendija.
- Razumiješ, samo nisi svjestan.
- Niti razumijem, niti sam, izgleda, svjestan.
- Razumiješ, razumiješ. To između tebe i Boga je, na primjer, konspiracija.
- Subhanallah!
- Da, da. Evo, da provjerimo.
- Nema se tu šta provjeravati - rekao je Ćeman-efendija.
- Ma ne zakonski, tako da kažem, nego načelno, tako da kažem.
- Ni zakonski, ni načelno - rekao je Ćeman-efendija. - Između Boga imene nema ništa što bi moglo zanimati državu. To je samo između mene i Njega.
- Upravo to! Između tebe i Njega, i nikog više. Je l' da?
-Da.
- E, to je konspiracija.
- To je vjera, Ibrahime, vjera... - rekao je Ćeman-efendija.
- Slažem se. Ne kaže se džabe: komunisti su vjernici Partije.

A malo drukčiji, ali konspirativan, bio je razgovor između Ibrahima T. i Rusmira B, novoizabranog predsjednika Mjesne zajednice, 1953. godine:
-I ti, zbilja, misliš da je Kidrič umro? - upitao je Ibrahim T.
- Pa, rekli su nam na sastanku. A i radio je javio...
- Tako se mora, i to je, državno, tako da kažem, ispravno. Ali, ti si komunista, ti bi morao znati.
-Šta?
- Konspiraciju, Rusmire, konspiraciju.
- Kakve veze ima konspiracija sa smrću druga Kidriča?
- Ima, itekakve. Ti znaš da je izgradnja socijalizma mukotrpan i nevjerovatno važan pos'o.
- Znam.
- Znaš i da taj pos'o traži najbolje ljude.
- Znam.
- Morao bi onda znati i da su ti ljudi posebno zaštićeni.
- Trebalo bi.
- Neki od njih su toliko zaštićeni da su nevidljivi.
- To ne razumijem - priznao je Rusmir B.
- Slušaj, žvako: revolucija je pametna, i čuva svoje najbolje kadrove kad joj budu najviše trebali.
- Kad joj zagusti? Zar revoluciji more zagustiti?
- Rusmire, ne sprdaj se sa revolucijom!
- Bože sačuvaj, samo mi nije jasno...
- Slušaj dalje, i bit će tijasno.
- Slušam.
- Revolucija, međutim, more čuvati svoje najbolje sinove i tako da ih pošalje u anonimnost.
- Opet ne razumijem...
- Dobro... Da onda krenemo odovud. Ko su po tebi najbolji sinovi naše revolucije?
- Zna se: Ivan Ribar, Sava Kovačević, Nurija Pozderac...
- Tačno. I misliš li ti da su oni svi mrtvi?
- ......
- Nisu, Rusmire, slobodno reci, nisu. Ne mogu ni biti. Nije revolucija blesava!
- Pa, gdje su? - prošaputa Rusmir.
- Sklonjeni. Kad bude vrijeme, kad revoluciji bude najteže, tako da kažem, eto ih opet na čelo.
- A, ima li među njima Muslimana? - ote se Rusmiru.
- Imam ja - reče mirno Ibrahim T.

Selom se, konspirativno, pronio glas da Trnavci u Glavnom štabu revolucije imaju svoga čovjeka - Ibrahima T. Španca. Lično mu Tito naredio da dođe u Trnovu, i tu sačeka Najrevolucionamiji dan. Usput, da malo nadgleda naš put u komunizam.

Povremeno bi se i on, Ibrahim T. Španac, odlučivao na put. Tada je selo moglo vidjeti kako u ćiri nestaje jedan drveni kovčeg, njegova već pognuta prilika, i za njima ukočena noga. Ta slika se vukla za ćirinim dimom, kao vjerni pas, sve dok ne bi nestala u daljini. Za Beograd. Kod Tite, lično. Jednom se Rusmir usudio pitati kako, ustvari, živi Tito.
- U buretu... - rekao je Ibrahim T.
- Kakvom... buretu? - preplašeno je procijedio Rusmir.
- ... zlatnom...
-Ih?!
- ... punom perja...
- Zašto baš u buretu?
- E, Rusmire, Rusmire, nikad od tebe komuniste - rekao je razočaran Ibrahim T.

Moj prvi ozbiljniji (tako da kažem) kontakt sa Ibrahimom T. Špancem desio se 1970. godine. Zaustavio me ispred svoje kuće i upitao:
- Koji si razred, omladinac?
- Četvrti - rekao sam.
- Onda si sigurno učio o Petoj neprijateljskoj ofanzivi?
- Da, Peta neprijateljska ofanziva bila je od 15. maja do 15.juna 1943. na Sutjesci. Nijemci su u operaciji "Švarc" napravili obruč oko Vrhovnog štaba i mnogo ranjenika. Tito je naredio proboj preko Vučeva, i partizani su, u neravnopravnoj borbi, neprekidno napadani sa zemlje i iz zraka, moreni glađu, oskudicom municije, i velikim brojem ranjenika...
- Dobro, dobro, vidim da znaš. Jeste li učili koje su brigade bile na Sutjesci?
- Da. Prva proleterska, Treća dalmatinska, Treća sandžačka, Sedma krajiška...
- Odlično! U Sedmoj krajiškoj sam bio ja.
- Stvarno? - upitao sam zadivljeno.
- Da... Ali, to sada nije bitno... Ti sigurno znaš da je drug Tito tada bio ranjen.
- Znam. 9. juna.
- A znaš li štaje tada rekao? - upita.
- Ne znam.
- Rekao je: Ibrahime, preuzmi komandu - šapnu.

Iste godine izašla je publikacija "Podgrmeč u NOB-i". Naravno, prvo što sam učinio bilo je da u njoj nađem ime Ibrahima T. Španca. Na prvim stranama nije ga bilo. Nakon dužeg traganja našao sam ime Ibrahim T. (ali, bez Španac) - na zadnjim stranama, trećeg toma. Uz to ime pisalo je da je stupio u Narodnooslobodilačku borbu u novembru 1944. Toliko sam se uzbudio zbog te nepravde da sam cijelo selo digao na noge.
- Ne more to tako, braćo! - viknuo je Rusmir B. u prepunoj Ibrahimovoj avliji.
- Ne more! - odjeknulo je.
- Čekajte! Čekajte! -javio se Ibrahim T.- Šta vam je, ljudi?
- Jesi li ti vidio šta pišu u onoj knjizi o tebi? - pitao je Rusmir.
- Kakvoj knjizi?
- Mali, čitaj! - rekao je Rusmir. I ja sam pročitao: Ibrahim T, stupio u NOB u novembru 1944. Sa zadnjih strana, trećeg toma "Podgrmeča u NOB-i".
- Pa? - rekao je mirno Ibrahim T. Španac.
- Kako: pa! - vrisnuo je Rusmir. - Vidiš li šta lažu?
- Kakve ja veze imam s tim?
- Kako nemaš, čovječe, evo, piše: Ibrahim T....
- ... piše li: Ibrahim T. Španac?
- Španac ne piše.
- A odakle je taj Ibrahim T?
- Iz Fajtovaca - pročitao sam.
- Kakve ja veze imam sa Faitovcima?
-... Ti, znači, nisi taj ... -promucao je Rusmir.
- Nisam.
- Lahnulo mi je, moram priznati - reče Rusmir.
- ... Objasni nam, onda, još samo nešto: kako te nema nigdje u ovom "Podgrmeču u NOB-i"?
- Ne more me ni biti - reče Ibrahim T.
- Pa, španski si borac, naš prvoborac, red bi bio, majku mu...
- Ne more...
- Zašto?
- Rusmire, stoput sam ti rek'o: nije revolucija blesava, da odaje najbolje svoje sinove.

Godine 1971. još se jednom potvrdila Špančeva važnost. Sada već na nacionalnom nivou. Naime, na popisu stanovništva, kad su se Muslimanima odjednom sasušile pubertetske aknice, iz Trnove je jedan popisni listić otišao u historiju sa natpisom Španac, spakovan u rubriku Nacionalnost.
- Nacija je, prvo, kategorija buržoaskog društva - rekaoje Ibrahim T. -A, drugo, popisi stanovništva su silama kontrarevolucije kao jelovnici: ovog hoću, ovog neću.

Do Titine smrti, to bi uglavnom bilo sve. Sedamdesetih godina se ništa nije dešavalo. Možda je pažljiviji hroničar mogao samo primijetiti kako se Ibrahim T. iz dana u dan smanjuje, a Ibrahimovca buja. 4. maja 1980. na padini brda samo je orlovsko oko moglo vidjeti jednoga starog, svijenog kao drška štapa, čovjeka, kako, iz skoro žablje perspektive, zuri u daljinu, i plače. Brčići mu jecaju, toliko jako da se pokatkad spoje sa obrvama. I to bi bilo sve. Da nije vojničkog odijela, prevelikog i srozanog od mnoštva nekakvog ordenja po reverima i prsima - niko, vjerovatno, u tome starčiću ne bi prepoznao Ibrahima T, Španca i Titinog prvoborca. Ovako...

Na čuvene mimohode Titinog groba nije išao. Stajao bi podalje od autobusa vanredna vožnja, još uvijek u vojničkom odijelu i pod ordenjem, i govorio:
- Tamo ga nećete naći. Glavni štab revolucije je na sasvim drugom mjestu.

Nakon Titine smrti godine su izjednačavale i znane i neznane, do nepostojanja. Na Ibrahima T. skoro smo zaboravili. Jedino se poneko sjeti da se svakog 4. maja na padini brda pojavi sićušna prilika, i nešto sa nje bljesne u majski dan. Ibrahim T. je prelazio u sjećanje. Na trenutak svjetlucavo, ali sjećanje.

Pred nama se (iz sjećanja, ili ratnoga dima) naglo pojavio u junu 1992.godine. Trnova je već bila okupirana. Narod zbijen u školsko dvorište. Ljudi su odvođeni u gradske logore, ili na ahiret. Odjednom je, poput ratne prikaze, pred četničkog komandanta istupio jedan starčić, u vojničkom odijelu, savijen poput palminog listića, salutirao i rekao:
- Ja sam N..... P.......! Zahtjevam da pustite na miru moj narod!
Komandant je vidljivo bio zaprepašten. Dugo je zurio u starca, toliko da je u tom vremenu mogao biti spašen jedan dječiji život.
- Vodite ovoga luđaka! - rekao je.
Tada smo ga posljednji put vidjeli. Ibrahim T. Španac sjedio je na rubu prikolice jednoga šlepera, uzdignute glave, isturenih prsa, zurio je negdje više naših glava. Kako se kamion udaljavao prilika Ibrahima T. Španca je rasla, dok se nije rasplinula u vrelom junskom danu. Još se nekoliko trenutaka čulo nekakvo zveckanje. Ordenja, ili njegove keveš noge što udara o spuštenu željeznu ogradu kamiona.

Zveket Ibrahimove keveš noge pojavio se 1993. godine. Rat je srodstvo po nesreći, pa je ono malo preživjelih Trnavaca u Travniku djeliće svojih sjećanja, snova i uzdaha skupljalo na jedno mjesto. To mjesto se zvalo nostalgija. Otud se, vjerovatno, pojavio. Zlatni zveket noge Ibrahima T. Španca.
- Ibrahim je imao zlatnu nogu - rekla je Ibrahimovca.
- Kako insan more imati zlatnu nogu? - upitaoje Zlatan B. Rusmirov, na jednom od onih sabiranja sjećanja i snova.
- Lipo, zlatnu... ko zlato - rekla je Ibrahimovca.
- Čekaj, Ibrahimovce, ne postoji ljudsko biće sa zlatnom nogom, da se ti malko nisi zanijela? - reče Zlatan.
- Nisam - rekla je Ibrahimovca.
- A odakle mu zlatna noga, Ibrahimovce? Vile mu, valjda, dale.
- Nisu vile, Tito.

Na spomen toga imena Ibrahimova keveš noga naglo je zasvijetlila u tmurnom ratnom danu. I to je bila jedina luč u jadnoj Bosni toga doba.
- De ti to nama pobliže, Ibrahimovce - rekao je, nakon duže šutnje, Zlatan.
- Blizu je da bliže ne more. Neko dobije zlatno ime, neko zlatnu nogu. Eto - rekla je Ibrahimovca.
- Ode ti opet daleko. Nego, reče, Tito mu dao nogu.
- Da, Tito. On je dav'o zlatne noge svojim prvoborcima.
-I ti si vidjela tu njegovu zlatnu nogu?
- Jesam.
- Pa, kako je izgledala?
- Noga ko noga.
- A zlatna?
- Zlatna.
- Sva zlatna, ili malo zlatna, malo nije?
- Sva zlatna.

Izašli su opijeni od Ibrahimovce te večeri. Sutradan su me pronašli, iz zjena su im još frcale zlatne iskrice.
- Noga ne može biti zlatna - objašnjavao sam.- U najboljem slučaju, može se ugraditi u nogu zlatna šipka.
- Svejedno - rekao je Zlatan. - Šipka ili noga, zlato je zlato.
- A i Tito - nastavio sam - nije nikako mogao imati toliko zlata da ga ugradi svim svojim prvoborcima.
- Mog'o je, mog'o-rekao je Abid Ćemanov.-Dao mu Nehru, Indija je toga imala ihaj, tamo su, čuo sam, i gradovi zlatni.
- A i nije naš Ibrahim T. Španac običan Titin prvoborac. On je poseban... - rekao je Zlatan.
- Ne vjerujete, valjda, u sve one Špančeve izmišljotine? - upitao sam sa nevjericom.
Nisu odgovorili. Otišli su. Još je samo neko upitao:
- A hoće li i nama Alija davati zlatne noge?
Čulo se to pitanje. Iz gomile, ili iz skupljene nesreće na bosanskom nebu. Ne znam. Stajao sam, užasnut, u toj 1993. godini, i dugo zurio za njima.

Zlatna se groznica, međutim, razbuktavala. Dok je nebo nad Bosnom sve više tamnilo. Komandant me jednoga dana pozvao i upitao šta se to dešava sa mojim Trnavcima.
- Ništa, šta bi se dešavalo - rekao sam.
- Oni će ti svi izginuti.
- Ne dao Bog.
- Bog čuva onoga ko sebe čuva - rekao je. - Ali, oni hrljaju ko muhe bez glave.
- Valjda se uželili kuće - rekao sam.
- Svi smo željni kuće. Ali oni udaraju tamo gdje je najtvrđe, ko sumahnuti, čovjeće, ko začarani.

Od tada sam ih pratio i pokušavao odgonetnuti tu njihovu začaranost. Oni su me se klonuli koliko su god mogli. Jedne večeri smo opet sjedili kod Ibrahimovce. Nisu više izdržali:
- A, Ibrahimovce, nikad te nismo pitali: šta je, zbilja, bilo sa našim Ibrahimom? - počeo je, izokola, Zlatan.
- Opremila sam ga.
- Odveli su ga na onom šleperu...
-I vratili - rekla je Ibrahimovca.
- Živa?
- U crnoj vrići, moj Zlatane, kakvi živa.
- Pa kako znaš da je u toj vreći bio Ibrahim?
- Žena uvik zna ko joj je čo'ek, bio on u vrići ili ne. A i grobar Harun je rek'o.
- Šta? - već uzbuđen, pitao je Zlatan.
- Nikad manjeg insana a težeg čoj'ka nisam ukop'o - rekla je Ibrahimovca.
U sobi je zavladala tišina, teška kao mali insan sa zlatnom nogom. Dok Abid Ćemanov nije upitao:
- A gdje si ga ukopala, Ibrahimovce?
-U našem greblju, đe bi drugo ... Dotjer'o mi ga neki nepoznat čo'ek na konjskim kolima, u toj vrići, i rek'o: Na, ukopaj ga, mene nisi ni vid'la ni čula. Našla sam Haruna, pa smo ga nas dvije stavili u tačke, i iz Šehovca prećerali do našeg greblja. Eto.
-I on sada leži tamo... - reče, s uzdahom, neko.

Vrhunac zlatne groznice otkrio sam kada smo u zeničkoj bolnici posjetili ranjenog Muharema Nurinog. Razgovor kraj postelje tekao je usiljeno, i to sam pripisivao činjenici da nam je ranjen drug, teško, u trbuh i nogu. Izašao sam u hodnik da popušim cigaretu. Valjda su mislili da sam otišao pred bolnicu, pa je Zlatan Rusmirov upitao:
- A šta su ti ugradili u tu nogu?
- Ne znam - rekao je Muharem - kad su to radili nisam bio pri svijesti.
- Nisu ti, poslije, rekli?
- Ko da oni govore takve stvari - čuo sam Abida Ćemanovog.
- A osjećaš li išta u njoj? - pitaoje Zlatan.
- Ne osjećam.
- Ne more, bolan, ni osjećati - rekao je Abid - tek su ga skrpili.
- Moremo li mi nju podignuti, da vidimo... - reče Zlatan.
- Ma dižite je kol'ko hoćete, jebajte je - reče Muharem.
- Bogami, teška - gotovo viknu Zlatan. - Ko tuč!
- A da mi to raskopamo, Muhareme? - rekao je Abid.
Tada sam upao u sobu.
- Napolje! Svi! - viknuo sam.
Izlazili su, ipak pokunjeni. Tako sam mislio, sve dok iz hodnika nisam čuo Abidov glas:
- Neće noga nide pobjeći. To ti je ko da si zlatnu šipku stavio u sef!

Dani su, potom, promicali. Teški ko tuč. Do jeseni '95. mnogi su Trnavci preselili, mnogi izranjavani. Niko više nije, čini se, mislio na vrijeme zlatnih nogu. Pred oslobođenom Trnovom smo se skupili, nas nekoliko, nedovoljnih da se zasoli novi život izmedu dva Božija prsta. I krenuli da posjetimo naša greblja. Trava je već poravnala srušene i nakrivljene nišane, uzdignute i polegle mezare. Korov je poravnao sve u nama.
- Allahu Dragi! - odjednom se čuo Ibrahimovcin glas.
Požurili smo prema njoj. Stajala je kraj jednoga mezara, i rukama pridržavala glavu.
- Allahu Svemogući! - rekli smo jedan po jedan. Stojeći pored Ibrahimovce. Pred nama je zjapio prazan mezar. Ibrahima T. Španca?

©Copyright Diwan 2002. Sva prava zadržana.
Preporučeno 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding.
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na diwanmagazine@hotmail.com