DIWAN - CASOPIS ZA KULTURU

| DIWAN 5-6 |

APOTEKA

(odlomak iz romana Blauwe maandagen - Mamurni ponedjeljci - preveo Goran Sarić)

Poslije raspusta otišao sam raditi kod jednog čovjeka kojega sam znao iz sinagoge. Zvao se je Hausmann i sakupljao je patuljke. Moji su roditelji smatrali da je to okej, da idem nešto raditi. Da bih skužio šta su vrijeme i novac, reče moj otac. Morao sam raznositi lijekove naokolo, ljudima koji više nisu mogli hodati ili su, pak, mogli hodati, ali su bili slijepi.

Svuda sam dobijao napojnice, ali najbolje je bilo u staračkom domu. Tamo bijaše jedna žena koja mije davala najmanje desetaka. Zauzvrat, tražila je da pojedem njen obrok. To mi se baš nije dalo. Naime, sve je već bilo isjeckano i izmuljano. Trebalo je to još samo pohapati. Jednom mi je šapnula na uho: "Neću da jedem. Neću više." Baš mi se fućkalo hoće li ili neće! "Morate raditi ono što vam čini dobro," rekoh joj. Ipak, pojeo sam njen puding. To mi je donijelo dvadeset guldena, to malo pudinga. "Uzmi, slobodno," reče ona: "Svakako ih neću ponijeti na onaj svijet." Zgrabih novčarku i pogledah ka isjeckanom hladnom bifteku što je ležao u tanjiru, razmišljajući: "Ne, ovo ne bih pojeo za dvadeset guldena, izgledalo je odviše ljigavo." Već su me bili upozorili da je bolje da ne uzimam previsoke napojnice, no ipak mišljah: pošteno sam zaradio. Stoga joj se zahvalih, rekavši: "Samo ti to smaži, majčice."

Odgovorila mi je: "Bog te blagoslovio."

Gospodin Hausmann mi nekoliko dana docnije reče da ću morati nabaviti bicikl. Naime, radio sam presporo. Prije mene imali su, reče, nekog momka koji je bio tri puta brži.

No, ni s biciklom nije išlo mnogo hitrije. Uvijek bijaše puno ljudi kod kojih sam se morao dugo zadržavati. Bio je, tako, jedan stari čelavko s dvije ptice u kavezu. On je morao nositi one velike pelene za matorce. Reče mi: "One mogu pjevati, ostani još malo, dječače, samo što nisu počele." Bilo mi je jasno da nikud ne mogu mrdnuti dok sve ne zapjevaju. Naravno, mogao sam ja zbrisati, ali bez novca. U apoteci sam dobivao pet i po guldena, a ako ove zacvrkuću, to će mi donijeti tri puta toliko. Ali, trajalo je sve duže i duže prije nego što bi išta cvrknule, tako da sam sve češće dobijao želju da ih ščepam za guše i prosikćem: "Guknite ili ću vas sad zadaviti!"

Ali, najgore je dolazilo tek kad bi on zapjevao pticama. Već poslije prve kitice dobijao je napade kašlja koji su trajali dobrih pola sata.Morao sam ga lupati po leđima, tako da je poslije cijela soba bila isprskana. Takođe, pri tim napadima bi se i uneređivao. Onda je cijela soba nesnosno smrdila. A kad bi sve napokon prošlo, počinjao bi iznova. "A da im damo još malo sjemena", predlagao je. Morao sam tražiti sjeme. Sve je u toj sobi bilo ljepljivo, ormari, vrata, pod, kavez, stolice, sjeme, novine, čak i novac što mi ga je davao. Tu se uvijek osjetilo na mokraću. Čak je i svjetlo u toj sobi imalo boju mokraće. Kad bih napokon izašao napolje, burazeru, trebalo mi je vremena da se povratim.

A onda je jedna ptica uginula. Više nije pjevao. Samo je sjedio u svojoj stolici. Krpa preko kaveza. Mrtva je ptica još ležala na stolu. Počeo se širiti zadah. "Zar ovo ne bi trebalo baciti", upitao sam.

"Pusti, nek stoji," promrmljao je. Nisam više dobijao destaka. Neka, šta mu ja mogu. Sam je kriv, htio je krepati zajedno sa svojom pticom. Poslije, kad bih pozvonio, samo bih mu tutnuo pelene u ruku i odmaglio.

Tu je bila još i stara gospođa Cohn, koja me je otvoreno mrzila. Kod nje sam uvijek morao ulaziti unutra, njenu nastambu u Ulici Roer. Nikada nisam smio čekati napolju jer bi se inače prehladila. Čak i ako bi napolju bilo trideset stepeni, na vratima bi uhvatila prehladu. A kad bih jednom ušao, morao sam sjesti i pojesti nekakav kolačić. Sve to je, u stvari, radila samo da bi me mogla upitati: "Dobro, a gdje tije kippa?"(obredna kapa kod Jevreja)

Ma, nije ona ni čekala na odgovor, ionako ga je već znala. Pojurila bi ka ormaru - o, bila je ona mnogo brža no što se pretvarala! Tamo bi iz ladice zgrabila kalot (obredna kapa kod Jevreja) njenog pokojnog muža. Onda sam to morao staviti na glavu. Veliki, crni kalot, a onda bi kazala: "Tako, a sad ćemo zajedno izučiti jednu molitvu. Pošto bismo to učinili, pojeo bih keksić. Teškom mukom, jer čim bih ga pipnuo, pretvarao bi se u mrvice, toliko je bio star. Naposlijetku bi mi davala 25 centi. "Ali, ovo nije za tebe, to mora u kasicu." Donosila bi plavu INF - kasicu, pocupkujući od radosti. Sve mi se nešto čini da se radilo o sve jednoj te istoj parici koju bi uvijek iznova vadila iz te kasice. Oh, bilo bi to pravo - pravcato dobročinstvo, samo da sam je tom prokletom kasicom tresnuo po tintari!

Nekoliko dana docnije umrla je ona gospođa kod koje sam jeo puding. "Otišla je mirno, u snu", reče medicinska sestra kad sam se pojavio na vratima. Kako je ona mogla znati da je 'mirno otišla'? Zapravo, za mene je to bio pravi udarac. Upravo sam bio počeo zarađivati na njoj. Za dva desetaka htjedoh pojesti pet zdjelica pudinga. "Daj meni te lijekove", reče sestra. Sigurno ih je željela preprodati. Imao sam razumijevanja za te medicinske sestre. Stvarno je među pacijentima bilo svakakvih seronja. Kao, na primjer, gospođa Saenredam, koja se svakog dana vajkala kako kasnim, kako umire od bolova, i to, kao, upravo s toga što ja ne stižem na vrijeme. Ali, uopšte nije izgledala tako loše. Nema šanse da ljudi koji umiru od bolova psuju tako kao što je to ona činila. Ne samo meni nego svakome. Čak i kuharu. Čak i čistačicama, iako je ti ljudi nisu mogli ni razumjeti. Baš nju briga za to, ona bi i dalje psovala. A nije mi nikad dala ni pare, iako je bila trula bogatašica. Kao, sluh je više nije dobro služio. Znam ja tu vrstu ljudi, ako dođu poreznici, oni najdenom više ne čuju dobro. Ako za tren zastaneš, oklijevajući, ne bi li primio napojnicu, takvi odjednom oslijepe, ili dobijaju srčani napad. Ljudi kao što je ova gospođa Saenredam, naime, radije će preživjeti infarkt nego ti dati jedan jedini cent napojnice.

A onda, bilo je ljudi koji nisu bili smješteni u starački dom. Tu si se morao najmanje po četiri puta derati cijelim stubištem: "Dečko iz apoteke, donosim vam lijekove, tablete za srce, kapi za nos, melem za vaše rane". Na to bi se pojedinci proderali: "Ne otvaram nikome, ne očekujem nikakvu posjetu!" Poneki bi se čak usudio dreknuti: "Upravo sam pri desertu, navrati za jedno sat vremena."

Gospodin Hendriks bi mi uvijek vrata otvorio polugol, a zvao me je: 'medicinar'. Ufurao je sebi u glavu da nikad neće na vrijeme stići do klozetske šolje. Stoga je skoro sve stolice u kući poredao oko klozeta a vrata od wc-a bila su uvijek otvorena. On je vrijedio najmanje dva i po guldena.

Na kraju obilaska, uvijek bih svračao do Anite. I ona je bila matorac, no ona mi je već na početku rekla: "Zovi me samo Anita." Bila je sa svih strana okružena biljkama, osjećao sam se kao u kakvoj staklenoj bašti. Ona je izgledala najbolje od svih, ali smo uvijek furali jedan te isti razgovor.
"Odvedi me mome čovjeku," rekla bi, kad bih ustao da krenem.
"A gdje se on nalazi," upitao bih ja.
"Daleko," rekla bi,"jako, jako daleko."
"Ali ja radim," rekoh," i ja moram zarađivati za život."
"Ali, ja ću ti dati para ako podeš sa mnom," reče ona.Sjedjela je tu, u onoj njenoj haljini - uvijek je nosila jednu te istu haljinu, ljubičastu, na pruge. Često je nosila šešir. Jednom se tako bješe pricapila uz mene, nikako me ne puštajući. Bila je izuzetno jaka, za jednu tako malešnu osobu. Reče mi:
"Odvedi me mom čovjeku, nećeš zažaliti ako to uradiš."
"Pa, recite mi onda gdje stanuje vaš čovjek?"
"Jako daleko, jako, jako daleko.
"Odgovorih joj: "To stvarno ne može, zaista ne, imam u torbi još hrpu lijekova koje moram razdijeliti.
"Prepriječivši vrata, nije mi dopustila da odem. "Odvedi me, bogati, mom čovjeku," derala se iz sveg glasa, "samo me odvedi odavde."

Šta ću, onda sam morao nazvati medicinskog tehničara. Ovaj ju je odmah bacio na stolicu, rekavši da bi joj se svašta moglo desiti ako mi samo još jednom bude pravila probleme. Od tada nije mi smjela ni pisnuti. A stvarno se ni na šta nije mogla potužiti.

Dan prije nego što bijah otpušten iz apoteke, Rosie je bila tamo ostavila pismo za mene. Tog dana sam radio samo poslije podne. Prije nego što sam krenuo u obilazak, morao sam pristaviti čaj za gospođe. Jedna me gospođa upita: "Sviraš li, možda, u nekom bendu?"
"Zašto?' upitah.
"Jutros je stiglo pismo za tebe, od neke djevojke." Počeše se kikotati. Po vascijeli dan su se samo kikotale.

Odmah vidjeh da je pismo od Rosie i strpah ga u džep. Otkad sam se vratio iz Izraela, nisam je nijednom nazvao, mada sam joj bio obećao. Čak joj ni na pisma nisam odgovarao.

Kad sam se tog poslijepodneva vratio u apoteku, tamo me je čekao gospodin Hausmann. Bio je blijed, ali to nije bilo ništa neobično. Imao je, naime, nekih problema s nosom. Obrati mi se: "Zvalo nas je puno ljudi koji uopšte nisu dobili lijekove, to ne može tako, to zaista ne može više tako." Šutio sam. Šta sam mogao da kažem. Istina je, nazvao sam Rosie iz govornice, i sav sitniš koji mi je dao gospodin Hausmann ubacio sam u aparat. Da sam mogao, ubaci bih i sve te lijekove unutra. Mišljah na onog čovjeka sjednom njegovom ptičicom, i na ustajali zrak koji tamo vlada evo već cijelu sedmicu.
"Evo ti pare za ovu sedmicu, ali sutra više ne dolazi," reče mi. Gledao me je s puno tuge. Reče: "I, znaš, ovo nije ništa lično."
"U redu je," odgovorih.
Moji su starci sjedili u vrtu i jeli kolač. Majka progovori: "Hoćes da nas obrukaš pred cijelom sinagogom, ti češ mi glave doći."
Potom mi nasu kafu u šolju i reče: "Zašto mi to radiš, ne želiš valjda stvarno da presvisnem od jada?"

Naravno, i te večeri bijaše nekoliko tanjira razbijeno u paramparčad. Zapravo je to bilo uoči one jeseni kad je u našoj kući uništen rekordan broj tanjira. Po meni je u tom periodu kod nas razbijeno posuđa garant u vrijednosti od više hiljada guldena.
Te večeri sam se bio dogovorio s Rosie da izađemo u kino.
"Zadrži ga!" vikalaje majka: "Ne daj mu da ide!"

"Ja ga ne mogu zadržati," rekao je otac. Već je bio ispio flašu i po vina i podosta rakije, te je opet sjedio s Rabinom iz Bacheraha u ruci.. Po meni, tu je knjigu pročitao barem deset hiljada puta. Sjedio je opet ispod svog drveća, u koje bi se svaki dan zagledao kao da ih je sama njegova ruka stvorila. Tada bi govorio. "Šta sam ja Bogu zgriješio, šta sam ja Bogu zgriješio?" Sjećam se da mi je mati jednom kazala: "Otac ti je obična pijandura, pijandura koja si je umislila da je ni manje ni više nego jedan Heine."

Jedne je večeri otac mirno sjedio i čitao novine. Majka uđe unutra s tavom punom špageta. Onda istrese sve špagete pravo na novine. Cijelu tavu.
"Šta ti bi, zašto si to učinila?" upitah je.
"Htjela sam ti samo pokazati kakva ti je otac ispičutura," odgovori ona.

Otac ostade mirno sjediti, sa brdom špageta na novinama. A onda samo reče: "Svijet je poludio, svijet je potpuno poludio." I poslije, meni: "Alkohol uništava moždane vijuge, dobro se pazi." Nakon toga, ode da rješava ukrštene riječi, kao da se ništa nije desilo. Majka počisti sto, a ja pođoh u kuhinju da nešto pregrizem.