DIWAN - CASOPIS ZA KULTURU

| DIWAN 5-6 |

CRNA MARICA

"Crna marica", izraz, ne vozilo, porijeklom je iz Ujaka Sama. Prema tumačenju Hasana Šipke, nekada je tamo, u SAD, živjela crnkinja Black Marie (Crna Marica), koja je u bostonskoj ulici držala krčmu u kojoj je to ime, zapravo, bilo popularno ime, a pravo ime Marie Lee. Luka...mornari...krčma... O, Čokoladna Marie Lee, alias Black Marie - kako si se održala među mornarima i dokerima?

Održala se bogme i više od toga! Crna Marica bila je krupna, jaka, k'o od brda odvaljena krčmarica pa je takva, gromadna, pomagala bostonskoj policiji ubacivati u policijska kola nakresane i silovne mušterije.

Oni kojima nije, od Maričinih pića, sasvim "puko film", pamtili su ubacivačicu u policijska kola. Pamtili su i drugi. I Pripovijedali, pričali i prepričavali priče o Black Marie, I, kako to već biva ljudi su policijska kola u koja se trpaju i kojima se odvoze uhapšenici u zatvor nazvali po njoj - "black marie".

Black Marie, crna bostonska krčmarica, uglavnom je zaboravljena, odavno mrtva. Marica,crna marica, živi i razvozi ljude širom svijeta, od mjesta 'postupanja po nalogu' do -šatrondže. (Srđan Arkoš "Bosanska vila " broj 13, oktobar- decembar 1998. godine)

Činilo se da još nisu bili pošteno ni odmakli od Rijeke, a voz je več počeo polako usporavati.
"Zar već", prozbori Hasan, posežući rukom ka unutrašnjem džepu sakoa.
"Ostavi, ta znaš brate da su kod mene", tiho će žena. Na njenom su se umornom licu isticali svinut, orlovski nos i krupne zelene oči.
"A, ja, bogami si u pravu", odvrati muškarac, s uzdahom olakšanja svalivši se natrag u sjedalo.
U kupeu se nalazilo još dvoje ljudi, mladić i djevojka, ali, isprepletanih prstiju, oni uopšte nisu obraćali pažnju na saputnike. Ovi sigurno nisu iz naših krajeva, pomisli Hasan, dok je po ko zna koji put popravljao busen dugačkih, potpuno sijedih vlasi. A fino sam je molio da me prije puta ošiša, promrmlja, osjećajući svrbež. Perut. Žena je lagano, bez žurbe, prekopavala po torbici, sigurna da se pasoši moraju nalaziti tamo gdje ih je ostavila.
"Šta bi ti bez mene, bolan ne bio," obrati mu se ponovo, dižući pogled ka susjednom sjedištu. U uglovima usana titrao joj je blagi, podsmješljivi osmijeh - ili mu se barem tako činilo.
"A šta bih? Naš'o bih drugu, šta si ti mislila?"
"Jes', jes' sigurno opet neku budalu poput mene,"jetko zaključi žena, bez želje da nastavi s peckanjem.
Kako je voz već nekoliko minuta stajao, Hasan ustade i iziđe iz kupea da vidi dolazi li carina. No, hodnik je još uvijek bio sasvim pust. Valjda su i ostali putnici čekali dolazak uniformisanih lica.

Baci pogled kroz prozor. Visoko, na fasadi neugledne staričine zgrade, kočoperila se nesrazmjemo velika tabla s latiničnim natpisom: "Slovenska Bistrica". Ispod nje, u potpuno istom obliku i veličini, bijelio se dio na kom je ne tako davno ime ovog graničnog prelaza bilo ispisano drugačijim slovima.

Na peronu nije bilo nikoga. Po bijesnom uvijanju zastave na platou, vidjelo se da je vani puhao jak vjetar. Jebem ti 'vaki sedmi mjesec!
Još mračniji nego prije izlaska, Hasan se vrati u kupe. Nešto kasnije, staklena se vrata njihovog kupea naglo otvoriše.
"Dobra večer. Isprave, molim!"
Četiri para ruku brzo se vinuše u zrak, u pravcu momka, gotovo još dječaka u tamnosmeđoj uniformi. Baš kao i njegova žena, mladi je par imao plave pasoše s šahovskim poljem na koricama. Carinik ih samo ovlaš pogleda, provjeravajući da li fotografije odgovaraju njihovim vlasnicima. No, kad na red dođe njegov, Hasanov pasoš, star, iskrzan, crvenih korica, dečko ga stade pažljivo zagledati, okretati stranice naprijed i nazad, mjerkajući fotografiju i korice, svako malo premjeravajući Hasana.
"Mate vizu za Avstriju?" Carinikov grubi, duboki glas odudarao je od finog, nježnog izgleda, tek zacrnjelih brčića ispod nosa.
Nikad mu ne bih pogodio lik da je kojim slučajem po profesiji radiokomentator, pomisli Hasan, kome su često u skroz ozbiljnim situacijama padale na pamet smiješne, blesave stvari. To ga je od kad zna za sebe stravično nervirao.
"Nemam," nabusito odgovori. "Rekli su mi da mi ne treba nikakva viza."
"A ko vam je to rekao", upita carinik, malko rastežući. Kao da je uživao u ovoj igri čija je pravila, u stvari, određivao sam znak na njegovoj šapici.
"Zvao sam ambasadu," slaga Hasan, bijesan na sestru koja ga je, na kraju, ipak ubijedila da se sa starim pasošem još uvijek može normalno putovati. Lako je njoj brbljati iz Njemačke. Nema ona pojma šta se ovdje, zapravo, dešava.

No, s vana se bura u njegovom stomaku nije dala primijetiti. Mladić se, tobože, iznenadi: "Ooo! Zaista", upita, da bi odmah zatim službenim tonom nastavio: "Onda vam moram reći da su vas pogrešno informirali. Ven!"
Muškarac i žena se zbunjeno pogledaše.
"Ven, rekao sam! Sa stvarima."
Kad su napokon isprtljali sve stvari iz vagona - tri teška kofera i cekeri s hranom i sokovima, prtljaga koju je žena prije puta bezuspješno predlagala da prepolove, da ponesu samo ono najnužnije, budući da nisu znali šta im se sve, u ovim okolnostima može desiti - carinik im dade znak da pođu za njim, ka jednoj kućici stotinjak metara dalje, na samom izlazu iz stanice.
"A koferi? Moramo li i njih vući?" upita Hasan, jedva se suzdržavajući da ne plane.
"Vse."
Voz je još uvijek stajao, mada na peronu, osim jedne šarene mačke koja im u trku presiječe put, nije bilo ni žive duše. Zašto ne polazi, pojavi se tračak nade u ženinoj svijesti. Možda, se ipak pokaže da mu viza nije potrebna...
Hasan zgrabi dva teža kofera, ostavljajući supruzi da se gomba s onim lakšim i sa cekerima.Trebalo im je dobrih par minuta da se, onako slabi, bez kondicije, iscrpljeni dugom boravku u skloništu, napokon dopeljaju do klupice ispred kuće, na koju im mladić pokaza prstom.
"Tu počakajte."
Sklanjajući mokri pramen s čela, Hasan iskosa pogleda ženu. Još uvijek je izgledala mirno, ali ju je lako jedva primjetno podrhtavanje brade izdavalo. Plačipička, prošapta bijesno i rukom stade prepipavati okolo, provjeravajući jesu li sve stvari na broju. U stvari, najvažniji mu je bio veliki crni kofer, u kome je, ušuškane među pidžamama i džemperima, krio papire. Jedino njih mogao je smatrati nekakvim dobitkom iz čitave ove govnarije. Sve te napokon skinute maske, goli majmun u slici i prilici, definitivno sastrugana tanka oblanda dobrosusjetskih odnosa. Pa ipak... Sjeti se rastanka sa Dinom, najboljim ratnim drugom, blagog martovskog sunca, čvrstog zagrljaja i iskre u prijateljevom oku. On ih je čuvao, bdio nad njima nakon što su, jedne noći, lopovi upali u stan iznad, sve ispreturali, porazbijali...

I o tom bi trebalo pisati. Obavezno.
"Demirović! Vlezi!" zagalami nepoznat glas iznutra.
Na ulazu, Hasan se zamalo sudari s mladim carinikom. Na tren bacivši pogled ka kompoziciji, vidje u daljini još uvijek upaljeno crveno svjetlo semafora.
Službenik nije ni digao glave s papira tipkajući nekakav formular: "ImePrezimeOčevoimeGodinarođenjaMožeteizići."
I prije nego što je prekoračio prag, začu prvo pištaljku, pa onda škripu metala. Nije morao ni okrenuti glavu u tom pravcu. Ravnomjerno kloparanje točkova, prvo veoma sporo a onda sve brže, šuplje je odjekivalo u okolnoj studeni. "Ode," reče žena, tupo zagledana u nebo iznad planinskih vrhova. Skljoka se, k'o vreća krtole, pored nje. Voz je već zamicao iza okuke, gubeći se iz vidjela.
"I ja sam lud kad svakome vjerujem! Govorio sam joj da nemamo šanse, a ona: 'Ljudi dolaze ovamo bez pasoša, u buljucima.'Bez kurca, mal' ne rekoh! Eto ti sad - nema nikakvih problema!"Dobro je što nismo poveli i djecu," po drugi put večeras pokušava ga umiriti žena."Demirović! Vlezi!" "GdjestebiliuratuJestebiliuvojsciKadsteizašliLegalnoprijavljeniuHrvatskojStatus izbjegliceVen."
Iscijeđen poput limuna, Hasan se ponovo strovali na klupu. Kad je po treći put ušao, Hasan je bio odlučan da protestuje, da nešto učini. Pobogu, kao da ovo nije nikad bila i moja zemlja! No, službenik ga odmah, s vrata, preduhitri novom bujicom pitanja: "OdaklekrenulizaSlovenijuKrajnjeodredišteKarteAtusu," verglao je postariji, proćelavi debeljuco. Nos mu je još uvijek bio doslovno zabijen u formular koji je ispisivao. A kad napokon podiže pogled, obrati mu se malo sporije, no istim hladnim, ujednačenim tonom koji nije trpio prigovora:
"Gotovo. Moraćete malo počakati. Već sam pozvao auto da vas prebaci natrag, do granice."
Hasan je još uvijek oklijevao da iziđe, okrenut, poput onih Egipćana na starim crtežima, tijelom na jednu, a glavom na drugu stranu.
"Vse jasno? Mate pitanja?"
"Da.. .Ovaj, nnneee," rezignirano odmahnu rukom.Nije mi ona mačketina bez veze prešla preko puta.

"Doći će po nas, da nas odvezu natrag."
"Ko će doći?"
"Ko? Kenjci i magarci! Milicija, ko bi drugi?!"
"A gde će nas onda iskrcati?"
"Pitaj ih ti, kad dođu."

Samo da nas ne spengaju na trajekt, u Rijeci. Imao je još petnaestak dana dopusta, kolege iz crvenog krsta, u kom je zadnjih mjeseci radio, velokoušno su mu bile odobrile čitava dva mjeseca "traženja hrane u Hrvatskoj". Svaki mu je sat proveden s djecom bio zlata vrijedan, posebno u okolnostima kad je svaki susret mogao biti ujedno i posljednji. Sreća da su ostali s bakom. A još sam je ružio da pravi paniku bez potrebe. Preplavi ga grižnja savjesti zbog grubih riječi upućenih majci, osjećaj na čudan način isprepletan sa samosažaljenjem. Čekali su, na hladnom vjetru. Žena je uporno odbijala da prigrne njegov sako - nije im se sad dalo prekapati po koferima, džemperi su se ionako nalazili pri dnu. Svijena u crni upitnik tu, kraj njega, nije ga ni doticala. Osjećao je neugodno lijepljenje znoja za potkošulju - i pored hladnoće čelo mu je još bilo mokro. Kosa ga je i dalje svrbila. Sve je bilo potpuno mimo, čak nijedan voz nije više protutnjao. Napokon, u daljini se začu brundanje motora. Malo zatim, na platou ispred kuće zaustavi se crni automobil, nalik na kombibus. Iz kabine izidoše dvojica policajaca u laganim, ljetnim majicama.
"Bogami se ovi pravo junače," promrmlja, lagano ustajući.
Dvojica ih u prolazu uljudno pozdraviše, mladi čak prstom dotače šapku.
Nakon desetak minuta u kojima su se iznutra čuli samo nepovezani odlomci razgovora, smijeh i zezanje na slovenačkom, policajci izđoše, pokazavši im rukom prema autu.
"Idemo," prozbori mladi, i bez riječi uze dva teška kofera. Hasan uze preostali prtljag i krenu za njim, osjećajući kako ga ženin pogled neprestano prati.
" Ajde, požuri, šta si se tu ukipila," tiho zareža, ne želeći da ga policajci čuju. Žena lijeno, bez ikakva ubrzanja, ustade sa klupice i krenu za njim.
Uljudni je već otvarao stražnja vrata, pokazujući im da uđu. Primijetivši njihovu zbunjenost, čovjek se poče izvinjavati.
"Žao nam je, barem bismo gospođu sigurno smjestili naprijed, s nama, ali, vidite, kabina je tako uska. Moraćete se malo strpati."

Kad su se vrata zatvorila, slaba se sijalica automatski ugasi i u crnoj marici zavlada potpuni mrak. U stvari, samo je odozgo, iz malog otvora za ventilaciju, dolazio tračak svjetlosti. Ali, i njega brzo nestade kad automobil poče vijugati putevima čiju su zapuštenost osjetili i te kako dobro, poput ping-pong loptica se odbijajući sad o jednu, sad o drugu stranu. U rijetkim intervalima kad su jurili ravno, grčevito se držaše za rubove daske uzduž karoserije, koja je, valjda, trebala poslužiti kao sjedalo.
"O, dragi Bože, šta dočekah! U pedestoj me spengaše u crnu maricu! Ko zna gdje će nas sad istresti?! Jadni smo ti ga mi!"
"Šuti, majke ti, šta si se tu usr'o?! Preko glave mi je tvog kukanja. Biće šta će bit'- i šta se tu može?" žustro se oglasi žena, glasom u kome nije bilo ni trunke bijesa, ni očaja, tek beskrajan umor uludo potrošenih godina, neprestanog, bespogovornog davanja i popuštanja, bez primisli - DO DANAS bez ijedne primisli - da je sve, u drugačijim okolnostima i, možda, s drugim čovjekom, moglo biti drugačije. Zatečen, otvorenih usta, Hasan je buljio u ono mjesto u mraku na kom je pretpostavljao da se nalazi ona. Osjetivši da ga nešto hladno miluje po obrazu, odvoji prste, pomodrele od stezanja daske, i pipnu sopstveno lice. Otkud snijeg u ovo doba, pogleda uvis, ka malom otvoru. Zaprepastiće se bašte. Automobil se, uz žestoku škripu kočnica, upravo zaustavljao.

Arnhem, februara 1999.