DIWAN - CASOPIS ZA KULTURU

| DIWAN 5-6 |

TITO JE STIGAO U SVEMIR

Čim se na TV ekranu 4. maja 1980. godine oko dva sata popodne pojavio tekst SPECIJALNO SAOPŠTENJE, znao sam: ode Tito.

Nešto mi je kvrcnulo u grlu. Nešto sitno, neprimjetno, tanušno, ali bilo je tu. To mi je bilo i tužno i smiješno istovremeno, ali bilo me je sramota da to kažem drugima, pa sam kao svako pametno seljačko čeljade sačekao da vidim kako će o tome drugi, pa ću onda i ja za njima. Da ne budem drugačiji, Bože moj, samo da ne budem drugačiji! Da reagujem kao drugi, normalni ljudi, da ne budem mimoljud - tako me majka zvala u životu svaki put kad bih je obrukao ne želeći da se ponašam kao sva druga djeca.

Pogledao sam okolo po zagušljivoj razbacanoj studentskoj sobi: svi bulje u ekran i šute. Kao da će nešto dočekati.

- Je l' to to? Je l' gotovo? Joj nama - napokon je rekla Vinka. Vinka Dobra Pička, Vinka sa beskrajno zelenim očima koje nisu znale kud da pogledaju od zelenoće i ljepote, Vinka budaletina, izgubljeno provincijsko ptiče, koju sam uvijek, onako seljački lijepu i prostu, umjesto u krevetu (štoje za mene nevjerovatno) zamišljao kako šeta nekim engleskim predjelom u lambs wool džemperu, sa bijelim širokim pantalonama, u visokim jahaćim čizmama, a za njom njuškaju lovački psi i čekaju da im pokaže svoje bijele zube i vikne: "Rastrgajte ga!" pokazavši najedinog muškarca koji ne reaguje na njene čari.

- Jes' gotovo, mašala - rekao je Boro, Danin momak; Boro Oko Deset, lijenština kojoj nije bilo paralelnog primjera u cijeloj Jugoslaviji. Uzeo je sendič i počeo da ga žvaće i vari istovremeno. Kao debela glista, pomislih s prezirom (kao debeli mlohavi kurac, što i jest, pomislih svjetlosnu sekundu nakon toga), i vidim kako mu mrvice zapadaju u bradu, i kako mu je važno to specijalno saopštenje - ne zbog Tita (jebo Tita, imao je običaj reći, šta je Tito meni, a šta sam ja njoj? - gledajući u Lepu Brenu na ekranu) nego zbog toga što će Dana sad na voz pa u Čajniče kod svojih, a on će ostati sam, bez tople supe i čistih gaća, a kako da on to sve sam, uostalom...?

- Ne seri, Boro, majke ti. Moram zvat tatu, srce će ga strefit' - rekla je Alma. Alma, dobra Alma, Alma Telo Malo A Duša Ovolika, tako smo joj tepali dok se nije prozlila i prešla u zmajeve jer je pročitala da čovjeku treba da se prozli da ne bi umro mlad, a smrti se bojala kao smrti same.

Tata njen uistinu je bio čudo. Slušaj, momak, govorio mi je, ja nit' sam komunist, nit' sam anarhist, nit' sam kapitalist, nit' koja govna. Ja sam fotograf! Al' Titu da volim - volim. On je ovu zemlji iz seljačkih govana izvuko! Samo, daj Bože, da se ona sama opet u seljačka govna ne uvuče! A kad sam ja Titu U Jajcu četres' treće slik'o, po službenoj dužnosti, shvatio sam da je to tolika ljepota da u nju ne mereš ni pogledat'. A moj aparat sve prima, i lijepe sam slike pravio, al Titu u aparat smjestit - jok! Toliki je to čovjek bio da čak ni u moj aparat nije mogao stat'.

Alma je svojim malim debeljuškastim prstima pokupila sa stola cigarete, upaljač i papirić na kojem je jutros zapisala Ademov broj. Ipak nije zaboravila Ademov broj, pomislih, istovremeno pomislivši kako sam zao. Toliko o meni. Zasad.

Alma je onda nestala iz ove priče. Deset godina poslije pričala mi je kako je telefonirala tati, kako je tata šutio u slušalicu, šutio i šutio toliko dugo da joj se učinilo da je umro sa slušalicom u rukama. A nije. Vidiš, i Titova smrt se može preživjeti, rekla je.

Napolju, kroz odškrinut prozor, vidio sam svoju tustu gazdaricu kako prostire rublje i pjevuši. Baš kao u kakvoj jebenoj pjesmi o Balkanu, pomislih. Što će nam se pisci sad utrkivat ko će prije i ko će bolje:

Umro je div. Žene steru rublje i pjevuše: Druže Tito, mi ti se kunemo...Onda vratih oči na ekran. Još su čekali da naciji kažu ono što je ona znala već mjesecima.

- Pa ima on godina, i vrijeme mu je, kad se malo bolje razmisli - kažem, nekako preko volje, kao da mi nije stalo i da nije bilo onog kvrc u grlu maloprije.

- Pa jest, ali ja bih mu dala još - Vinka će, potpuno nesvjesna onoga što njena rečenica može izazvati u muškim glavama. A tako i bi.

- Ma hajde, Vinka, mogla bi ti dat' meni umjesto njemu - mljacnu debelim usnama prekrivenim mrvama ko drugi nego Boro, kojem je Dana bila pokriće da štipka njene koleginice gdje stigne, onako bratski, kurvanjski, drugarski. - Meni sad to treba više nego Titi! Hehehe.

Vinka ga pogleda telećim nesvjesnim pogledom i nešto mi je u trenutku bi žao. Je l' ona stvarno ne shvata šta govori? Teško. A može bitak i da ne, kako kaže naš profesor filozofije, koji pričajući o Platonu gura svoj pogled ispod Vinkine suknje, a pogled se otima pa se vraća na njegove blijede beskorisne ruke.

- Bože, Boro, baš si ponekad kreten - eto se oglasi najzad i Dana, tiha Dana koja je, umjesto o ocu i dva brata u Čajniču, sad brinula o Bori, i čitav život su je jahali ili koristili neki lezihljebovići, od oca pijanca do Bore, ovog i ovakvog, i meni se, muškarcu, prevrće u stomaku od njega kad samo pomislim na dubinu praznine u toj volovskoj glavi.

- Ma daj, Dano, nisam ja tako mislio, pa ti barem studiraš književnost, znaš kakve zamke krije jezik, jebaji ga - uspravi se Boro, svjestan da je pretjerao, dlanom skloni mrvice sa usta i upilji se u ekran.

- Uostalom, svi tvrdite da vjerujete u reinkarnaciju, pa čemu onda ova jebena tegoba? Biće Tite i kad ode Tito, duša se seli, kolko ja znam, je l' de?

Ja odlučim da ne kažem više ni riječ. Čekam da vidim šta će biti dalje. Ostavljam tijesnu studentsku sobu metodom literarnog transfera, i fokusiram se samo na ekran televizora.

A na ekranu ista slova: SPECIJALNO SAOPŠTENJE.

I još čekam.

Nacija je, znači, pod kontrolom, napetost raste, a prdon je viječaju ko će šta poklopit od sutra pa nadalje, i ko će preko mrtvih preći u svoju malu kuću od ljudskih kostiju.

Ima li išta na ovom svijetu novo, kaže moj otac kad god mu saopšte neku novu vijest, pa evo i ja, negdje u dubini, osjećam da je već bilo sve što će se desiti, i da je ovaj trenutak moga života već prošao, i da je i moj život prošao u tom čekanju na nove vijesti, koje stižu sa zadrškom i u određenim dozama, daje neko potrošio moj život umjesto mene a da me ni za što nije pitao: ja sve ovo dugo vrijeme sjedim pred ekranom, a sad je 2001. godina, prošao sam nekoliko ratova, invalid sam u dušu i u tijelo, star sam već, prerano, sjedim i slušam najavu za vijest od koje mi nešto kvrcnu u grlu:

TITO U SVEMIRU

Jebite se svi vi, odjednom shvativši kažem sam sebi, tj. onoj gomili ljudi koja se smjestila u mene nakon 1980. - svi se vi možete jebat', jer TITO JE STIGAO U SVEMIR! DOŠAO IZ AMERIKE, PLATIO RUSIMA ŠTA KOŠTA I VINUO SE U SVEMIR!