DIWAN - CASOPIS ZA KULTURU

| DIWAN 5-6 |

UMJETNOST SUSRETANJA

Drago mi je što mi je pružena prilika da kažem par riječi povodom izložbe grafika akademskog slikara Avde Žige i to baš u ovom širem okviru "Gradačačkih književnih susreta". Dobre razloge za jednu likovnu izložbu vidim upravo o ideji susreta, koji (susret) očito nije limitiran usko strukovno, na književnost i književni iskaz, nego u sebi - ako tako mogu treći - krije razlog višeg reda: dakle, u sebi sadrži upravo ideju susretanja koja je na mnogostruke načine inherentna umjetničkom iskustvu uopće, odnosno umjetnosti samoj. Naime, ako je igdje neokrnjeno sačuvan ideal slobode i raznolikog/mnogolikog kazivanja našeg ljudskog iskustva svijeta i života, onda su to umjetnosti. U općem smislu to iskustvo izricanja (bilo daje u pitanju književno kazivanje: kao jezik i umijeće riječi, bilo kao likovno kazivanje sredstvima likovnih umjetnosti kao osebujno (s)likovno, dakle, neverbalno kazivanje), jest iskustvo jezika ili jezika, koje je, nadalje, po svojoj najdubljoj naravi, kao bitna odlika svekolikog (i protivrječnog) Ljudskog, (i u njegovoj istini i u njegovoj zabludi, i u njegovom dostojanstvu ali i u njagovoj niskosti), znači osebujno susretanje sa svijetom i ljudima, otvaranje svijeta, prevođenje svijeta u brojne poretke smisla ili naprosto igra, koja se slobodno igra u sebi i sa sobom.

Spomenutu ideju susretanja tako je, zapravo, moguće razumjeti kao iskustvo izricanja, odnosno, kao ideju jezičkog iskustva svijeta u najširem smislu riječi. Jer: ondje gdje jezik tu je i susretanje, i obrnuto ondje gdje se kao ljudi susrećemo, susrećemo se ponajprije jezički. Pri tom jezik nužno izgovaramo u pluralu - u čijoj nam se mnogolikosti i nesagledivoj otvorenosti - otkriva naša vlastita ljudska egzistencija, njezina svjetla i tamna mjesta, njena prozirost i neprozirnost, njezina punina ili, pak, njezina manjkavost. Kako god da stoji stvar sa tim nimalo jednostavnim pitanjima - želim vjerovati da je baš umjetnost/umjetnosti zona slobode u kojoj je na djelu nikad okončano ljudsko kazivanje, govorenje, pisanje, pjevanje, slikanje - ukratko osebujni jezik čovjekova samosvjedočenja na foliji ljudskog prirodnog i povijesnog vremana.

I tako, ovdje - u društvu umjetnika riječi/književnika - podrazumijevajući prošireni pojam kazivanja i izricanja, - danas se susrećemo sa likovnim iskazom, sa likovnim jezikom, sa jezikom likovnog umjetnika, koji, razumije se, pripada spomenutoj zajednici iskustva kazivanja uopće. ali nam ovdje govori jezikom koji ima svoju vlastitu likovnu gramatiku, svoju likovni pravopis, svoju morfologiju i sintaksu, svoje semantičke svjetove - a ipak nas oslovljava i poziva, kazuje (se), otvarajući nam svoj prozor svijeta i iskustva.

Danas se, dakle, u društvu onih koji govore i razgovaraju, nalazi akademski slikar Avdo Žiga - predstavljajući nam svoj likovni iskaz ili izraz, izborom iz svog grafičkog rada. Ali, prije nego što se direktno osvrnem na ovdje postavljenu izložbu, dopustite mi da podsjetim na to, da Avdo Žiga pripada onim (možda privilegiranim) generacijama koje su davnih sedamdesetih godina, (u onda skromnim uslovima u prostorima Više pedagoške škole u Sarajevu) u vrijeme osnivanja ALU, zapravo otvorile puteve akademski obrazovanom i akademski utemeljenom stvaranju u području likovnih umjetnosti u BiH, i time osigurale kontinuitet likovnom oblikovanju u BiH, koje je u međuvremenu i sve do danas višestruko osvjedočilo svoje kreativne potencijale. Avdo Žiga, pripada, dakle, sada već srednjoj generaciji likovnih umjetnika koji su odavno postale zrele umjetničke individualnosti. Ja sam imao sreću, ili ako hoćete privilegiju, da od tih ranih dana izbliza promatram njihov rad, njihova likovna traganja i najrazličitije puteve - a toj, kako rekoh privilegiranoj i plodnoj generaciji (iz koje rado spominjem imena kao što su Skopljak, Waldegg, Tadić, Ćerimagić, pa potom Pašić, Lubovac, Konstantinović i mnogi drugi) pripada i naš autor Avdo Žiga, koji u kodu vlastite umjetničke individualnosti i vlastitog likovnog izbora, djeluje u živoj zajednici likovnih umjetnika i likovnih umjetnosti koje kultiviraju, razvijaju i istražuju nepregledne horizonte mogućnosti likovnog izraza ili jezika, odnosno likovnog iskustva svijeta uopće.

Ovom izložbom Žiga nam se predstavlja izborom grafičkih radova koji, kako na tehničkoj tako i na ekspresivnoj razini nude Žigin višestruko intrigantan, raznolik, asocijativno slojevit grafički rad iza kojeg očito stoji iskusna, znalačka i senzibilna umjetnička individualnost.

Dopustite mi, pak, da prije svega istaknem nešto što ima načelan značaj a što se kroz Žiginu autorsku konkretizaciju i individualizaciju tog načela, sublimira u autentičnost njegovog autorskog izraza. Radi se naime o tome da je pred su pred nama grafički radovi. A grafika - na koju se, ne bez dobrog umjetničkog razloga, odlučio i Avdo Žiga - kao likovna tehnika, za mene je - usuđujem se reći - uvijek predstavlja "povlaštenu" likovnu tehniku, ne samo radi specifičnosti i složenosti grafičkih tehnološko-tehničkih zakona i postupaka, nego i radi simboličke vrijednosti i značenja koje grafika kao likovna forma i likovna tehnika ima "Grafika" naime u sebi sadrži i nešto "najstarije" i nešto "najnovije". To "najstarije" u njoj je simbolička vrijednost "pisanja", ili "pisma" u najširem smislu riječi, ukoliko pisanje (pa i likovno grafičko pisanje) načelno znači upisivanje traga, urezivanje, ucrtavanje, pa i crtanje (u kojemu i samo primordijalno povlačenje bilo koje crte ili crtanje kao artikuliranje bilo koje zatvorene forme/lika, već predstavlja neki oblik pra-pisma koje kao neka vrsta slikovnog pisma prethodi znakovnom pismu i pismovnosti kao zrelom obliku ljudske jezičnosti). Zato - ako se tako može reči - grafičari likovnjaci (kao oni koji pišući slikaju ili slikajući pišu) tehnički i simbolički baštine i kontinuiraju nešto od iskonskog ljudskog "upisivanja traga" kao prve geste ljudske duhovnosti. S druge strane, grafika kao likovna tehnika u sebi ima nešto "najnovije" ukoliko je vežemo za relativnu mladost novovjekovnih pronalazaka reproduktivne štamparske tehnike (premda, istini za volju, neke vrlo stare kulture odavna poznaju reproduktivne grafičke likovne tehnike, npr. tehniku drvoreza) - pa je ona time danas doživjela nevjerovatnu ekspanziju. Stoga, ono što grafiku čini grafikom, očito nije samo "upisivanje", "urezivanje", "ucrtavanje" traga, znaka ili neke forme, nego, također ujedno (ijednako nužno) otiskivanje grafičkog lista (kao završni čin procesa) - to jest reproducibilnost, umnoživost i, posljedično, viši stupanj prenosivosti i komunikabilnosti.

Utoliko prije je grafička tehnika izazovnija ali i višestruko zahtjevnija. Čini mi se da sve ove opće pretpostavke možemo imati u vidu i u našem pokušaju čitanja i dešifriranja Žiginih grafičkih listova. Njegov grafički rad u sebi sadrži te gradivne elemente, pitanja, likovne probleme i odgovore koji su grafici - s obzirom na njezinu bitnu kompleksnost - inherentni. Ako bih morao pronaći zajednički nazivnik tehnički i tematski raznorodnih Žiginih radova, onda bi taj zajednički nazvinik formulirao na slijedeći način: ovdje izloženi radovi svjedoče o istraživačkom impulsu odnosno o istraživačkom karakteru Žiginih grafičkih ogleda. Kao i svako istraživanje i njegovo grafičko istraživanje nije hod jednim putem, nije hod unaprijed utvrđenim pravcem. Ono podrazumijeva mnoge putove koji, istina imaju svoje ishodište, svoj početak, svoje usmjerenje i - svoj pronalazak koji međutim nije unaprijed i bez ostatka određen. Drugim riječima, Žigu rukovodi istraživački instinkt i istraživačka radoznalost koja se ne usteže izazova i iskušavanja u raznolikim mogućnostima. Već po naravi samog istraživanja Žiga se upušta u traženje i ne obavezuje se nikakvom unaprijed dogmatski zadanom rezultatu. On takoreći igra igru traženja i nalaženja, pri čemu on pristaje i na rezultate koji iskrsavaju iz samog procesa, iz igre ili slučaja. Naravno - i da ne bi bilo nesporazuma - treba reći da je Žiga znalac grafičkih zakona i tehnika, da je jednako dobar crtač koliko i tehnolog, - ali oni u njega ne funkcioniraju kao samosvrha nego su samo sredstva kojima on svjesno ulazi u jednu zonu nepredvidivog, slijedeći slobodni tok svojih mentalnih, doživljajnih i asocijativnih impulsa u čiju službu stavlja raspoloživa tehnička sredstva ili dotične svjesno izabrane grafičke tehnike. Taj istraživački karakter je očit već u Žiginom izboru različitih tehnika unutar čijih specifičnih mogućnosti on na probu stavlja svoj izražajni potencijal. On se ravnopravno iskušava, npr, i u tehnici bakropisa, i u tehnici akvatinte, ili u drugim grafičkim postupcima. Tehnički gledano, on se ne zaklinje samo jednoj tehničkoj varijanti nego se iskušava u različitim mogućnostima. Na ekspresivnoj razini, Žiga se - vođen istraživačkim porivom i vlastitom radoznalošću - okazionalno prepušta različitim vlastitim asocijativnim lancima. Ono što predstavlja "tematski sadržaj", ili sadržajni prikaz, ili ako hoćemo "fabulu" njegovih grafičkih listova, - također je vrlo raznoliko (animalni motivi, ljudsko tijelo, lica/portreti, pejsažni motivi, spoj crteža/ilustracija i aplikacija tekstualnih sadržaja, pri čemu se aplicirani tekst isprobava u njegovoj vizualno/grafičkoj vrijednosti, itd) i ne predstavlja konačnu svrhu grafičkog lista. "Tematski sadržaji" - koji se na primarnoj receptivnoj razini lako mogu opisati i takoreći "prepričati" - ipak ne predstavljaju glavno težište i motiv ovih grafičkih listova. Oni su samo. takoreći, "radno polje" ili "radni prostor" u kojemu Žiga isprobava čisto likovne ili vizualno/grafičke vrijednosti i mogućnosti dotične tehnike ili postupka.

U grupi radova postavljenih kao striktno grafičko/crtački problem (radovi u bakropisu) Žiga ispituje izražajne mogućnosti crteža i njegovih zakonitosti, pri čemu se (unutar tematskog polja: npr, ljudska tijela u specifičnim kompozicijskim odnosima unutar neke fabulacije ili asocijativnog sklopa) često upušta u mikro detalje, u fine mikro intervencije u radnom polju crteža, u kojemu mikropotezi iglom ili diskretne intervencijem mrljama, i sjenčenjima ili dinamičnom ili gustom koncentracijom poteza ili tragova, za cilj imaju postizanje čisto likovnog kvaliteta. Slično vrijedi i za radove, recimo, u akvatinti koji (osim tematski prepoznatljive dramaturgije ljudskih lica) zapravo također ispituju čisto likovne kvalitete i mogućnosti dotičnog medija. Radovi u akvatinti akcentirano rade sa tonskim vrijednostima monokromatskog spektra i ispituju njihove ekspresivne mogućnosti. Žiga i ovdje rado intervenira na mikro razini, ispituje vrijednost mikro tragova, sjene ili mrlje, koji svoju sistematsku vrijednost dobivaju u relaciji sa višeslojnom i višeplanskom cjelinom dotičnog lista. Tako se stiče utisak da Žiga - uz svjesnu kontrolu dotičnog tehničkog procesa u radu na ploči - ostavlja dosta prostora slučajnom pronalasku, neplanirano pronađenoj tonskoj vrijednosti ili vrijednosti poteza ili traga, čemu on dodjeljuje legitimnu izražajnu vrijednost na otisnutom listu.

Treća mogućnost - koja također dopušta igru nalaženja a koja se prakticira kao vibrantna dinamika poteza - čitljiva je na grafičkim listovima koji su tematski vezani za pejzaže ali koji (naime, tematski sadržaji) služe prije svaga kao polje igre grafičko/vizualnih vrijednosti i jedne čisto likovne dramaturgije. U tom smislu bi se moglo reći da Žigin grafički rad - kao radoznali istraživački rad - zapravo više polaže na ono Kako grafičkog jezika i njegovih neiscrpnih mogućnosti nagoli na ono Šta prikazanog. Ono Šta služi onomu Kako - pa se Žiga utoliko prepušta mogućnostima i izazovima likovnog medija kakva je grafika, igrajući se tako i materijom i formom koje se ređaju u grafičkom mediju, pristajući na pitanja i iznenađenja i rizike koja takva igra u sebi nosi. Najzad, kao i svaki umjetnik i Žiga nam svojim radovima na izvjesan način nešto kazuje, nešto nam otvara, poziva nas u svoje viđenje svijeta i u svoju igru. Uostalom, čini mi se, da u poziv svakog likovnog umjetnika spada privilegija da vidi drukčije, oštrije, različitije, bolje, tajnovitije, - nego što to vidi naše prosječno oko. Gledajući skupa sa umjetnikom koji nam takoreći posuduje svoj vid i svoju osjetljivost - mi (ako pristanamo na tu igru i na taj poziv) sudjelujemo u jednom osebujnom govoru i razgovoru sa svijetom i nama samima.

Riječ na otvaranju izložbe grafika Avde Žige
"Gradačački književni susreti"
Gradačac 19.10.2001.