| DIWAN 5-6 |

"Kuća od pamćenja"
(kolumne - knjiga u pripremi za štampu)

PRVA ZEMALJSKA KOŠULJICA

Zabrinut sam, jer, sve češće se smijem. Valjda zato što je trenutak sasvim ozbiljan. Naš čovjek je gladan, bez posla, ispamećen! Nesigurnost raste. Ljudska lica su zgrčena. Uđem u autobus, pogledam ljude, i nisam siguan jesu li to ona ista lica s kojima sam se još juče, šalio i smijao. Pred "fantastikom" dnevne štampe, recimo, jedan S. Beket doima se kao sramežljiva djevojčica. S naslovnih strana, iz zvaničnih usta, zinule na nas riječi: ludilo, haos, rat, država, politika... Iseljavanje! Evropa nam se čudi. Svijet nas ne razumije. A, kako će i razumjeti, kad naši moćnici uče geografiju (Baš tako!). Bave se kartografijom. U svakim novinama, svaki dan, osvane bar jedna nova karta. Crtaju se novi torovi. Svoje "stado" u svoj tor! Neće se smiriti dok to ne urade.

I, kad se ljudi iste nacije, vjere, ne, valjda, i pameti, nađu u istom toru, preglednost će se povećati. Kontrola nad torom biće potpuna. Ovako, na svaku ruku izmiješane, i nestašne ljude, zbilja je teško kontrolisati. Samo, nešto se tu zaboravlja: ljudi su manje slični ovcama nego što se misli. Hoće preskočiti svaku ogradu. Više su slični onoj "Kozi gospodina Segena" o kojoj nam je sjajno pričao Alfons Dode, a ta koza bježi iz tora i s vukom se bori cijelu noć. Gubi mnogo, ali mnogo i dobija. Jer, kad ona jednom udahne slobodu, više bez nje ne može disati. A i naša Bosna je, još uvijek, da parafraziram M.Dž. Rumija, mirna i uljudna, trpi. Ali, znam ja nju. Ako se ona jednom, samo jednom, strese, odletječe u vražiju mater sve što joj radi o glavi i što joj kožu cijepa u krpice. Još uvijek, Bosna se smiješi, jer, dobro su joj poznate te makaze. Oko njene glave takva sječiva kruže više od hiljadu godina. I, kako je i red, uvijek se i polome. Plašim se, ne bez razloga, da će ta Bosna, sa Hercegovinom, iz dubina svoga pamćenja, jasno, ali strašno viknuti: hoću svoga bogumila, makar jednog! Ipak, ništavno je naše kratko pamćenje, prema dubokom pamčenju zemlje.

Gospodi koja planira iseljavanje, i preseljavanje, a bogami i ratobornim damama, Bosna bi mogla reći: ne dirajte moju djecu! Ja sam njihova prva zemaljska košuljica. Oni su moja zemlja, a ja njihova. U njihovim kostima živi moja materija. Mater sam im ja. Bosna. Hercegovina. Ako se oni ne pamte ja pamtim njih. Mene iz njih ne možete iseliti. A ja ih volim, baš takve, pomiješane. Ovo je njihov zavičaj.

Vama, koji rado selite iz jednosobnog u petosoban stan, ovo što do sada rekoh, može izgledati vrlo patetično. Može biti, ali, u bosanskom slučaju seljenje izgleda sasvim drugačije. Recimo ovako: dođete vi, gospodo, seljacima, znači, stanovnicima sela, mojim prijateljima, čestitim domaćinima, Slavku Totomiru, Atifu Ađuloviću, Tadi Krištiji, pa im kažete da moraju seliti. Jednostavno seliti! Ljudi vas gledaju, i jasno, misle da ste ludi. Šta bi drugo. Ako ne mislite odmah silom, onda ih morate malo i ubjeđivati, naravno, vi nećete ubjeđivati svu trojicu, nego, tek, zamislite, dvojicu. Pa, i tu dvojicu nećete na isti način. Bilo kako, morate im nešto reći. Onda, reći ćete im da još jednom pogledaju oko sebe i da se pakuju. Nek se oproste sa nebom iznad svoje bosanske glave, nek uzmu šaku zemlje u svoje tvrde ruke da osjete s čim su se borili i šta ih je hranilo cijelog života. I ne samo njih. Nego, tu su i njihova djeca, rodbina, svi nek pomirišu svoju zemlju koju više neće vidjeti. A oni, u šta god pogledaju, u to im se pogled zakiva. Njihovi očevi tu su izlizali svoje živote, eto i djedova, i baka, i prabaka, eto i jata unučića, i svi oni moraju ići za, gospodo draga, vašom pameću i planovima. Gledaju ljudi šta će ponijeti. Kako da iskopaju kuće, iz temelja? Moraju iz temelja, jer, oni ne znaju drugačije. Oni su te temelje kopali, oni znaju kako stoji svaka cigla u kući, kako je nađubren svaki metar zemlje na njivi, kako napreduje tele u štali, kako je kokošima ove godine, sve znaju, samo ne znaju šta je vama. Odu na groblje, na mezarluke, pa gledaju kako će na leđa uprtiti cijele njive mrtvih koji su živjeli od njih samih i oni ih, nikako, i nipošto, ne mogu ostaviti. Njihove prazne ruke vise, na trenutak, onemoćale, ali, to je tek varka. Dok su prazne, te ruke su najpunije. Pogledaju, kako će skupa sa zemljom ponijeti cijeli voćnjak, jer, i tu je njihov znoj, njihove brige i ljubavi. Onda, zaokruže očima oko sebe, pogledaju po sebi i svijima, i one ruke zahvate sve što je njihovo, a komšija im zahvatio točno toliko. Pa, zar ne znate da oni vrlo lako ginu za stopu svoje zemlje u običnoj ljudskoj svađi oko međe. Kako god okrenu, i u širinu, i u visinu, i u dubinu, valja ponijeti po čudnom, i mnogima nejasnom lancu stvari, cijelu Bosnu. Da, ništa manje. Mora se nijekati cijela Bosna. Ne smije manjkati ni ona ptica iznad krova, ni ono gnijezdo na kruški blizu kuće. Sve mora ići s njima. Oni se ničeg ne mogu odreći, niti se išta može odreći njih. I ptiče u gnijezdu, i dijete u bešici, i riba u vodi, i kosti u grobu, i sjeme u ženi, i sjeme u zemlji, sve mora biti na svom mjestu. Jer, oni su u svemu, i sve je u njima.

Na kraju, nema te sile koja čovjeka može iseliti iz njegovog pamćenja!

Muslimanski glas, 28. juni 1991.

PRIČA O SVEZANOM KAMENU I PUŠTANOJ PAŠČADI

Godine 1974. U Beogradu, u razgovoru sa Ljubom Jandrićem, u posljednje vrijeme nešto mnogo pominjani Ivo Andrić, rekao je, i odobrio da se zapiše, i ovo: "Bosanski ljudi su prema snazi svoga umeća stvorili svoje običaje, humor, igre, pesme, zagonetke i legende, svoj eglen - i to mnogo pre nekih drugih naroda koji se na sav glas hvale svojim duhovnim zaleđem" Čitajući "Muslimanski glas" (od 7.02.1992. godine, br. 42) u tekstu "Kletva domovini" književnika Miljenka Jergovića pročitam rečenicu koja se našla u onome čime je proslavljen Dan Svetog Save, a rečenica, prema Jergoviću, glasi: "Prokleta da je ona zemlja u kojoj su kamenovi za zemlju privezani, a paščad sa lanca puštena!" I dalje navodim Jergovića: "Rečenica se naravno ne tiče previše Svetog Save, već je iskinuta iz teksta jednog pisca kojeg Srbi zovu Srbinom, ali ga i pored toga zovu Ivom, a ne Jovom. Dvorana je (rečenicu, prim. A.H.D.) dočekuje sa pljeskom od kojeg pucaju uši, ali onim osjetljivijim pucaju i srca. Ona je, naime, iz duše ove glumice i iz dlanova mase ispred nje - upućena Bosni i Hercegovini. Kao ona davna žudnja za osvetom, ako (valjda: tako, prim. A.H.D) i ova kletva tjera čovjeka da mu bude neugodno". Nemam razloga da ne vjerujem Jergoviću. Mnogo je tu svjedoka, pa, samim tim, meni je više nego neugodno. Jer, tu rečenicu, poznatu svakom, i površno upučenom čitaocu, u naš kulturni prostor unio je svojim djelom upravo Ivo Andrić. Naravno, tom rečenicom ne može se proklinjati nijedna zemlja, a posebno ne Bosna i Hercegovina. A da se nešto može slaviti, ili da se nekome može odavati dužno poštovanje proklinjanjem, a naročito proklinjanjem jedne zemlje, o tome nema ni govora. Dakle, zagazili smo u živi pijesak nesporazuma. Teškog nesporazuma. Tu je Andrić, tu je Sveti Sava, tu je Bosna, i jedna dobra rečenica je tu, samo nema ljepote, nema tihog dostojanstva. Pokušavam, kažem samo pokušavam, nekako razmrsiti te crne konce naših postupaka, pa uzimam pjesmu "Priča o Svetom Savi" napisanu 1985. godine, a napisa je Matija Bećković, pa ćete je naći i u njegovim izabranim pjesmama. Pjesma je stvamo "priča", tj. građena je na debelom sloju narativnosti kako se već ovakve pjesme grade. Naravno, u toj pjesmi nema nikakve Bosne, a kamoli proklinjanja, nego je tu sav onaj poznati materijalni svijet: "oko Savina dana", "ka Savinom izvoru", "napali su ga psi",
"Ali kamenje beše zamrznuto
Svezano za zemlju studenim sindžirima
Jer beše jaka zima" itd.
Naravno, ovo nije nikakvo temeljito tumačenje pjesme, nego, tek, uočavanje pjesme. I, Bećković svoju "Priču o Svetom Savi" završava ovako:
"Kad je Sveti otpasao mač usta
jedino oružje koje je nosio
A koje je nama ostavio
Govoreći ove reči:
Neka je prokleta zemlja u kojoj su
Paščad puštena, a kamenje svezano."

Molim, pažljivo pročitati cijelu pjesmu! Da ne stvaramo nove nespoazume. Dakle tu čuvenu rečenicu, Matija Bećković, u svojoj pjesmi poklanja Svetom Savi. U redu, pjesnik to može. Važna je jedino dobra pjesma. Ali, znajući kakvi smo mi čitaoci, koliko se snalazimo u mitu, istoriji i poeziji još više sam zabrinut, a odnekud sam i radostan. Budući da je Matija Bećković akademik, sasvim osoben pjesnik i, dakako, čovjek koji hoće da zna šta govori, evo se, možda uludo ponadah: pomislih da je Bećković pročitao "Đulistan", čuveno djelo Šejh Sadi Širazija. I u tom djelu poglavlje četvrto "O koristima šutnje", i u poglavlju Hikaju (10). Prije nego vam prepišem tu hikaju (priču), čestiti čitaoče, najnovije izdanje "Đulistana" kod nas je ono iz 1989. godine, El-Kalem, Sarajevo, a prevod sa perzijskog, bilješke i objašnjenja, učinio je Salih A. Trako. Uzgred, orijentacije radi, "Šejh Sadi rođen je u Širazu 1213. godine, a umro je također u rodnom gradu 1292. godine". I još nešto: pišući "Đulistan", Sadi je uvijek davao čitaocu na znanje šta je "Njegovo", a šta je čuo, pročitao, pa je i ova hikaja mnogo starija od Šejh Sadi Širazija. Dakle, evo priče!

Neki pjesnik ode pred starješinu razbojnika i izrecitova mu hvalospjev. Harambaša naredi da mu skinu odjeću i istjeraju ga iz naselja. Bijednik je išao go po studeni, a onda ga napadoše psi. Htjede da uzme kamen da otjera pse, ali je zemlja bila poledena i nije mogao da ga odlijepi. Onda reče: "Kako su podli ljudi, pse pustili, a kamenje svezali!" Harambaša je sve to posmatrao s terase, čuo šta govori, pa se nasmijao: "Učenjače, zatraži nešto od mene!" A on će: "Tražim svoju odjeću ako bi mi je htio pokloniti. Više volim da odem nego tvoje darove."Čovjek se može nadati dobru od drugih. Ja od tebe ne očekujem dobra, ne učini mi zla!

Harambaša se smilova na njega, vrati mu njegovu odjeću, još mu dade bundu i nešto novaca.

Eto, o lijepoj i nesrećnoj rečenici, zbog koje i nastade ovaj tekst, ja toliko! A što se Bosne tiče, i u njoj je zima, pa je kamenje, kakogdje, svezano; a paščad, bijesna i ljuta paščad, puštena su na sve bosanske strane. Samo, zima i paščad nemaju nikakve veze. Ili se ja, opet, varam!

Muslimanski glas, 14.02.1992. br. 43, god.III

PAMTI SE, SINE!

Opet moram na početak. U djetinjstvo. Samo, meni djetinjstvo nije nikakav tajanstveni početak, niti je negdje daleko u vremenu, nego je tu, sastavni dio moje ukupnosti, i u te prostore ulazim lako i ne tražim u njima ono čega nema, ali pokušavam jasno vidjeti ono čega doista ima. A ima svake tuge i ljepote, od jutra do mraka, od predvečerja do jutra, od bešike do nišana, majčinog mlijeka do staračke šutnje. Slike se roje, i to je prvi znak da se moraju upitomiti, zvuci utišati, kako se ne bi nestalo u tom mnogoglasju, a šarenilo dojmova ne bi smjelo proliti se kao ljetni pljusak. Lakorjek bi brzo utvrdio: obično bosansko sirotinjsko djetinjstvo. Sjever Bosne. Sava. Bosanski Dubočac. Sve dotrajalo i poderano, pa i porodice nekako nisu cijele, kao da u svakoj neko nedostaje. Čaršija sa svojim čardaklijama, džamijom, poderanim domom kulture, sve pokrivljeno i staro, i hajde ti sad iz svega toga izvuci dah radosti. Ništa lakše, jer sve je to radost. Tu sam prvi put saznao, i jasno vidio, da nas ima više pod zemljom nego na zemlji. Tu sam jasno poučen da nema oštre granice između živih i mrtvih, i tu prvi put vidjeh čovjeka koji sjedi oslonen na nišan. Ni sada ne znam ko je koga tu podupirao. I sve što se tu, i tada reklo, i učinilo, otišlo je na sve strane, i pod zemlju, i na nebo. O licima, čudesnim ljudskim licima, kasnije, ispisah mnoge stranice. Dugo, dugo nisam mogao razumjeti jedne ruke koje bi posebnom pažnjom mrvile zemlju, kao da je ta zemlja sva od ljudskih kostiju.

Dijete, željno svega, kao što je sve željno djeteta, s knjigom u ruci traži tiho mjesto u avliji gdje bi čitalo, i to mjesto nalazi u bašči, ispod stare šljive koju niko ne smije posjeći. Čita. Mati ga ugleda, pa radosna vikne: "Pamti se, sine! Pamti!" Kasnije, u prvim studentskim danima, pišući svoje mlade priče, s tom majčinom rečenicom razgovarao sam često, a i povodi su bili različiti. Pamti se, sine! Sve mi je bilo tu u tim jasnim majčinim riječima, zatvorenim kao čudesna škrinja, samo ja nisam imao ključ kojim se ona otvara. Pamti se, sine! Kad sam prvi put čuo da sam "prokleti Bosanac", a odmah potom: "Pejt v svojo Bosno!", istog časa sam čuo odnekud iz sebe - Pamti se, sine! I ja sam pamtio. Ali, vratimo se u ono prvo pamćenje. Dijete uči, pa se pamti. Nije važno šta uči, recimo zemljopis, recimo prirodopis, dijete se pamti. Pamti se u svemu. U bilju, u zelenim listovima kukuruza, u mirnom toku Save, u šuštanju sestrinih pjesama i majčinih dimija, u letu grlice iznad voćnjaka u maju. Po nejakim, ali mladim stazama, blato se dizalo, i bježalo, kad bi čulo te čudesne riječi: pamti se, sine!

Ali, pamtiti sebe nimalo ne znači zaboravljati druge. Naprotiv! Sebe ne možeš pamtiti izdvojenog iz svijeta, iz cjelokupnosti stvari i pojava koje te okružuju. Najbolje sebe pamti onaj čije korijenje siše zdravu hranu, čije se korijenje bogato razgranava, i svome stablu, pamtiocu, pribavlja ono najbolje. Pri pamćenju nije dobro gledati samo u zemlju. I nebo iznad mlade glave ima neke svoje račune s njom.

A danas?!... "Umiru vrijednosti, a sve više uzima daha nevaljalstvo i zlo. Izgleda kao da dobro vene, a zlo buja, kao da se razum pomračuje, kao da istina poražena uzmiče pred zlom, kao da su sudije dobile zadatak da sude pristrasno i da budu grobari pravde. Tlačeni se mire s nasiljem, a silnik nosom para nebo. Izgleda kao da je sa svih strana pohlepa razjapila čeljusti i želi da proguta i ono što joj je na dohvatu kao i sve ono što je od nje udaljeno, kao da je prestalo da kuca bilo veselog života, kao da nevaljalci teže da se popnu na nebo, a dobri da skriju pod zemlju. Ljudsko dostojanstvo je srezano i bačeno u duboku provaliju, niskost ljudska dobija cijenu a vlast prelazi iz ruku čestitih i sposobnih u ruke nesposobnih ljudi. Svijet ovaj izgleda veseo i radostan, ali iz dubine ljudskih duša šapće glas: Sreće više nema, zlo se povampirilo'!". Kao da ste već negdje pročitali ove riječi, zar ne? Možda u jučerašnjim novinama? Ne, ove mlade riječi, iz navoda, stare su, iz "Pančatantre", a u arapskoj verziji "Kelila i Dimna", a knjigu napisa umni Bejdeba, a na arapski prevede, u osmom vijeku, Abdulah ibn El-Mukafa. Ne, uzgred rečeno, El-Mukafa, u svojoj 32. godini, umire u groznim mukama. I to bi "jezik" vlasti. A do nas ove riječi, iz navoda, dođoše zahvaljujući učenom Besimu Korkutu.

Pa, s nešto rumenkaste tuge, razgrnem zavjese pred svojim očima, otvorim prozor, pogledam u svijet i vijek u kom živim, u dan koji udišem, u nevesela ljudska lica, i sasvim jasno, još uvijek dječak u onoj bašči, čujem riječi svoje majke: "Pamti se, sine! Pamti!"

Muslimanski glas, 24.05.1991.

KO J' U KOGA NOĆAS NA KONAKU?!

Ima u Sarajevu jedna lijepa kuća koju zovu Konak. Kažu, ovo nije mit ni legenda, ko zakonači u toj kući, sanja tako fantastične, načisto veličanstvene snove. Eto, ovih dana u toj kući su noći noćevali, a i dane provodili, neki nevidljivi ljudi. Oni su nevidljivi jer ih do Konaka dovezu u onim tamnim limuzinama, a onih nekoliko koraka od limuzine do vrata kuće kriju se iza nekih plećatih ljudi, pa ih je, doista, teško vidjeti. Kažem, nevidljivi. A, pomislite, skupa sa prijateljima iz Evrope (ne znam odakle smo mi), i iz širokog svijeta, u tom Konaku, oni su odsanjali sasvim vidljiv san. Kao, sanjaju oni, gluho i ćoravo bilo, vi, stanovnici Bosne i Hercegovine, vi, građani, i vi, seljaci, više ne možete živjeti zajedno. Jedni pored drugih možete, ali zajedno ne možete. Tako im se u snu ukazalo, pa ćete vi Srbi, Hrvati i Muslimani, strpite se još malo, umjesto ove tijesne i siromašne, preko svake mjere ponižene, ali i zajedničke Bosne, u kojoj su vam se i snovi miješali, sada ćete, dakle, imati svako svoju Bosnu, svoju regiju. E, tu će svi problemi biti riješeni. Ulazimo u "zlatno doba Bosne" jer ćemo od jedne tijesne Bosne napraviti tri prostrane u kojima će svako široko disati, i neće svako svakome, onako primitivno, zatucano bosanski, kad hoće na kafu dolaziti, pa još i rođene snove tumačiti. Koliko znam Hercegovce, oni neče za Bosancima zaostati, pa ćemo imati i tri Hercegovine. Ljepota jedna, imaćemo tri Bosne i tri Hercegovine, a sve će to biti pusta ljepota. Jer, tumače svoj san, svako selo će reći u koju će Bosnu. I, dragi moji, ne čudite se, ako jednog zlatnog jutra na nebu ugledate kako cijelo jedno selo plovi prema svojoj regiji i slobodno se opredjeljuje gdje će sletjeti. Istina, oni što usniše takav divan san, ne rekoše šta će sa onim našim Jevrejima, Romima, Česima, Turcima, Jugoslavenima, Italijanima, Albancima, i drugim ljudima koji dišu u ovoj Bosni. To će, biva, poslije dosanjati.

Tako, ja se kao malo i prepadoh, jer nisam navikao na toliku ljepotu. Ništa me neće žuljati, a ja sam se već i sprijateljio sa svakim kamenom koji me žulja. Da, neće više biti ni kamena, čak ni u bubregu, i nema nacionalizma, nema terorizma, nema protekcionizma, nema separatizma, ništa od reumatizma itd. Na referendum će izaći svaki čovjek, svako živinče, svaka voćka, pa i svaka travka, i lijepo će reći gdje želi živjeti. Pod svaki ćemo listić zaviriti, ispitati mu korijenje hiljadu kilometara daleko i duboko, pa ga onda smjestiti u odgovarajući rezervat. Bićemo jedni pored drugih. Uz to, kao višak ljepote, ako budemo dobri i poslušni, ako ne budemo preduboko disali, imaćemo svega, najmanje po troje: tri Sarajeva, tri Banja Luke, Mostara, Vareša, Zenice, Doboja, Dervente, ama, to će biti jedinstven slučaj u svijetu, mi ćemo se dijeljenjem sabrati. Imaćemo i tri rijeke Neretve. Da, malo će biti muslimanska, pa malo srpska, a onda i hrvatska. Ovdje, redoslijede pravite sami. Jer, narod će se učiti da dijeli sve što se dijeliti može, i mi svijetu moramo pokazati tu nečuvenu vještinu. Zgrnućemo pare od silnog turizma, jer, ljudi više neće morati ići u one crne Afrike na safari i na istraživanja po raznim rezervatima, eto, sve ćemo im mi to ovdje upriličiti. Ko otkrije bilo što nepodijeljeno, pa makar to bio i atom bilo čega, odmah neka tu neposlušnost, tog drskog atoma, koji se ne misli dijeliti, neka ga donese, ili prijavi, najbližoj akademiji nauka. Da, pošto će u svakom rezervatu živjeti sve sami rod i svojta, tu više neće biti vojske, ni milicije, ni sudova, jer, ko će tu na koga udarati kad je okružen samom sigurnošću, pa će cvjetati akademije i škole raznih umjetnih i umjetničkih vještina. Naravno, ni ptice se neće više smjeti destruktivno ponašati, a to znači: nema više praviti gnijezdo, na, recimo, hrvatskoj topoli, a hvatati muslimanske crve i njima se hraniti. Bosnom se više neće moći proći od reda i ljepote.

Pričam sve ovo jednom dragom poznaniku koga mjesecima ne vidjeh, a on me gleda, ćuti, pa, kao da mi namiguje. Gledam ja bolje, kad, ne namiguje, nego ne može oba oka do kraja otvoriti, a opet, ono lijevo, u po bijela dana, ne može držati zatvoreno. Žmirka li žmirka! Pitam ga šta mu je, što mu ne vjeruje, i što ne progleda širom otvorenih očiju. Znate šta mi reče: burazeru, tek sam došao sa fronta, mjesecima sam nišanio, nišanio, nišanio...i, više ne mogu širom progledati, pa zato i hodam ovako, još u ljude pomalo nišaneći. Vidim ja, vrag je odnio šalu, u šta god pogleda čovjek, to je njemu meta.

Stvarno, ljudi, čudan Konak ima u Sarajevu, i ko tamo dugo boravi, počne sanjati i budan, a kad se kao sasvim probudi, počne i nama kazivati svoje veličanstvene snove. A ima ljudi, vrlo nježnih, pa od tih snova dršće im i dijete u bešici.

Nego, da li vi znate, ja ne znam, ko je u koga noćas u tom čudnom Konaku. Jer, može biti da se mi, takozvani obični, mali ljudi, u njihovim snovima nikad ne probudimo. Nikad!

Muslimanski glas, 27.mart, 1992. br. 49, god. III