| DIWAN 3-4|
Sa svojih pet romana, jednom knjigom priča te brojnim književno-kritičkim tekstovima i likovnim esejima, Mirko Marjanović postao je umjetnička ličnost od ranga u Bosni i Hercegovini, ličnost koja svoj umjetnički svijet gradi na provjerenim poetičkim konstantama, marljivo i ustrajno radeći na njihovu estetskom uobličavanju i dograđivanju. Među te poetičke konstante valja na prvome mjestu spomenuti smisao za umjetničku kompoziciju literarnog teksta, u kojoj pisac raslojava kompoziciju na dva plana – na realni i fantastični, ponekad ih kroz prostor teksta vodi naporedo, a kadikad, što je slučaj s većinom romana i priča, prepliće i miješa jedan s drugim, čime dobiva gustu i značenjima bogatu teksturu djela. Pored ove formalno–estetičke konstante, vrijedno je spomena i tematsko–motivska konstanta, realizirana u prvom redu kroz tzv. prostornu strukturu, preko Šomarta kao mjesta gdje sve započinje i odakle vode putevi prema široj geografiji zbivanja, i koji baš zbog spoja lokalno–univerzalnog, postaje nekom vrstom sinkretičke prostorne strukture. Sve ove konstante uvjetovale su i ostvarenje marjanovićevske naracije, uticale su na izbor nelične narativne forme i na uspostavljanje tzv. autorijalnog pripovijednog tipa, kod kojeg retrospektivna naracija u imperfektu teži ka naraciji pripovjedača u prezentu.
Uz to, njegovo pripovijedanje nije suhoparno i bez poetskoga ritma, već gusto protkano slikama, asocijacijama, reminiscencijama i stilskim digresijama, što njegovom umjetničkom tekstu kao cjelini omogućuje da u čitaočevoj svijesti traje intenzitetom svojih unutrašnjih orkestracija. Tu svoju unutrašnju orkestraciju značenja Marjanović postiže time da svijet života posmatra kao čudo i zagonetku, da ih često prelama kroz prizmu doživljaja dječaka ili kroz neobično senzibilnu svijest umjetnika, pridavajući pripovjednim znakovima upisanim u tekst čar estetičnosti.
Ako pratimo razvojnu liniju Marjanovićeve poetike pripovijedanja od prvog romana ”U ime oca i sina” (1969), zatim romana što su uslijedili iza toga, ”Povijest izgubljene duše” (1980), ”Braća” (1983), ”Topot divljih konja” (1989) i ovog najnovijeg, ”Osmjehni se i u plaču” (2000), zapažamo da on sam žanr romana pomalo elastičnije postavlja i shvaća od ostalih savremenih bosanskohercegovačkih pisaca, i to tako što tekst romana tako reći cijepa na dva ili više tekstova, koji su komplementarni jedan drugom i koji svojom strukturom kao dviju ili više zasebnih cjelina, stavljaju čitaoca pred problem kako ove tekstove u tekstu povezati jedan s drugim. Kao moguće spone između njih pisac koristi ili logički tok osnovne radnje, ili kompleks asocijacija, ili simboliku slike, kao u slučaju romana ”U ime oca i sina”, gdje se neurotska sadržina sinovljeve psihe, koji nastoji da prodre u očevo vidno polje, izlijeva u brojgelovski nezgrapnu formu prepunu morbidnih prizora, umiranja, oluja, kiše, te u kojoj u ludilu preklana oca asocira na žrtvovanog ”Božijeg anđela”.
Slične tendencije u formalnom organiziranju umjetničkog teksta ispoljavaju se i u narednom romanu, ”Povijest izgubljene duše”, gdje se kroz pet različitih tipova naracije, od epistolarnog u prvome licu do objektivnog u trećem ,iznosi, kroz formu sjećanja, osnovna priča o Jeleni i Josipu, priča što dolazi poslije događanja i kojeg diskurs priče konkretizira u pojedinostima i u atmosferi. S ovim romanom Marjanović uvodi i književno–stilski razrađuje temu umjetnosti i umjetnika, gdje se sudbina jedne porodice – sudbina peterice braće, kipara, slikara, proznog pisca, pjesnika i kinooperatera, slaže u mozaičku cjelinu u kojoj svoje mjesto nalaze i neobične životne sudbine običnih ljudi.
Problem umjetnika u sarajevskom ambijentu tematska je okosnica i romana ”Braća”, u njemu Marjanović također ustrajava na dvoslojnom planu umjetničke kompozicije,na susretu zbiljskog i fantasmagoričkog, s tim da osnovna priča poprima tragičan tok i završava smrću jednog od protagonista.Poslije romana u čijem su središtu pitanja vezana za prirodu nastanka umjetničkog djela i za sam proces umjetničkog čina, dolazi možda najzrelije Marjanovićevo djelo, ”Topot divljih konja”, u kojem u prednjem planu nisu više umjetničke, već ideološki obilježene sudbine. Košmar ratnih slika predstavlja unutrašnji pejzaž ove knjige, pejzaž u kojem dvojica braće, Ilija i Martin Jarina, postaju nosioci dvaju raskolničkih ideologema, postaju biljezi dioba i razmeđa mistično sukopbljenih karaktera. On ovdje nije davao maha vlastitij umjetničkoj imaginaciji, nego je prepustio dokumentarnom događaju da sam sobom razvije raspon mašte,koji i po vertikali i po horizontali, nadmašuje raspon zamišljenog i sanjanog, te se u užasu svjedočenja pita o tome, kako je bilo moguće takvu stvarnost živjeti i preživjeti?! Kako je posrijedi još jedna u nizu porodičnih drama što ih Marjanović izlaže u svom djelu, razvija ih u više pravaca i poentira smrću jednog od protagoniste, osebujnost romanesknog teksta ”Topota divljih konja” ogleda se ponajprije u opsesivnom ponavljanju traumatskog doživljaja, koji unutrašnjoj borbi među likovima daje posebnu težinu jer ih dimenzionira ne samo u ravni aktuelnog toka radnje, negi ih kontekstuira u šire okvire mitske tragike.
I najnoviji roman Mirka Marjanovića,”Osmjehni se i u plaču”, strukturalno se oslanja i produžava u mnogim svojim elementima poetičke postupke ranijih romana, u prvome redu koncept kompozicije umjetničkog teksta, s osnovnom idejom o ekspanziji elementarnog narativa i njegovo razvijanje u više pravaca – preko lika fra Ambrozija kao narativne spone, koja povezuje među se disparatne segmente u jednu razmjerno preglednu cjelinu, zatim kroz umetanje analeptičkih signala s namjerom da tok naracije učine neizvjesnim, te najposlije usložnjavanjem i obogaćivanjem unutrašnju stvarnost umjetničkog teksta pomoću estetski očuđenih znakova. Pisac se ovdje na jedan nedvosmislen način služi proročkim diskursom čudaka Jakova Bračuljića kao okvirnom idejom, prati, opisuje, dramatično pripovijeda stvarnost čuda u koji su, kao u crni bunar, upali mnogi iz Šomarta – vidovnjački je predvidio glad, progone, smrt fra Ambrozija Martića i sestre Valentine, aktualizirajući time shvaćanje da nijedno do sada poznato čudo nije usporedivo sa košmarnom i tragičnom zbiljom posljednjeg rata na bosanskom tlu.
Uvodni dio romana predstavlja samo naznake proročke vizije čudaka Jakova Bračuljića. Knjiga prva s naslovom ”Prorok”dvanaest poglavlja iznosi životnu priču mnogih od aktera tragične šomartovske drame, vrijeme odvijanja radnje romana je neposredno pred izbijanje ratnoga požara, a važan motivski i kompozicijski element u ovom dijelu romaneskne radnje je unošenje i sučeljavanje dokumentarnog i vizionarskog plana odvijanja radnje,kad mirnodopski sudac postaje komandant logora, a stanovnici Šomarta, među njima i fra Ambrozije i sestra Valentina, prvim postaju među žrtvama logorskog iživljavanja suca, dok vizionarsku dimenziju romanesknog teksta predstavljaju slike sarajevskog slikara Lovre Kodre,na kojima brojgelovski inscenirana scenografija proročku viziju Jakovljevu samo umjetnički potvrđuje i estetski interpretira.
Ako znamo da su tragično završili fra Ambrozije i sestra Valentina, a da su slike sačuvane i spašene u samostanu u Tolisi, onda je umjetnikova poruka nedvosmislena – umjetnost, ma o kojoj vrsti da je riječ, nije samo estetska činjenica, iako to primarno jest, već je i historijsko svjedočanstvo, i to svjedočanstvo iskazano umjetničkim jezikom, umjetničkim znakovima,pa tako, osim pripovjednih znakova upisanih u tekst, u romanu jednako intenzivno traju i likovni, vizuelni znakovi predstavljeni umjetničkom riječju.
Od slika što su bile izložene u koloniji u Šomartu, mnoge se nameću svojim košmarnim vizijama i slutnjom bliske katastrofe, na drugima su predstavljene scene, prizori ili portreti ljudi iz Šomarta, koje iz potonjeg vremena kao da oživljavaju život Šomarta kakav je nekad bio, i više ga nema,tako da vizionarni sloj umjetničkog teksta i onaj dokumentarni sloj romaneskne radnje, združeni i isprepleteni, čine estetsku stvarnost višega reda, u kojoj umjetnost pripovijedanja na vjerodostojan način predočava potonulu stvarnost života i daje priliku imaginaciji i da je učini trajno živom.
[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]
©Copyright Diwan 2002. Sva prava zadržana.
Preporučeno 800*600 ili više, Central European Windows-1250
encoding.
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na diwanmagazine@hotmail.com