| DIWAN 3-4|
Peti roman hrvatskoga i bosanskohercegovačkog književnika Mirka Marjanovića, roman ”Osmjehni se i u plaču”, karakterizira - odmah valja reći - jednostavnost izraza na svim razinama književnoga, kako u strukturi priče, sižeu, tako i u samom stilu. A jednostavnost je uvijek - potcrtajmo - odlika dobre književnosti, jake u samome svom temelju. Također, ovu tvrdnju treba upotpuniti i činjenicom da je Marjanovićev jezik izravan i u svojim najsenzibilnijim inačicama, i kada hoće opisati ljepotu jedne šomartske (naselje, kao jedan od likova ove priče!) životinje u njezinoj naravnoj slobodi i kada treba izreći istinu koja treba zaboljeti.
Roman ”Osmijehni se i u plaču”, i pri letimičnom čitanju, na svoj nam način predočava sablasno i tjeskobno ozračje predraća, s početka devedesetih, u jednom posavskom ni selu ni gradu - Šomartu, nadomak Garda - koje, izgleda nam, živi svoje zadnje dane ljudskoga... Zlo i tjeskoba, koja u njegovu iščekivanju raste, napokon izlaze iz svoje boce - u Marjanovićevu romanu, međutim, to se događa sablasno i tiho, bez žurbe, jer upravo tako đavo dolazi po svoje - i razlijevaju se svijetom poput sadržine Pandorina kovčega. Zlo tako u Šomartu, i snom i javom, obilježava kraj našega stoljeća onom bolešću od koje malaksavaju i najsavršeniji organizmi i oblici. Ta je bolest, to zlo, i glavni junak ove priče, koju je Marjanović gradio sigurno i strpljivo, iz mnogih sudbina, iz mnoge jave i mnogoga sna. I tuđega i svoga, treba naglasiti.
Usprkos već spomenutoj jednostavnosti, ovaj je Marjanovićev roman utemeljen na više uporišnih, rekao bih teških točaka u tekstu, koje nam svjedoče o naravi ljudskoga duha i srca, pa i o našoj bliskoj prošlosti, ali i sadašnjosti. One u svom dodirivanju, ali i u svojoj suprotstavljenosti i sudaranju tvore formu naročita mozaika, tako blisku usudu i otisku naše današnjice. Jedna od tih tzv. teških, temeljnih točaka ove velike priče svakako su Marjanovićevi likovi, naročito oni koji su ključni u shvaćanju ovog Marjanovićeva romanesknog nastojanja. Oni, ovim čitanjem, kao da su dijelom naših vlastitih života oduvijek, jer su, očito, čvrsto posađeni u svoju njivu, živi su kao što smo i mi živi jer su sazdani od same svoje radosti u tom življenju, i same svoje muke takvoga posve ljudskog trajanja. Ova je priča i u tom smislu izgradila još nešto bitno za svoju koherenciju, a to je opći i višeslojan, nikada napadan i goropadan kontrapunkt, od odnosa staro-novo, selo-grad, životinja-čovjek, itd. Novo, uopćeno rečeno, predstavljeno je površnošću svoga lica u iščašenom shvaćanju materijalnog kod npr. Zvonimira Bračuljića, koji sniva svoju šomartsku inačicu američkog sna. Marjanovićevo tzv. ”forsiranje životinja” u ovoj priči predočava nam ne samo jedan od načina kako iz Šomarta iščezava sve što je staro, nego nam životinjsku snagu, prirodnost i instikt suprotstavlja ljudskoj izopačenosti, slabostima i pokvarenjaštvu. Međutim, s jedinom uzvisinom u naselju, na kojoj je - i simbolično i stvarno - šomartska župna crkva i njezin župnik fra Ambrozije - naš Šomart živi na svom oblaku, svakako ponad kaljuže stvarnosti i svakako ponad svake ljudske pameti. Povlačenje snage i naravnosti iz Šomarta prati dolazak predratne psihoze, neizvjesnost i sjena zastrašujućeg zla. Istodobno, Jakov Bračuljić, čovjek - prorok, onaj koji sanja javu a java mu je ispunjena snom, onaj koji se u svojoj proždrljivoj mijeni najednom gotovo cio pretvorio u vlastito debelo crijevo, pita se ”A što je to stvarnost?” On zabezeknuto bulji i blene u čudovišnonakaznu oklopnjaču Marijana Kresića, invalida, koji autorstvom nad tim željeznim hermafroditom pokušava nadomjestiti svoju bezrukost. Dok se, dakle, nestankom svake prirodnosti u Šomartu stvara otvoren prostor Zlu, dotle Igor Bračuljić, opsjednuti iluzionist, u masnoj posavskoj kaljuži - nevjerojatno! - traži naftu, dotle Pavle Kodro sjedi na svom hercegovačkom kamenu, cit. ”točki od koje sve započeo i točki do koje je uspio stići”, tragajući za bogzna kako izgubljenim godinama. Također, još dva Bračuljića mirno i uljuljkano sanjaju svoj san: - Zvonimir Bračuljić ”američki”, a brat mu Miljenko ”izgubljeni”... itd. itd.
”U toj godini kaosa sve je bilo moguće”, stoji na 140. stranici ovoga romana, te malo kasnije, također: ”Ljudi su svoju stvarnost doživljavali čas kao bolest, čas kao ozdravljenje od nečega što je predugo trajalo…” Potraga za stvarnošću, kroz likove, kroz njihove iluzije, košmare, somnabulosti i životne pogreške, bit je romana ”Osmijehni se i u plaču”. Za stvarnošću ovdje tragaju svi - ne dodirujući se gotovo ničega drugoga - neprestano se pitajući postoji li u njoj, zaboga, i kakva budućnost, sazdana iz ovoga sada i samo sada, iz ovoga ovdje i samo ovdje...
I životinje su u ovoj knjizi poput likova, gotovo da su tankoćutno ocrtane i u karakterima. Prevelika je njihova važnost u stvarnosti Šomarta i u stvarnosti ove priče, barem u mojem čitanju. Njihova pojava nije samo simbolička, svaki takav odlomak u ovom dijelu ima svoje dublje i višeslojno značenje, počev od one pseće zgode u nezgodi pred crkvom, sve do prometanja vranca Jurja Bračuljića iz rijetke šomartske životinje u noćnoga, drumskog osvetnika. Ali, samo do trenutka dok životinja zvana rat tu iluziju nije razbila, otkrivši nam vranca u posve novoj ulozi i s drugim, stranim jahačem na leđima. Životinje su, pored estetizirane stvarnosti Šomarta, i likovi na slikama Lovre Kodre, pred kojima Jakov Bračuljić spoznaje stvarnost i istinu, koja je, napokon, u svemu ili u ničemu. Njegova se gorka duša pred njima osmjehuje, dok oči ne mogu sakriti suze. Ta scena iz ovoga romana predstavlja, po meni, ujedno i rješenje sveopće pitalice što je stvarnost i, naravno, lukavo zamišljenu piščevu prevaru - relativiziranje svakoga ozbiljnoga pitanja pod neozbiljnim okolnostima (dakako, ponajprije obrnuto!) te, možebiti, podsmijeh svakom teoretiziranju nečeg tako zloćudno prisutnoga kao što samo istina valjda jest.
No, posebna je i velika duhovna ”uzvisina” u toj posavskoj ravni - kao što je uzvisina na uzvisini i njegova crkva na šomartskom brežuljku - veliki čovjek fra Ambrozije. Njegov je lik svjetionik, pa i onda kada, po starom pravilu, ”san slijedi riječi tumača”, u ovom slučaju - zlokobne riječi šomartskoga proroka Jakova Bračuljića. Nije on samo predstavnik Reda male braće svetoga Franje Asiškoga u zemljici Bosni, nego je predstavnik i činitelj Dobroga u ljudskome rodu; on je jedina ljudska konstanta ovoga romana, zadata sama po sebi, stara koliko je star ljudski rod, dok je sve ostalo varljivo i promjenjivo, jednako kao što je duh vječan a tijelo pak podložno tragikomičnome kraju.
Mirko je Marjanović ovim svojim romanom dosegao vrhunac stvaralačkoga promišljanja, onoga što se zove ”umjetnost pričanja”. Uostalom, nije mu to prvi put. Pisac je to kojemu zahtjevan književni izraz ne predstavlja problem, jer problemi su za pravoga pisca - vratimo se začas i temi ovoga romana - samo moral, etika te danas tako rijetko znanje i ljudski osjećaj za mjeru. Uostalom, kao i kod svih ljudi ”nazbilj”, koji počesto i pokleknu pred ljudima ”nahvao”. Međutim, uvijek pobijedi njihova ideja, njihova božanska kreativnost. Stoga je suvremena hrvatska i bosanskohercegovačka književnost u ovom romanu dobila i zrcalo u kojem bi se - da je puste pameti i ozbiljnoga književnokritičkoga promišljanja - slobodno mogla ogledati i prepoznati.
Ponikao u rodnoj Tramošnici, intelektualno stao izrastati u Gradačcu - koji su kao Darg i Šomart u ovoj priči također u kontakpunktu kao etabilirano i još neetabilirano - životno, ljudski i intelektualno se ostvarivši u Sarajevu, Mirko Marjanović danas, ovim romanom, sigurno i pobjednički pred tragikom života sjedi na svom rodnom kamenu, poput Pavla iz ovoga romana.
O razini nacionalnog u ovom djelu, barem iz vizure ovoga teksta, nije potrebno trošiti riječi, jer su nam svima poznati čudovišni oblici zla ispoljeni na površi ove posavske zemlje, a znamo i njihove tvorce. No, Marjanović se ovdje prije svega bavi problematičnošću ljudske naravi u svim njezinim pojavnostima. Ta je narav, možebiti, i ovakva i onakva, kakvom se kod kojeg naroda ili čovjeka mogla pojavljivati tijekom rata, a tragični hrvatski usud u Bosni i Hercegovini krvava je košulja na tijelu isto toliko tragične zemlje. Ne živimo, dakle, na najljepšem i najboljem mjestu na svijetu, jer koja je - uostalom - razlika među mjestima?!? Domovina i rod su uvijek u srcu, ma koliko tragični i teški na tom srcu bili. Tragedija ”loših” momaka ove velike priče naše suvremenosti, onih osvajača čijih nogu ne pamti mekano i plodno šomartsko tlo, samim je tim i veća, gotovo neizmjerna.
Porađa li ta tragedija danas - dok se zabludjeli osvajači (na kraju, osvajači uopće - svi i svuda) survavaju na samo dno mogućega - kakvo kajanje, kakvu patnju ili nemir koji je uvijek ljudski i katarzičan?!? Time se ovaj roman - na našu sreću i na sreću dobre književnosti - ne bavi. Mirko je Marjanović u pravu, kao što su i stvarnost i istina u pravu. Onaj tko ne uči iz života, ni iz knjiga nije spreman učiti.
[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]
©Copyright Diwan 2002. Sva prava zadržana.
Preporučeno 800*600 ili više, Central European Windows-1250
encoding.
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na diwanmagazine@hotmail.com