DIWAN - CASOPIS ZA KULTURU

| DIWAN 3-4|

FINOĆA PRIPOVIJEDANJA

»Sve se održavalo na tankim
nitima sumnje i slutnje.«

Mirko Marjanović pripada srednjoj generaciji bosanskohercegovačkih prozaista u čijim se djelima odigrava snažan zaokret modernizovanja klasične bosanskohercegovačke priče, po kojoj je Bosna i dobila taj već izlizani i vremenom uski epitet »pripovjedačka«. Odbacivanje ovog epiteta, za račun novog i modernijeg artikulisanja proze u Bosni i Hercegovini, značilo bi presijecanje prirodnog razvoja ovog žanra koji svojom tradicijom obogaćuje i najnovije stvaralačke poduhvate. Zato je prirodnije gledati i pratiti evolutivnu izmjenu sadržaja koji uvijek može da označava pojam »pripovjedačka Bosna«. Njome se, naime, ovaj pojam proširuje do prevazilaženja klasičnog svog određenja s kraja devetnaestog vijeka, da bi dobio novo, savremeno značenje koje ulazi u najmodernije artikulacione prosedee kako bi se moderno stanje duha čovjeka iz ovih krajeva što vjernije prenijelo u umjetničku riječ. Uz to, što donekle i zbunjuje, pa se novom sadržaju i dalje pripisuje staro značenje, prekid sa tradicionalnim nikada nije radikalan niti nihilističan. Već u samoj naslijeđenoj tradiciji vrši se pomjeranje koje suštinski i iznutra mijenja značenje i pojam, zadržavajući pri tome jednu ili više ranijih osobenosti, ili ih, pak, neprimjetno bojeći u novoj upotrebi drugim značenjem. To sve skupa doprinosi da se i dalje čuva onaj specifičan ton baštinjen ne samo iz pripovjedačke pismene već i usmene tradicije. Proza i dalje, dakle, ostaje, uslovno govoreći, po svojoj izvornosti »bosanska«, ali u isto vrijeme i veoma modernizovana. Dešava se, naime, da specifičnosti bosanskog jezika: preciznost i škrtost, na primjer, postaju prirodan okvir modernog, takođe preciznog i škrtog govorenja, pomalo već otuđene komunikacije. Tako neprimijenjena osobenost pokriva dvije različite psihičke strukture, i jednako dobro služi kao iskaz dva različita vremena. Prepoznajući tradicionalne osobenosti, mehanički im često pripisujemo i tradicionalnu ulogu u strukturi priče. Međutim, pošto se razmak i inovacija artikulacionog procesa vrši iznutra, to su nove uloge koje dobijaju ranije osobenosti i značajnije, da kažemo zanatski iskusnije izvedene. Tako su obilježja modernog pripovijedanja: tok svijesti, jezgrovitost priče, primjereni jezik, nefabulativnost, itd, podvedeni »pod svoje«, da se poslužimo čisto regionalnim izrazom za pojam »posvojiti«, koji, čini nam se, jače ocrtava proces savladavanja novog. Pri tome se proširuje mozaik novih nadahnuća i otkrivaju dosad neiskorištena vrela pripovjedačke duhovnosti koje ranije nije imala odjeka u pisanoj književnosti.

Tako uz Vitomira Lukića, Nedžada Ibrišimovića, Anđelka Vuletića i Mirko Marjanović, ne iznevjeravajući specifikum »bosanske priče«, snažno joj proširuje granice do, slobodno rečeno, novog njenog značenja. Pri tome je, u njegovim najboljim ostvarenjima, jasno pokazano fino zanatsko umijeće, što govori o već ustaljenoj poetici pripovijedanja uopšte, a ovog pisca posebno. Priča u Bosni takvog je zrelog stvaralačkog ostvarenja da se može slobodno razotkriti svim novinama a da pri tome ne izgubi ništa od svoje specifičnosti i samosvojnosti.

Ovaj odlomak je uvod u moj esej o djelu Mirka Marjanovića. Pisan još osamdesetih godina, a objavljen i u mojoj knjizi eseja »Tajna i smisao«. Navodim ga jer smatram da osnovni, globalni parametri za djelo Mirka Marjanovića u bosanskohercegovačkoj prozi i sada u potpunosti stoje. Stoje i uklapaju se i u razgovor o njegovom najnovijem romanu Osmjehni se i u plaču o kome ću ovdje govoriti. Iako sam naslov ovog romana, a naslov je glava teksta, može da asocira na jeftini propagandni humanizam, on, u stvari, poput Kunderinog romana Šala ili Nepostojeće lakoće postojanja, nakon čitanja nosi sasvim drugačije značenje i obilježje: finu, tihu ironiju svakodnevnih načela. Roman je podijeljen u dvije zasebne cjeline, prvi, predratni, i drugi, ratni slijed događaja, ako događaja uopšte ima u ovako koncipiranom romanu koji je satkan od profane svakodnevnice. Prije bi se reklo da se radi o životnom tavorenju, a ne događaju i onda kad se tektonski poremećaji rata dešavaju u toj maloj sredini bosanske nastanbe. Riječ nastanba nije slučajno ovdje. Radi se o rodnoj Tramošnici, nedaleko od Gradačca s nazivom Šomart, što naopačke čitano daje Tramoš nadomak od Darga, odnosno naopako Grada, koja je i inače osnovni topos njegovog proznog stvaralaštva. Taj svijet bivšeg sirotinjskog sela, zaronjenog u blato i pupčano određenog zemljom odlaskom stanovništva kao gastajbartera u Njemačku, posetepeno će se pretvoriti, što je karakteristično i inače za Bosnu, u novu vrstu nastambe, sa velikim kućama, asfaltom do spavaćih soba, i kola do u kuhinju dovedenih: gubi se miris sela, svinjaca, stoke, benzin miriše čak i u zemlji iz traktora. Ali ljudi, zbijeni jedni uz druge, sami ne postaju rutinski štancani kao viseće kuhinje i neboderske pretenzije kuća. Ljudi ostaju oni isti, osobenjaci, malo otkačeni, i što su više otkačeni, to su više individualni, samosvojni i autentični. Svako sa svojom čvakom u karakteru, da čitaocu postaju bliski i poznati, a za umjetnika čvaka je onaj najširi ulaz kojim će se uvući u ličnost i spoznati je, i preko koje će također napraviti precizno i živopisno svaki lik ponaosob. Preko tih vlastitih čvaka ljudi i komuniciraju između sebe, a skupa u svojoj razlikosti ipak čine jednu koherentnu zajednicu. Tik je pred rat, a politički kovitlac različitih oznaka iskazan je tek u privatnim sudbinama i karakteristikama, tako da ostvaruje onu vrstu savremenog romana koji jeste najbliži češkom umjetničkom izrazu, kako književnom tako i filmskom. Provlači se čitava paleta ljudi, od Agate i njenog psića, do fratra, od onog koji sam smišlja i pravi skalameriju od tenka, do sudca i napasnika, od bivšeg komuniste i njegovog sina slikara koji druguje sa fratrom, do mjesnog vidovnjaka budućnosti i zlogukog gonetača i tako redom, dalje…Pred veliki udar sve treperi, njiše se, uz finu i s mjerom doziranu ironiju koja armaturu romana i drži u cjelini, a u isto vrijeme i odvaja od stvarnosti i njenih vidljivih repera. Zahvaljujući tome, kao Mencelovi filmovi malim izčašenjem i ironijom, odvija se radnja, odnosno neradnja tavorenja u toj zatvorenoj sredini. Ostaju nam u pamćenju svi likovi uz blagi smješak, i čudimo se kako se od prašine svakodnevnice može stvoriti umjetničko djelo, naizgled bez pretenzija, ali sa ostvarenim izuzetnim stvaralačkim nivoom. Bez redoslijeda radnje, u redoslijedu raznih stanja, Mirko Marjanović je kao čašom zahvati pred nas izlio atmosferu i život bosanske nastambe Hrvata u Bosni, uz izuzetan jezik, škrtog i izraza i pokreta. Lahko, kao od šale, reklo bi se. A što u umjetnosti izgleda lahko, to je teško i traži visoko umijeće i izvorni talenat.

Iako se i u drugom djelu knjige radi o istom toponimu i ljudima, valjda zbog još prisutne vreline preživljene materije, s čime kuburi i autor ovih redova u svom stvaralaštvu iskazivanja netom prošlih ili još neprošlih događaja, Marjanović nije ovladao izloženom materijom na nivou prvog dijela. Zato o ovom drugom dijelu neću ni da govorim. Sve pohvale se odnose na prvi dio.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]