| DIWAN 3-4|
Rijetko je koji roman u bosanskoj i bošnjačkoj književnosti izazvao toliko nedoumica, raznorodnih, čak međusobno suprotstavljenih stavova i potpuno suprotnih vrijednosnih ocjena, kao što je to slučaj sa Pobunom metarije Alije Isakovića, jednim od najznačajnijih i najvrjednijih bošnjačkih romana. Nesnalaženje kritike pred ovim romanom relativno jednostavno je objasniti stepenom inovativnosti njegovog narativnog koncepta u odnosu na domaću romanesknu praksu, ali čini se da iza tog objašnjenja ipak ne stoji valjana argumentacija. Pobuna materije, naime, ne inovira, nego iz osnova mijenja tradicionalnu koncepciju romana kojoj je, bez obzira na princip modernističke inovativnosti naracije, bosanska romaneskna praksa u vrijeme objavljivanja ovog djela (1985. godina) još uvijek odana i koju, i kad inovira romaneskni govor preobražavajući ustaljene koncepte romana, podrazumijeva kao sistem u odnosu prema kojem razvija redefiniciju i prekoračenja utvrđenih žanrovskih granica.
Iako je plodotvorno doživjela dezintegraciju tradicionalnog mimetičkog modela romana još u Huminom Grozdaninom kikotu preobraženjem priče u lirski intoniranu ispovijest, ili u Selimovićevom Dervišu i smrti pretvaranjem priče u metafizičku i filozofsku raspravu, te parabolu o bezumlju političke sadržine društva i njegovom nasilju nad pojedincem, bosanka romaneskna praksa još uvijek se oslanjala na jednačinu lik - lik, likovi - priča, pa su se i kritičke interpretacije Pobune materije kretale u okvirima te jednačine. U takvom interpretativnom kontekstu, čak i u onim slučajevima kada su izricani u osnovi veoma afirmativni sudovi o njemu, ovaj roman određivan je bilo kao ”knjiga koja pripada modernoj ekološkoj svijesti i katastrofičkom žanru,”<1> bilo kao narativna struktura koja ”bi se uvjetno mogla svrstati u naučnu fantastiku i to onaj u savremenoj književnosti dominantan tok negativnih utopijskih vizija i slutnji skore planetarne katastrofe.”<2>
U ovoj vrsti određenja idejno stajalište romana prepokriva čitav njegov narativni horizont. I Ivan Lovrenović, i Enes Duraković, kada izriču ove sudove, bez sumnje su u pravu, ali uz napomenu da njihovi stavovi obuhvataju samo jedan od mnogih aspekta ovog romana - jednu od njegovih dominantnih, čak eksplicitnih ideja. Uistinu, Pobuna materije proizlazi, uz ostalo, i iz ekološke svijesti svoga doba, i uistinu ona se oslanja na roman negativnih utopija i naučnofantastične priče. Ali, Pobuna materije to čini jednim svojim narativnim tokom, jer se u postupku reizacije romanesknog govora ona približava, npr. i francuskom novom romanu, ali, na drugoj strani, i polemičkom romanu kraja vijeka, pa romanu dramske strukture gdje se pričanje potiskuje dramskim dijalogiziranjem, čak prelazi u dramatski zasnovan polilog.
A već sama narativna struktura koja se dramatizira ne može po prirodi stvari biti utemeljena na samo jednom idejnom sistemu. Kada bi se to dogodilo, roman bi prešao u monološku strukturu, pa, moguće, i u romaneskni polemički pamflet. Pobuna materije ne samo da to ne čini, nego se bazira na uvlačenju u dijalog mnoštva idejnih sistema, čak i onih koji nisu izravno prisutni na njenoj narativnoj sceni, nego se podrazumijevaju, uvlače u dramatski polilog kao ono odsutno, čega trenutno nema, ali se na način aksioma neprestance podrazumijeva.
Tako se npr. sistem religijskih ideja u svijetu koji razvija Pobuna materije na podlozi ideje ateizacije, odnosno obogotvorenog čovjeka koji je iz perspektive tradicionalne metafizike, proglasivši se mijenjalačkom snagom prirode, preuzeo na sebe Božanske ovlasti - neprestance pojavljuje kao aksiomatski sukup, nikad izravno ekspliciran, ali time ne manje polemički prisutan kao suprotno stajalište, ili, pak, kao jedna od mogućih idejnih razrešnica romana.
Pobuna materije je baš zato veoma složena narativna struktura koja se teško može tipologizirati. Kroz bilo koji oblik tipologizacije ovog djela, poput vode iz ribarske mreže, što bi rekao Midhat Begić, ističe i curi njegova sadržina, pa se uvijek ima utisak da ovo djelo pripada nekom romanskenom tipu, ali i da ga nadilazi, prizivajući definicijske okvire drugih romanesknih tipoloških usmjerenja. U njegovom narativnom nacrtu nesumnjivo se nalazi onaj konstrukt, alegorijskog, odnosno poetičkog romana o kojem govori Viktor Žmegač u Povijesnoj poetici romana. Taj se roman zasniva na stavu da struktura nije nešto vanjsko u odnosu na pojavnost, pa se zbog toga oslanja na teoriju efektuacije i time u bitnoj mjeri razlikuje od moralno doslovnog, mimetičkog romana. Ako već narativna struktura slijedi pojavnost, bez namjere da je mimetizira, nego sa ciljem produciranja raznorodnog sistema efekata pri njenom alegorijsko-paraboličkom transformiranju u složenu romanesknu sliku, onda se u povodu Pobune materije postavlja pitanje o prirodi alegorijskog i paraboličkog filtera kroz koji se stvarnost prelama u romanesknu viziju.
Ivan Lovrenović veoma pronicljivo uočava filter ironije, kako u ovom Isakovićevom romanu tako i cijelom njegovom djelu. Taj filter, prema njegovom mišljenju, ne posjeduje primarne veze sa ”usko shvaćenim pojmom ironije (u kojem je obligatna pratnja humornoga elementa).”<3> Takva tvrdnja, koja podrazumijeva ironiju samo kao obavezujući humorni efekat, o Isakovićevoj prozi, naglašava Lovrenović, ”može se učiniti ishitrenom, a u najboljem slučaju primjenljivom samo na jedan dio ove proze (onaj koji, recimo, predstavlja pripovijetka Također). Međutim, ako pristanemo na ponuđenu definiciju, u kojoj je za ironijski stav konstitutivan momenat distance (a sve ostalo samo pitanje mogućih, ali ne i obaveznih nijansi), tada se Isakovićeva proza otkriva u jedinstvu osnovnoga stava. Tada možemo i prilično zorno pratiti kako se on razvojno profilira, od Sunca o desno rame (gdje je, moglo bi se reći, embrionalan, ali ipak vidljiv, pogotovu u nekim parcijalnim rješenjima, a sasvim jasan u razrešnici romana), preko priča kojima odsutnost humornoga ne oduzima temeljnu ironijsku postavljenost (Semafor, Taj čovjek, Pukotina, Ljubavi, Sjećanje, itd.), do proza koje u različitim dozama i u raznim tonalitetima već sadrže i evidentan spoj humorno ili groteskno-ironijskoga (neke priče u zbirci Semafor, Epidemija, Klicanje, Osveta, Kaskade, Također, Genralij)”<4>.
Ta ironijska distanca u odnosu na predmet priče, gdje ironija oduzima mogućnost identifikacije bilo kojeg tipa, a omogućuje, kao u slučaju Pobune materije, alegorijsko-paraboličku transformaciju i različite tipove efektuacija, zapravo je temeljna karaketristika Isakovićeve proze u cjelini. Ironijski filter u Pobuni materije, kroz koji građa biva viđena u romanu istodobno je i kritički, čak polemički filter, koji pri tom ne zauzima apriorno stajalište u odnosu na problem, ne sugerira pitanja i odgovore, nego ispituje, kako bi u povodu Isakovićevih priča rekao Lovrenović, sadržinu jednog, ili niza idejnih sistema u odnosu na drugi, drugačije postavljen idejni sistem ili čitav idejni niz.
Ako je npr. u Suncu o desno rame ironijskoj optici bila izložena ideologija koja se deformira, odnosno ideologija koja hoće podrediti sebi ukupan horizont čovjekovih humanih suština, pa se onda haos ideologije ironizira na podlozi harmonične strukture prirode, a čovjek iz historije, kao dehumaniziranog prostora, prebacuje i integrira u prirodu kao temeljni egzistencijalni prostor, u Pobuni materije ironijskoj optici izložena je ideja obogotvorenog čovjeka, čovjeka koji se izdigao na razinu Boga proglasivši se za mijenjalačku snagu prirode, i ukupan kulturološki sistem koji promovira tehnološka civlizacija. Međutim, ironijskom filteru Isaković pridružuje onaj reistički, u čijem opsegu progovara materija, bez obzira da li taj govor bio u obzoru poljuđenja materije i postvarenja čovjeka, ili se, pak, kretao u okvirima postupka očuđenja koje razara automatizam percepcije i automatizam ukupnog materijalističkog mišljenja, suprotstavljajući stavu da je materija naprosto materija stav da je materija prvorazredna duhovna činjenica. Kombinacija ova dva narativna filtera kroz koje se građa pretače u roman, kako prirodu modernističke naracije određuje Tvrtko Kulenović u vrsnom inspirativnom tekstu Autorefleksija, potvrđuje činjenicu da je Pobuna materije u svom narativnom konstruktu pošla istovremeno i od alegorijskog tipa romana, ali i od nekih iskustava francuskog novog romana, prije svega onih iskustava baziranih na reizaciji romanesknog iskaza i ukupne vizije postvarenog svijeta.
Ta dvostruka optika iz koje se vodi naracija u romanu i omogućuje njegovu dramatsku strukturiranost, pri čemu se roman odvija kroz tri temeljna fabulativna toka. Prvi je onaj tok u kojem čovjek stoji naspram čovjeka (humanizirani geolog Meh, vjernik prirode, naspram fizičara Pava, jednog od tri člana tima koji su razbili atomsko jezgro, vjernik materijalistički shvaćene nauke i kulture) u sukobu ideja, pri čemu su oba u funkciji paraboličkih konotacija dva kulturološka tipa i sukoba njihovih idejnih stajališta. Drugi narativni tok zasniva se na dramatiziranom odnosu materija - materija, gdje se susreću sada alegorijske konotacije kulturoloških sistema, a odsutni Bog upravo u ovom narativnom toku progovara kroz glas materije. Treći narativni tok zasniva se na relaciji materija - čovjek u obzoru oduhovljenja materije, njenog poljuđenja i u konačnici sukoba materije i čovjeka (materija - Pave, materija Njinja/čovjek opće) ili njihovog duhovnog saglasja (materija - Meh), pri čemu se uspostavljaju sistemi alegorijsko-paraboličkih funkcionalizacija priče.
Ta tri narativna toka ujedno su i tri osnovna scenska prostora drame pobunjene materije. Tako je priča pretočena svojim najvećim dijelom u dijalošku i polilošku strukturu, a roman tim postupkom uveliko usisao tehniku drame u svoju narativnu strukturu.
Materija koja se buni protiv materijaliziranog čovjeka, odnosno kulture koja se bazira na uprošćenoj definiciji materije, prirode u cjelini i kosmičke harmonije, tako, kao osnovna fabularna nit romana, postaje alegorijsko-paraboličkom slikom krize tehnološke civlizacije i njene kulture, te pojednostavljenog, antropocentirički utemeljnog poimanja i čovjeka i prirode. U skladu s tim osobenostima, redefinirana je i optika sveznajućeg naratora. On ne priča priču, nego prikazuje, kao dramski pisac, likove koji su, u stvari, alegorijsko-paraboličke funkcionalizacije unutar alegorijsko-simbolički profiliranog hronotopa romana.
Priča koja se pretvara u alegoriju i parabolu redefinira i filozofiju vremena u romanu. Pozitivistički shvaćeno vrijeme kao skup događaja koji čine historiju, nestaje pred kosmološkim konceptom vremena. Pobunom materije Isaković dovodi u pitanje i osporava antropocentričku i pozitivističku filozofiju vremena zasnovanu na stavu da je ljudska historija jedina forma vremena, a historijska zbivanja njegov osnovni sadržaj. Nasuprot tom stavu, kroz glas oduhovljene materije, promoviraju se kosmološke i mističke koncepcije vremena, prema kojima je vrijeme samo jedna od formi ispoljavanja vječnosti, pa je vječnost osnovna i najviša sdržina historijskog vremena. Otud se ovaj roman bazira, uz ostalo, na ideji ispitivanja smisla historije na podlozi mitskog bezvremena i kosmičke vječnosti. Takvu filozofiju vremena u romanu eksplicitno izlaže kako materija sama tako i Meh u dosluhu s njom: ”Mi ne naučismo govor materije jerbo je materija bila odveć poslušna i trpeljiva. Mi smo, međutim, pogrešno razumijevali tu trpeljivost. U pitanju je bilo različito poimanje vremena. I danas je, naravno. Mi smo naivno zaokupljeni vremenom kao proživljenim iskustvom. Šta su naša iskustva? Materija kaže da vrijeme ne postoji... Ne šalim se. Vrijeme je nastalo tek s nama. Vrijeme je otkucaj srca, a srca je bezbroj, i bezbroj vrsta otkucaja, i svako ima svoje vrijeme. Ako uporediš zemljino vrijeme i naše, čudit ćeš se, u prvi mah: Zemljina sekunda je davdeset i tri i po sata u našem računanju. Razumiješ? Vrijeme umire s nama. Glina i Bazalt istodobno traju u različitom vremenu i nikad se neće sresti, niti mogu zakazati sretanje. Niti se mogu vremenski razumjeti. Koliko kalendara ima u Ujedinjenim nacijama? Vrijeme je nedovojivo povezano sa prostorom i masom. Čak si mi ti jednom o tome govorio. S vremenom se može manipulirati kao s materijalnim stvarima.” <5>
U ovoj replici, koju Meh, zastupnik etičke odgovornosti nauke i tehnološke civilizacije spram područja svoje aktivnosti, upućuje Pavu, zatupniku ideje da je priroda objekt, podatan prostor nauke i tehnoloških dostignuća, sadržana je, zapravo, svijest o etičkom i ukupnom rasulu materijalističkog kulturnog obrasca i cjelokupne tehnološke civilizacije na planu utopijskog bezvremena. Razvijajući imaginativnu viziju telosa, ili cilja prema kojemu je upravljen vremeniti hod civilizacije, Isaković uviđa njen katastroifičan kraj. Tako se historijski tok vremena čiji je vrhunac tehnološka civlizacija i ideja čovjeka kao mijenjalačke snage prirode, što ih je meterijalistička kultura uzdigla na hijerahijski vrh svojih kosmogonijskih vrijednosti, sučeljavaju sa projekcijom prirodnog bezvremena i logosom prirode, da bi se apsurdan tok historije i vizije njenog apokaliptičnog kraja odslikali na planu sadržaja i vrijednosti vječnosti, odnosno kosmičke bezvremenosti i bez/sve/prostornosti: ”C, smiješno. Šta Sunčev sistem! Praška u beskraju univerzuma!...Ne treba se zanositi.Tako se Njinja zanosila da Zemlja centar, i da se sve vrti oko nje. Tipičan njinjanski egocentrizam. Postoji materijalno jedinstvo Svemira. Tako, c, Njinja i danas tvrdi da zna znanje, tako mislila i onda kada vjerovala da zemlja ploča i da počiva na Biku ili na Kornjači ili na nekoj drugoj životinji čije ime nisam mogao apsorbirati. Njinja tako mislila i kad spaljivala Giordana Bruna. Sve relativno, a Njinja se ponaša kao da sve apsolutno. Sve istraženo, izračunato, sistematizirano, progamirano...! Valja se osloboditi tog naivnog apsolutizma i Njinju pretvoriti u okaminu velikog horizontalnog rasprostranjenja i što manjeg vertikalnog rasprostranjenja.” <6>
Ovaj, samo jedan od mnogih u čitavom nizu sličnih stavova što ga materija iznosi u svom filozofski postamentiranom polilogu u romanu, zapravo, razara antropocentričku koncepciju svijeta i kosmosa uviđajući naivni apsolutizam te koncepcije, koji namjesto božanskog promovira ljudsko središte svijeta, a čovjekov stav proglašava definitivnim i sveobuhvatnim, preciznije rečeno - apsolutnim.
U sudaru stajališta materije i tehniciziranog čovjeka pometafizičuje se, a potom i čini transcendentalnim, problem etičke odgovornosti čovjeka prema planeti koju nastanjuje. A na toj osnovi, zapravo, dijalogiziraju filozofski i ukupni kulturološki obrasci, tehnička i metafizička kultura, materijalistički utemeljena kultura ateiziranog čovjeka i transcendentalni kulturni obrasci utemeljeni na kosmološkim koncepcijama. U osnovi tog sukoba jeste nastojanje da se čovjek izdignut iznad prirode, iz svog vertikalnog rasprostranjenja, što bi rekla oduhovljena materija u Isakovićevom romanu, vrati u prirodu kao jedan od njenih sastavnih elemenata, u horizontalno rasprostranjenje, kako to metaforički kaže materija. Time se kroz glas Fonolita, koji kao i Mermer neprestance u romanu komunicira sa Mehom, zastupajući na osoben način i stajalište odsutnog Boga, otvara problem apsurda tehničke civlizacije i njenog katastrofičnog kraja. Onog trena kada je čovjek, kako to iskazuje Meh, prešao prirodnu granicu materije, tada je on prestao koristiti prirodu, a započeo svoju nasilničku misiju i nad njom i nad samim sobom:
”Materija sve podnosi do nivoa molekula?
Da. Molekula je prirodna granica metrije. Prirodna u našem
smislu. U tim granicama je prirodno pretakanje, prirodno gibanje meterije, prirodno
udruživanje. Dalje od toga je nasilje?” <7>
Geolog Meh, strpljiv i razložan kao Zemlja, suprotstavlja fizičaru Pavi,
”jednom od trojice koji su ušli u historiju” razbijajući atom i zastupniku ideje
da je ”materija indiferentni objekt nauke,” svojevrsnu filozofiju oprirođene
nauke, koja neće prihvatiti darvinistički antropocentrizam, ideju čovjeka
kao središnju ideju svijeta, nego će se prema prirodi odnositi kao prema
subjektu nauke i iznova naučiti slušati glas materije:
”Vi ste tamo u College de France prčkali po tim epruvetama, a niste znali zašto i niste mislili čemu” .<8> Meh utvrđuje ”tiraniju događaja” koja slijedi nakon razbijanja atomskog jezgra i, kao njen logičan i nužan rezultat, katastrofu Hirošime i Nagasakija, a onda i sigurnu katastrofu cijelog čovječanstva, ukupne planete. I dok se Pave brani da cilj nauke nije bila atomska bomba, da se ”zloupotrebom došlo do te bombe,” Meh takvoj čovjekovoj neodgovornosti suprotstavalja ideju ”Velike ravnoteže”:
”Nema više sumnje, Kresantit je u pravu, reče tvrdo. Čovjekovo intelektualno djelanje izišlo je iz okvira neposrednih bioloških potreba, i - materija se čovjeku mora oduprijeti...A možemo slobodno reći, podrazumijevajući vrijeme, ne samo naše vrijeme, čovjekov život je tek (bio) na početku, i taj civilizacijski fosilni trag njegov na zemlji, čista je paleontološka igrarija. Od Hrista do danas bit će svega dvadeset i osam centimetara taloga. Razumiješ? Smjesti tih dvadeset i osam centimetara našeg civilizacijskog blijeska u stjenoviti profil Colorada...Postoji u prirodi zakon, zove se Velika ravnoteža. Narušiš li (je), na jednom mjestu ćeš steći, na drugome ćeš izgubiti; postupiš li prema njoj - poštujući prirodni zakon, Gea će ti strostruko uzvratiti, narušiš li - propao si!
Tu se, u stvari, Meh u dijalogu s Pavom, pri čemu su obojica paraboličke funkcionalizacije različito postamentiranih i postuliranih filozofskih koncepcija nauke i kulture, opredjeljuje za viziju čovjekovog opstanaka na zemlji zasnovanu na skladu s prirodom, dok istodobno Pave zastupa viziju tog opstanka utemeljenu na ideji borbe s prirodom.
Upravo u ovakvim momentima Isakovićev roman dostiže maksimum estetskih vrijednosti. On je ujedno i unutrašnja drama dva čovjeka opredijeljena za različite koncepcije filozofije nauke i u skladu s tim dva različita iskustva, ali i filozofsko-etička rasprava o tim koncepcijama, i upozoravajući, katastrofično intoniran esej o opasnoj nauci i pogubnosti krivo usmjerene kulture, ali i priča o metafizičkim i transcendentalnim aspektima čovjekovog postojanja na Zemlji, koji su potpuno potrti idejom tehnološke kulture i civilizacije. U Mehovom stajlištu krije se potraga za nestalim smislom ne samo čovjekove egzistencije, nego i njegove kulture, dok se u Pavinom stajalištu raskriva drama ateizacije kao preduslov za izvjesnu apokalipsu. Time je Isaković poništio tradicionalnu formulu romana baziranu na odnosu lik-lik, ili lik - njegova sudbina, promovirajući odnos lik kao alegorijska i parabolička stilizacija - prema drugom istom takvom liku i prema priči koja svoju fabularnu nit pretvara u alegoriju i parabolu. Alegoričnost romana omogućena je glasom materije, prije svega Fonolita, koji filozofski utemeljuje priču na pozadini razloga za pobunu materije protiv čovjeka, ili Njinje, kako ga materija imenuje u svom jeziku: ”Vi ste djeca, kraj je igre. Njinja je otuđeni dio prirode i ne može dugo opstati, mora se vratiti primarnome... Vi, međutim, želite da se udaljite od nas, da odvojite vašu smrt od našeg života... Mi samo težimo ka otklanjanju anomalije u prirodi, težimo ka Velikoj Ravnoteži, ka pinepleinu... Cijepanje nukleusa je neodgovorna igra koja nam zadaje neuobičajenu bol. Nasilnim cijepanjem Uranovog jezgra Njinja je prekinula prirodni lanac uzroka i posljedica... Taj termonuklearni gejzir nad Hirošimom - naša bol, taj prodorni zvuk nad bespomoćnim njinjanskim glavama - naš nezaustavljiv vrisak!” <9>
Tako u isti afirmativni niz sve/postojanja ulazi uz Mehovo stajalište oprirođenog čovjeka, ukupnog duhovnog aspekta njegove egzistencije, pri čemu je duhovno neodvojivo od materijalnog, i stajalište oduhovljene materije o Velikoj Ravnoteži i pinepleinu, kao univerzalnim harmoničnim pricipima na kojima opstoji koliko planeta, toliko i ukupan univerzum. Uz temeljnu metaforu pobune materije, u romanu se zasnivaju, dakle, i drugi metaforički nizovi, prije svega metafora Velike ravnoteže i pinepleina, koje su u isto vrijeme i metaforičke redukcije Božanstva, ali i alegorijsko-paraboličke funkcionalizacije transcendentalnih kulturnih obrazaca i metafizičkih filozofskih koncepata, dakle, cjelokupne duhovne dimenzije čovjekovog postojanja koju je potrla materijalistička kultura i filozofija, te tehnološka civilizacija.
Nakon što je historiju suprotstavio prirodi i povijesti planete, prirodnom lancu uzroka i posljedica, Isaković ju je izdigao na kosmičku razinu ispitujući i tu vrstu njenog bez/smisla. A onda ironijska distanca i optika otkrivaju da je svega dvadeset i osam centimetara fosilnog taloga, koliko iznosi ljudska povijest od Hrista do danas u stjenovitom profilu Colorada, ta praška u Sunčevom sistemu, koji je zrno prašine u Univerzmu, uzdiglo sebe na vrhunac hijerahije Vječnosti, sebe obogotvorilo proglašavajući se za gospodara prirode i centar Univerzuma, sušti njegov smisao.
U ovoj ironijskoj distanci čovjekov napor da se izdigne iznad prirode otkriva se kao uzaludno koprcanje žrtve koja je pala u zamku vlastite veličine, narcisoidne zagledanosti u vlastitu sićušnost kao nemjerljivu veličinu, previdjevši beskraj univerzuma. Čovjekova faustovska težnja odjednom se otkriva kao njegov konačan i potpun poraz. Obacivši prirodu i univerzum, čovjek se ”specijalizacijom degenerirao,” pa se njegova sudbina otkriva kao ”lusus naturae,” igra prirode, koja čovjekovoj vertikalnosti kroz glas materije suprotstavlja ideju ”pinepleina,” idealne lopte, odnosno kruga kao najsavršenijeg geometrijskog tijela i oblika (pri čemu, kako kaže materija, nema idealnog i savršenog, nego sve postoji kao stalan tvorački proces, kao prirodni lanac uzroka i posljedica) i ideju Velike Ravnoteže kao temljnog tvoračkog principa Univerzuma. Otud katastrofični čovjekov kraj, ”u neizbježnoj nuklearnoj zimi (kad će se) Sjeverni pol pomjeriti ka jugozapadu onoliko stepeni kolika se pokaže razlika između geoida i sferoida u defintivnoj izostaziji Zemlje,”<10> označava, kako to uviđa Meh, samo novi početak, jer je ”život neuništiv, materija je neuništiva, a sam čovjek je materija.”<11> Stoga Meh pred samu katastrofu u pobuni materije i naslućuje buduću harmoniju Zemlje bez čovjeka: ”Ljudski rod nije shvatio da je život duga lekcija poniznosti, da je život samo prolazna prodigia kozmosa, anomalija Zemlje...Poslije nas će biti sve u redu. U prirodnom redu i poretku. Pineplein. Zdravo uravnoteženje materije. Fina kruglina. Smisao nama nepojmljiv. Tako. Čuh jednom, kao mlad geolog, možda nisam čuo, bio sam bolestan, možda sam čitao: Nema tog mjesta na nebu, sred pučine mora ili u spiljama planinskim, gdje bi čovjek mogao pobjeći od svog zla... Mi smo bili samo igra prirode.”<12> A roman se u skladu s tom idejom, nakon što je ”Njinja bila upaljač vlastite lomače” završava prvo asocijativnim prizivom mita o postanju svijeta (”Šesti dan potom sve je bilo na svome mjestu”) i citatom babilonskog epa o postanku svijeta, ”Enuma eliš: ”KAD JOŠ NEBU GORE NIJE BILO SPOMENA I O IMENU ČVRSTOG TEMELJA DALJE NIJE SE RAZMIŠLJALO, KAD SE JOŠ NIJE FORMIRAO MULJ, I NIJE BILO OTOKA, KAD SE JOŠ NIKAKAV BOG NIJE POJAVIO...”
Ovaj intertekstualni hijatus, što gradi asocijativni prostor
od knjige postanja do knjige kraja, od prvog čovjekovog tvoračkog djela
do njegovih posljednjih riječi na Zemlji, razvija metaforičku sliku novog
postanja u kojem je šestog dana sve bilo na svome mjestu. A time
se otvara još jedna značenjska dimenzija metafore pobune materije, ali
i alegorijsko-paraboličkih aspekata Isakovićevog romana. Materija se buni motivirana
ne zlom i mržnjom, nego idejom spasa, novog postanja, idejom pinepleina,
zdravog uravnoteženja materije, smisla čovjeku nepojmljivog.
U tom pogledu Isakovićev roman hoće biti totalnim, njegovi likovi kao alegorijske
funkcionalizacije, katastrofična fabularna osnova, metaforika iskaza, neobičnost
pripovijedne perspektive, uklopljenost njegove priče istodobno u mitsko nadvrijeme,
povijesno vrijeme i bezvremenost Univerzuma - obnavljaju, zapravo, totalno
stajalište junaka mita i epa. Ali dok se junaci mita i epa uklapaju u
cjelovitost i harmoničnost mitske nadvremenosti, odnosno epske prošlosti,
junaci Pobune materije, razorivši čitav niz savremenih negativnih mitova,
nastoje doseći utopijsku bezvremnost Univerzuma. Baš zbog toga Pobuna materije
intonirana je i kao knjiga apokalipse, i slutnja novog postanja, i kao
ironična rasprava o svevremenom mitu tehničkog prosperiteta i atomske moći,
ali i antropocentrički postuliranoj materijalističkoj kulturi u cjelini. S dosta
argumenata tvrdi Miroslav Palameta u tekstu Zaokret ka suvremenoj evropskoj
književnosti da ”zaokupljena povijesnošću, a sa stajališta izvanpovijesnog
spontano sveobuhvatna, ne doduše kroz pojedinačne ljudske sudbine, Pobuna
materije nosi u sebi neke bitne značajke epopeje.”<13>
Prije bih rekao totalnog romana, a ne epopeje, i to totalnog u onom smislu
u kojem junaka romana vidi Đerđ Lukač, kao nekog ko je izgubio svoju
mitsku cjelovitost, pa se njegova egzistencija pretvara u potragu za novom
mitskom cjelovitosti unutar stvarnosti čiji je ne/identitet u procesu neprestane
promjene. Gledano iz tog ugla, junaci Pobune materije, razorvši mit
tehnološke civlizacije i atomske moći, tragaju ne za mitskom čovjekovom
cjelovitosti, nego za određenjem njegova mjesta u Univerzumu, nakon
što je u njihovoj priči osporen logos antropocentrizma, a promoviran
logos prirode i naslućena beskrajna kozmogonijska harmonija. Na drugoj
strani, pak, Palameta je u pravu, jer se Pobuna materije prema vlastitome
kulturnome kontekstu i prema svome dobu u cjelini odnosi na onaj način kako
je to činio ep. Ona ga, kao i ep, potpuno usisava, ali za razliku od
epa koji ga afirmira, Isakovićev roman nastoji taj kontekst redefinirati
i to čak u ravni njegovih elementarnih principa. Pojašnjavajući svoju tvrdnju
Palameta uviđa jednu od bitnijih osobina Isakovićevog romana: ”Zapravo, takva
relacija u ovom slučaju izgleda kao ona što je Romanac trojski uspostavlja
sa svojim predloškom. Tim više što Pobuna materije elemente fantastnog
utemeljuje u suvremenim naučnim dostignućima i hipotezama, kao što ih srednjovjekovne
proze učvršćuju u tadašnjim religijskim shvatanjima.”<14>
Sa pričom čiji je hrontop čitava Gea, i u svojoj povijesnosti i u svojoj univerzumski shvaćenoj prostornosti, a ironijska i reistička optika omogućuje toj priči da se kreće u rasponu od alegorijsko-paraboličke fantastike i fantazmagorije do filozofski postuliranog trakta o sadržini kulture i civilizacije i rasredištenju njenog antropocentrizma, Pobuna materije utemeljuje se i kroz motoa na početku svakog poglavlja iz Lukrecija, Ovidija, Kur’ana, a i preko tehnike citiranja, aluzija i pastiša u ezoterijsku liniju kulture, koja povijesnosti i materijalističkom egzoterizmu suprotstavlja apovijesno stajalište i duhovnu sadržinu materijalne pojavnosti. Otud ovaj roman koliko god promovira upitnu sliku katastrofičnog stanja sadašnjosti i apokaliptičnu viziju budućnosti, isto toliko se utemeljuje i u ezoterijskoj kulturnoj tradiciji.
Isaković je Pobunom materije načinio jedan od najbitnijih pomaka u genezi bosanskog i bošnjačkog romana, ali pomak koji, nažalost roman našeg prostora neće slijediti do kraja dvadestog vijeka, nego će u obzoru tragičnog slijeda historijskih zbivanja istraživati smisao historije kroz refreničnu priču o historijskom usudu i zlu. Međutim, koliko god usamljena i izdvojena u kontekstu romana, Pobuna materije dobila je narativni refleks u jednom toku bosanske postmoderne proze, prije svega onom koji na pozadini alegorijske fantastike gradi svoje narativne svjetove.
[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]
[1]Ivan Lovrenović:Svijet u prezentu,
predgovor u: Alija Isaković: Taj čovjek, Pobuna materije. Svjetlost,
Sarajevo, 1991
[2]Enes Duraković: Okom,srcem,duhom,
bošnjačka književnost u književnoj kritici, knj. IV, str. 574
[3]Ivan Lovrenović, nav.rad. str.
10
[4]Isto, str. 10-11
[5]Alija Isaković: Taj čovjek.
Pobuna materije. Svjetlost, Sarajevo, 1991. str. 319
[6]Isto, str. 223
[7]Isto, str. 229
[8]Isto, str. 235
[9]Isto, str. 237
[10]Isto, str. 349
[11]Isto, str. 349
[12]Isto, str.349-350
[13]Miroslav Palameta: Zaokret
ka suvremenoj evropskoj književnosti, predgovor u: Alija Isaković: Taj
čovjek. Pobuna materije. Svjetlost, Sarajevo,1991, str. 200
[14]Isto, str.200
©Copyright Diwan 2002. Sva prava zadržana.
Preporučeno 800*600 ili više, Central European Windows-1250
encoding.
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na diwanmagazine@hotmail.com