DIWAN - CASOPIS ZA KULTURU

| DIWAN 3-4|

GRČKA KNJIŽEVNOST, ISLAM I SVETA ZEMLJA U KASNOSREDNJOVJEKOVNOM EUROPSKOM PUTOPISU

Ova tri pojma temeljna su preokupacija srednjovjekovnog putopisa u Europi koji su potkraj srednjeg vijeka i poslije kraja križarskih ratova doživjeli svoje modifikacije. Umjesto križarskog putopisa javlja se istraživački putopis, pa putopisci traže i nalaze u srednjoj Aziji, Indiji i Kini kršcane kao moguce saveznike protiv islama. Na drugoj strani nastavljaju se hodocašca u Svetu Zemlju, a ta se hodocašca nastavljaju do danas. U nastavku donosimo prikaz i analizu Danteovog putopisa, u kojem se istice dobro poznavanje grcke putopisne književnosti, putopisa jednog slucajnog putnika po Aziji koji je u Njemackoj docekan sa znatnim zanimanjem i napokon opis jednog hodocašca na sveta mjesta, ne samo kršcanstva, nego dijelom i Židova i muslimana.

Umjesto univerzalne kulture oslonjene na Jeruzalem veliki otac Dante (il gran padre Dante) kako ga je Alfieri opisao u svom slavnom sonetu, stvorio je književnost na talijanskom jeziku koja ce otvoriti put humanizmu tako što je svoju Božansku komediju (La Divina commedia) oslonio na klasicnu tradiciju ili pobliže na tradiciju klasickog putopisa, a to ce reci na Vergilijevu Enejidu koja mu je poslužila da stvori mit o superiornosti Rima quella Roma onde Cristo é romano (Paradiso XXXII, 102), a taj Rim rodio se onda kad je Eneja došao u Italiju voden providnošcu. Rim je njegovim dolaskom u Italiju postao izabranim narodom pa je Dante kaznio Cassiusa i Brutusa tako da ih je s Judom stavio u dno pakla u Luciferove ralje u strašnom ledenom jezeru Cocitu. Samog Eneju Dante stavlja uz bok Svetom Pavlu kao nositelja gotovo apostolske misije.1 Ova slika Rima posve je razlicita od Rima kurve sve ako i jest glava svijeta caput mundi u doba kad je Dante išao kao poklisar orator et certus nuntius svoga grada bez pravog shvacanja svjetske politike pape Nikole III. Dante je bio pobožan covjek, vezan više sa Starim nego sa Novim Zavjetom, duh paladina, nekrivovjerca.2

Sve ovo nam kaže (a to ne isticu citirani autori) da je Danteovo polazište bila Enejida koja je u svojim bitnim dijelovima putopis. E. Paratore smatra da se Dante nije mogao osloniti na izvorne grcke tekstove, iako je Homer za nj bio vrhovni pjesnik - poeta sovrano. Dante se u prvom redu oslonio na putovanje na onaj svijet klasicnog putopisa.3 U tom se putopisu kaže o kozmografskim odnosima, ide se na šamanisticka putovanja u predjele umrlih predaka i oni šamanima otkrivaju tajne svijeta u buducnost koja ih ceka. Takvo šamanisticko putovanje napravio je Odisej, da bi razgovarao s dušama umrlih, a takoder i Eneja. To putovanje dalo im je nadmoc nad zajednicom cija su oni bili glava.4 Takvo putovanje ucinio je i Dante u svojoj Božanskoj komediji.

Dante se oslonio na Lukijana iz Samostata u Siriji (125/192) koji je u svojim dijalozima Menipposh Nekuomanteia e Ikaromenippos h Upernefelos opisao putovanje na onaj svijet i to najprije putovanje u pakao, pa u raj. Menip pripovijeda kako je sišao negdje u blizini Babilona u podzemlje kamo ga je uveo jedan zoroasterski carobnjak. Tamo je sreo mudrog lijecnika Tiresiju koji ga je zajedno s Mithrobarzanesom vodio iz jednog kruga pakla u drugi. Oni su stigli Minosu koji je sudio duše umrlih i cijenio njihove grijehe i poroke. Ova trojica nastavila je putovanje pa su sreli psa Kerbera s Kimerom i druge paklene nemani koje su mucile duše umrlih i to Odiseja, Nestora, Palamedesa, Diogena, Sardanapala, Midasa i druge. Ovi su prokleti zbog svojih strahovitih grijeha, a osobito zbog nepravdi nad siromasima ciji se duhovi nisu nalazili medu prokletnicima. U drugom dijalogu Ikaromenippos je pripovijedao svoje putovanje u raj kamo je otišao jer nije posve vjerovao filozofima. On je letio u predjelima mjeseca, sunca i zvijezda i gledao dolje na zemlju gdje je nalazio preljubnice, lopove i sl. Merkur ga je doveo do Jupiterova prijestolja, a Jupiter ga je pitao o svemu što se zbiva na svijetu, a osobito u Grckoj. Onda ga je odveo tamo gdje je davao audijencije i slušao molbe. Jupiter mu je kazao da je sve prije nego zadovoljan s ljudima zbog njihovih poroka.

Dante je primijenio Lukijana na prilike u kojima se nalazila Firenze pa je opisao put koji nikad nije ucinio - bio je to teološki, intelektualni put koji posve spada uz prilike u kojima se nalazila Italija i Europa u Danteovo doba. Vec u XII st. intelektualci traže crkvu slobodnu od veza sa svijetom, crkvu koja ce biti pravi nasljednik Krista i posve evandeoska crkva. To su bili sljedbenici svetoga Frane. I Dante je tražio crkvu duha Ecclesia spiritualis pa je papu gledao kao glavara nove sinagoge iz koje izlazi svo zlo na svijetu, a Rim kao veliku kurvu Apokalipse kojoj je na celu Antikrist.5 Bilo je to doba procvata sveucilišta zahvaljujuci utjecaju prosjackih redova. Dante je njegovao mnoga prijateljstva s intelektualcima kao npr. s Brunettom Latini i Guidom Cavalcanti.6
Od nekog Johannes Schiltberger potjece putopis pod naslovom Reisen in Europa, Asia und Afrika von 1394 bis 1427.7 Naslov je kasniji dodatak jer rukopis nema naslova. Schiltberger je bio vojnik u vojsci cara Sigismunda koja je krenula iz Münhena 1394. u Videm u Bugarskoj.Ta vojska od 16 000 ljudi suprotstavila se kod Nikopolja vojsci sultana Bajazita koja je brojila cak 200 000 vojnika, a kad je pocela bitka stigao je i srpski despot upomoc Turcima. Sigismundova vojska pretrpjela je poraz i vojnici su se dali u bijeg. Schiltberger je s mnogim drugima zarobljen i tada je poceo pokolj u kojem je na licu mjesta pogubljeno oko 10 000 zarobljenika. Schlitberger nije pogubljen jer je imao samo 16 godina, vec je odveden i stupio u sultanovu vojsku, a sultan je bio u sukobu sa svojim šurjakom Karamanom. Schiltberger je sudjelovao u bitci u kojoj je Karamanova vojska poražena, a sam Karaman zarobljen i pogubljen, pa mu je glava izložena na kolcu. Bajazit je nastavio napredovanje sa svojom vojskom prema Koniji i osvojio neke druge gradove na istoku i tamo okrutno kaznio svoje protivnike. Onda je Bajazit krenuo s vojskom na Siriju prema rijeci Eufratu. Pripovijedanje je bez motivacije i autorske perspektive, a autor ne sudjeluje sa svojom licnošcu u ovim vrlo burnim dogadajima. U meduvremenu su Tatari provalili s mocnom vojskom i napali Turke, Bajazit je poslao svog starijeg sina s vojskom da im se suprotstavi. Potom je Schiltberger opisao smrt Barkoka (Warcggoch) u Egiptu i pregovore koji su poslije njegove smrti poceli. Bajazit je prognao Otmana iz Damaska pa je ovaj pobjegao Tamerlanu koji je onda s vojskom krenuo na Damask, opsjeo ga, osvojio ga i kaznio neke od branitelja tako da ih je žive zakopao. Schiltberger je ponovo dopao zarobljeništva, ovaj put Tamerlanova, pa je stupio u njegovu vojsku, a ta vojska borila se sa slonovima. Krenuo je s Tamerlanovom vojskom u Indiju, dopro do Gangesa. Opisao je pad Isphahana kad je Tamerlan dao pobiti sve ljude starije od 14 godina. One mlade okupio je na jednoj ledini, a onda ih je pred ocima njihovih majki pregazila ceta konjanika. Schiltberger je nastavio s opisom Tamerlanove smrti i vlasti njegovih sinova, dospio je na Kavkaz i došao do luka u koje su dolazili mletacki trgovci, onda je došao do rijeke Volge gdje su vec živjeli kršcani istocnog obreda, ali su neki bili i zapadnog obreda, nastavio je put prema Sibiru.

U ovom putopisu, kao uostalom i u Milionu Marca Pola nedostaje osjecaj za zemljopisni prostor. Autor je opisao konje, pse, uocio je nazocnost kršcana, opisao je pogrebne obicaje ugarskih naroda u srednjoj Aziji, potom je opisao Bugare u porjecju Volge i njihove knezove, prešao je u Vlašku do Nunova (Ardschisch), a to je danas Bucuresti, onda preko Galaca do Soluna. Nastavio je putovanje u Efez gdje je bio grob sv. Ivana Evandeliste. Autor je ovdje zadržao autorsko držanje koje je bilo kršcansko. Onda je prošao Anatolijom prema istoku, putovao niz rijeku Eufrat, krenuo u Armeniju, Georgiju (Kursi) gdje je našao kršcane istocnog obreda. U Bagdadu je opisao zoološki vrt s lavovima i drugim zvijerima, izvijestio o arapskom i perzijskom jeziku koji su se tamo govorili, pa o turskom i perzijskom koji su se govorili u Samarkandu, opisao je hranu u Tatara koji su jeli proso i pili kobilje mlijeko - kumis. Ponovo je stigao na obale Crnog mora gdje je naišao na genovske i mletacke trgovacke kolonije, a našao je i Židove koji su se dijelili na dvije konfesije. Pohvalio se da se uspeo na brdo Sinaj gdje se Gospodin objavio Mojsiju, posjetio je mjesta gdje je Isus bio raspet, opisao Jeruzalem gotovo kao hodocasnik i Isusovu muku, Hebron s grobovima patrijarha, a onda opisao papar koji se uzgajao u Indiji: Aleksandriju je opisao, ali je tu spomenuo malošto što je zanimljivo za trgovce.
Sve skupa to je pripovijedanje obicnog vojnika s malo motivacije. Autor pripovijeda što je vidio naprosto zato što je to vidio i morao vidjeti, jer sam nije imao svoje inicijative. Posebnu vrijednost ovog putopisa predstavlja opis vjerskih obreda u islamu i povijest kalifa. Autor je pisao o muslimanskom postu, o pogrebnim obicajima, hrani i propovijedima. Opisao je kako se kršcanin obraca na islam. On je morao podici prst i više puta izgovoriti il lach illallach, Mechmet sin Warer bott. Onda bi ga odveli muftiji koji bi mu oko glave omotao novo sukno. Narod bi se okupio oko obracenika koji bi onda uzjahao konja i obilazio gradskim ulicama. Konja bi vodila dva uleme koji su glasno hvalili Muhameda. Tek onda bi ga odveli u džamiju i obrezali. Muftija bi od ženskog pojasa izradio križ i obracenik bi morao gaziti taj križ nogama. Schiltberger je opisao i temelje islamskog bogoslovlja. Muslimani su vjerovali da je Isus bio sin djevice, štovali su ga kao proroka, ali nisu vjerovali da je raspet jer tako nešto Gospodin ne bi dopustio. Muslimani su štovali Abrahama i Mojsiju, ali su prezirali kršcane koji su po njihovu mišljenju živjeli po lošem zakonu što nije bio božanskog porijekla, a ni taj zakon nisu poštovali. Onda je Schiltberger opisao Carigrad i patrijarha, pa odnos pravoslavnih prema katolicima i papi kojeg su smatrali nižim od patrijarha. On je napokon opisao vjerske obrede pravoslavnih, njihovo bogoslužje, postove, krštenje s košuljicom, protukatolicke predrasude koji smatraju da nije dobro što katolicki svecenici svakog dana citaju misu. Pokojnici se operu prije nego se pokopaju, no preminuli svecenici pokopaju se tako da sjede na stolici. Schiltberger je još opisao bracne obicaje u Osetiji na Kavkazu s dokazima da je nevjesta netaknuta djevica, armenske misije u Mezopotamiji, armensku službu Božju s vinom, ne s vodom. Armenski svecenik cita misu samo u zoru, ne smije spavati poslije ponoci ni spavati sa ženom tri dana prije nego što ce citati misu. Armenski svecenici ne smiju se brijati niti strici. Brak je kod Armenaca razvodiv, ali se razvedeni ne mogu više oženiti. U crkvama nema slika. Schiltberger je opisao i mržnju izmedu Grka i Armenaca koja se vezuje uz opsadu Carigrada kad je basileus tražio pomoc od Armenaca protiv Tatara koji su opsijedali Carigrad. Armeni su se odazvali, ali su poslali samo 40 konjanika pa je basileus pomislio da se oni šale. No vjera ovih vitezova bila je tolika da su oni porazili mocnu tatarsku vojsku. Nato je car dao da se dovede 40 djevica da bi one dobile djecu od ove cetrdesetorice, a potom je dao pobiti ovu cetrdesetoricu vitezova. Ovo je jedna od rijetkih anegdota u Schiltbergovom pripovijedanju. Shiltberger je na kraju dospio na Krim gdje mu je pošlo za rukom ukrcati se u neki genovski brod pa se otkrio posadi kao kršcanin. Ovi mu nisu vjerovali pa su tražili da izmoli Ocenaš da vide da li je zaista krišcanin. Stigao je u Carigrad i kazao da je pobjegao iz muslimanskog zarobljeništva. Tamo ga je primio Joaness II Paleolog kojem je ispripovijedio svoje pustolovine. Onda je stigao u Bucuresti - Tunov, pa Leopopoli (Lwow) i napokon u Eger i Regensburg u Njemackoj. Ovaj putopis je pripovijedanje obicnog vojnika koji je dvaput dopao zarobljeništva i putovao ovim krajevima vecinom protiv svoje volje. Zbog toga ovaj putopis nema stanovišta iz kojeg se gleda svijet, opaža se s jedne strane nedostatak zanimanja, a s druge hvalisavost. Vrijednost ovog putopisa je opis vjerskih obreda raznih vjera na istoku, a potom predrasude ovih vjera koje su potjecale od stoljetnih trvenja i ratova. Po prvi put je ocrtana slika raznih vjera u kojoj su se one opisivale prema svojim svakodnevnim obicajima, osim što su opisana njihova bogoslovna ucenja. Svijet koji nam opisuje Schiltberger svijet je vjerskih ratova sa neopisivim pokoljima, zvjerstvima i necuvenim stradanjima. Pa ipak, iz ovog putopisa ne vidi se ljubav prema zavicaju sa nastojanjima da se zavicaj nikad ne napusti. Putopisi kasnog srednjeg vijeka prožeti su radoznalošcu, koja je nadišla cak i radoznalost grckog putopisa. U kasnom srednjem vijeku pojavio se u putopisu svijet koji treba istražiti, a to je bio svijet koji je obecavao bogatstva, svijet udaljen od Biblije i svetih mjesta, svijet koji je tražila Europa spremna da osvaja i izrabljuje. Ovaj svijet malo po malo je nalazio svoje težište baš u Mlecima. Doba je pocelo s Danteom koji je napisao intelektualno putovanje oslonjeno na znanost i književnost, ne na iskustvo jer je Dante malo putovao. Tijekom godina putopis se gotovo potpuno odvojio od književnih predložaka i utvrdenih itinerara i otvorio se prema nepredvidivoj pustolovini, pa je putovanje malo po malo postalo sudbinom.

U kasnom srednjem vijeku hodocasnisci su i dalje odlazili u Svetu Zemlju kao dekan Bernhard von Breitenbach iz Moguca (Mainz) koji je u XV st. hodocastio u Svetu Zemlju, a pratio ga je dominikanac Felix Faber koji je o tom hodocašcu napisao i putopis.8 Breitenbach je putovao s velikom pratnjom u kojoj se nalazio i Johann von Holms Lichna, dva dragomana, pa jedan nizozemski slikar. U putopisu se nalazi cak ugovor koji je Breitebach sklopio s kapetanom što ih je prevezao brodom do Palestine. Faber je opisao putovanje, dolazak i susret s kršcanima u Palestini, opisao je Svetu Zemlju s uobicajenim pojedinostima, cak je opisao hebrejske, grcke, pa arapske i kaldejske natpise. Sa zanimanjem je opisao etnicki i vjerski mozaik grada Jeruzalema, domace pucanstvo i hodocasnike koji su hodocastili na Sveti Grob. Uz to se vezuju mišljenja o Židovima koji zbog svoje oholosti nisu spoznali božansku prirodu Isusovu pa mrze katolike više od svih ostalih. Potom je krenuo u Gazu na devama i Faber je opisao teškoce putovanja, prodavace nevjernike koji su varali putnike, opisivao je kairske ulice i terete živežnih namirnica koje su ulicni prodavaci nosili na glavi.Mnogi beskucnici spavali su na ulicama, a na tržnici su se prodavali robovi. Faber je opisao i krokodile u Nilu, vodenog konja, opisao je Kairo kao vrlo lijep grad, a potom i brojna sela u okolici. U ovom putopisu osjeca se dah humanizma, zanimanje za kaldejske, grcke i arapske natpise, ali se u putopisu osjeca i pritisak konvencionalnog itinerara.
Tu i tamo se nade poneki antisemitski ispad, ali se Židovi ipak opisuju kao braca koja su zastranila. U putopisu se osjeca i neka oholost zapadnjaka koji se smatra nadmocnim levantincima možda zbog neljubeznosti i varanja hodocasnika u tim krajevima. S druge strane opaža se slabljenje vjerskog zanosa pa se ovaj putopis sve više bliži laickom znanstvenom istraživanju. To se opaža u evoluciji hodocašca na pr. Na otoku Rabu, ali nešto kasnije u XVI st. kad se hodocašca malo po malo preobracaju u putovanja zbog zadovoljstva i obrazovanja.9

Karakteristicno je za ovaj putopis jacanje kulturnih elemenata na štetu vjerskih i njegova feudalizacija. Putopisac više ne putuje sam, odnosno u društvu drugih hodocasnika i pješke kao u ranokršcansko doba,10 nego s pratnjom više ili manje ucenih i uglednih ljudi koji o njemu zavise, a jedan od njih je putopis i napisao.Ta pratnja ustrojena je po uzoru na dvor, a na dvoru je kultura i književnost bar do kraja XVIII st. igrala svoju ulogu pa je na dvoru djelovao praeceptor kao vladarev doglavnik, ucitelj njegove djece, organizator svecanosti koje su kulturno i politicki prožimale dvor, a i puk jer se usporedno sa dvorskom svecanošcu održavala i pucka svecanost. Na dvoru je nadalje djelovao i capelnicus, koji se brinuo o glazbi, astrologus, koji je predskazivao buducnost, bankar ili alchimista koji je umovao kako proizvesti zlato. A svecanost na dvoru bila je usko vezana, odnosno nastavljala se na svecanost u crkvi koju je vodio biskup. Jedan ovakav praecepetor je u ovom slucaju napisao ovaj putopis, pa se i u ovoj prilici dvor pojavio kao kulturna, politicka i vjerska ustanova u isti mah.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]