DIWAN - CASOPIS ZA KULTURU

| DIWAN 3-4|

HODANJE PO STROPU

Dugo je stajala na vratima, neodlučna i mrzovoljna kakvom ju je obično zaticao u nedoumici da izrekne ono što joj trenutno stišće usne i utanjuje nos. Dječak i djevojčica već su sišli u prizemlje i ponovo se vraćali liftom prema sedmom katu. Prostrijelila ga je pogledom s tisuću čeličnoplavih iglica kojima je jedino on znao svrhu i ubojitost. Iza njezina pogleda redovno je ostajala zbrkana praznina.
- Zar me nećeš ispratiti ni do taxija,životinjo nad životinjama?
- Svakako, mila. Malo sam zbunjen svim ovim među nama… - i potrčao je na sebe nabaciti kaput.
- Ništa ti nisi zbunjen. Sve je ovo kod tebe čista režija – zamahivala je glavom prema njemu.
- Uredio si tako da prsnem ako ne odem. Za tebe je i ovo što se upravo događa među nama pozorište, daske koje moj mrtvački sanduk znače, uvijek ti uspostavljaš svoju dramaturgiju, svoju scenografiju, uigravaš svoje glumce, ti režiraš…
- O čemu govoriš?
- Znaš ti dobro o čemu ja govorim, sve ti znaš.
- Ne znam.
- Gledaj ga, u ovo doba dana a u pidžami?
- Naravno da ću navući pantalone, mila. Morao sam malo dremnuti. Čarape, gdje su mi čarape? Brzo ću ja. Za tihli čas, vidjet ćeš. Dok ti ponovo pozoveš lift…
- Nećeš me pratiti! - odsječno je odbrusila žena. - Taxi je već dolje, pred vratima Dođi po nas. Izrežiraj svoj dolazak u ponedjeljak. Za dva-tri dana. Ako hoćeš. I ne moraš. Uostalom, čut ćemo se telefonom. Znaš gdje ću biti s djecom. Ne bude li djeci dobro večeras, eto nas rano sutra…
- Kako ti kažeš,mila. Da, ipak siđem…
- Nipošto. Neka moleri dobro pripaze na namještaj dok budu krečili sobe. I nemoj da oni opet razmještaju slike prema svojoj volji. Prvo naruči električara. Bilo bi posla i za vodoinstalatera. Sve je u ovom stanu zrelo za remont. Kao i ti što si zreo za remont, moj, pozorišni reditelju…Čuvaj stvari!

Uletjela je u lift. Spuštanje lifta osjetio je kao spuštanje svoga krvnog pritiska. Na put je mogla ponijeti sjećanje na njegova širom otvorena usta. Licemjerni naivčina, rekla bi u tim trenucima, pravi se da je iznenađen, a ustvari duboko u sebi likuje što misli da svaka njegova ljubazna riječ postaje nova peruška o njezinoj guščijoj pameti i tijelu. Ona se nije okretala. Lift bi se pokrenuo prema prizemlju i da nije pritisla dugme. Ostao je na vratima s poluuvučenim kaišem u pantalone, s jednom čarapom i drugom koja je visila među prstima, stisnuo je usne onako kako je ona to u posljednje vrijeme sve više činila, zalupio vratima, pobacao sve sa sebe što nije stigao obući, te u gaćicama i potkošulji ispružio se na leđima duž dnevnog boravka: Koja sam ja budala, koja sam ja budala, kao da su njegove riječi kao prhotine kreča trusile s plafona, otkazat ću majstorima sutra, nek dođu slijedećeg dana, hoću da legnem, spavam, samo spavam, bez dječije dreke i njezina haotična pjevušenja kroz nos u kuhinji. Skočio je do prozora. Taxi je već otišao. Načekat će se na Željezničkoj stanici, samo što nije smrknulo, ali ko joj je kriv kad hoće da krene sat prije polaska voza.mogla je sačekati jutarnji voz. Šta joj je to toliko uvrjedljivo mogao reći pa je skočila histerično spremati sebe i djecu, ništa, samo da se okani njega i njegova posla u pozorištu, stan će biti okrečen još ovog vikenda, sve će popraviti što je pokvareno, sve će majstore ovog svijeta sazvati u stan, bit će to veliki majstorski simpozij, neka popravljaju, zavrću, prišarafljuju, kreče, farbaju, premještaju tri dana i tri noći, ako treba neka stan prenesu i u drugu zgradu, samo neka ga ona prestane kinjiti što je sve u njemu dotrajalo ili pokvareno, i rekao joj je kako je krajnje vrijeme da se i ona počne baviti nekim poslom, da počne zarađivati, jer je to najbolje za njene živce i zdravlje, samo to, onda se skinuo, obukao pidžamu, kao da je sve normalno da normalnije ne može biti, i otišao u spavaću sobu stišati navaljujuću glavobolju popodnevnim snom…

Ponovo je legao na leđa i cijelom se dužinom ispružio po sobi. Šteta što ne pušim pomislio je, zapalio bih najmanje dvije cigarete odjednom…

U stanu je sve odjednom postalo isuviše tiho. Ništa se nije čulo mimo njegova disanja. Večer se u dijagonali spuštala u sobu. Po plafonu je titrala svjetlost. Bilo je to od netom upaljenih farova auta koja prolaze ulicom. Kako to ranije nije vidio? Krenuo je mahinalno prema televizoru. Nije ga mogao upaliti. Kao da je daljinski upravljač odnijela sa sobom u torbici? Ni radioprijemnik. Nije ni važno, pomislio je, bit će da nešto nije u redu s električnim instalacijama, bit će da je ona više u pravu nego što on misli, ali zato prvi mrak uvijek iznova podučava odbjeglu djetinjstvu ili nekom slućenom početku. Jedino, ne bi trebalo odgađati dolazak majstora sutra. Generalka u stanu nužna je kao hljeb.

Ali, šta bi mogao raditi sutra? Da pozove prijatelje iz pozorišta, iz gradskog kluba umjetničkih radnika, ili vesele komšije s trećeg kata, da napravi žestoku pijanku, opusti se onako muški, kao da je 31.decembar, duboko u noć, jer piće najbolje uvezuje rasute misli i primisli, od vlastitog tijela pravi lažnu prekookeansku lađu, ali ne, ne, ipak, ne, oni to jedva čekaju, našljokat će se kao kuhinjske spužve, onda sliniti uz mumljave uspomene, povraćati, mokriti po stvarima, njega pretvoriti u sluškinju, naspi još koju, gdje je to meze, kamo nova flaša konjaka, nazdravlje i nadugvijek, domaćine, neće imati vremena pripremiti sobe za krečenje, čemu to, do gađenja ga podsjeti maloumnička hidrografija crijeva, mokraćnih bešika, riječi mokrih od iracionalne patetike i ubaljenosti, pa oni bi i dosad dotrčali samo da znaju da je on sam u stanu, valjalo bi, bude li iko zvao, prešutjeti Goranin odlazak kod svojih u Počitelj, nauči se, čovječe, jednom biti sam…A da pozove glumicu Ninu? Flaša vina, bonbonice, ona će spraviti palačinke, vrtjet će se po kuhinji gola, odvrnuo bi se erotski videofilm i poslije bi se okupani umotali u čaršafe, zaslužio sam to, stotinu mu majki, govorio je zamišljenom odrazu svoga lika na stropu, zaista sam zaslužio. Nije se usuđivao Ninu nazvati telefonom. Očekivao je da ona nazove njega i priupita hoće li sutra biti probe za novu predstavu. Reći će da, da, bit će, svakako će biti, moraš doći, Nina…ali, neka najprije navrati do njega. Uzeo je telefon i pomjerio dolazak električara za popodne. Njegovo je da dotle pripremi sve što bude trebalo majstorima.

Poslije je pretpostavljao dokle je voz s djecom i Goranom mogao stići. Hadžići, Pazarić, Tarčin, Bradina, ta neće valjda stajati na svakoj stanici, Konjic, prema Jablanici, na stanicama su čučali starci, u voz su ubacivane vreće, sepeti…Dječak i djevojčica, blizanci, vjerovatno se svađaju u kupeu. Čak oko toga koji je tunel po redu ili koga od njih dvoje više voli mama. Žena je nervozna, lista zagrebačku Gloriu, trči po dalekim horizontima, vraća vrijeme kad je istim tim vozovima dolazila u veliki grad na studije. Još je uvijek lijepa, najljepša kad putuje i kad je prozor malo otvoren, tako da joj udara u lice i blago pomjera kosu. Sigurno sad neki dripac u kupeu mašta kako joj zadiže suknju…O čemu ja to, zaboga, razmišljam, korio je samog sebe i uputio se prema kuhinji. S punim ustima sirnice odlučio je da bi bilo najbolje odmah zaspati. Poslije neka bude šta god hoće. Ponovo je obukao pidžamu, zatvorio prozor, navukao store i ispružio se u razmišljanju organiziranja najavljene pozorišne predstave. Imali su razloga što su mu spočitavali kako već šest mjeseci za matičnu pozorišnu kuću nije napravio nikakav rediteljski projekt. Drama književnika Akmadžića došla je kao naručena. Prijatelji su mu sugerirali da i on pokuša Hasanaginicu. Samo ne Hasanaginicu, samo ne Hasanaginicu, zapomagao je na njihovo veliko zaprepaštenje, od balade će ostati samo rasuto perje, svako se zalijeće na Hasanaginicu, na prošlost na folklor, na nacionalne suze i supatništva, a život pored nas prolazi kao da nismo njegovi svjedoci. Nina je zrela za ulogu u novoj drami autora Akmadžića. Na sve će ona pristati samo da dobije glavnu ulogu. S njom će ujutro razgovarati. Prije ili poslije seksa, svejedno.

Gorana mi je ostavila i svoju prazninu, i šutnju, i dosadu mislio je, pa je bacio molećivi pogled prema polici s knjigama, kao da mu neki pisac s rafe treba skočiti u zagrljaj. Sve ovo jednom treba odnijeti u antikvarnicu, pa koliko god se mogne izvući para za pojedine naslove, dovoljno je pedesetak knjiga, ovo je raj za prašinu, paučinu, izgovor da se nešta radilo i uspijevalo u životu.

Mrak je postajao sve gušći. Moglo se upaliti svjetlo, ali nije htio. Pratio je svjetlosne blijeskove po plafonu. Bili su zamagljeni otkad je navukao store. Posljednji put je ovoliko mogao posmatrati plafon samo u vojsci. Tad je plafon zvao priručnim nebom. Ili, preprekom prema nebu. Ovi su Austrijanci bili pravi majstori u uređivanju životnog prostora, sjetio se prošlogodišnje oduševljenosti svog prijatelja arhitekte u njegovu stanu, kako su samo visoko podizali sobne zidove, gotovo da do stropa moraš doviknuti, a danas plafoni pritišču oči i volju čovjekovu za pod. Kad bi se neka pozorišna predstava mogla odigrati na stropu? Glumci s glavama okrenutim na dolje. Makar u ogledalu. Kao dodatna tetarska iluzija. Odjednom mu sinu ideja da bi se, koristeći strop, mogao režirati Hamlet. U strop ukucati osamdeset osam, devedeset devet ili, okruglo, stotinu, stotinu pedeset klamfi, o klamfama bi visili konopci, različite boje i veličine, ljestve od konopaca, mreže, putevi, mostovi i prijestolja, a na konopcima bi visili kralj Klaudije, Hamlet, majka Gertruda, Horacije, Polonije, Laert, Ofelija, časnici, grobari, sva ostala Shakespeareova družina. Život je u međuprostoru, plafon i tlo su robovi smrti. A samu bi scenu valjalo urediti da je gledaoci vide kao nepregledni ambis, kao prijeteću rupu u kojoj ne postoji dno. Pozorište se ne zbiva na daskama koje život znače, nego u zraku? Kretanje bi omogućavali poveći čvorovi na konopcima. Ofelija bi morala imati takvu haljinu koja se tokom predstave mijenja u stotine različitih boja, na kraju se, potpuno gola, može baciti u publiku. To je ta voda u kojoj će ona biti udavljena. Kako li bi samo na konopcima gomovito zvučale riječi: to be or not to be that is a question…? Možda prvi put ne bi bile toliko iskrzane, umašćene, upljuvane od prevelikih upotrebi, načas bi prestale biti fraza.

Nasmijala ga je pomisao na Hamleta u zaku i na stropu. Okrenuo se na trbuh, raširio ruke kao da će poletjeti i zagnjurio lice u tepih. Mrak je najpovoljniji početak naših zabluda, iluzija i ludila, govorio je naglas.

Ustao je da pripravi kahvu. I dalje nije palio svjetlo. Sve se još dobro vidjelo. Ulična svjetla omogućavala su nesmetani prolazak kroz stan. Htio je biti sam svoj duh.

Električni šporet upalio se prije nego što mu je prišao. Sva kola odjednom. Širom su se otvorila vrata kuhinjskog plakara. Pošao je rukom za džezvu, ali ona je toliko bila prikovana za policu da je nije mogao pomjeriti. Findžani su sami, kao bijele bezoke žabe, skakali na tablju i vraćali se nazad. Voda se otvarala i zatvarala na slavinama. Nešto nije u redu, odmah je sve zatvorio pogasio, zatvorio kuhinjska vrata i došao u dnevni boravak da razmisli je li se to zaista događa ili on sve samom sebi umišlja, kako to da ne može ni jedan jedini aparat upaliti, a ima svjetla, ima ga u utičnicama, tako bar pokazuje ispitivač za struju… U kuhinji se začula neobična larma, kuckanje posuđa, zamirisala je kahva. Ponovo je otvorio kuhinjska vrata, dočekao ga je oštri mir, niti se što čulo, niti osjećalo.

Osjetio je jedino nesnosni svrbež po tijelu. Češao se po preponama, trbuhu, istezao prste da se takne između plećki, uzeo je laneni peškir i trljao leđa do bolnog crvenila na koži. Dlake su opadale s prsa, s butina i listova. Ko da sam vuk, pa se linjam u ovo džinsko večernje doba, uzeo je usisivač da malo dovede u red predsoblje, sobu, ali usisivač je bio neupotebljiv, kako, majku mu, pitao se, kad je ona jutros usisivala prosuto brašno u ostavi. Čudna trenja i pomjeranja u tijelu bila su sve jača. Naglo su napinjala i smekšavala prsa, poletio je rukama prema gaćicama, ali najmuškiji dio sebe nije mogao napipati, samog je sebe uhvatio za žensko spolovilo. Dodir mu se odnekuda učinio poznat. Pritrčao je sav prestravljen i zblahnut ogledalu na vratima ormara, svjetlo u sobi se samo palilo i gasilo, jest to on, nije to on, pred sobom je vidio ženu koja kao da je nekoć ličila na njega i koja se polahko pretvara u njegovu ženu. Mora se probuditi, ovo je užasno, udarao se po rukama i glavom o zidove, o ormar, nisam valjda budan. Utom je zazvonio telefon. Zazvonio je još jednom. Treći put. Prišao je na prstima. Nina, pomislio je. Ona s djecom još nije mogla stići u Počitelj. I da je stigla, ne bi ga nazvala. Dići će slušalicu i reći samo: »Ovdje sam«, pa brže-bolje spustiti slušalicu. Samo što je izgovorio te riječi, prsnula je telefonska utičnica u zidu. Počnem li doista luditi, neću imati koga nazvati, ali možda je tako bolje, možda je bolje…

Jedino mu je mrak godio. Nije ni pomišljao ustati da upali svjetlo. Navikao se da neka nevidljiva ruka ponekad sama dođe do prekidača.

Čulo se zvono na vratima. Kroz špijunku nije mogao odgonetnuti ko je. Bude li Nina neće paliti svjetlo, a možda će i ova opasna grozomora njezinom pojavom načas nestati. Ali šta će biti ako ga vidi ovakvoga? Ruka je sama prišla bravi, okrenula ključ, pred njim se nazirala četvrtasta silueta komšije Balabana.
- Sama si dakle? - čuo se njegov glas.
Šutio je.
Znao sam da si sama, da si ti »ovdje« - i istom je osjetio željezne ručerde na svojim ramenima.
- Znam ja da ti to voliš ovdje u hodniku, odmah… - ali on niti je šta mogao reći, niti je imao volje opirati se, samo je osjetio komšijinu halapljivu ukrućenost duboko u utrobi, čak mu je pomalo prijalo, mada bi najradije vrištao dok stakla ne popucaju na prozorima.

Komšija Balaban nije dalje ništa govorio. Samo je stenjao. Zažuljale su ga ženine papuče pa se jedva izmigoljio leđima. Odglumit ću da sam onesviješten, pomislio je, ova će strvina valjda jednom sići i otići. Bio je u pravu. Čim je komšija Balaban vidio da se tijelo njegove komšinice ne miče, brzo je navukao pantalone, čula se zvonjava metalne kopče na kaišu, pošao je reći nešto opravdavajuće, taknuo je lice, kosu, poljubio vrat, navukao gaćice uz ženska bedra, a onda tiho zatvorio vrata i dugo se čulo kako panično i kukavički strčava niz stepenice.

On je ustao.Stresao se od stuge i poniženja. Umotao se dekom i skupio na trosjedu.

Nije znao koliko je spavao i da li je uopće mogao zatvoriti oči. Probudilo ga je zvono na vratima. Samo da ne bude Nina, pomislio je. Do telefonskog stočića prinio je nož bude li se na vratima ponovo pojavio komšija Balaban.

Kroz špijunku je ugledao sebe. U bijelom odijelu. Sa sivosrebrnkastom mašnom. Srce mu je počelo lupati.
- Otvori vrata - jedva je čuo svoj glas što je dolazio s druge strane vrata.
- Samo čas - zadrhtao je, nasumce navlačeći ogrtač na sebe.

U okviru vrata stajao je zaista on. Niko drugi nego on. Nikad ljepši nije izgledao samom sebi.
- Nešto nije u redu, mila? - pitao ga je taj njegov istovjetni odraz s druge strane kućnoga praga.
- Sve je u redu - čuo je iz svoga grla hrapav glas vlastite žene.
- Umorna si, raščupana, mila. Pusti me da uđem…
- Ništa, ništa, sve će biti u redu, sve je u redu - ponovo je kroz njegovo grlo progovorila njegova supruga.
- A gdje su djeca? - pitao je. - Gdje su djeca?
- Koja djeca? - Naša djeca. Jesu li otišla s tobom?
- Šta je s tobom, ženo. Ne misliš valjda da su sa mnom išla na službeni put.

Djeca su ostala ovdje. S tobom. Nisi ih valjda pustila negdje da odu, pa… - Tu smo, mama, tu smo, mama - čuo je iza leđa prvo dječaka, onda djevojčicu.

Djeca su bila u svojoj sobi i oboje mu potrčali u zagrljaj, a potom se bacili u naručje čovjeka koji je stajao na vratima i kojeg su od kako znaju za sebe prepoznavali kao svoga rođenog oca.
- Niko da upali svjetlo – reče čovjek na vratima.
- Ja ću - poče govoriti zamagljeni i hrapavi glas njegove žene kroz njegovo grlo i on upali svjetlo, baci pogled na zidove, povješane slike, prozore i zavjese što su se njihale pod nadolazećim zrakom spolja, pogleda vrata, pa njega dok je razvezivao srebrnkasto sivu mašnu, otkopčavao bijeli sako, raspakivao stvari vadeći poklone za sve njih u kući, i zaplaka. Dječak je palio auto na baterije. Djevojčica raspakivala veliku barbiku u kočijama. On se već uputio prema fotelji u dnevnom boravku:
- Hoću kahvu, mila. U pravu si da ovaj stan već od danas treba početi uređivati.

Jedno po jedno. Ali sve da dođe na svoje mjesto. Subota je, majstori dolaze danas, do ponedjeljka će sve ovo sijati kao novo, vidjet ćeš… I nećeš valjda da te zateknu u pidžami, još mojoj, muškoj pidžami?

Uputio se prema kuhinji. Upalio šporet, pristavio kahvu. Niko nije primijetio plač.

Samo je cijelu jednu vječnost poslije osjećao prste dječaka i djevojčice i prste svoga bračnog druga u iznurenoj, zamašćenoj kosi.

25.01.2000.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]