| DIWAN 3-4|
Ilijas Kruškić, ugledni bosanskohercegovački likovni umjetnik, nakon osam godina iznova se predstavlja našoj publici dolazeći iz Norveške, gdje od 1993. godine živi i gdje stvara izazivajući dostojnu pozornost norveške likovne javnosti. I ovo nije samo puki biografski podatak, nije tek činjenica kojom na početku upozoravam na slikarev životni put. Naprotiv. To je za jedan dio onoga čime nam se Kruškić predstavlja od suštinske važnosti. Ta hladna Norveška, daleka zemlja na sjeveru Evrope, ušla je u Ilijasove slike presudno ih determiniravši.
Ali – kako?
Nećemo, ipak, niti na jednoj slici koju je umjetnik otuda donio pronaći mimetičko registriranje norveških znamenitosti, prirodnih, povijesnih, arhitektonskih, ili bilo kakvih drugih. Sasvim je, naime, jasan Kruškićev slikarski credo: nikakav realitet ne zaokuplja njegov duh i njegovu maštu do te mjere da bi sam po sebi potakao Kruškićevu umjetničku voljnost. Predmet, ma koji, tek inicira slikarev dublji sens koji, onda, radi po samo sebi svojstvenim i svojoj biti saobraznim zakonitostima. A u tom se procesu predmetni motiv rastvara u slikarevoj emociji gubeći od svoje prostornosti, pa i svoje obrise, s tim što se slikar uvijek zaustavi prije nego što bi se prizoru iz tzv. stvarnoga svijeta izgubio svaki trag. Pomjeranja od mimetičkoga različita su, i ovise o slikarevom trenutnom raspoloženju i emotivnom stanju, ali su uvijek daleko odmaknuta od početne tačke, tako da se na nekim eksponatima predmetnost, od koje je umjetnički proces u umjetniku započeo svoj hod ka slici, još uvijek nedvosmisleno nazire u svojim formulacijama, datim, najčešće, u širokim potezima, da bi, nadalje, bila zapravo preslikana unutarnjim svijetom slikarevim, takoreći potisnuta u nebitnost.
Ovdje se kolorističke vrijednosti ukazuju najznačajnijom osobenošću Kruškićeva slikarskog postupka, jer mu, dakako, boja omogućuje da najpotpunije realizira svoj umjetnički cilj, a to je, bez sumnje, registracija stanja kroz koja prolazi njegova duša. Kruškićeva slika, pri tom, preplavljena je stišanošću u kojoj tek povremeno progovori neki nagao, ekspresionistički koloristički akcent; uvijek, naime, slikar utišava intenzitet i slijedi svoju unutarnju potrebu za smirenjem izričaja, što na slici posljeduje cizeliranošću, stilizacijom. I to je, čini mi se, posljedica njegova ljudskog stava – otmjenosti, kulture, potrebe da se sama stvar proživi u sebi i svede na ljudsku mjeru, a tek onda – ne u svom sirovom stanju – iznese na platno.
Ni Kruškićevi bosanski prizori nemaju na prvi pogled uočljivu konzistenciju: kao i ukupno njegovo slikarstvo, i oni su kompleksni, i to prvenstveno stoga što nisu nastajali kao realizacija apriorne projekcije, nekoga šireg koncepta i plana, nego su produkt slikarevih unutarnjih vibracija, duhovnih, a, prije svega, duševnih titraja što u dugom periodu progonstva iz zavičaja kao ponornica u njemu se bokore, kondenziraju i fermentiraju, da bi povremeno izbili na površinu i izlili se na platno. Ovisno o intenzitetu evokacije i emocije takvih lucidnih trenutaka, ti se bosanski motivi kreću od gotovo plošne dekorativnosti, preko pejzaža koji su odmak od dekoracije uključujući u sebe perspektivu, preko zasebne niske kompoziciono naročito zanimljivih slika koju predstavljaju platna sa bosanskim krovovima, do ode ljepoti kakvu je ispjevao hercegovačkim vizijama: Počitelju, počiteljskoj avliji i Starome mostarskom mostu.
I sve ove slike sa zavičajnom motivikom nastajale su u Norveškoj, dakle u vrijeme kada je slikareva domovina preživljavala agoniju. Nema, međutim, u ovim slikama ničega što bi asociralo na tragediju, niti slikar izriče svoje optužujem. Ne. Ilijas Kruškić, na dalekim stranama, uništen historijom, iznova je stvarao vlastitu storiju, preseljavajući u nju, u sebe dakle, i svoj zavičaj – ali ne opustošen, ne razoren kakvim se ukazivao, nego potpun, ne odustajući od ontologije njegove ljepote. Evidentno je to ne samo u oblikotvornome smislu koji zanemaruje povijesna zbivanja nego i u svijetlome tonalitetu, u optimizmu bojene game koja se svojom selekcijom stavlja nasuprot tamnim i sfumatičnim tonovima skrame u kojoj se rastakaju norveški motivi.
I kad radi oleografiju (na impregniranome kartonu ili na platnu, svejedno), i kad koristi pastel, i kad je posrijedi bajc – u zanatskome smislu Ilijas je Kruškić maestralan. Radi se, u stvari, o tome da nam se predstavlja jedan, takoreći, apsolutni slikar – koji o svojoj umjetnosti zna sve, i to se na njegovim slikama vidi, ali na jedan dublji način, tako da je to znanje utkano, impostirano, bez forsiranja ili eksperimentiranja zanatskim kako bi se istaknulo majstorstvo. Njegovo je umijeće potka njegovoj umjetnosti.
A ono što objedinjuje sve njegove heterogenosti jest njegova ličnost, odnosno njegova duša koja uvijek tendira čistoj umjetnosti, neovisno o predlošku, koja iz objekta pred sobom, kroz svoj rafinman, svoju visoku kultivaciju, uvijek nastoji iznijeti liriku kao vječnu supstancu, ljepotu u koju ovaj umjetnik, očito je, nepokolebljivo vjeruje.
(Kazano na otvorenju izložbe u Centru za kulturu i obrazovanje u Tešnju 03.09.2000. godine)
[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]
©Copyright Diwan 2002. Sva prava zadržana.
Preporučeno 800*600 ili više, Central European Windows-1250
encoding.
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na diwanmagazine@hotmail.com