| DIWAN 3-4|

KAKO - NEKAKO - UBITI PJESNIKA?

Aliji H. Dubočaninu, pjesniku

Prvo ga čitati. Pa ga opet
čitati. Zatim – šta ćeš! –
ponovo ga, i ponovo čitati, slijedeći
mu liniju zaborava. Ali, jedno
nikako ne smetnuti: ispustiti
onu mirisnu hrapavost, munju
božanskog smrada u
klici svake njegove zamisli.
Tako će on, stopalima pogrešnim,
ući u tvoj mozak, u police knjižnica
i u suhu dušu kritičara. Profesora.
»Ljubitelja umjetnosti«. Potonuti
u navici koja ima bezglavu
Janusovu glavu.
Nestaće on tako.
Na svoju nepotkupljivu
radost postojanja!
Konačno – uz podršku
pismenih Pasa i Mačaka. (Sic!)

Zenica, 13. 03. 2000.

MLINAREVA IDILA

Sušića-mlin

Brašno je meko, mirišljavo
ko ženske noge i grudi i stomak.
Sjenke, brbljanje točka,
tišina koju isijavaju mačije oči iz ćoška.
Vrata – otvor prema nebu
kroz koji, hop! možeš sad poletjeti.
A dolje, grgolji voda,
odnosi brige i račune, sitniš bezimeni.
Mlinar sam, onaj koji nije
od ovog vremena; čak i na šlicu mi ima brašna!
Ni dijete, ni starac, ni mrtav,
ni životinja žutih očiju – eto, mlinar.
Jedino… tišina!… šta onaj
nož radi, šta li čeka
pod mojim jastukom
kockaste navlake preko njega?
(Uh!) »duša, a ne brašno,
prirodno, jakako!«

SJENA MOGA SOLITERA PADA NA RIJEKU

Dugo sam pričao.
O izdavačima, o ratu, o
ženama koje, tako badava,
sjede u biroima gdje griju i u proljeće.
- Vidi, danteovska sjenka
vuče se, leluja u tišini ambisa.
Vrijeme mi liči na san.
Život na san – odsanjan.
Blijeda su lica u proljetnom danu.
Koliko puta siđoh, i nazad se vratih
iz svoga kraja (ne predjela),
kraja samrtnički braon rijeke
što teče nabujala od potokâ negdje u planinama?
Sve ima okus vodnjikave kafe
što je nutkaju anemično odsutnom dječaku.

Mart, 2000.

POMEN

Čekaj, čekaj, kako joj ono bješe ime?
Bosansko, pitomo kao dno potoka,
ili kao cvjetovi graha
u rano jutro.
Vidim je: visoka, starica,
pokreta i gesta djevojke,
imala je dućan u kojem prodavaše
pečenu jagnjetinu. U Busovači,
bosanskoj varoši u kojoj krovovi
miluju avlijsko cvijeće,
u kojoj sniju, bez nasilja,
i krunice i tespisi, raspela na zidu
kao i serdžade pod bosim stopalima.
A tek šljívu kakvu je imala;
otvore ti se sva čula, i ovog
i onog svijeta, samo kad je pomirišeš.
A starica je imala vitice,
i sjaj očiju, i glas »đavolski«,
kao u kakve djevojke!
A panj, tek taj panj
na kome leži pečeno jagnje najslađeg mesa,
slađeg od hekatombi što su ih Danajci
gutali čekajući kraj vječne »Ilijade«.
…Umrla je – »odjednom, nenadano« –
prste, noge, stas svoj, sjećanja,
dobrotu Dobre matere,
one riječi! govor polušaljiv – poluozbiljan,
sve to odnijela u dim, u zemlju,
u nebo, pokoj joj duši,
a za mene oprost što joj ime ne znam.

Zenica, 17. 02. 2000.

MOGUĆNOST IZBORA

Sreća je imati rat
sreća je živjeti gladan
konačno sreća je živjeti na rubu
(pa biti na rubu je biti na početku?!)
sreća je letjeti sa solitera
očekujući da će za djelić sekunde
sve biti svejedno
sreća je gledati
kako ti sude žreci sa svjetlucavog ekrana
sreća je žvakati zalogaj
crne vune
a guši te
a bogomdani spasioci dodaju
nove porcije
užasa i beznađa

kakva je to tek uzvišena sreća biti silovan
biti bačen u prašinu u blato
biti opljačkan biti osramoćen
starci da plaču drveće u bolu da tetura
a zatim anđeli zla
da se keze spuštaju nam ruku na rame
sreća je velim vam sreća je
svuda unedogled
kao što je majci sreća kad joj ubiju sina
bratu brata sestri sestru
sreća je kad vam se
kad vam se unose u oči licem zelenim kao slina
ponavljajući »kreni za mnom,
ja sam ti spasilac«

………………………………

Vidim gledate me:
šta je sad ovo?
šta ovaj netom izgovori?
a ja ću vam odgovor-pitanje
dati: a šta nam onda još preostaje

ako ovo pobrojano
ne može biti sreća?

ako mislite tako
- moji ste prijatelji.

Zenica, 16. 09. 1999.

MOJ UJAK

Stalno smo mislili… evo sad će;
ali nikad se to nije desilo!
Bivši oficir, pijanica koji blijedi od pića,
ženskar, stalno između svjetla i sjene,
u nešto zaljubljen, ni sam ne znajući u što.
Vino je zvao »kompot«, poeziju »vino«,
nikad nisi mogao znati koliko ima u džepu.
Smijao se kad bi svi šutili,
šutio kad bi svi govorili,
riječi je najčešće izgovarao pogrešno,
borio se kad ne treba,
mirovao kad je i trava bila uznemirena.
Bio je to moj ujak; ali, ko bi ga znao…

SVE U IGRI

Znaš li ko je umro?
čujem govori s vrata.

Znaš li ko je umro?
misli da neću da čujem.

Čitav svijet! dok mi ne kažeš!
izdirem se ja , već ravnodušan
na te milione smrti u jednoj.

SVAKODNEVLJE

Gledam čovjeka, s prozora,
na biciklu: moja patnja
sve više raste. Gledam, rasipam
svoj uzaludni pokret, u jednom popodnevu,
a moja patnja
već uzima oblik i postojanja
i nepostojanja. Šutim, u se uvučen, a
biciklista ide svom cilju,
uporno, svrsishodno.

Zenica, 03. 02. 2000.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]