| DIWAN 3-4|
»Rat je vrijeme poniženja čovjeka« (Živjeti smrt, str. 7)
Razmišljajući o Marjanovićevu književnom djelu nastalu u ratnom i poratnom razdoblju-njegovu dnevniku, kolumnama i esejima, te romanu Osmjehni se i u plaču, čini mi se prirodna sažeta odrednica: ono je upamćeno vrijeme, ispisivanje njegovih vrtloga za koje se nikada ne zna u kojemu će smjeru krenuti. Stoga, dragocjeno je njegovo svjedočenje, kao što je potresno njegovo, i svih koji su morali trpjeti to vrijeme poniženja, smrti, gladi, ranjavanja, izoliranosti, straha, neizvjesnosti, zime…Svojim je Sarajevskim dnevnikom, pisanim iz istinske potrebe, iz potrebe borbe za opstankom, Marjanović zasvjedočio svu tragičnost opsade i besmisao smrti. Već se i danas, kada rane počinju zacjeljivati, čitatelj toga dnevnika mora zapitati: pa, je li uistinu sve to trebalo, i komu je sve to trebalo?! Ljudi u klopci, a niotkuda spasa; sve što si bio, dovedeno je u pitanje. Pisac, stvaratelj, graditelj - koliko je puta ta definicija i u minulom ratu iznevjerena, ponižena - Marjanović, susreće se, s najbrutalnijim razaranjem.
Nekoliko je slojeva Marjanovićeva dnevnika Živjeti smrt, a ovom bih prigodom izdvojio dva sloja.
Prvi, i temeljni sloj jest vlastito doživljavanje ratne rugobe, kako sam naziva kataklizmu koja se dogodila. U huk zla, koje se približavalo, i koje je već iscrtavalo svoje prepoznatljive znakove, doista je teško bilo povjerovati. Je li moguće pucati u susjeda, u prijatelja, u onoga s kim si do danas posve normalno i prijateljski razgovarao; je li moguće pucati u cijele gradove, ubijati ih, paliti; je li moguće? - pitanja je bezbroj. No, huk zla je doista bio stvaran, moćan; poništavao je sve upite i dvojbe, a potkrjepljivale su ga granate, snajperisti, i mašinerija sile. A iza te mašinerije stajala je ideologija koja ju je pripremila i pokrenula, namjestivši joj prije toga ciljeve. Umjesto svagdašnjice, bili ili ne s njome zadovoljni, svakodnevnoga odlaska na posao i povratka u svoju kuću, svoj dom, nastavku svagdanjih briga i radosti, rat čini da se treba boriti za komadić kruha, za djelić zida koji će nas zaštititi od granate i metka, za to da se pronađe komadić plastike ili drva za peć pa skuhati siromaški ručak i večeru jer, struje nema, vode nema, telefon isključen. U svom neboderu, na prvom katu, Marjanović sluša tutnjavu rata, osluškuje vijesti na radiju, sa susjedima pokušava učiniti život podnošljivim. Premda bolestan, trči na deseti kat pomoći gasiti požar u stanu zapaljenu granatom, nudi ručkom susjede a ni sam nema za najesti se, ali i prosvjeduje stoga što u njegovu krilu zgrade nije prikopčan plin, traga za brašnom na tržnici, čudeći se otkuda toliki šverc, poglavito iz pošiljki humanitarne pomoći. Nije Marjanović jedanput pomislio zašto i on sa suprugom nije napustio grad smrti, a mogao je, i zašto nije otišao k svojima u Županju - Županja je žuđeno mjesto, sidrište i u dnevniku i u romanu Osmjehni se i u plaču. No, kaže, to bi bila izdaja onih s kojima pati, a ukoliko je patnja podijeljena na više ljudi, manja je.
Ne bih rekao da je u dnevniku puno gorčine, ali razočaranja je dosta, u poznanike, u kolege s posla, u pisce s kojima je do jučer surađivao. Neshvatljivo je, i danas, da četvorica članova hrvatskoga PEN centra, koji dijele sudbinu ostalih pisaca u Sarajevu, za razliku od njih ne dobivaju pomoć američkoga PEN centra, i to dva puta.
Stvari i događaji se zaboravljaju, vrijeme umekšava i najteže doživljaje i liječi rane. Ipak, svatko tko bude htio proučavati rat u BiH, prije svega Sarajevo u blokadi, ukoliko mu je do istine morat će posegnuti i za dnevnikom Mirka Marjanovičća, književno njegovim jednim od najboljih dijela, kao svjedočenju nezaobilaznom. Zgoda s vrećicom drva, koju mu susjeda unosi s hodnika, dvojba naložiti peć ili ne pri temperaturi duboko ispod ništice, potresna je. Naime, željan topla prostora, ipak odolijeva: neće uzeti ono što je tuđe, pa će nakon neprospavane noći vratiti vrećicu na hodnik, tamo gdje ju je susjeda našla. I to je bio Marjanovićev, i mnoštva drugih, njemu sličnih ljudi, ne kaosu i kataklizmi: »Spustivši slušalicu, počinjem shvaćati da sam u stanju koje je nestvarno. Kako živjeti u svijetu sklonu svemu čemu ja nisam? Ljudi izlaze i ulaze u grad, i tamo, u središtu od kojega sam udaljen gotovo deset kilometara, još se susreću po kavanama, u Press centru, a ja, ovdje, kao u zatvoru, ni do dvorišta.» ( Živjeti smrt, str. 37-38)
Svakako se danas treba kloniti bučnih i velikih riječi, pogotovu udaranja u prsa u smislu «ja-pa-ja« kada je riječ o minulom ratnom vremenu. Te su riječi istrošene granatama, mržnjom, nesnošljivošću, konvojima koji su mjesecima čekali eda bi u spas poveli ljude ili tim ljudima dovezli hranu i lijekove, da ne umru od gladi. Ni Marjanović u svojim ratnim i poratnim djelima, onima koja su pisana u još snažnu dimu granatiranja i onima koja su ipak slagana nakon svega, ne koristi te riječi. Ipak, ovdje je već riječ o drugom sloju njegova dnevnika, ne može a da se ne upita o smislu, odnosno besmislu svega što se događa, te motivima onih koji sve započinju. U ime ideologije, koja je iznad svega, iznad dobra, iznad vjere, iznad svih ljudskih prava, čini se ono što ni po kakvim mjerilima ne može imati opravdanosti. U ovomu je Marjanović i jasan i britak, on ne želi stvari maskirati, pojave nazivati drugim imenom, pokretače amnestirati. Stoga, u njegovim tekstovima, dnevniku i Trećem svjetskom ratu, nalazimo imena njegovih kolega koji su zlo poticali, umjesto da ga sprječavaju, nalazimo imena političara i nepoznatih ljudi koji zdušno čine da se sve što se događa, događa u najgoroj mogućoj varijanti. K njima valja pridodati, što Marjanović i čini, i svjetske moćnike, kafkijanske sile koje ili ne žele ili neće vidjeti uzroke događanja. Zašto je Mitertand došao u Sarajevo, gdje se zlo događa, a ne u Beograd, gdje mu je izvor i središte, pita se autor?
Bez obzira hoće li se čitatelj složiti s Marjanovićem, a sigurno jedan broj njih hoće, itekako, ili se neće složiti, i takvih će biti dosta, kao što će biti značajan broj onih koji će se samo s nekim stavovima složiti, a druge će odbaciti kao plod sljepila ili pristranosti, njegovi će dnevnici, eseji i kolumne ostati svjedočanstvo vjerodostojna svjedoka, čovjeka koji nije htio napustiti opkoljeno Sarajevo i ratom uništavanu BiH, a mogao je. Mogao je i ne vratiti se nakon prvog izlaska iz Sarajeva, 18. prosinca 1994, a vratio se unatoč tomu što je znao da ga trpljenje i neizvjesnost i dalje čekaju. Doista je trebalo hrabrosti ostaviti sunčani Neum, toplu sobu i, ipak, pristojnu hranu, pa se ponovo vratiti kroz tunel, s »dušom na vrh jezika» i ući u ozračje neizvjesnosti i nesigurnosti.
Književna je vrijednost Sarajevskoga dnevnika visoka, što se jasno vidi već iz njegovih unutarnjih, jezičnih značajki. Pisan je u samozatajnosti, na koljenu, u hodniku razarane zgrade, u hladnim sobama i s gladnim želucem. Riječi je njegov autor prikupljao na sličan način na koji je prikupljao suharke i komade plastike za vatru, kao smisao za očuvanje zdravog razuima, kao zrna riže ili bočice ulja, ili ona tri krumpira koja je njegova supruga čuvala za Božićni ručak. Nije autor Sarajevskoga dnevnika, tijekom njegova pisanja, ništa unaprijed s njime planirao. Pitam se je li uopće pomišljao da će nekada i biti objavljen. On je bio dio njegova svagdanjeg života, noćnih mora, bolesti, riječ koja jedina preostaje, mali i ugroženi otočić. Pisan je samo za sebe, kao provjera onih uporišnih točaka koje su ga dotle vodile u životu, a koje su se, najedanput, našle izložene udarima sa svih strana, opasnost i prepreka na putu onih koji priznaju samo svoj put. Stoga se ovaj dnevnik i smije čitati kao svjedočenje i kao svjedočko trpljenje, bez ikakvih propagandističkih namisli jer se prema sebi, u vlastitoj nutrini, ne ophodi propagandistički. Niti ovakva proznoga tkanja jednostavno ne bi ni podnijele drugačiji pristup, sve drugo bi ih poderalo i raskinulo.
Prije negoli kažem nešto o romanu Osmjehni se i u plaču Mirka Marjanovića, htio sam potcrtati sastavnice njegova Sarajevskoga dnevnika. Naime, roman je izažet iz dnevnika, romanesknom formom kazana ista stvarnost: tamna i razarajuća. Dok u Sarajevskom dnevniku, uza sve ostale brige, autor brigu brine o svom bratu i braniteljima rodnoga sela, u Osmjehni se i u plaču sve se vrti u i oko njegova sela, s podjednako strahobnim prijetnjama sila koje se čine nesavladive. Premda se u romanu, ponajviše, radi o mikroprostoru, u njemu se ocrtavaju događaji makroprostora. Sve ono što je zadesilo Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, ne zaobilazi ni Šomart, dapače, svjetla autorova pristupa čine da se to u Šomartu jasnije vidi. Jedna mala sredina postaje scenom događanja po dalekosežnosti veoma značajnih i, svakako, nepredvidivih u svojoj konačnici. Ozračje života, mentalitet ljudi, povijest pa i zemljopis Šomarta poznat nam je, u dobroj mjeri, i iz Marjanovićeva romana Topot divljih konja, objavljenog neposredno pred rat. No, u njegovom novom romanu sve je ipak, makar se i ne složili, drugačije. Priprema mu se nešto što malo tko želi imenovati, a čemu se gotovo nitko ne veseli. Čovjek iz susjednog sela, glasnik spomenutih strahobnih sila, koji navješćuje promjenu imena Šomarta u Lazarevo, sukladno službenoj osvajačkoj ideologiji, prolazi mirno, ali iza njega ostaju dvojbe i strah. Kamioni koji potajno dolaze i čiji se tovar u strogoj tajnosti sakriva, nova vlast, odnosno njezini predstavnici, bahati i oholi, kako autor naglašava, nisu nikakavo jamstvo a pogotovo nisu neka zaštita.
S puno ljubavi, i s puno mudrosti piše Marjanović o svomu selu i njegovim ljudima, koji unatoč svemu žele ostati normalni i sačuvati sve što su baštinili. Stoga se i likovna kolonija, rad slikara i zauzetost župnika da uspije u Šomartu, očituje kao otpor razarajućim najavama. Trebalo je puno hrabrosti pa ustrajati da se sve za izložbu u staroj mjesnoj crkvi pripremi, i da se izložba i otvori. No, to je i završni čin i jednoga, stvaralačkog razdoblja, nakon čega slijede strahote rugobe rata.
Kaos rata, smrti i razaranja, ali i priprema svega toga, iskazana je u velikom broju usporednih priča unutar romana. Nestašica namirnica, dolasci nepoznatih u selo i odlazak nekih seljana, ljubavne zgode Agate Heredić, traženju nafte u bari i nadriznanstvena istraživanja, nestanak Vranca, privođenje i maltretiranje u policijskoj stanici, pretvaranje sela u gradsko naselje, fantazmagorične priče i neobjašnjivi događaji, dijelovi su mozaika romana koji svojom cjelinom svjedoči vrijeme kaosa.
Svaki će se čitatelj, vjerojatno, složiti da su antologijske stranice ovoga romana stranice o stradanju župnika fra Ambrozija i svega kroza što je prošao, vodeći nas od sela do logora smrti, od logora smrti do Šomarta i opet do Tolise i nazad, preko Hrvatske, do Fojnice do središta franjevačkog djelovanja i naše povijesti, a sada mjesta stradanja i smrti. Dolazak fra Ambrozijev na ruševine crkve, susret s pravoslavnim popom koji traži ostatke srpstva, slika je potpuno izvrnute svijesti, naopako okrenute priče. Sve što jest, nije; i sve što nije, jest, mogli bismo ukratko zaključiti iz toga susreta. Tamo gdje si tisuću godina živio, ustvari nikada nisi živio, jer to je moje od pamtivijeka, premda tu nikada nisam ni bio. To je filozofija, temelj mržnje hranjene lažju, neradom i željom za posjedovanjem tuđega, a s druge strane natkriljenoga silom. U ovaj kontekst spada i razgovor fra Ambrozija s pukovnikom »JNA«, jednim od izvršitelja one spomenute filozofije. On ima odgovor na svako pitanje, prije svega na pitanja koja govore o »pravednom ratu«, »ugroženosti«, itd. Traktat o Bosni (str.218-219) po pukovniku, rješava sve nejasnoće, a govoreći o odnosima tri naroda u BiH, zaključuje: »Ali, neće ih (Hrvate i Muslimane) pameti dovesti ni ovaj rat, ako ih mi ne zavadimo.» (str. 219)
U liku fra Ambrozijevu prepoznat ćemo, svaki od nas one dobre ljude, pune vjere i pouzdanja, ljude koji mogu pomoći i oprostiti, i to i čine. Njegova potraga za prognanima, za stradalima, za bolesnima, čini sliku svijeta ipak drugačijom negoli je rat predstavlja. Naravno, fra Ambrozije će riskirati, ne zbog sebe, već zbog drugih i zbog istine same. Zato će i stradati, jer mnogi ne mogu razumjeti njegove postupke, opasne za one koji život ni u čemu ne poimlju kako ga poimlje on. Bit će ubijen.
Naslov Osmjehni se i u plaču u potpunosti odgovara sadržaju romana. Odgovara ponajprije zbog fra Ambrozija, zbog sestre Valentine, zbog fratara iz samostana u Tolisi, ali i zbog nekolicine ostalih. Marijanović je samouvjereno, i zbog puno razloga, jedno novo vrijeme pokušao rasvjetljavati starim dvojbama i računima, ali i brojkama kad mu je zatrebalo. Na malo prostora zbilo se i previše pitanja, nesporazuma, nerazumnih zahtjeva, koji u općem srazu ne gledaju na čovjeka već samo na ciljeve koji su izvan čovjeka, jadna, gola, egzistencijalno ugrožena.
Romanom Osmjehni se i u plaču Marjanović je, treba li uopće i isticati, potvrdio majstorstvo svoga pera i bogatstvo svoga jezika. Hrabro je, poput njegova fra Ambrozija, žive i plemenite osobe, spremne i na smrt, progovorio o vremenu koje nas sve tare, i o kojemu svi imamo vlastito mišljenje. Možda bi roman bez nekih epizodnih dijelova, kao što su stranice o Vječitom ili rasprave o socijalizmu i kapitalizmu (iskreno: i jedan i drugi su, u nas, samo plod umišljenosti), bio sažetiji. Vječiti kao da je banuo nepozvan i iz neke druge priče, a socijalizam i kapitalizam su premosnica bez koje bi roman živio još i bolje. No, kao da se, ipak, nisu mogli preskočiti.
Još nešto: dok je Sarajevski dnevnik pisan za, kako se to kaže, »vruće rane«, Osmjehni se i u plaču roman je slijeganja događaja i njihova hlađenja, što je karakteristika samih formi. Stoga će roman i biti, uvjeren sam, tema razgovora i rasprava, očekujem dobronamjernih, ponajprije književnih stručnjaka, dok će Živjeti smrt poticati, svakoga svoga čitatelja, na traženje ljudskosti bez koje se, kako možemo iz Marjanovićevih djela zaključiti, na dulje staze nikako ne može.
[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]
©Copyright Diwan 2002. Sva prava zadržana.
Preporučeno 800*600 ili više, Central European Windows-1250
encoding.
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na diwanmagazine@hotmail.com