| DIWAN 2 |

Hanifa Kapidžić-Osmanagić

ŽENA U KNJIŽEVNOM DJELU HASANA KIKIĆA[1]

Kroz više od četvrt vijeka postojanja književne manifestacije Kikićevi susreti reklo bi se da je ovaj znameniti pisac obrađen uzduž i poprijeko, iz raznih, pa i suprostavljenih uglova posmatranja u skladu sa istorijskim i situacionim okvirima, kao i sa estetičkim opredjeljenjima kritičara koji su tom djelu, manje ili više uspješno, pristupali. Najnoviji pristup djelu u toku ovih dvadesetih Susreta, i u manifestaciji koja izgleda kao da zaokružuje i zatvara jednu cjelinu, odredio je i imperativno označio, ”zadao” na razmatranje temu ”Ženski likovi u djelu Hasana Kikića”. Žena je na tapet došla kao završnica, kao coda, istovremeno i zapostavljena, i istavljena na horizont upravo kao takva.

Dešavalo mi se, naravno, da pišem i na izvana zadate teme, nisam izbjegavala književnu i umjetničku ”prigodu” (jedna moja knjiga uzima tu riječ i u svoj podnaslov) - ali prigoda je uvijek bila povod i okvir: ugao, pristup, tema bili su samo moji. Spajajući vanjsko omeđenje i unutarnju mogućnost, kako djela tako i kritičara - opredijelila sam se da svoje današanje izlaganje usmjerim na temu Žena u književnom djelu Hasana Kikića. U prvom redu ipak zato što se sam Kikić u mom čitalačkom sjećanju nije pojavljivao kao slikar ženskih likova: nema tu ni Tolstojeve Ane Karenjine, ni Balzacove Evgenije Grandet, ni Stendhalove San Severine, ni Andrićeve ”gospođice”, ni Anike...

No, s druge strane, Kikić i inače nije pisac koji je profilirao velike ljudske likove, ni ženske ni muške. U svojim značajnim ostvarenjima, on je kreator snažnih fresaka, u kojima su likovi podređeni glavnoj ideji i viziji djela: kao kod Andre Malrauxa, na primjer, Kikić je percipirao i stvarao svoj imaginarni univerzum prije nego što je u njemu, u njegovoj službi, profilirao više ili manje podrobno, svoje likove. Kao i kod Malrauxa, i dalje, mada ne iz sasvim istih razloga, likovi koji popunjavaju Kikićevu fikciju su muškarci. Kod Malrauxa se radi o ratu. Kod Kikića o ratu, i, naročito, o miru u kome traje jedna ratna situacija, situacija neravnopravne borbe za opstanak U jednom društveno tragičnom svijetu, Kikić profilira portrete, ili tek samo siluete muških članova društva, zato što u tom društvu samo oni i igraju neku zamjetljivu ulogu. To je uloga onih koji nisu društveno moćni, jer Kikićev angažman pa onda i njegov književni fokus obuhvata i zaokružuje ponižene i uvrijeđene. Njegovi muški likovi su predstavnici eksploatisanih kolektiva, podređenih klasa date istorijske i društvene formacije, i oni, iz Kikićevog ugla posmatranja, beznačajni kao pojedinci, važni samo kao djelić, fragmenti sudbina i postupaka koji ispunjavaju jedan po jedan zadati Kikićev društveni mozaik. Muškarac pojedinac lomi se u toj viziji, kolektiv kome pripada eksploatisan je i nemoćan. Takva je situacija po Kikiću nenormalna i protuprirodna, stoga mora biti samo privremena; svijest o toj privremenosti je sami oblik Kikićevog književnog angažmana. Usmjerenost tog stava je u potrebi da se društvena privremenost osmisli, a njeno trajanje sviješću skrati. Društvo i vrijeme koje ovo djelo obuhvata, austrougarska okupacija, Prvi svjetski rat, doba između dva rata - vrijeme prve Jugoslavije - takvi su da i po današnjim objektivnim prosudbama Kikićev strasni angažman, njegova nepokolebljiva borba perom, imaju svoje potpuno opravdanje. Bosna se izrabljuje, seljaci Bosne, radnici Bosne, stanovnici malih kasaba, žive upravo onako kako ih Kikić predstavlja. Kikićeva kolektivna freska, ona koja slika šumu, pa tek naknadno, tu i tamo iscrta pojedini list, granu ili cvijet, prijanja uz svoje vrijeme, svjedočeći o njemu, oslikavajući ga i iluminirajući na mjestima koja su njemu značajna.

U takvom društvu, kao i u takovom viđenju i dekodiranju društva, žena svakako ne dolazi u prvi plan: gurnuta u pozadinu vizije, ona kao jedinka dijeli sudbinu svoga muškarca. Žena ne učestvuje u nekom kolektivnom angažmanu, u ovom društvu ne angažuju se ženske mase, od kojih bi se takođe mogla praviti društvena freska. Izuzetak su možda jedino neke proze iz beletrističkog ciklusa Provincija u pozadini i one u njegovoj auri, posebno Zgode o nasušnom hljebu (Prva), Hrana dolazi[2], koje slikaju ulogu ženskog kolektiva na fonu Velikog rata: ”provincijalnu” i pozadinsku, ulogu potlačenih nosi tu ženski kolektiv, jer muški dio društva, ovdje neportretisan, gurnut je u rat, tavori i gine na frontu, ko zna gdje i ko zna za koga. No ni tu se, u toj posebnoj situaciji, kao ni kad se radi o muškim masama, žene ne personaliziraju. One su, sve zajedno, masa bijednih prikazana da se oslika perverzija režima u ratu, ugroženog i pred raspadom: sa djecom koja su im ostavljena na brigu, te žene su samo dno egzistencijalne ugroženosti i potlačenosti. Ugroženosti ljudske jedinke, pridružuje se u ovim prozama naznaka i ženine seksualne eksploatacije. Tako je preferencijalno, ali i objektivno zadato, kreiranje muških kolektiva - ženskih samo u prilikama ovih pozadinskih a ratnih situacija - prva odlika glavnih Kikićevih književnih djela, njegovih romana Ho-ruk i Bukve, pripovijedaka koje čine proznu cjelinu Provincije u pozadini, kao i onih pratećih socijalno - angažovanih iz istog perioda, teške druge decenije između dva svjetska rata, doba svjetske krize i bosanske agonije.

No to nije sve što je Kikić u svom kratkom, zaustavljenom životu napisao, kao što ni ta estetika prozne društvene freske nije jedina koju je iskušao. Postoje, kao što je znano, i druge, drukčije Kikićeve pripovijetke, kao i poezija, objavljivana ili neobjavljena za njegova života. Oba ova dijela početnog - mada ne početničkog - Kikićevog opusa, smještaju se u prvu međuratnu deceniju, tačnije između 1925. godine i 1929-1930. U tim pripovijetkama, za razliku od kasnijih i od razvijenih proza, fokus pripovijedanja čine ženski likovi, žene isprofilirane, koliko to iziskuje kratka forma, i personalizovane. U pjesmama se, s druge strane, zamjećuje i dekodira piščev stav prema ženi i prema ljubavi. I te pripovijetke, i ta Kikićeva poezija (poznato je da se nakon ovog perioda Kikić više ne bavi poezijom: i u Evropi je druga decenija izmedu dva svjetska rata sklonija angažovanoj prozi nego li poeziji) - baš u određenoj opoziciji prema velikim formama piščevog stvaralaštva - omogućavaju nam da se zaustavimo na ženi, pokazuju Kikićevu preokupaciju sudbinom ženskog dijela u društvu i vremenu koje je njegovo.

Dozvolite mi stoga da se - ostavljajući po strani romane i pripovijetke socijalnog usmjerenja i angažovanja, to jest glavninu i književni vrhunac ovog pisca i ovog djela, koje je, ma i osakaćeno Kikićevom preranom, nasilnom smrću, cijelo i cjelovito, - najprije obratim Kikićevoj poeziji. Duh te poezije u potpunosti korespondira sa onim što pokreće Kikića pisca prvih pripovijedaka, kao što je i tematika djelimično paralelna, kao u slučaju preokupacije sudbinom djevojke, mlade žene, koja umire od tuberkuloze. Najuspjeliji dio te poezije upotrebljava i isti, narodski rječnik Kikićevog kraja, kojim su u potpunosti pisane prve pripovijetke. Kikićevo poimanje žene, njegov muški i njegov ljudski odnos prema njoj savršeno su usklađeni u oba oblika izraza. Mada se književni fokus mijenja u drugoj fazi, koja eksplicira Kikićev društveni angažman, cjelina ovih ljudskih stavova - podrazumijevajući se - ispunjava u stvari i čitavo Kikićevo djelo.

Poezija Hasana Kikića je po svojem osnovnom tonalitetu jedna naglašeno nostalgična lirika. Njena poenta je nostalgija nad ljudskom sudbinom, nad neumitnošću čovjekove prolaznosti. Ali ono što potkrepljuje takav stav, odvajajući se od metafizičkog, najčešće je ipak konkretizovano: to je nostalgija za nečim mogućim a nedosegnutim, što se onda uobličuje i kao isticanje neke nepravde. I ovdje dakle, u ovom registru, kao što će to biti slučaj kasnije kada će ta tendencija prevladati, Kikić je pjesnik i pisac borbe protiv nepravde. Lirski momenat poezije vezan je za Kikićev doživljaj i za njegovu viziju žene. Midhat Begić je nezaboravno strukturirao Kikićevu ”dobrotu bivanja”, važnost pojma dobrote, kao koda tog djela. Na toj liniji ističem ovdje čestu upotrebu supstantivirane riječi ”dobra”, tamo gdje bismo očekivali ”draga”, ljubljena, voljena, i u istom značenju. Dobrota se kod Kikića ispostavlja i kao etička i kao estetička oznaka, kakav je slučaj bio na primjer kod Apollinairea (u testamentarnoj pjesmi Lijepa riđokosa, pjesnik kaže: ”dobrota ogromni predio u kome sve šuti”, da bi definisao svoj pojam jedne nove umjetničke estetike koja je, umjesto auditivne postajala vizuelna!). Upotreba riječi ”dobra” (pridjeva ili imenice) za voljenu ženu kod Kikića ukazuje na miješanje i naporednost etičkog i estetičkog principa: a oba su tu u službi oduhovljenja i sublimiranja fizičkog. Kikićeva ”dobrota”, u ovom posebnom smislu, u stvari je oduhovljenje čovjekove seksualnosti. I u poeziji, kao što će to biti u čitavom djelu, Kikić sjajno predočava putenost. Uz takve opise, ”dobra” se označava kao korektiv, sublimirana ljudskost nečega što je moglo izgledati, a i bilo, samo nagon. Ljubavi se Kikić obraća kao ”jedinoj dobroti u dugom grijehu” (Java tvoja, I). U pjesmi pod naslovom Martovska Kikić suprotstavlja sunčev i mjesečev princip. Učinak ovog prvog, koji obnavlja prirodu je:

”Oj, omladi duša od sunca
de, da se obijesno grlimo...”
Mjesečev, medutim sugeriše:
”de, da ti dobro poljubim čelo
na ovoj božijoj bjelini”.

Tjelesni i duhovni princip izmiruju se u svijetu ove poezije kroz naznake etičkog. (Karakterističan naslov nosi i pjesma Za dobrotu puti).

Stilski vrhunci Kikićeve lirike vezani su za konkretan, narodski jezik, što je ni u kom slučaju ne prizemljuje, nego je utemeljuje i čini njenu posebnost. Dok ”žita zlate, jedrinom” (Idila), dragana kod Kikića narodski ”zlati ko žito klasalo” (Za ljeto što dolazi). Žena je naporedena prirodi, kulminaciju bujanja prirode prati sjedrala djevojačka ljepota. A priroda je ona Kikiću najdraža, posavska:

”Široka je Sava kroz bare
Posavina pjeva travama
i žita zlate jedrinom...”

Izuzetna pjesma Idila, iz 1928. godine, je sublimirana slika osjećanja drugarstva, prijateljstva, ljubavi - naglasak je samo na usklađenosti muškarca i žene - zatim zajedničkog doživljaja ljepote i omame posavske prirode, koji je široko ispoljenje srca, sreće postojanja u komunikaciji sa prirodom, i, na vrhuncu, sretne nužnosti da se komunicira i sa kolektivom kome se pripada:

”Jojočemo dvoglavo niz potok,
da čuju u selu jojkanje,
pa da nam se ozovu procikom...”

 

Jednodušnost doživljaja ispoljena je usklađenim dvoglasjem, ”dvoglavo” (kao da je tijelo jedno), ”pjesmom dvoglasom”, koja se susreće u cijelom Kikićevom djelu. ”Dobar” ”drug” lirskog subjekta je ”djevojka u bijeloj košulji”, ”snaša... u bijeloj košulji”. Vrisak, ”cik”, ”procik”, ”zov” - izražavajući sreću postojanja pretvaraju se u ovoj poeziji, u kultirivano dvoglasje pjesme. Nad animalnim, ne odbacujuci ga, caruje kod Kikića ”animus”, a podrazumijeva se ”anima”.

”Pjesnici, drago moje, ne vole kao drugi” (pjesma Ljubav bezrječna), izriče pjesnik da kaže da voli drugačije, oplemenjenije, moralnije od onoga što susreće oko sebe, te da je dakle i njegov odnos prema ženi bitno drugačiji od onog koji ce, u negativu, profilirati u svojim pripovijetkama iz prve faze pisanja (uz nekoji kasniji izuzetak).

Radi se o Kikićevim pripovijetkama koje je književna kritika često, a nedovoljno tačno, nazivala folklorističkim. Te pripovijetke nisu folklor jer su književnost, a folklorno je samo sadržajni pod-tekst književnog. Danas bismo, međutim, i taj ne-književni, stvarnosni aspekt adekvatnije nazvali antropološkim. Književnik Hasan Kikić je u ovim pripovijetkama neka vrsta antropologa amatera, koji strukturira, u jednoj zadatoj sredini, i jednom datom vremenu specifičnosti onoga što je Claude Levy-Strauss nazivao ”razmjenom žena” u jednom društvu. Ta je ”razmjena” u sredini iz koje Kikić potiče u velikoj mjeri nepravedna prema ženi, pa je opis običaja vid značajnog implicitnog Kikićevog spisateljskog angažovanja. Kikić će u relativno malom broju ovakvih pripovijedaka slikajući ih in medias res, kao što i priliči kratkoj formi, pokazati ljubavne običaje u posavskim i srednjobosanskim bošnjačkim selima i varošicama, pravila koja ih regulišu, a koja su kruto patrijarhalna, kakva je uloga roditelja, ali u prvom redu oca, kakva situacija mlade generacije, i mladića i djevojaka, jer nije ista, a u prvom redu kakav je položaj djevojke za udaju, u principu veoma mlade i koja o životu još veoma malo ili ništa ne zna. Mladi su oštećeni takvim pravilima, ali situacija žene je katastrofalna, i stoga će Kikić, koji ne prihvata nepravdu, izabrati da nju opiše, čak i tamo gdje se čini da nije žena u fokusu piščevog interesovanja: tada možda još i najubjedljivije, jer strašno je da djevojka ne učestvuje u odlukama i situacijama koje rješavaju njenu ljudsku i žensku sudbinu.

Svaki civilizacijski oblik ima i svoje fokusne tačke seksualne, u prvom redu ženske privlačnosti. U ovoj sredini to je jedrina tijela, bjelina i rumenilo lica, kada se ono uspije sagledati, ”kuštravost” i ”garavost” kose, bjelina, čvrstina, oblina nožnih listova, koja je poziv da se u njih ”zagrize”, kao u plod. Na jednom mjestu u prozi žena je privlačna jer je ”zdepasta”. No sve je to u naznakama. Djevojku je prije moguće nazrijeti nego vidjeti. Ovdje postoji strogo kontrolisana institucija ašikovanja, ali brak se obično ne zasniva na osnovu njenih rezultanti. U svakom slučaju takva je situacija u Kikićevom književnom odsliku te realnosti. Razlozi koji su jači od dopadanja ili čak od uspostavljene ljubavi, su materijalni, ali kod Kikića su to još češće načini shvatanja časti i obraza, odnosa u generaciji roditelja, uvreda koje se pamte. Najčešći su u nedostatku ljudske širine u društvu sa ličnim i kolektivnim tabuima i zabranama. Djevojka je vrijednost po sebi, ali nije vrijednost za sebe. Stvari i odnosi rješavaju se bez nje. To je osnova za neuspjeh i sumornost odnosa i življenja, za dugotrajne, cjeloživotne tihe nesreće. U ekstremnim slučajevima to je potka za tragediju. Struktura odnosa je ta koja porađa tragično, a ono je ili latentno ili akutno. Karakteristika ovih, ”antropoloških” Kikićevih pripovijedaka, koje se bave ženskom sudbinom, u tome je što u prvi plan stavljaju ekstremne slučajeve: mada portretiraju ženske likove, oni su prije tipovi koji nose određene iznimne situacije. No u strukturalnom smislu, iznimka ima jednaku vrijednost kao i pravilo i jednako karakteriše jedan svijet. Pogotovo je to zakonomjerno u književnosti, svijetu fikcije i sugestije.

Karakteristične za ovakvo predstavljanje žene su ”ljubavne” pripovijetke ovog perioda Kikićevog pisanja, ali i neke druge, koje je kritika smjestila u drugačije pretince. Žensku situaciju slikaju pripovijetke kao ”Kraj pušnica” (prva objavljena Kikiceva pripovijetka), ”Jamakov naseljak”, ”Omerdići”, ”Kopile”, ”Za tarabama”, ”Bogobojazna”, ”Djevojačka priča”, druge još. Moglo bi se reći da sve one slikajući sunovrat žene, projiciraju kriznu etapu u razvitku jednog društva. U ”Omerdićima” i ”Kopiletu”, žene se i fizički sunovraćuju u rijeku i utapaju, jer drugog izlaza iz svoje situacije nemaju. Pisac u ovoj fazi svog pisanja ne definiše kakav on izlaz vidi. Ali tekstove strukturira tako da čitalac ostaje zatečen i zamišljen. Zatim indigniran. Za Kikićevog savremenika to je mogla biti baza njegovog eventualnog angažmana za promjenu reda stvari i odnosa.

Selman zagleda djevojku Hanifu, ali mu je otac ne da, jer misli da nije dobra radnica nego ”gospojica”, samo cvijeće bere. Osim toga, ima on s kim bi se želio oroditi. No najvažnije je da se osjeća vlasnikom, gospodarem života i smrti svoga sina, pa kad ovaj ustraje u ašikluku i odluči da se ženi, pokućava čak i da ga ubije, kolcem iz ograde, u potpunoj zatupljenosti svijesti. Rezultat je da sin odlazi od kuće, negdje na Savu da tovari šlepove. Djevojka ostaje označena, Selmanova pobuna ne ide dotle da s njom pobjegne iz sela. U svemu tome djevojku niko ništa ne pita, ona je javno poljubljena i osramoćena. Moraće se udati za momka čiji otac bira njeno porodično imanje a ne nju (”Kraj pušnica”). U pripovijetci ”Jamakov naseljak”, međutim, sin neće ni ići dotle da se pobuni protiv oca. Pokoriće se, jer mu je nesuđeni punac nekad uvrijedio roditelja. Zatim će pristati da na proslavi ”naseljka” uzme za ženu bilo koju od prisutnih cura. Taj njegov pristanak biće bezličan i iznuđen situacijom: bolje je o jednom trošku proslaviti i ”naseljak” i svadbu. Djevojka sa svoje strane nema nikakvu mogućnost da ne pristane na izbor koji je evidentno slučajan:

”Uz Fatku uzletilo vruće. Eto šta bi, a ni nadala se, ni u snu. A i šta bi sada!? Ne može reći: neću, jer nije nikad nijedna djevojka u njihovom selu to uradila! A pogotovo na naseljku. Moraš poći pa da te crni Ciganin hoće, eh!” (”Jamakov naseljak”).

Tragična potka običaja, koja će se razriješiti u sumornoj svakodnevnici vegetiranja i ustaljenosti uzdiže se u dvjema pripovijetkama, u ”Omerdićima” i ”Kopiletu”, do prave tragedije. U ”Omerdićima” otac ”malog Suljeta” kao da u sinu ponovo prokivljava svoju mladost i odgaja ga tako kao da mu je sve dopušteno. Kad mu se dopadne djevojka iz drugog sela i koja ga neće, otac je taj koji odlučuje da je treba oteti, najviše za inad selu u kome djevojka živi i u nadmetanju s njim: jer sve je uvezano ličnim ili seoskim inatom i inadžijskim shvatanjem ponosa, ”hrza i obraza”. Djevojka neće Suljeta, momci iz sela takođe bi lijepu djevojku zadržali u selu, sramota je da im je otmu. Otac djevojčin bi i pristao da je da, ali niko ga i ne pita, jer junačnije je oteti:

”Golaću nije bilo baš posve ni krivo, ali volio je da su je zaprosili. On bi je dao, pa htjela ona ili ne htjela, ko bi je još pitao! Zar se još i ženskinje pita za nešto!?”

Duda je dakle oteta, svadbena svetkovina traje danima, u uski sobičak već nedjelju dana zatvaraju je obnoć sa ”malim Suljetom”, a obdan dvori selo koje dolazi da je vidi. Kada se napokon pođe i kadiji, idu bez nje da je vjenčaju, jer mogla bi putem uteći, mada je već ”obilježena”, kao ovca: ”Kad ovcu obilježiš, lahko ju je poznati u krdu, znam ja, znam”, prosuđivao je otac Omerda. Kad uspije izaći iz sobička u dvorište, na čistinu, Duda, bez ikakvog predumišljaja bježi, osjećajući samo da tako živjeti kako je od otmice prisiljena, neće moći. Omerdići organizuju za njom potjeru, pravu hajku, kao na životinju, pale očevu kuću a oca joj gotovo linčuju. Duda se međutim sklonila na drugom mjestu, - jer zna da bi je otac ”zaklao” da se vratila kuci., ali potjera pristiže i ona bježi niz selo i skače u rječicu Garavac, koja valja balvane sa planina. Potjera će je stići, ali mrtvu. Capinaši će je ispod sela zakačiti capinima i izvući. Duda nije imala drugog izlaza iz ropstva koje se na nju srušilo. Sulje je nedozreli mladoženja, a sazreli podgajani nasilnik, koji ni jednom osobinom nije umio da se približi djevojci. Kikić ga stalno naziva imenom koje označava neutrum i nedoraslost, mada ne i mladost: on je ”malo” a ne ”mlado” Sulje! A momak treba da bude krupan i izrastao! Priča raste od očevog milja i uživljavanja u sinovljevu ulogu, progredira kroz rast nasilja, do kolektivne hajke i efektivnog linča.

Nesretnu Dudu će možda neko u selu, u tišini, i požaliti. To se međutim nikako ne može desiti Mejri Hopikinoj, iz pripovijetke ”Kopile”. Kada opisuje sazrijevanje tijela i opasivanje snagom, Kikić to čini kod oba pola i takvim oznakama prosijava cijelo djelo: ali kao da žensku stasalost i prenapeto bujanje zahvata iz veće dubine i sa tananijim razumijevanjem. U ovoj pripovijetci Kikić napoređuje takvo šikljanje snage i ljepote sa nevinošću ljubavnog čina, do koga dolazi spletom okolnosti, kada događajnost neosjetno zamijeni stanje. Mejra pomaže u očevom mlinu, napravljenom na rječici Ražljevac i kupa se u vreloj noći u njoj. Za seoskog momka Hajdara, koji se zanio Mejrom, to se vile kupaju u virovima. Kikić sugeriše da je ljubavni spoj proizvod čuda prirode, a njegove ličnosti ni te noći ni kasnije kada mladi - samo jednom - progovore o njemu, jer djevojka očekuje dijete, nemaju ni sjećanje ni osjećanje grešnosti. Ali na razini krute stvarnosti posljedice će snositi samo djevojka. Kikić i ne pokazuje šta se dešava sa mladićem, u svakom slučaju on za Mejru neće ništa učiniti, njegova spoznaja ljubavnog događaja ne prelazi iz domena vilinske noći u dnevnu seosku stvarnost. Selo takođe ne razmišlja ko bi mogao biti muškarac, djevojka je ta koja je zatrudnila, kuga je u selu i treba je drastično zatrti. Selo treba da kamenuje i grešnicu i njeno kopile. Mejra, kao i Duda, bježi pred hajkom, baca dijete u vir Ražljevca, a onda i sama skače za njim. Noć vila pretvorila se u noć vještica.

Duda i Mejra su tako najtragičnije Kikićeve junakinje iz pripovijedaka iz seoskog života, prikazane na samom užarenom vrhuncu njihovog stradanja i nesreće. Ni bjegunica, ni djevojka-majka ne smiju ostati u životu, kao ni tek rođeno Mejrino nevinašce. Duda i Mejra su oni ženski likovi u Kikićevom pripovjedačkom svijetu kojih se čitalac najduže sjeća.

Ali ženska sudbina u ovom zabitom patrijarhalnom svijetu nije prikazana samo u ovim krajnje tragičnim životnim pričama. Ona je možda gora u sumornoj svakodnevici i trajanju bez događajnosti. Kasnija pripovijetka ”Djevojačka priča” (iz 1939) sažima ove tužne djevojačke sudbine. Kikić slika oštri kontrast između buđenja ljubavnih snova djevojčeta, nejasnih slutnji i nadanja dok postaje djevojka i surove realnosti u koju upada kada je, u skladu sa običajima, udaju, a otac koji je dao riječ ne sjeća se čak ni imena mladoženje. Emina sanjari o mladoženji i u magnovenju poistovjećuje ga sa momcima koje je iz prikrajka gledala, na svadbi jedne drugarice. Tek joj na njenoj vlastitoj svadbi, i to iz daleka, pokazuju u kolu neuglednog momka, najružnijeg od svih koji igra (”onizak... polahko igra”, to je sav opis. U svijesti ugrađeni stereotip iziskuje međutim da mladić bude visok i okretan!) ”Slatko ugodno strujanje po tkivu njenog mladog djevojačkog tijela”, piše Kikić, kakvo je Emina osjetila na ranijoj, tuđoj svadbi, sedmog dana njene svetkovine, kada su je zatvorili u jednu sobu da čeka neznanca, pretvorilo se u strah i užas: ”Ona se uplašeno obazrela po sobi i zacvokotala zubima. Onda se skupila u klupko, stisla se u jedan ćošak i zacvilila kao išibana mačka”. Eto ta sudbina išibane mačke, protiv koje ona ne može ništa učniti, oslikana je kao normalan ulazak u život seoske djevojke, kao jedna uobičajena, neizdiferencirana ”djevojačka priča”. Između ”išibane mačke” i ”obilježene ovce”, to jeste između svakodnevnog i skandaloznog, u strukturi ovog svijeta nema suštinske razlike: samo se umire manje ili više brzo, u tišini ili spektakularno.

No možda je najtužnija sudbina mlade udate žene iz pripovijetke ”Bogobojazna”. ”Suha” bolest, sušica hara po posavskim selima i kasabama, od nje se razboljeva tiha i nježna varošanka Hatema. Kikić temu umiranja mlade žene, viđenu u registru njegove poezije, projicira sada u prozi. Nesreća Hatemina nije samo u tome što je oboljela od tada najteže bolesti, nego i što ne prihvata da se liječi: Hatema ne pristaje da je liječnik pregleda. Tragičnost je ovdje u toj konzervativnoj ženskoj svijesti koja je još upornije i još vjernije od muške prihvatila naputke o čestitosti i običajne naredbe o pristojnosti i moralnosti: njeno tijelo ne smije vidjeti drugo muško oko sem njenog muža. Radije će se, i pored muževe želje da se ona liječi, žrtvovati i mlada umrijeti. Kikić suptilno dočarava vrhunsku hrabrost i samoodricanje u službi jednog neosmišljenog i necjelishodnog, po posljedicama tragičnog običajnog zakona.

Kikićevo osjećanje za pravdu navodi ga da žensku sudbinu u svijetu iz kojeg potiče prikaže kao nesreću. Djevojka se nesretna udaje, rijetke su one koje umaknu takvom usudu. Možda samo djevojka izuzetne ljepote, potekla iz malog mjesta i koja se udaje u grad, i to za mladića sa kojim je ašikovala, iz pripovijetke ”Djevojka ispod Litice”: no i ovdje se ne zna šta će joj donijeti život u gradu: ona samo starta sretnije, izuzeta ispod tragične djevojačke zvijezde. Tragika se tu međutim dešava na drugoj strani: momak koji se bio zaljubio u nju, po njenoj udaji i odlasku poludi. Zanimljivo je da u strukturnoj lepezi Kikićevog pripovjedačkog svijeta nema djevojke, žene koja bi poludjela. Ludilo je rezervisano za onoga ko u životu nije startao sa samog dna ličnih prava na izbor i sreću. Biće da je i to jedna od razlika izmedu oštre oporosti sela i stišanosti i određene urbanizovanosti kasabe.

A šta se dešava sa onim djevojkama koje se, iz raznih razloga, ne udaju? Društvo će takvo ženskinje potpuno istisnuti sa svoje scene. Ako je sudbina žene samo da produžuje vrstu, neudate zene ne služe ničemu. U pripovijetci ”Kapetanče”, momci iz zabačenog planinskog sela, navikli samo na ”muk” i na ”ruk”, i koji odbijaju da se kroz njihovo selo izgradi cesta, jer ne vide njenu upotrebnu vrijednost!, ovako razmišljaju o djevojkama:

”Keve će preko ljeta najedrati i zaruditi, pa treba da pod zimu svaka zanese. Jer i zašto dozrijevaju već da začinju i zanose?” Sudbina usjedjelica traje samo izvan događajnosti, ”za tarabama” (što je i naslov jedne priče), odakle mogu jedino provirivati u život. One nisu ni učesnice ni svjedoci događanja, samo skrajnuti posmatrači, koji traju u poniženju. Jer, ma kakva da je, jedino je udaja kao utabani put prihvaćena bez sramote, potcjenjivanja i izopćenja. Stara djevojka Hafa to najbolje zna, kada sjetuje ostavljenu i razočaranu Minu da se ipak uda dok je neko prosi, jer nema teže sudbine od njene, Hafine. Hafa je jedan od najdirljivijih ženskih likova: mada isprofilirana sasvim kratko, u naznakama, u pripovijetci koja se bavi drugom ženskom sudbinom, Hafa se pamti po tome što je društveno izopćenje i degradacija nisu učnili zlom i zavidnom. Suprotno od toga, ona je postala sestra i majka, savjetodavac djevojkama kojima prijeti njena sudbina. No Mina će više voljeti svoje snove o voljenom koji se umorio od čekanja i ženi se drugom, bogatijom od nje, a čiju svadbu posmatra ”za tarabama”. Njeni snovi su vid njene lične emancipacije, ali odvešće je u sudbinu stare djevojke. A u ovom društvu djevojka od trideset godina stara je i neće se više udomiti. I njen vršnjak smatra se postarijim momkom, ali on se uvijek može oženiti. Istina, takvom momku, bećaru, kada izgubi želju za promjenom života i navika, društveno ponešto zazorna, sudbina će biti da zadirkuje, progoni, privodi svoje mlade osiromašene rodice (pripovijetka ”Bećareva rodica”).

Sudbina mladića u ovom svijetu, koji je ženu sveo na rađanje i otjerao je sa društvene scene ipak je na u suštini tragičan način korespondentna i uslovljena sudbinom ”drugog pola”. Muškarci se tu isuviše često troše na bekrijanje i lumpovanje. Pripovijetke kao ”Orgija”, ”Sajkin def”, ”Dernek”, kao što će to biti i slučaj u dijelovima kasnijih romana, pokazaće skučenost momaštva: djevojke su nedostupne dok se nekom ne ožene, a za ženidbu treba prvo osigurati ma i najminimalnije uslove (makar i samo ”brašna i gaće”, prema viziji četrnaestgodišnjaka iz ”Ho-ruka”). Stoga momci svoje snove i snagu troše uludo, u orgiji i derneku, u pjanoj kolektivnoj čežnji za pjevačicom iz kafane, u gubljenju u piću. Društvena vizija Kikićeva, njegova vjera u napredak i moguć bolji život neukih čine da on tu situaciju opisom sugeriše kao nepovoljnu po jedinku ali i po snagu i razvoj šireg kolektiva, po razvoj i zdravlje naroda. No u ovoj fazi Kikić opisuje, sugeriše i ne ekplicira, samo strukturira u negativu: na čitaocu je da izvuče zaključke pa možda onda i pouke.

U ovim pripovijetkama Hasan Kikić slika običaje i tipove, ne zaustavljajući se na opštoj socijalnoj i materijalnoj situaciji sela, koje je prvenstveno u žiži, kao ni kasabe. Njegovi seljaci ne žive lako, teško i uporno rade, bore se sa zemljom, ali rezultat je da u svečanim trenucima, na ”naseljku”, uz svadbu, mogu se proveseliti i pogostiti cijelo selo. Drukčije će biti selo, drugačiji i stav pisca, kao i pravac njegovog pogleda i njegovog interesa u stvaralaštvu naredne etape. U doba svjetske ekonomske krize, koja tridesetih godina stiže i u Evropu, a Kikićevu domaju dovodi na jednu od njenih istorijski najtežih tačaka, ne čudi što se pisac sa izrazitim čulom za nepravdu orijentiše sada na onu koja pogada široke kolektive i društvene klase: u novom trendu socijalne literature, on će se okrenuti onima koji su, po kolektivnom društvenom usudu, na samom dnu egzistencije. Takav je slučaj sa romanom iz života radnika, Ho-ruk, iz 1936, romanom iz seoskog života, Bukve, iz 1938. godine socijalno angažovanim pripovijetkama iz cijele dekade, koja u stvari priprema Drugi svjetski rat. Ovaj isprofilirani i eksplicirani angažman čini da se Kikić okreće i prethodnoj mučnoj etapi, kakva je bio u Bosni Prvi svjetski rat i njegovi socijalni učinci, toj ”provinciji u pozadini” i istoimenom djelu, beletrističkom pripovjedačkom ciklusu iz 1935, objavljenom uz ilustracije glasovitog Krste Hegedušića.

U prvoj fazi Kikić se bavio mladom ženom pred njen ulazak u život, što je značilo pred osnivanje vlastite porodice. Tu i tamo se u tim pričama nazirala i starija žena, majka djevojčina ili mladoženjina, obavezno označena tako: kao ”stara”. A takva ”stara Hanija” nije možda imala ni četrdeset godina! Ona je imala pravo na neko poštovanje u vođenju kuće, nešto udjela u odluci o sudbini djece, uvijek međutim iza muževe riječi, poslije njegovog izbora, dajući savjete i bojažljiva mišljenja, koja se uglavnom nisu ni uzimala u obzir. U novoj fazi pisanja žena kao jedinka Kikića praktično ne interesuje, ona se nazire kao supruga i majka, ona koja otkako se udala stalno rađa, ali i sahranjuje djecu i rađa novu. U romanu iz radničkog života Ho-ruk, vide se tako žene capinaša, projicirane u pozadini, uz djecu i preskromnu, teško zamišljivu materijalnu situaciju:

”A te njihove žene, te njihove mršave i kržljave ženke, one su tako pokorne i blage, one se tako marno i savjesno plode. Djeca ta njihova u lanenim košuljicama do pod koljena i redovno slinava, o, ona su tako vjerni nasljednici i pažljivi gojenci. Vidičani, žene, djeca, daleko i daleko su njihova lica uvijek iste boje, željenja jedna te jedna: kuća da ima brašna i loja, djeca košulje do pod koljena sve do četrnaeste, žene lanene gaće pod košuljama...”

Žena sada nema više pred sobom nikakav izbor, život je zadat, ona voli svoga muža i željno ga iščekuje da jedan dan sedmično provede uz porodicu, ona se hrabro bori zajedno s njim da se porodica održi, ali na društvenom planu od nje ništa ne zavisi: ostavivši je u nepersonalizovanoj množini, Kikić fokusira položaj radnika, kao dijela klase, ne baveći se ni njima kao ličnostima. Ho-ruk je muški roman iz života radničke klase tridesetih godina u Bosni.

U njemu se ipak pojavljuje i nekoliko ženskih imena ili nadimaka. To su mahom žene na drugi način skrajnute sa društvene scene, ”posrnule” žene, koje je njihova situacija nagnala da se bave prostitucijom. Njihovo malo naselje nalazi se, simbolično, sa ”One Strane” rijeke Mutinje, koja razdvaja, sa stanovišta jednog licemjernog morala, dva svijeta. Na te žene capinaši troše nešto od svoje mučne zarade, dok drugi mnogo više ostave u kafani, na derneku. Takve žene javljaju se i u nekim pripovijetkama ovog perioda. One su svugdje pokazane kao žrtve društva, nagnane na život koji vode (takva je Manda Koletina iz pripovijetke ”Romantična ljubav ili Manda Koletina”, tematski vezane za ”Provinciju u pozadini”). S druge strane, ni u ovom svijetu pa onda ni u Kikićevom djelu, praktično nema žena radnica: izuzetak čini možda samo pripovijetka ”Mladi petak”, iz 1931, u kojoj se tri kćeri iz begovskih porodica koje su uništene u agrarnoj reformi, uz posao fabričkih radnica, u gradu u koji su pobjegle iz svog pravog života, da bi preživjele još dodatno, skriveno, posramljeno i neorganizovano, prostituišu. No ni one nisu personalizovane, mada su ovlaš opisane i mada su imenovane: Fata, Hata, Zlata, kako se, nimalo slučajno uvijek u istom redoslijedu, pojavljuju u tekstu pripovijetke.

Bez ovakvih izuzetaka, koje donosi položaj radnika i dalja pauperizacija društva, uloga žene u romanu Bukve analogna je onoj iz romana Ho-ruk. No pošto su seljaci, kao društvena klasa, manje kolektivno isprofilirani od radnika, oni ovdje imaju poneki pamtljiviji muški lik, iscrtan na fonu kolektivne nesreće bezemljaša, napoličara, koji se, izloženi svim hirovima klime i svim krivdama društva, u najprimitivnijim uslovima bore sa zemljom. Analogno tome, i seljanke se, u manjoj mjeri istina, mogu nazrijeti i kao likovi. Kokini u Bukvama su polupismeni, ali Kokinke su nepismene. No one misle isto što i Kokini i podržavaju njihovu pobunu protiv bega i ”ovćine”, izjašnjavajući se kao kolektiv. Kokinima ovdje nije nevažno da se, u kriznom trenutku, i to istakne.

No i u ovom romanu, kao i u čitavoj ovoj etapi Kikićevog pisanja žena ostaje statist događanja. Gotovo humorno je to uočljivo u sceni iz Bukava u kojoj Avdan Kokin moli Mehagu, u njegovom dućanu u gradu, da mu se smiluje i odgodi plaćanje polovine prinosa potpuno propale ljetine:

”Mršavo i bezizrazno lice Mehage Sejdića ostade mirno. Oči su bezizrazno gledale na čaršiju. Jedna žena uđe u dućan. Mehaga se dugo ne podiže i dugo ne ponudi mušteriju”.

Scena u kojoj Avdan od straha nije u stanju ni da smisleno iznese svoju zamolbu, traje:

”Gleda Mehaga, gleda Avdan, šuti Mehaga, šuti Avdan, a Avdan Kokin bi tako svojski htio da nešto rekne, ali...ne ide. Opet jedna žena uđe u dućan.
Mehaga se pomače. Pomače se i Avdan.
Kad žena izađe, Avdan zinu: - Aga, tako ti dina, nemoj...”

No žena i ne može biti nego statist u književnom zahvatu u društvo u kome je ona, barem na planu jedinke - takođe samo statist. Nije to stvar piščevog izbora i njegovog stava. Pisac u svom djelu pokazuje da dobro poznaje ženu, da pozna i cijeni njen prirodni alteritet, i da se njime nadahnjuje. Pokazuje to njegova lirika, nježnost njegove (ili njegovog lirskog subjekta, svejedno), ljubavi u nekim lirski intoniranim, suptilnim, pa ipak pobunjeničkim, pripovijetkama (”Listići u albumu”). Dalje i šire od toga, pokazuje to njegov britki a dirljivi, implicitni angažman kojim se, kroz antropološke predodžbe situacija, bori za promjenu tradicionalne sudbine žene u posavskim i srednjobosanskim selima i kasabama recimo u prvoj deceniji između dva svjetska rata, ali svakako i šire i obuhvatnije od te odredbe.

U dugim formama Kikićeve proze žena je u drugom planu, ali je, i pored privida, i muškarac potisnut kao pojedinac iz piščevog fokusa. Kikićev strasni, eksplicirani angažman književno se tu ispoljava slikanjem klasa, masa i velikih dijelova bosanskohercegovačkog društva. I oslikani pojedinac tu je uvijek u književnoj službi zacrtane cjeline i cjelinske vizije.

Ali ženskost, ženska strana svijeta i života, razmišljanja, poređenja, osjećajnosti - živi u Kikićevom djelu, do kraja, u njegovom stilu i jeziku, u njegovim književnim prosedeima. Pisac Kikićevog naraštaja i njegove stilske formacije rado poseže za stilskom antropomorfizacijom prirode. No karakteristično je da je takva figuralna antropomorfizacija kod pisca Hasana Kikića najčešće ženska, dakle andromorfna. Njegova priroda je žena i djevojka, kao što je i njena ljepota izjednačena sa ženom. Na ovom nivou Kikić će rado i stalno govoriti o ljepoti, ljepoti žene-prirode. Jer u ovom trenutku nema više potrebe da insistira na etičkom kao korektivu u odnosu na nagonsko, pa se estetički uvid razvija neometano, u svoj svojoj punoći. Ljepota se imenuje kao takva. Ne više kao dobrota. Među brojnima, evo navoda iz centralnih dijelova romana Bukve:

 

”Ona dolazi polako, na prstima uzlazi uz bregove, promiče pored živica, puže kroz potoke, polako, polako, i niko je ne vidi, obiđe kukuruzišta, penje se na voćke, narumeni svaku jabuku redom, a šljive oboji u plavo kao nebo...

Jesen i ljepota. Ona se smije kao djevojka, ona je raskošna, ona je obilata kao jedra ženska njedra, ona je rumena i vesela, sita razdragana, sita pijana, ona se rakoli, ona je rasipna i prezasićena. Ljudi je vole kao što se voli obilje...

Jesen dolazi polako, uspuže uz staze, popne se na svako drvo u Malićkoj, obojadiše lišće najprije žutom limunovom bojom, onda rumenožutom, a zatim otkida list po list i polako ga spušta na tle. Poslije počne neprimjetno otresati granama bukava a lišće pada u slapovima.
Jesen i obilje.”

Kikićevom intimnom, dubokom, implicitnom ili na razne načine ekspliciranom angažmanu za ženu po jačini intenziteta odgovara u njegovom djelu još možda samo njegov angažman za Bosnu. ”život je vječan ali vječna je i Bosna” (Ho-ruk). Bosna se kod njega uvijek, negdje u daljini, ”preko široke Save modro (plavi)”. Ona je uvijek vezana za njegovu sliku idile, u poeziji kao i u prozi, kao i za ”dvoglasno ravno” pjevanje. Bosna i ljepota. Jesen i ljepota. Žena - jesen obilja i Bosna. Eto za tu Bosnu, kao i za tu ženu, trebalo se i boriti i pisac Kikić se strasno, u svom vremenu, uporno i uspješno borio.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]