| DIWAN 2 |

Muhidin Džanko

”Kritička teorija” Hasana Kikića

(Novi prilozi za kritiku provincijalizma u be-ha književnosti)

 

 

U bošnjačkoj književnoj historiografiji do sada, na žalost, nije učinjen značajniji napor da se teorijski obrazlože ili sistematiziraju različiti tipovi književne-kritičke prakse, što je u negativnoj konzekvencualnosti rezultiralo stvaranjem brojnih  stereotipa i jednoobraznih kvalifikacija od kojih se nije pomaklo već desetljećima. Jedan od takvih stereotipa jeste i nekritičko sagledavanje polemičkih tekstova Hasana Kikića, što su od kritičarskih mediokriteta gotovo papagajski označavani kao međuratna socijalnakritika tzv. lijevog/marksističkog usmjerenja. Na žalost, taj često pominjani i rabljeni tip književno-kritičke prakse u nas nije teorijski obrazlagan niti kritički promišljen uglavnom zbog pozitivističke orijentacije naših književnih historičara koji su u najboljem  slučaju nastojali tek registrirati pojavu socijalne kritike u BiH između dva svjetska rata. U tome smislu elaboracija književno-kritičkog rada Hasana  Kikića nije predstavljala nikakav izuzetak. Na jednoj strani Kikićeva se kritika sagledavala tek kao neznatan dio ukupne socijalne književno-kritičke misli u BiH i šire na južnoslovenskim prostorima (v. Staniša Tutnjević: ”U jugoslovenskim  tokovima (Tragovi socijalne litereature u književno-kritičkim iteorijskim radovima pisaca u BiH između dva rata)”, u knjizi: ”Otvorene granice”, Sarajevo, 1977.), a na drugoj strani kao segment tzv. književnog života, razmatrana u ozračju idejno-estetskih sukobljavanja  na književnoj ljevici i desnici (v. Muhsin Rizvić: ”Književni život Bosne i Hercegovine između dva rata”, knj.I,II,III, Sarajevo, 1980.). Naravno, paralelno sa ovim dvjema elaboracijama Kikićeve književne kritike, što su unatoč svim metodologijskim nedostacima i kritičkim anahronizmima ipak bili znanstveno fundirane, postojao je i treći vid eleboriranja, zasnovan na principima vulgarne socrealističke estetike i teorije odraza prema kojima je i književna kritika, per definitionem, morala biti u službi  vladajućeg i uniformnog društvenog sistema (v. Rizo Ramić: ”Bosna u književnom stvaranju Hasana Kikića”, u knjizi: ”Budna Bosna”, Sarajevo, 1966.). Tako je književno-kritički opus Hasana Kikića do danas[1] uglavnom ostao ideološki zamagljen i estetiski zakriven, te opterećen brojnim stereotipijama o Kikiću kao ortodoksnom socijalisti i marksisti. No, naš cilj nije da ponavljamo niti da niječemo tu očevidnu činjenicu, već da pokušamo teorijski razložiti Kikićev književno-kritički genotip što se u pojmovlju suvremene književnosti teorije obično naziva marksističkom kritičkom. Pojam marksističke književne kritike, međutim, nipošto  nije jednoznačan i potrebno ga je bar ukratko rezimirati prema onim odrednicama što ih je naznačio Vladimir Biti u svojoj izvanrednoj i nadasve referentnoj knjizi  ”Pojmovnik suvremene književne teorije” (Zagreb, 1997). Mada je u proučavanju književnosti XX. stoljeća ostavila dubok trag, marksistička književna kritika nikada se nije profilirala kao primarno književnoteorijska škola, ponajprije zbog toga što njezin interes za književnost proističe iz globalnog nastojanja za promjenom postojećeg stanja u društvu posredstvom  angažirane književnosti. Osim toga, idejni tvorci marksističke kritike, K.Marks i F.Engels, nisu iza sebe ostavili nikakvu cjelovitu estetiku, pa su u njezinu nedostatku marksistički književni kritičari sklopili ”savez” sa različitim književnoteorijskim i kulturološkim školama (fenomenaloška kritika, povijet mentaliteta, karakterologija, kulturalni materijalizam, kritičke teorije, psihoanalitička kritika itd.). Ipak, zajednička karakteristika u kritici svih marksističkih kritičara jeste Marksova teza da ”društveni bitak ljudi određuje njihovu svijest”, a unutar nje razvila su se dva argumentacijska sklopa, odnosno dva tipa makrsističke književne kritike: humanističko-emancipatorski i znanstveno-dijagnostički. Prvi tip utemeljio je mađarski filozof Đerđ Lukač koji je smatrao da su određene književne vrste (roman prije svih) reprezentanti naprednih i  emacipacijskih, a druge (primjerice naturalistička i avangardna proza) reprezentanti nazadnih društvenih klasa. Time je Lukač naglasak u proučavanju književnih djela stavljao na njihovu formu i društvenu funkciju, a ne na sadržaj, dok je Antonio Gramši, tvorac znanstveno-dijagnostičkog tipa marskističke književne kritike, predstavlja književnost kao sredstvo kojim vladajuće strukture potčinjavaju sebi široke društvene mase, čime se književnost reprezentira kao instrument porobljivanja ljudi, isključujući tako bilo kakvu njezinu emancipacijsku ulogu u društvu. U tome smislu književna kritika kroz analizu literature treba dijagnosticirati određene društvene fenomene. Svoje teze Gramši je najeksplicitnije izrazio u svojim ”Zatvorskim bilježnicama”, što ih je pisao i objavljivao u razdoblju između 1929. i 1935. godine. Pristalice Gramšijevih teza u književnoj kritici tako su, odričući književnosti njezinu emancipacijsku ulogu u društvu, bili izrazito negatorski i kriticistički nastrojeni gotovo prema svemu u literaturi i oko nje, podrgavajući svome oštrom kritičkom peru sve što se nije uklapalo u njihovo rigorozno i radikalističko shvaćanje književnosti. Naravno, ovi marksistički kritičari nisu baštinili samo filozofsko-kritičku misao Gramšija i Lukača, već su obilato koristili i misaone zasade tzv. kritičke teorije M.Horkehajmera, T.Adorna, H.Markuzea i dr.

 

Naše je mišljenje da je dio tih kritičkih teorija, makar ne u nekoj artikuliranoj formi, primjenjivao i Hasan Kikić u svojim polemičkim tekstovima o pojedinim književnicima i književnim grupacijama i pojavama, gradeći na pozicijama marksističke književne kritike vlastitu kritiku provincijalizma u be-ha književnosti. Međutim, Kikić  nije poimao svoj kritički genotip u smislu  razrađene književnoterorijske škole, niti je dosljedno provodio teze teoretičara  kritičke škole, već je često posezao i za drugim kritičkim metodama, kao što je to bio slučaj sa njegovom kratkom, ali veoma efektnom i polemičkom studijom ”Hercegovački pjesnici” (1930) u kojoj je izložio svojevrsnu karakterologiju Hercegovaca: ”Hercegovci po učenju geografije spadaju u Dinarce pa opet imaju veoma malo mentalno zajedničkog sa Srednjobosancima, pogotovo sa Krajišnicima ili čak Erama. Malen je broj izuzetaka u Hercegovini čija se karakterna svojstvenost, veoma slična onoj koju mi Ciganima prigovaramo, ne bi tako izrazito ispoljavala u svakom fizionomičkom i vremenskom potezu, kroz koje ih proturaju životne prilike i neprilike. Anegdetska je istina da sit Blagajaca odgovara naprćenim nosom ’Ja sam iz Blagaja’, a gladan objesi i ruke i obraze po cijedi: ’Ja sam iz Jadaja’[2]. Kikićeva kritika prevrtljivog i oportunističkog hercegovačkog mentaliteta ne treba  previše čuditi, jer se ”20-tih i 30-tih godina XX stoljeća pojavio veći broj jugoslovenskih i be-ha autora koji su se bavili karakterološkim odlikama jugoslovenskih naroda (Jovan Cvijić, Veselin Čajkanović, Vladimir Ćorović, Ivo Andrić, Ljudevit Dvorniković, Ahmed Muradbegović, Safet-beg Bašagić, Hamza Humo). Kikić u tome smislu nije predstavljao nikakav  izuzetak, budući da je želio podvrgnuti bespoštednoj kritici i osudi čitavu jednu regionalističku koncepciju književnosti, kakvu su napose zagovarali literarni i znantveni bardovi iz Hercegovine: Vladimir i Svetozar Čorović, Jovan Dučić, Jovan Radulović, Hamza Humo, Hamid Dizdar. Interesantno je da među hercegovačkim piscima Kikić ne pominje Bašagića, možda i zbog toga što je ovaj tada bio već literarno mrtav, ali se uKikićevoj kritici hercegovačkog mentaliteta jasno razabira i osuda romantičarsko-mitološke apoteoze Hercegovaca iz Bašagićeve poezije.

 

Svim pobrojanim piscima Kikić je zamjerao što u svojim književnim djelima nisu uspijevali prezentirati socijalnu sliku i dijagnozu hercegovačke kasabe, naprotiv, on je te pisce smatrao ”diplomiranim Hrvatima i Srbima”, nacionalistima, a poslije i ”diplomiranim književnicima”. Posebno je kritizirao poeziju Hamze Hume kome je bez ikakvog zazora pisao u krajnje diskvalificirajućem tonu: ”Producira neku vrstu poezije koja dječake i djevojčice u pubertetskim godinama seksualno nadražuje. Nepotreban dodatak pikantnog članka. Ili: želja da se dopadne nezrelim internantkinjama, što se krsti književničkom nesavjesnošću, hohštaplerstvom, donžuanštinom... Nakon  dugogodišnjeg početnikovanja i propale prve zbirke diplomira u Beogradu za ’jednog’ ’izrazitog’ ’pravog’ ’Muslimana-Srbina-pesnika’, iako nesrpski i nejunački kuka za oduzetim begovatima u sav glas... Jezično bogat, s literarnim sluhom, s izvjesnom kulturom i talentom, ali nedisciplonovanom i bez autokritike, što već znači jednu neuklonivu prosječnost. Ogledao se je i kao lirik i kao sevdalija, ogledao se i u socijalnim temama i motivima i kao pjesnik i kao pripovjedač i kao romanopisac, ali je uvijek do sada podbacio. Upadno podbacio. Ima pisaca koji cijelog svog literarnog života ne dođu do sebe, ne nađu se, ne napipaju slabinu svog talenta. Ja Hamzu Humu svrstavam među njih.”[3]

 

Bespoštedni kriticizam Kikićev, kako prema Humi, tako i prema drugim hercegovačkim književnicima, ne bi trebalo tumačiti samo kao puku eksplikaciju njegovih ordodoksnih ideologijskih stajališta, veće je kriticizam bio manir u južnoslovenskoj kritici iz 20-tih i 30-tih godina kojega su najvidnije reprezentirali Miroslav Krleža, A.B.Šimić, Miloš Crnjanski, Hasan Kikić, Ahmed Muradbegović. Mada su Kikićeve kritičke tekstove najčešće vezivali za Krležu (primjerice Jovan Kršić ili kasnije Staniša Tutnjević i vojislav Maksimović) čini nam se da je po svome kritičkom genotipu i književnome sanzibilitetu Hasan Kikić bio mnogo bliži A.B.Šimiću. I jedan i drugi prisali su svoje kritike osebujnim stilom što se uvijek kretao na granici incidentnog, sa jasnim namjerama da se beskompromisno nasreće na mediokritetski provincijalni tip književnosti kakv se nerijetko njegovao na Balkanu. Kao književnici i nadasve mladi i pomalo nadobudni ljudi, i Kikić i Šimić su prezirali tzv. sorbonarski tip kritike koji je po njihovu mišljenju bio opterećen usiljenim univerzitetskom akribijom i pozitivističkom pedentarijom. Kao egzemplar takvog kritičara  Kikić je držao Jovana Kršića sa kojim je vodio nemilosrdne polemike (”Slučaj g.prof. dra Jovana Kršića”, ”Još jedan slučaj g. Jovana Kršića”). Istina, Hasan Kikić je u svojim polemičkim tekstovima često znao nastupati i kao ”uvrijeđeni literata” riskirajući da njegove beskompromisne kritike ponekada prijeđu i u lična razračunavanja sa pojedinim piscima i kritičarima. Ali to nikada nije bio početni niti krajnji cilj Hasana Kikića kao kritičara, makar se on nije upuštao u analizu ili interpretaciju  tekstova pojedinih pisaca, već je prvenstveno nastojao kritizirati pojoložaj pisaca u društvu i njihovog angažman u formiranju intelektualne klime u sredini gdje su živjeli i stvarali. Zato je teško Kikićevu kritiku označiti  kao književnu u strogom smislu te riječi, čak i tamo gdje se on upušta u interpretaciju književnih tekstova nekih pisaca (o zbirci ”Zeleni vitez” Desanke Maksimović ili o romanu ”Trokošuljnik” Milana Kašanina). Prije bi se moglo govoriti o tipu kulturološke kritike sa izrazitom negatorskom i ponegdje defetističkom tendencijom, što je u mnogim slučajevima prelazila mjeru dobroga ukusa i opće pristojnosti. Tako je za Kikića Desanka Maksimović ”ženka” ”sa mentalitetom kasabalinske udavače”, a njezina je pjesnička umjetnost ”zabarakadirana prema utjecajima iz života, bezživotna  i beskrvna, ne predstavlja nikakvu literaturu”, dok je Milan Kašanin ”literarno impotentan” i kao takav poslužio je Kikiću da povodom romana ”Trokošuljnik” napadne kompletan ”beogradski Parnas”: Miloša Crnjanskog, Rastka Petrovića, Radeta Drainca, Dušana Jerkovića, Dragišu Vasića, itd. Nažalost, u svome beskompromisnom kriticizimu Hasan Kikić često nije znao povući granicu  niti  izbalansirati kritičke sudove, pa je u procjeni mnogih književnih imena i djela bio u krivu i potpuno neumjeren (primjerice o H.Humi, M.Crnjanskom, I.Adriću, A. Nametku, itd.). Ipak, Kikićevu negatorsku kritičku teoriju treba shvatiti i kao čin lične hrabrosti i drskosti da se kroz napade na općeprihvaćene  književne veličine bespoštedno napadne i šiba provincijalizam u be-ha književnosti i kulturi općenito. Takvu vrstu hrabrosti i  drskosti Hasan Kikić je posebno ispoljio u provokativnom tekstu pod nazivom ”Literarna fizionomija današnjeg Sarajeva”. U pokušaju da prikaže duhovnu sterilnost sarajevskog literalnog i kulturnog života u 20-tim godinama XX stoljeća Hasan Kikić je posegnuo za sebi svojstvenim kriticizmom i negiranjem svega što je iole značilo u književnosti ondašnjeg Sarajeva. Evo kako Kikić u najrigidnijim primjerima imenuje svoje literalne kolege:

”M.G. Ćurčić je samo beznačajan kroničar, otužan komediograf i nesocijalan pisac, čiji se sastavici ne dižu dalje od gimnazijskih”...
”B.Jevtić je skrahirani literater”...
”Andrić intelektualac novelist, rezignovan kronik razmišljanja u Mariborskoj tamnici  (Ex Ponto) i precijenjen reporter”...

”I. Samokovlija je stari usnuli pisac dječijih pjesmica”...
”J. Kušan nije nikakav pjesnik”...
”J. Palavestra je pisac veoma rđavih novela”... itd.

 

Ništa blaži Hasan Kikić nije bio niti u dijagnosticiranju sarajevskih književnih časopisa i njihovih urednika, pa će u svome dobro poznatom stilu napisati:

”H. Humo, kakav je kao pisac, takav je i kao urednik. Mračan u novelističnom psihologiziranu, a zakrinkan u uvrštavanju početničkih radova, dižući za njih honorare”...

”B. Kebeljić posjednik američkih dolara i finog papira za štampanje, kao urednik rađa neke sumnjiva starolika piskarala...a za ’profit lista’ štampa, pored Alfirevića, pjesmice učenika osnovnh škola”...

”A. Nametak i M. Čelić su budući tvorci muslimanske literature. U njihovim ćete listovima redovno pored slika kakvog ’poislamljenog princa’ ili ’evropski obućenog paše’, vidjeti početnički sastav, ako ne citat iz Kurana, Bergivje ili ’Šuruti Islama’, da ne spominjem neslane i neprobavljive burgije nekog Gjoge”...

 

Zapravo, početne i krajnje namjere Hasana Kikića nisu bile da napadne ili diskvalificira sarajevske pisce, već da ironijski razobliči i razbije famu o Sarajevu kao uvriježenom književnom i kulturnom centru na Balkanu u 20-tim i 30-tim godinama XX stoljeća. Zato on i nije težio kritici teksta, već kulturološki usmjerenoj kritici provincijalnog stanja i mediokritetstva u be-ha književnosi., što ne bi trebalo povezivati isključivo sa njegovim ideologijskim stajalištima. Skloniji smo mišljenju da takav tip kulturološke kritike prije svega teži ka dijagnosticiranju stanja duha u Bosni i Hercegovine i šire na južnoslovenskim prostorima, kao što su to činili u hrvatskoj književnosti A.B.Šimić i Miroslav Krleža, a nešto kasnije  u srpskoj književnosti Radomir Konstantanović. Slično Krleži i Kikić je pokušavao ukazati na be-ha književnu laž, ali bez namjere da oponaša Krležu, već u želji da ukaže na svu bijedu kulturne situacije u Bosni i Hercegovini. Stoga će on u svome ponajboljem kritičkom tekstu ”Nekoliko svijetlih i nekoliko opskurnih imena u Be-ha literaturi” ponuditi vlastitu predodžbu književne prošlosti u Bosni i Hercegovini, ne krijući marksističke poglede o tome. Za bošnjačku književnu historiografiju posebno je važno prvo poglavlje ovog Kikićevog eseja, budući da je ono u potpunosti posvećeno analizi djela starijih bošnjačkih pisaca i zasigurno je bilo prethodnica kasnije magistralno značajnom tekstu ”Tri generacije književnika Muslimana” Rize Ramića, što je prvotno u nastavcima objavljen u časopisu ”Putokaz” kojeg je uređivao upravo Hasan Kikić. Dakle, Kikić je smatrao da svaka literatura u krajnjoj konzervenci jeste tendenciozna, budući da je u duhu marksističkih shvatanja umjetnosti razumijevao i tumačio književnost kao ”materijalnu snagu” koja na ovaj ili onaj način može utjecati na ”široke narodne mase”. U tome  smislu Hasan Kikić je dijelio starije bošnjačke pisce na one koji služe režimu (Šejh Sikirica, Karahodža, Omer Humo) i na one koji se kroz pisanu riječ i kroz životni angažman suprostavljaju postojećoj vlasti i njezinim ekspoziturama oličenim u religiji i ulemanskom staležu (Kaimija, Ilhamija, anonimni vojni intendant iz Duvna). Prvu grupu pisaca Kikić je držao opskurnima i po njihovoj pisanoj riječi i po životnome angažmanu, dok je drugu grupu smatrao svijetlim imenima u povijesti be-ha literature. Značajno je istaći da Kikić u ovome tekstu nije ispoljavao antireligijski stav, već je o islamskim duhovnicima prosuđivao isključivo na osnovu njihova odnosa prema vlasti. Takvo strogo polarizirano viđenje be-ha pisaca (svijetli i opskurni) Kikić je prenio i na suvremene književnike, osobito zamjerajući Grupi sarajevskih književnika i još nekim be-ha piscima što su o Bosni i Hercegovini pisali pretežito sa distance: kao o nekoj njima dalekoj i egzotičnoj zemlji, čime su previdjeli probleme iz aktualne stvarnosti, a za kritičku teoriju Hasana Kikića to je bilo najvažnije. Naravno, vrijeme je demantiralo i osporilo mnoge radikalno izrečene Kikićeve kritičke ocjene, osobito one o Hamzi Humi, Ivi Andriću i Jovanu Dučiću. Zapravo, Kikić je možda i svjesno prihvatio takav rizik, jer se nije upuštao u kritiku teksta, već je mnogo više težio socijalnom kontekstualiziranju i dijagnosticiranju nekoga pisca i njegova književnog djela i pri tome je često posezao za ideologijskim a ne za estetičkim mjerilima. Najveća vrijednost, pak, njegove ”kritičke teorije” - promatrano iz današnje kritičke perspektive - jeste beskompromisno razračunavanje sa provincijalizmom u be-ha književnosti, što ga čini srodnim kritičkom genotipu A.B.Šimića i M. Krleže. Nažalost, takav tip književne  kritike napušten je i gotovo zaboravljen  među bošnjačkim kritičarima već nakon Drugog  svjetskog rata, a 80-tih godina pokušali su ga reanimirati Džemaludin Alić, osobito u knjizi ”Komadanje Orfeja”, i Enver Kazaz u svojoj ranoj kritičkoj fazi. No, to je ostalo samo na pokušajima i u rudimentarnoj formi, bez većega odjeka i utjcaja na dalji razvoj bošnjačke književne kritike, čime je na indirektan način i kritika Hasana Kikića potisnuta u zaborav. I što je još  poraznije: bez značajnih nagovještaja  da bi se eventualno , mogla revalorizirati ili plodnosno  nastaviti u dijelima suremenih kritičara.

U Sarajevu, jula 1999.

Dr. Muhidin Džanko

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]


[1] Istina, bilo je i nekoliko veoma uspješnih esejističkih pokušaja tretiranja Kikićeve literature, poput tekstova: "Kikićeva dobrota bivanja" Midhata Begića, "Ideološki i književni diskurs- Na modelu Hasana Kikića" Jože Pogačnika, "Hasan Kikić u književnom životu Bosne i Hercegovine";Mushina Rizvića, "Mijene i konstante Kikićevog pripovijedanja"; Enesa Durakovića. Ipak, u tim esejima nije detaljnije elaborirana Kikićeva književna kritika.

[2] V. Hasan Kikić: "Izabrana djela", I, Sarajevo 1969, str.243

[3] V. Hasan Kikić: "Izabrana djela", I, Sarajevo 1969, str.243

©Copyright Diwan 2002. Sva prava zadržana.
Preporučeno 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding.

Sve primjedbe i prijedloge šaljite na diwanmagazine@hotmail.com