| DIWAN 2 |
Mustafa Novalić
PRIČA O SVEMOĆNOM ČITAOCU
Dalekih sedamdesetih godina, od onih ljudi koji na nekakav za mene misteriozan način saznaju i najtajanstvenije vijesti o događajima čiju će tačnost potvrđivati štampa sa velikim zakašnjenjem, čuo sam da Ivo Andrić pobolijeva i da posve rijetko prima posjete u svom stanu u Beogradu. Ako se uzme u obzir njegova povučenost, onda bi to značilo da ne prima nikako. Morao sam ga obavezno posjetiti da porazgovaram s njim. Morao sam biti uporan koliko je to moguće i koliko dozvoljavaju granice uljudnosti. Samo da ne izgubim mjeru, da ne prenaglim i da od svega ne bude ništa. Ovaj susret bi mi značio neprocjenjivo mnogo. Jednog dana sam odlučio da odem bez ičijeg posredovanja, bez najave. Najveći problem mi je bio kako se pojaviti čovjeku u kući. Ne mogu ići praznih ruku. Nikako nisam mogao smisliti šta da mu ponesem a da to nije izazivalo strah od nepristojnosti. Čak mu nisam mogao ponijeti ni knjigu. Kako njemu, velikom piscu knjiga, da je dam? Sjetio sam se da bezazlena biljka može izazvati čistu radost. Kupio sam ogroman buket raznovrsnog cvijeća za njegovu ženu Milicu. Iza mirisa cvjetova, iza nježnosti i raskoši boja jedva sam se vidio. Dvoje se ljudi na vratima stana obradovalo iskreno, kao djeca. Svi moji problemi bili su riješeni. Sa Andrićem sam proveo dva dragocjena, bogata sata. Pazio sam da mu ne zasmetam i ne postanem dosadan. Bio me je uveo u radnu sobu i pokazivao mi rukopise i knjige. Osjećao sam se kao da mi se otkrivaju svete tajne. Andrić je tiho i polako pričao koliko uživa u čitanju i koliko ono čovjeku koristi. Žalio se kako nema vremena da čita sve što želi, kako je ljudski vijek kratak da bi se pročitao i mali dio onoga što svakog može da zanima. Nemoguće je upoznati beskonačna znanja koja kriju knjige. Zatim se desilo ono što je moj glavni razlog pominjanja Andrića: iz crvene fascikle, na polici do odškrinutog prozora, izvadio je četiri lista papira ispisana pisaćom mašinom. To je bila Andrićeva nedovršena priča o savršenom čitaocu. Trebalo je izvršiti male ispravke na mjestima koja je on obilježio grafitnom olovkom i priča bi bila gotova. Dao mi je tekst i rekao da ga mogu objaviti pod svojim imenom jer je i moje mišljenje o problemu čitanja isto kao njegovo i da sam i ja mislio o stvaranju priče sa tom temom. Slična su nam bila i rješenja forme. Kad je vidio moje opiranje, rekao je da ne podliježem malodušnim, uskim i lažnim ponašanjima i da se okrenem širokim putovima pored kojih su znakovi beskraj- nih ljudskih duša koje zrače onostranom toplinom. Pošto sam nekako prihvatio njegov prijedlog, dogovorili smo se da mogu dopisati ovo objašnjenje svjestan da mi neće smetati ako mi neko prigovori zašto pominjem Andrićevo ime. Ljudi mogu imati svoje razloge za to. Presretan, uzeo sam priču, najljubaznije se zahvalio i njemu i njegovoj ženi, nespretno strčao niz stepnice, izišao iz zgrade i s radošću se umiješao među prolaznike.
Te iste godine mi je umro otac, nepun mjesec poslije posjete Andriću. Zbog toga se nisam bavio objavljivanjem priče.
Međutim, stvari za priču dešavale su se nabolje: sedamdeset i druge godine opet sam se našao u Beogradu nekakvim poslom. Tih dana je u Domu omladine bilo književno veče Meše Selimovića. Nije mi bilo nimalo teško da poslije održane večeri dođem do čuvenog pisca. U razgovoru je bio vrlo srdačan i ja sam nastojao da mu postavljam slična pitanja koja sam postavljao Andriću. Kad sam ga pitao na čemu novom radi, rekao je da upravo dorađuje priču o savršenom čitaocu. Trebalo je samo popraviti nekoliko sitnica formalne prirode. Ukratko mi je ispričao sadržaj i pomenuo šta treba da izmijeni. Rekao sam mu da skoro istu priču ima i Andrić. Selimović se tome silno obradovao. Tražio je da priču objavim pod mojim imenom. Ispravke mogu izvršiti i sam. Ja sam već držao u glavi mjesta koja bi se mogla promijniti, doraditi.
Vrijeme je prolazilo a ja nikako nisam stizao da objavim priču. Bio sam zatrpan obavezama. Nikako ih se nisam mogao osloboditi. Malo sam nalazio vremena za sebe, za dokolicu u kojoj bih se mogao predati pisanju. Mnogo sam putovao u to vrijeme i moja prva posjeta Parizu sedamdeset i četvrte godine bila je vezana za ovu priču. U jednoj kafani, kojoj nisam upamtio ime, sreo sam meni već poznatog pisca Danila Kiša.
U nezamjenljivoj intimnosti i bezbrižnosti kafane Danilo Kiš mi je pričao kako je duhovna istorija svijeta samo niz osporavanja postojećih istina, neprekidna borba za uvođenje novih spoznaja, samo niz tvrdnji da ništa nije tako kako jeste. Svoje mišljenje je ilustrovao raskošnim nizom primjera koji su poticali od najstarijih vremena do danas. Pominjao je i jedinstvene i složene misaone mehanizme koje su ljudi stvarali i njima dokazivali nove ideje, razmicali horizonte svijeta. Govorio je o strogim logičkim principima spoznaja, o moćnoj intuiciji koja otkriva istinita čuda svijeta.
Pominjao je imena mnogih ljudi meni poznatih i onih za koje nisam čuo, koji su tvrdili kako prosto gomilanje podataka, statičko znanje nema koristi, kako je ono vrijedno samo onda kad koristi otkrivanju novih istina, kad omogućuje da se prolazi i uspinje prema novim svjetovima. Zatim je dugo govorio o knjigama, kako one predstavljaju magijsku snagu pomoću koje se ulazi u sve nove i nove knjige, kako svaka omogućuje da bolje vidimo i razumijemo zagonetke života i da postavljamo nove.
Žalio se kako nikako da pročita sve što želi. Ima premalo vremena, a život je samo jedan. Govorio mi je o svojim načinima čitanja i o tome kako je tražio savršeniju tehniku savlađivanja stranica. Žalio se kako je najteže savladati samog sebe.
Ispričao mi je da i on ima priču o savršenom čitaocu. Ona se samo u beznačajnim detaljima razlikovala od Andrićeve i Selimovićeve. Silno ga je veselilo što su i njih dvojica došli na istu zamisao. Zahtijevao je da priču obavezno objavim pod mojim imenom.
Nepredvidljivi slučaj je htio da sam se narednih nekoliko godina upoznao sa velikim brojem pisaca Evrope, sa velikim brojem pisaca Amerike, Azije... Svi su imali još neobjavljenu verziju priče o savršcnom čitaocu. Svi su tražili da je objavim pod mojim imenom i na mom jeziku.
Saznao sam, zatim, da zamisao iste priče imaju Svetislav Basara, Ranko Risojević, Ranko Krstajić, Radoslav Bratić, Vidosav Stevanović, Branko Letić, Branko Ćopić, Antonije Isaković, Aleksandar Tišma, Miroslav Krleža, Ivan Goran Kovačić, Alija Isaković, Pavao Pavličić, Dubravka Ugrešić, Risto Trifković, Mirko Marjanović, Gabrijel Garsija Markes, Horhe Luis Borhes, Milan Kundera, Isak Asimov, Dostojevski, Tolstoj, Gogolj, Sofokle, Evripid, Pindar, Sapfo, Alkej, Vergilije, Horacije, Katul, Torkvato Taso, Petrarka, Li Tai Pe, Rasin, Volter, Ruso, Gete, Novalis, Helderlin, Bajron, Valter Skot, Puškin, Ljermontov, Babe1j, Gorki, Čehov, Hlebnjikov, Bodler, Verlen, Aragon, Breton, Servantes, Kalderon, Tomas Man, Hese, Muzil, Kazancakis, Firdusi, Hajam, Kalidasa, Tagore, Igo, Džojs, Edgar Alan Po, E.T.A, Hofman... Saznao sam pouzdano da su istu ideju o savršenom čitaocu imali Heraklit, Pitagora, Sokrat, Platon, Aristotel, Epikur, Plotin, Dekart, Spinoza, Lajbnic, Helvecijus, Kant, Šeling, Hegel, Šopenhauer, Kirkegard, Bergson, Huserl, Jaspers, Sartr, Hajdeger, Lukač, Tesla, Ajnštajn...
Neću nabrajati imena ljudi u nedogled, niti ću navoditi savršenu, blistavu ljepotu teksta priče o moćnom čitaocu, nego ću samo naznačiti o čemu ta priča govori. Cio tekst objaviću u nekom našem književnom listu kad ga potpuno dovršim. Odgovoran sam prema njegovim brojnim, uvaženim autorima.
Evo o čemu je, zapravo, u priči riječ:
Poslije godina i godina provedenih na uvježbavanju vještine čitanja i prikupljanja najraznovrsnijih znanja, poslije dugih godina neprekidnog uspona u sticanju vještine spoznavanja, poslije ogromnog broja pročitanih knjiga, upoznavanja začuđujućeg broja tajni o knjizi, u beskonačnom nizu tajni svijeta, veliki čitalac je osjetio da je dostigao savršenstvo: vidio je kako jedna knjiga koju je tek kupio, a koja je tek izašla iz štampe, noću svijetli, svjetluca treperavom svjetlošću koju su ljudi, u trenutku prosvjetljenja, viđali na dobrim, svetim ljudima. Kad bi je držao u rukama osjećao je njenu toplinu koja se nije mijenjala bez obzira na temperaturu vazduha i stvari oko nje. Knjiga je neprekidno isijavala svjetlost i toplinu isto onako kako je jednako isticala voda iz dubine zemlje. Čitalac je znao da je otkrio knjigu koja je sadržavala čudesno znanje čiju suštinu nije moglo promijeniti vrijeme. Bio je neizrecivo sretan jer je dostigao savršeni stepen prepoznavanja, vrhunsku tačku oslobađanja od samog sebe, tačku zaborava svakodnevnih, vidljivih stvari i pojava i najdublju tačku koncentracije. Vidjeti svjetlost i osjetiti toplinu knjige mogao je tek u trenutku kad je dostigao savršenu vještinu čitanja i razumijevanja. Bio je u stanju da i u toku dana vidi kako drhte plamičci svjetlosti iznad uvijek vruće knjige.
Znao je da je na hiljade takvih knjiga štampano i da se nalaze kod raznih ljudi. Niko od njih nije znao pravi razlog zbog kojeg su se u njihovu kuću odjednom uselili mir i blagostanje. Sve im je neočekivano polazilo za rukom. Imali su sve što im treba, bili su daleko od bilo kakve oskudice, iako nisu ništa novo sticali. Najočiglednije je bilo beskrajno bogatstvo duša imalaca knjige. Svi oni koji s njima razgovaraju, koji pored njih prolaze, ili su na bilo koji drugi način u njihovoj blizini, primjećuju raskoš i dobrotu njihovih duša koje su se skoro fizički osjećali.
Knjiga bi trebalo zauvijek da ostane kod onog čija je. Ako se neoprezno da nekome drugom, ako je izgubi, ako je bilo kako iz kuće nestane, u domu nesrećnika nastaje jad i bijeda, neimaština i nered, u duši nastaje siromaštvo i tjeskoba. Zadovoljstva životom, lakoće i ljepote u mislima nestane kao da ih nikad nije ni bilo.
Svi oni koji tu toplu, svijetlu knjigu pročitaju dobiju neodoljivu želju da napišu novu, svoju knjigu. Onaj ko to ne uradi, teško se razboli. Kad je napiše, potpuno ozdravi i stvara dalje, do kraja života.
Normalno je da to svi nisu mogli znati.
Veliki čitalac je oduvijek bio mimo ljude, uvijek poseban, drugačiji. Nikad niko nije učio sa strašću sa kojom je to on radio. On nikad ne bi prestajao da otkriva znanja. Mjesecima ne bi spavao, mjesecima bi uporno, i bez imalo slutnje na odustajanje i zamor, tražio značenje jedne jedine riječi i usvajao bi usput nepregledna znanja. Niko nije bio bezbrižniji od njega, niko se nije znao ljepše i dublje zanijeti u igri, jer niko nije znao ni mogao ljepše i snažnije da sanja. Za nas nezamisliva prostranstva njegovih snova bila su njemu tijesna i on ih je neprekidno razmicao. Osjećali smo kako je nepogrešivo u pravu, iako ga nismo razumjeli.
Nema nijedne oblasti duha, naučne discipline koja njega nije zanimala i u kojoj on nije bio bolji od bilo koga. Bio je bolji i od onih koji su cijeli svoj život posvetili izučavanju jednog problema. On je u snovima vidio tačku u kojoj se stižu sva znanja.
Postao je najcjenjeniji čovjek od najrazličitijih ljudi svih krajeva svijeta. Bio je savršeni poznavalac, istraživač magije, neprikosnoveni, moćni mag, bio je najbolji kabalista, najbolji poznavalac nuklearne fizike, kvantne teorije, bio je, uz Ajnštajna, jedini pravi tumač opšte i specijalne teorije relativiteta, najbolji poznavalac astronomije, zvjezdanih prostora, najbolji poznavalac ljudske duše, filozofije, bio je najbolji u rudarstvu, matematici, genetičkom inženjeringu, niko nije bolje poznavao građu i funkciju ljudskog mozga, znao je i osjećao tajanstvene impulse moždanih ćelija, niko od njega nije bolje poznavao kompjutere, pravljenje programa na svim računarskim jezicima, niko nije bolje poznavao elektromagnetizam, niko kao on nije vladao svojom bioenergijom, niko nije bolje razumio natprirodno, naučno nedokazane ljudske sposobnosti. Tu mu nije bilo ravnog. Bio je najbolji poznavalac islama, budizma, hrišćanstva, hinduizma, hebrejske religije i svih drugih religija svijeta. Jedino je on potpuno znao gdje se to sve vjere stiču u jedno, gdje se gube njihove razlike, gdje vlada božansko jedinstvo. Još kao dječak daleko je prevazilazio sve svoje učitelje u poznavanju stranih jezika. Niko ih od njega nije lakše i brže učio. U godinama njegove zrele mudrosti nije bilo jezika koji nije poznavao. Svima je bilo poznato da je njegova vrhunska vještina bila da sva svoja znanja i sposobnosti sabere u jednu tačku, u svemoćni centar uma, osjećanja, intuicije, slutnji, snova. Odatle je mogao krenuti po želji i potrebi.
U nacrtima, skicama, planovima svih pisaca, mislilaca, naučnika svih vremena, u njihovoj jedinstvenoj priči o velikom čitaocu bilo je u osnovi sve isto. Samo su se ponegdje razlikovale oblasti znanja koje oni pominju. Antičke skice za priču sadržavale su manje znanja kojima je veliki čitalac ovladao. Suština je uvijek bila jedna i jedina. Kod svih.
On nije čitao kao što čitamo mi: red po red, riječ po riječ, slovo po slovo. Njemu je bilo dovoljno da knjigu samo pogleda i da sve što je u njoj zna. Dovoljno je samo da se snažno skoncentriše i da sazna sve što u knjizi piše. Njegova blistava, tre- nutna pomisao na knjigu je ono naše dugo, naporno iščitavanje, prevrtanje listova, pregledanje redova, prebiranje riječi pogledom koje traje danima, to je naše odgonetanje značenja, vraćanje na početne stranice kad zaboravimo šta smo pročitali, vraćanje da bismo osvježili pamćenje, ponovo se divili; njegova savršena pomisao je ono što je naš veliki, uporni trud i brzo zaboravljanje. Za njega je dovoljno da o knjizi sanja i da je zna. Nikad ništa ne bi zaboravio.
Kod svih pisaca o velikom čitaocu pominje se kako je on znao da u dubinama pijeska i zemlje pored žute kineske rijeke postoji i danas zatrpana tvrda građevina u kojoj se nalaze veliki zapečaćeni sanduci sa tajnim kineskim knjigama. Upotrijebivši svoje nemjerljive sposobnosti odgonetanja, ni on nije mogao da sazna kakve se odgonetke kriju u sanducima skovanim od kineske borovine koja ne trune. Njegova slutnja, koja je kao naše sigurno znanje, govorila mu je da se radi o ogrommm, do sad nepoznatim znanjima starog svijeta koja sadrže najdragocjenije tajne i blistava rješenja koja naš um nije u stanju ni pretpostaviti. Sve naše tajne života bile bi odgonetnute ako se raskuju kineski sanduci knjiga. On je to znao po tome što u te knjige nije mogao zaviriti svojim snovima ni najsnažnijom koncentracijom. Osjećao je da ih neće pročitati samo pogledom na zatvorene korice. Moraće ih čitati list po list, red po red. Trebalo ih je osloboditi naslaga zemlje i pijeska. Njegova beskonačna želja za saznanjem odvela ga je u daleku Kinu.
Daljine za njega nisu predstavljale ništa. Prostor i vrijeme nisu mu bili tajna. On je znao vještinu letenja, znao je vještinu prelaska tijela iz dimenzije u dimenziju. Znao je da se opet vrati u svoj prvobitni oblik. Kad je objašnjavao šta se sve pri tome dešava, bilo ga je moguće pratiti samo do četvrte dimenzije. Dalje je postajao nerazumljiv. Oni koji su ga slušali osjećali su da je nepogrešivo u pravu. Nisu znali objasniti zašto. Ljudi su ga vidjeli kako se raširenih ruku lako uzdiže iznad njihovih glava, kako se uspinje uz sunčeve zrake koje su pljuštale guste u naše jutro. Nestajao bi u svjetlosti, tu pred očima, nadohvat ruke.
Sva se čuda odgonetaju u naše vrijeme. I ovo će se konačno razjasniti. Ljudi svakodnevno očekuju da se veliki čitalac vrati i donese odgonetke tajni iz zatvorenih kineskih sanduka, iz nepročitanih knjiga kineskih mudraca.
To jednako tvrde u svojim pričama i Heraklit, i Pitagora, i Platon, Dekart, Spinoza, i Andrić, i Selimović, i Jovo Marić, i Pavle Ugrinov, i Milorad Pavić... Nema više nikakvih čuda.