| DIWAN 2 |
Ivan Pederin
UTJECAJ AUSTRIJSKE CENZURE NA PRODAJU, ŠIRENJE I REKLAMIRANJE KNJIGA (1810-1848)
Cenzura kao organ državne vlasi, što pregleda rukopise koji će se tiskati, postoji u Beču od 1782. odnosno od 1801. kao organ policije. Taj ured reorganiziran je zakonom o tisku od 14. rujna 1810, kao organ države za borbu protiv revolucije. Od 1816. tim Dvorskim redarstvenim uredom (Hifpolizeietelle) upravlja grof Josef Sedlnitzky, bliski suradnik Metternichov i carev, koji u toj funkciji ostaje do 14. ožujka 1848, kad je taj ured raspušten proglašenjem slobode tiska[1]).
Sedlnitzky je čitavu Carevinu prekrio mrežom filijala i Ureda za reviziju knjiga (Buecherrevisionsamt) u kojima su cenzori nadzirali domaću proizvodnji i uvoz knjiga. Metternich je, sa svoje strane raspolagao mrežom veza i doušnika koji su mu diljem Evrope pomagali da spriječi tiskanje njemu nepoćudnih knjiga. Još 1847. Metternich je bio u stanju baciti na koljena gotovo svakog izdavača u Njemačkoj, Švicarskoj ili Italiji, koji je i pored svih zapreka uspio tiskati njemu nepoćudna djela. Iako je cenzura bila nadregionalna i evropska po značenju, a odluke Meternicha i Sedlinitzskog odjeknule bi po svoj Evropi, stanovite knjige ipak su tiskale bilo zbog slabosti i nepažnje organa vlasti u njemačkim i talijanskim državnicima ili zato što Metternich nije imao utjecaja na neke vlade, kao Švicarsku ili Francusku u nekim razdobljima. Bilo je, napokon, vrlo mnogo knjiga protiv kojih Metternich i Sedlnitzky nisu imali ništa, ali nisu željeli da se čitaju u Austriji. Tako je došlo do većih razmjera krijumčarenja knjiga. Zabranjene knjige obično su se proizvodile u Hamburgu, Stutgartu, Dresdenu, Švicarskoj, Parizu ili Londonu, a onda su se prenosile morem obično u Livorno preko Marseillesa, pa preko Jadrana u dalmatinske luke, pa onda dalje do Beča i Pešte, što se osjetilo 1848. Sedlnitzky je to znao, a kako je Metternich osobitu važnost pridavao Italiji, zadarski ured za reviziju knjiga dobio je zbog ovih okolnosti osobitu važnost pa su se u njemu našli izuzetno bogati arhivski fonovi cenzure, bogatiji i od bečkih, jer u Beču je mnogo arhivske građe propalo u požaru Palače pravde 1927. Proučavajem tih spisa nastao je veći rad pod naslovom ”Austrijska cenzura (1810 - 1848)” iz kojeg ovdje prezentiramo dva poglavlja što daju pregled borbe austrijske cenzure protiv krijumčarenja knjiga i pregled njezine borbe protiv stranih knjižara.
Sva arhivska građa citirana u
ovom radu nalazi se u presidijalnim spisima namjesništva historijskog arhiva, u
Zadru, pa mi, zbog kratkoće citata, ne stavljamo u bilješku, već u zagradama
navodimo broj kutije, broj kategorije i napokon broj samog spisa.
4. poglavlje
Utjecaj cenzure na prodaju i reklamiranje knjiga
Početkom XIX st. i kasnije Austrija nije bila nacija sa vlasititom industrijom knjiga koju bi vladajuća klasa mogla ideološki nadahnuti. Ona se sastojala od niza heterogenih zemalja i pokrajina ujedinjenih krunom, odnosno snažnim i dobro organiziranim državnim činovništvom. Industrija knjiga bila je na zanatskoj razini, slaba, a u većini zemalja govorilo se jezicima kojima se govorilo i izvan austrijskih granica ( k tome je znanje franscuskog bilo prošireno među naobraženima). To će reći da je Austrija bila velik uvoznik knjiga, a nove ideje i književni pravci prije su se pojavili u njemačkim ili talijanskim državicama ili pak u Francuskoj ne samo zato što su te zemlje bile naprednije, kao Francuska ili Švicarska, već često zato što te zemlje, kao njemačke državice, nisu uvijek imale tako snažno činovništo i dobru cenzuru koja bi mogla spriječiti bujanje knjižarstva u gradovima kao što su bili Stuttgart, Dresden ili Leipzig. Mađari i Slaveni bili su u težem položaju jer nisu imali vlastitog knjižarstva, a ni naprednu jezičnu braću izvan granica Austrije, što može objasniti njihovo relativno zaostajanje odnosno jače orijentaciju prema stečevinama XVIII st.
Već 1820. Sedlnitzky piše dalmatinskom guverneru barunu Franji Tomašiću (1820.32.410) (vidi bilj. 1) da strani, a osobito francuski knjižari šalju austrijskim knjižarima, uredima i dr. pozive na pretplatu poštom što je nedopustivo, jer se nitko ne može pretplatiti na knjigu koja još nije ni izašla, pa nije cenzurirana. U drugom pismu, 23. ožujka 1821. (1821. 42. 469). Sedlnitzky je svoj stav objasnio kad je doznao da je učenjak dr. Ludwig Hain osnovao enciklopedijski rječnik znanosti, umjestonsti i zanatstva koji namjerava izdati neko učeno društvo u Altenbergu kod knjižara Christiana Hahna pa skuplja pretplatu. Sedlnitzky je istakao da iskustvo uči da duh vremena najradije iskazuje svoje ”pogubne” teorije u filozofiji, politici i religiji, a dijelom i u povijesnim znanstima baš u enciklopedijskim dijjelovima pa se pretplata na ovakvo djelo ne može dopustiti dok djelo ne bude gotovo i dok ne bude cenzurirano i to svi svesci. Ovakva zabrana pretplate znatno je povećala rizik knjižara i otežala njihov dodir sa čitateljstvom. Ta se zabrana nije uvijek poštovala i knjižari ne bi mogli isporučiti djela za koja su primili novac, o čemu je Sedlintzky pisao Tomašiću 29. rujna 1821. (1821. 45. 1095).
U isto doba direktor pošte, barun Chorinski piše 23. ožujka 1821. namjesništvu u Zadar da se knjige iz inozemstva krijumčare poštom, a i drugim putevima (1821. 42. 488). Da bi se to spriječilo, zabranjuje se manjim poštama u pokrajini da knjige i časopise primaju izvorno iz inozemstva i da ih isporučuju adresantima. Dodir između kupaca i proizvođača postao je time duži i posredniji. Dakako, cenzori su sumnjičavo zavirivali u skladište knjižara pa je zadarski cenzor, inače vladin tajnik, Andreas Frosard 26. svibnja 1821. javio namjesništvu o premitačini kod zadarskog knjižara Josipa Markovića kod kojeg je našao zabranjene knjige (1821. 43. 735). Takve premetačine ponavljale su se periodički i obavljale rutinski, no gotovo uvijek su ostajale bez rezultata. Cenzura je stvarala knjižarima i drugačije teškoće. Tako Sedlnitzky piše Tomašiću 3o. travnja 1821. (1821. 43. 679), da je bečka kuća ”Anton Dell, Witwe und Sohn” izdala pretplatom djelo Bibliothek der Humanitaets-wissenschaften zur Selbstbildung fuer Juenglinge von reiferem Alter. Djelo je kao dopušteno otišlo u prodaju, no onda je zabranjeno pa povučeno iz prometa, što je stvorilo neugodnosti i gubitke.
Da bi se stvorio neki red i sistem, bilo je potrebno ostvariti suradnju cenzure s poštom pa je Vrhovna pošta (k.k. Oberstes Postamt) slala pokrajinskim uredima cenzure popis časopisa i novina koji se smiju uvoziti (27. prosinca 1822, 68. XII. 35)
Sedlnitizky je putem Metternichove diplomacije i njegovog središnjeg ureda u Mainzu pratio proizvodnju knjiga u Njemačkoj, Italiji, Francuskoj i Švicarskoj, pa kad bi doznao da će izići neko njemu nepoćudno djelo, odmah bi napisao okružnicu i naložio da se spriječi širenje tog djela u Austriji (28. kolovoza 1823. 68. XII. 1406). No knjižari su ubrzo pokazali veliku snalažljivost po Sedlnitzky već 14. rujna 1823. piše Tomašiću da se u Austriji prodaju zabranjene knjige s krivom naslovnom stranicom (1823. 68. XII. 148o), onda opet 22. listopada 1821, da strani tiskari stavljaju na naslovnu stranu ime austrijskog tiskara kao da je knjiga tiskana u Austriji i dopuštena i onda takvu knjigu krijumčare u Austriji i prodaju je (1821. 46.1843).
U neposrednoj borbi protiv krijumčarenja knjiga Sedlintizky je zabranio i o tom pisao Tomašiću 29. studenoga 1824. (1824. 77. 201) da se bilo kakve tiskanice nude i reklamiraju u Austriji, što pokrajinske novine čine bez obzira da li je neka knjiga cenzurirana ili ne pa se tako događa da se oglađavaju knjige s transeat i erga schedam.
Prateći tako stranu knjižarsku proizvodnju knjige Sedlnitzky je zarana ušao u trag najvežnijim krijumčarskim putevima kad je neki nepoznati austrijski agent iz Trsta javio Tomašiću (16. ožujka 1825) da je Grk Corai, koji živi u Parizu, poslao 2. veljače svom agentu Part Argenti u Marseeillesu 300 tomova Plutarhove Politike, koji se trebaju prodati i za račun gimnazije u Chiosu preko grčkog trgovca Zani Vlasto u Trstu (1825. 83. XII. 431). Taj uvoz je zabranjen, no ovaj krijumčarski put ostao je desetljećima, s tim da su knjige sa skladišta u Marseillesu išle obično u Livorno, a onda preko Jadrana u Dalmaciju, odakle su se prenosile do Beča i Pešte.
No cenzura nije samo zabranjivala, 29. svibnja 1825. Sedlnitzky piše Tomašiću da se Fricon, urednik Spectateur oriental, časopisa što izlazi u Smirni, obraio austrijskom internuntiusu s molbom da se u Austriji uklone smetnje njegovom širenju. Sedlnitzkom je ovaj list bio po ćudi, nalazio je da on zaslužuje naklonost austrijske uprave, jer razotkriva laži grčkih ustanika i njihovih zaštitnika pa je odobrio širenje toga lista uz prethodno cenzuriranje (1825. 83. XII. 862). Vlast je mogla ići naruku i znatno popraviti tiraž nekog lista ili djela. Tako je Sedlnitzky javio Tomašiću 30. svibnja 1827. (1827. 97. XII. 806) da je car naložio da se na talijanski prevode djela Adolfa Baeuerlea i tražio da se među činovnicama i preko državnog aparata skupljaju pretplate.
Ovakvi i slični postupci napravili su distribuciju, tu vrlo osjetljivu tačku proizvodnje knjige, tromom pa Sedlnitzky piše Tomašiću 19.ožujka 1826. (1826. 90. XII. 399) da tjedni propisi dopuštenih knjiga i listova usporavaju distribuciju to više što cenzura nema dovoljno osoblja. Dopustio je da se čisto književni časopisi rasparčavaju i na osnovi odluke lokalne cenzure. Sami vladini organi bili su prilični potrošači novina koje su se kupovale o državnom trošku pa je o tome Nadasdy upitao Tomašića 19. svibnja 2827.(1827. 97. XII. 770). On je odgovorio 10. lipnja da namjestništvo prima Wiener Zeitung, Gazzetta di Milano, Gazzetta di Venezia, Oesterreichischer Beobachter, Gazzetta universale, Annalen der Literatur i Gazzetta di Treiste. Ako je to previše, pisao je Tomašić mogla bi se otkazati pretplata Annalen der Literatur. Politika je imala prednost pred književnošću u zanimanju činovnika. Sedlntizky, sumnjičav i sitničav, kakav je bio, pisao je 19. ožujka 1828. Tomašiću (1828. 1o3. XII. 496) da je iznos od 757,24 kr. koliko sve ove novine godišnje koštaju pretjeran te da središnja blagajna ne može sve platiti, dio nek se namakne u Zadru.
God. 1828. usavršen je sustav obavještenja o časopisima čiji je uvoz dopušten pa Sedlnitzky piše Tomašiću 26. prosinca 1828. (1829. 112. XII. 28) da Vrhovna pošta u dogovoru s Tajnom kućnom, dvorskom i državnom kancelarijom redigira popis dopuštenih novina. Od tog popisa jedan primjerak ide glavnoj zadarskoj pošti, drugi redarstvu, a treći cenzuri. Ostao je još problem tko će pokriti troškove pokrajinske cenzure koji se nisu mogli pokriti iz nekog fonda, ostajali su državnoj blagajni. No zbog bržeg poslovanja cenzure je valjalo osoboditi poštanskih troškova (17. kolovoza 2830. 3830. 120. XII).
Redarstvo više nije željelo snositi troškove za listove koje su čitali činovnici u namjesništvu pa ih je prema odluci Vrhovnog dvorskog dikasterija od 21. siječnja 1820. (1830. 120. XII. 133) preuzela komora, II vladine sekcije. Broj listova smanjen jee, a time i troškova na 134 for. (1830.120. XII, 1846). Pitanje pretplate ostalo je i dalje teško, dopuštenja su se izdavala teško i iznimno pa je Sedlnitzky pisao 9. svibnja 1820. u Zadar da je razgovarao s Metternichom koji se složio da se dopusti predplata na njemačku Allgemeine Zeitung (1820. 120.XII. 763). Trebalo je, dakle, da Sedlnitzky razgovara s Metternichom, koji je taj list godinama čitao, pa da se pretplata dopusti. Slično je bilo i s časopisom L’Invariable, koji je grof O.Mahony izdavao u Fribourgu u Švicarskoj. On je molio Metternicha da dopusti distribuciju u Austriju. Metternich je o tome razgovarao sa Sedlnitzskim, koji se složio poznavajući ”čisto ćudorednu i moralnu tendenciju tog pisca” i o tome pisao Lilienbergu 9. travnja 1832. (1832. 140. XII. 709).
Stvari su se ipak povoljno razvijale za širenje časopisa i knjiga. Ne zato što su Sedlnitzky i Metternich daleko, blagostanje je poraslo pa se pošta počela širiti u Dalmaciji.
God. 1841. car je odredio da se posuvremeni pošta u Dalmaciji pa je direktor pošte Klebersberg pisao Tomašiću 18. srpnja 1831 (1831. 128. XII. 1297). Trebalo je ostvariti cestovnu vezu između Beča i Zadra preko Obrovca i imenovati organizacijskog povjerenika. U to doba postojala je u Dalmaciji poštanska veza Zadar - Smilčić, Smilčić - Obrovac, Obrovac - Čerje. Potojala je i loša cesta Gorica - Vrana - Zaton, pa cesta preko Benkovca i Skradina do Šibenika. Postojale su pošte u Zemuniku, Benkovcu, Ostrovci, Skradinu, Šibeniku, Trogiru, Splitu, Omišu, Makarskoj, Bristu, Neretvi, Slanom, Dubrovniku, Herceg-Novom, Cavtatu, Budvi, Kotoru, Drnišu, Kninu, Sinju, Imotskom. Ninu, Rabu, Pagu, Braču, Hvaru, Visu, Korčuli i Stonu. Kraj Neuma poštanska veza prelazila je preko turskog područja. Prema programu posuvremenjenja poštanskih službi trebalo je napraviti međupostaje u Boraji između Omiša i Makarske, gdje će se izmijeniti konji, pa u Brelima, između Slanog i Dubrovnika, između Dubrovnika i Herceg-Novog. Poštansku vezu trebao je dobiti Knin, koji je tada imao vojnu upravu preturu, carinarnicu i porezni ured, pa Drniš, koji je također imao carinarnicu, preturu i porezni ured. Ukidala se veza Šibenik-Skradin, a pošta za Šibenik nije više išla preko Vrane, Gorice i Zatona, već preko Benkovca i Skradina. Pošta za Pag i Rab trebala se skupljati u Ninu. Iz Splita je trebalo ići pošta za Brač, Hvar, Vis, Korčulu, ali će se brodarina plaćati bolje i redovnitije nego do sada. Veza izmešu Kotora i Skadra ostajala je ”privatna”, jer su se pregovori s turskim vlasima još vodili. U Zadru je osnovana uprava pošta. Nove pošte trebali su dobiti Smilčić, Obrovac, Benkovac, Ostrovica, Boraja, Brela.
Ovakva slika reorganizacije poštanske mreže i službe može nam dati sliku tržišta koje se otvoralo novinstvu.
U Zadru je 20. rujna 1831. poštanskim natkomesarom postao Gottfried von Giuliani. Prema propisima Vrhovne uprave pošto od tog dana (1831. 128. XII. 1297) pošta se osniva u Vrlici i povezuje s Kninom i Drnišem. Odlučeno je da se pošta osnuje svuda gdje postoji carinarnica i porezni ured. Iz tih ureda ili iz izdravstvenog ureda razvit će se pošta. U Šibeniku, Splitu, Dubrovniku i Kotoru, gdje su već postojale pošte, dodale su im se carinarnice, a carinarnici po jedan poštanski činovnik kao potčinjen carini. To nam kaže da su te pošte bile prvenstveno usmjerene prema inozemstvu. A one su računale s provizijom od podjele novina. Određeno je da do udaljenih mjesta na otocima poštu prenose brodovi. Mjerila se tačno dužina cesta koje su se popravljale. Tako se uz sumnjičavo držanje Sedlnitzkog pojavio prošireni poštanski aparat i mreža koji je trebao distribuciju knjiga i novina da bi namakao sredstva za svoje izdržavanje. Poštanska provizija za dostavu jedno primjerka novina bila je u Austriji 2,36 for. godišnje uz dodatak od 1,36 for., ako će početi biti od početnog voska (1832. 14o. XII. 904. 28 svibnja) U to doba je i veliki koncelar Mittrowsky pisao namjesniku Lilienbergu 8. stud. 1831. (1831. 128. XII. 1960), da se car ljuti što u Zadru ne izlazi ni jedna novina pa svi službeni oglasi moraju ići preko tršćanskog tiska, što otežava i usporava poslovanje.Lilienberg je odgovorio da bi takav list doprinio širenju kulture u narodu osim objave službenih oglasa, trgovačkih reklama, političkih naziva i dr.
Pošto je bilo potrebna i vojsci pa je barun Vlaho Getaldić 24. svibnja 1832. izvijestio namjesništvo o prijedlogu kapetana fregate baruna Fdiere, zapovjednika pomorske divizije na Jadranu da se uspostavi redovita poštanska veza Split - Vis zbog hitne službene pošte. Giuliani je to preporučio (1832. 14o. XII. 571). Austrija je imala u vidu infiltraciju u Albaniju pa je Giuliani predložio namjesništvu 11. lipnja 1832. da se osnuje pošta u Skadru da bi se Albanija poštanski vezala s Austrijom, jer u Skadru se nalazio austrijski vicenkonzulat. Tom vicenkonzulatu je Giuliani 4. srpnja 1832. uputio neposrednu notu (1832. 140. XII. 995. i 1135).
Ovu austrijsku ekspenziju i ambiciozne državne planove trebala je sufinancirati pošta iz provizije za distribuciju tiska, a taj tisak bio je od Srpanjske revolucije 1831. sve jači i sve liberalniji. U Francuskoj su počeli izlaziti liberalni i revolucionarni časopisi namijenjeni Italiji pa je Sedlnitzky brinuo brigu kako da spriječi njihovo širenje u austrijskim pokrajinama Italije i u Dalmaciji i o tome pisao Liliengu 14. srpnja1832. (1832. 140. XII. 1255). On je očekivao pretplatu preko knjižara u Parizu, Lyonu, Marseillesu, Grenobbleu, Metzu, Strasbourgu, Genevi, Luganu, Frankfurtu na Maini, Leipzigu, Krfu, Malti, Bastiji na Korzici. Preko ovih posljednjih teklo je krijumčarenje u Dalmaciju. Nadzor nad uvozom knjiga pooštren je (8. listopada 1833. 151. XII. 1972).
Ovakva situacija tražila je da poštansko osoblje bude državi osobito odano. Iz Giulianijeva pisma namjesništvu od 12. siječnja 1832. vidi se da je Vrhovna uprava pošte imenovala poštanske činovnike (1832. 140. XII. 73) koji su polagali posebnu zakletvu u kojoj su se pored ostalog morali zakleti da nisu članovi nikakve tajne organizacije, tada u nju neće ni stupiti (12. rujna 1832. 140. XII. 1565). To zato što je Giuliani sa svojim personalnom sam nadzirao novine što su stizale (27. prosinca 1833. 151. XII. 2603).
Pošta se brinula i o izgradnji novih cesta pa je 27. rujna 1832. puštena u promet cesta preko Velebita koja će Zadar spojiti sa Zagrebom (1832. 140. XII. 1700.). Slijedeće godine radilo se na ostvarivanju poštanskih veza Zadra s Karlovcem i Ogulinom o čemu je Giuliani izvijestio namjestništvo 6. travnja 1833. (1833. 151. XII. 717) , jer je i Dvorski ratni savjet u Zagrebu bio zainterisiran za tu vezu i pošte ( o tome nota od 1. travnja 1833. 151.XII. 820).
Napredak i razvitak pošte omogućio je bolje širenje tiska. Pored pošte javlja se i kavana kao potrošač novina po kavanar Josip Zisler iz Dubrovnika moli namjesništvo da mu dopusti nabavljati novine iz Srbije za svoje goste, među kojima je bilo dosta onih iz pravoslavne općine u Dubrovniku (1833. 151. XII. 2450). Tako je kavana postala mjesto gdje su ljudi ćaskali i čitali novine.
Povećana količina knjiga i novina na pošti tražila je veću budnost vlasti pa Sedlnitzky 8. rujna 1835. upozorava Lilienberga da u knjižarama valja od vremena na vrijeme obavljanti premetačine (1835. 180. XI. 1657). Splitski okružni poglavar Girolamo Nani javlja namjesništvu 14. listopada 1835. da budno pazi da se sve pristigle tiskanice brižljivo pregledaju (1835. 180. XI. 705) Okružni poglavar Schaller javlja iz Dubrovnika o premetačinama kod knjižara Antuna Pagani i tiskara Antona Martecchinija 13. listopada 1835. (1835. 180. XI. 852). Redarstveni komesar T. Wanaczek javlja namjesništvu 27. listopada da 1835. (1835. 180. XI. 1813) pozivom na dekret od 1. travnja 1834. da se knjižara može zatvoriti i zapečatiti u onim satima kad je zatvorena. Knjižare Morović i Battara nemaju zabranjenih knjiga, no knjige se krijumčare iz Italije malim brodićima zbog čega valja pojačati obalske straže. A to nije bilo lako na onako drugoj i razvedenoj obali, kakva je Jadranska obala Hrvatske. Knjige su se u Dalmaciji slabo prodavale jer hrvatske knjige onda nije pravio ni bilo pa Nini javlja iz Splita 24. listopada 1835. da se u splitskom distriktu prodaju samo školske i vjerske knjige (1825. 180.XI. 728). Zamjenik viškog pretora, jer pretura je bila vakantna, javlja iz Visa 18. listopada 1835. (1835. 180. XI. 373) da na Visu nema knjižara pa se u trgovinama mješovitom robom prodaju samo školski udžbenici. Slično je javljao i hvarski pretor Barbieri okružnom poglavaru u Splitu 22. listopada 1835. (1835. 180. XI. 191), no na Hvaru je djelovao agent nekih tiskara Mate Menenghello koji je prodavao ”neka književna i znanstvena djela preko svojih agenata”. U Supetru pretor nije znao ništa o prodaji knjiga (16. listopada 1835. 180. XI. 209), kao ni u Opuzenu, Makarskoj, Omišu, Imotskom, Sinju, Trogiru, Kotoru i Herceg-Novom (1835. XI. 170. 567,563, 89, 171, 158. 738, 313). Ove grozničave premetačine svjedoče o historiji redarstva izazvanoj srpanjskom revolucijom. Redarstvo je znalo da se revolucionarne knjige krijumčare iz Pariza preko Marseillea, Livorna i Jadrana, ali nije bilo u stanju spriječiti to krijumčarenje, što će 1848. imati delekosežne posljedice.
No ove premetačine daju bijednu sliku o proširenosti knjige u Dalmaciji. Knjižare su postojale samo u Zadru i Dubrovniku, samo tu su se knjige prodavale i čitale. U velikoj većini svih ostalih mjesta i gradova prodavale su se samo vjerske knjige i udžbenici. O hrvatskoj knjizi u to doba nema podataka i to je bio glavni razlog tako slabe proširenosti i knjige koju je k tome usporavala i ograničavala i cenzura.
Širenje jedinih novina što su tada izlazile u Dalmaciji - Gazzetta di Zara, išlo je sporo pa su se urednik Agostino Brambilla i izdavači Petar i Napoleon Battara tužili namjesništvu zbog sporosti cenzure 18. svibnja 1835. (1835. 180. XI). Vlast je, međutim, i dalje bila u stanju pobrzati širenje knjige koje su joj bile po volji pa je veliki kancelar Mitrowsky preporučio 24. svibnja 1835. Lilienbergu da se preko državnog aparata reklamira austrijska enciklopedija Oesterreischische National - Encyklopaedie, koja sadrži mnoštvo podataka važnih za znanost, industriju, trgovinu i o odličnim ljudima (1835. 180. XI. 797). Preporuka vlasti bila je dobra reklama.
Jedno sredstvo reklame bilo je posveta caru. Kad je Franjo I bio 1818. u Zadru, predao mu je franjevac Konstantin Božić djelo s 52 propovijedi posvećeno njemu. Sedlnitzky je javio 17. svibnja 1818. Tomašiću da se djelo tiska, ako bude povoljno cenzurirano, ali bez posvete caru, jer car to ne želi (1818. 18. 376). Međutim, car se složio da Robert Visiani, tada liječnik u Drnišu, posveti njemu svoju Ennumeratio stiripium dalmatic, o čemu je veliki kancelar Mittrowsku 25. listopa 1834. obavijestio Lilienberga (1834. 165. XI. 2141). Ovakva posveta bila je svojevrsna publicitarna tehnika, preporuka kupcima da kupe knjigu koja neće biti loša, ako je posvećena caru.
Tiskar i knjižar bile su osobe na koje je vlast, kao svaka vlast suvremene države, bila upućena, ali im je iskazivala i iskonsko nepovjerenje, a kancelar grof. Franz Saurau im je 25. ožujka 1816. prijetio u Kaznenom zakoniku globama do 500 for. i zatvorom do 6 mjeseci, u ponovljenim slučajevima čak i zatvaranjem knjižare, ako budu prodavali zabrenjene knjige (1848. 336. XI/1). No još gore je vlast gledala na putujuće prodavače knjiga koji su, dolazeći iz inozemstva, češće krijumčarili i prodavali zabranjene knjige pa je takav oblik prodaje knjigu zadarski redarstveni komesar Stocke zabranio kao teški redarstveni prijestup 9. ožujka 1835. (1835. 180. XI/6.440) osobito zbog toga što su takvi prodavači često skupljali pretplate.
Rasprostranjivanje knjiga i časopisa trebalo je pošti kao izvor sredstava za njezino izdržavanje. No to nije bilo motivacija postupaka Sedlnitzkog, zabrinutog samo za političku i ćudorednu stabilnost države. Zato može biti zanimljiva molba koju urednik bečke Theaterzeitung, Originalblatt fur Kunst. Literatur, Musik, Mode und geselliges Leben (Kazališni list za umjetnost, književnost, glazbu, modu i društveni život) piše namjesnik Lilienbergu u Zadar 11. listopada 1835. (1835. 180. XI/6.1796). Urednik Adolf Baurele molio je Lilienberga da pomogne širenju njegova časopisa u Dalmaciji, i to je obrazložio tako što je istakao da njegov časopis ne nastoji samo promaknuti znanje i naobrazbu, već i poznavanje domovine kao i rodoljublje, poduprijeti nastojanja vlasti. K tome vojne i civilne vlasti u njegovu časopisu često objavljuju oglase koji ne bi pristajali u službenom listu, i da on sluša svaki mig vlasti. Stoga urednik moli da vlast reklamira ovaj časopis i u Dalmaciji, da istakne razne prednosti koje će širenje ovog časopisa za Dalmaciju značiti, da ga preporuči gospodi, činovnicama, župnicima, da ga šalje okružnim poglavarima. Ovaj časopis nije bio službeni državni list, već privatno poduzeće, a njegov urednik servilno se nudio državi za suradnika pogađajući njezine namjere i znajući da je reklama i distribucija moguća jedino preko državnih organa. Moć države dopuštala je, ali je do minimuma smanjila privatnu incijativu koja se mogla usmjeriti jedino prema državi ako su državni činovnici bili glavni kupci knjiga i novina, jedini koji su imali naobrazbe i vremena da čitaju i novaca da knjigu kupuju i ako je država bila glavna mušterija tiskara.
No ovo knjižarstvo i novinstvo slabo se i kržljavo razvijalo pod okom i rukom ove moćne činovničke i redarstvene države, nema podataka da bi ova Theaterzeitung odigrala neku ulogu u Dalmaciji; one druge knjige koje su se krijumčarile bile su mnogo više čitane, a knjige su se tridesetih godina krijumčarile naveliko. Dana 19. siječnja 1835. piše Sedlnitzky Lilienbergu da se knjige krijumčare u putničkim kočijama i da valja dobro pripaziti na sve što dolazi iz inozemstva (1835. 180. XI/7. 182).Namjesništvo odgovara 9. prosinca 1835. da je dalmatinska obala duga i razvedena i da se ne može sva nadzirati te da će valjati drugim sredstvima uči u trag knjigama što se u velikim količinama krijumčare na brodovima iz Italije (1835, 180. XI/7. 2076). Redarstvo, dakle, priznaje svoj poraz. Nani piše 21. prosinca 1835. (1835. 180. XI/7. 904) iz Splita da se ne može očekivati krijumčarnje njemačkih knjiga, jer njemački znaju samo časnici, sudbeni i politički činovnici koji su vlasti odani. Carinski nadzor je dobar. No male džepne knjige lako se sakriju i on sumnja da se knjige krijumčare preko zdravstvenih činovnika i da se čitaju u Splitu, Trogiru i Hvaru, gdje postoji kulturna publika. Valja, dakle, otvarati sve škrinje na brodovima i zavirivati u džepove putnika. Ova pisma nam kažu zašto je format mnogih knjiga iz prve polovice XIX st. bio tako malen. No ona svjedoče i o potpunom neuspjehu borbe protiv krijumčarenja knjiga u to doba. Kasniji pregledi knjižnica pokazali su da su baš oni koje je Nani smatrao odanima, čitali i u svojim knjižnicama čuvali zabranjene knjige, a to su bili u prvom redu svećenici, a i sami namjesnici Tomašić i Lilienberg. Očito da ni oni odani nisu cenzuru shvaćali ozbiljno, a zabrane cenzure postizale su obratni efekt. Kad je mletačke cenzura 1839. dopustila tiskanje dva sveska Nuovi scritti Nikole Tommasea, a knjiga je odmah zabranjena u papinskoj državi, Sedlnitzky je opazio grešku cenzure, ali je 24. rujna (1839. 232. XI/7. 1730) pisao Lilenbergu da knjigu ne valja zabraniti jer će se time napraviti najbolja reklama, treba zabraniti jedino reklamiranje knjige, o je cijena visoka, a i pravopis je nov, knjiga će se ionako slabo prodati.
Sedlnitzky je želio znati tko što čita pa je 6. siječnja 1836. (1836. 193. XI/6. 125) tražio od Lilienberga popis pretplatnika svih novina i časopisa koje će mu Lilienberg slati polugodišnje. Imajući tako pred očima čitateljstvo, Sedlnitzky je mogao razmišljati i donijeti odluku da li će neku zabranjenu knjigu dati nekom čitatelju na čitanje i osobnu uporabu ili ne. pa kad je npr. topnički satnik na Hvaru Halla molio 7. svibnja 1836. (1836. 193. XI/7. 1o23) da mu se dopusti čitanje životopisa Leben, Wirken and Tod Kaiser Franz I. Antona Gross-Hoffingera, koja je bila zabranjena u drugom stupnju, molbi je udovoljio. Sedlnitzski je, očigledno, imao vrlo točne predožbe i osjećaj za širenje knjiga. Kad je Tommaseo 1840. putovao po Lombardiji, Sedlnitzky se pobojao da bi to putovanje moglo biti reklama njegovim knjigama pa je o tom putovanju tražio točne podatke (1840. 246. XI/4. 514).
Iznenadne premetačine u knjižarama obično su ostajale bez rezultata. vlast nije uhvatila ni jedan brod koji je iz Italije krijumčario knjige pa nam je teško reći tko su bili krijumčari. Pa ipak, 14. srpnja 1836. Nani javlja iz Splita namjesništvu da je uhvaćen trgovac Aleksandar Karli, koji se s nekom zabranjenom knjigom vraćao iz Italije (1836. 193. XI/7. 156o). Dana 19. siječnja 1836. (1836. 193. XI/6. 189) Sedlnitzky piše Lilienbergu da su u sanducima s vinom u Bremenu nađeni letci revolucionarnog sadržaja koje je svibnja 1832. izdalo emigrantsko društvo ”Germania” u New Yorku. 15. veljače 1836. stiže namjesništvu pismo s nečitljivim potpisom da bi studenti iz Dalmacije, što studiraju u Italiji, također mogli krijumčariti knjige (1836. 193. XI./6. 301). Zatim 11. veljače 1836. (1836. 193. XI/6. 266) Nani opet piše namjesništvu da su kod Antonija Narchochia, okružnog liječnika u Omišu našli zabrenjene knjige. Potkazao ga je neki Dojmi jer je sumnjao da on ima Alfierijevu La Tiranide. Dana 15. veljače 1837. Nani opet javlja namjesništvu da je kod kapetana nekog broda u Opuzenu nađena i zaplijenjena neka zabranjena knjiga (1837. 207. XI/6. 989). Krijumčarnje knjiga bilo je, doduše, opasno, ali još uvjek najjednostavniji način širenja knjige. Sedlnitzky 6. listopada 1837. opet piše Lilienbergu da se knjige ne smiju prodavati preko putujućih akvizitera, jer knjiga nije artikal kao svaki drugi, već samo u dućanima, i to u dućanima u mjestima gdje postoji okružno poglavarstvo što će prodaju nadzirati (1837. 207. XI/1. 1713).Potkraj tridesetih godina cenzura postaje nešto blaža pa Sedlnitzky piše Lilienbergu 20. rujna 1838. (1838. 219. XI/1. 2149) da će se tiskare, koje su se dosada smjele otvarati jedino u glavnim gradovima pokrajine i u gradovima gdje je postojala uprava redarstva, smjeti iznimno ostvariti i u drugim mjestima, ako za to postoje obzbiljni razlozi i ako se radi o ozbiljnim i pouzdanim tiskarima.
Dostava novina i časopisa i dalje je bila spora, osobito zato što su nepoznati ljudi iz poštanskih ureda krali novine i časopise, čitali ih i onda ih vraćali. Žeđ za čitanjem bila je dakle velika.
U svibnju 1840. u Zadar dolazi Ercole Rezza, agent bečke i tršćanske tvrtke H.F.Favanger da bi prodavao knjige i skupljao, pretplatnike. Putujući agenti, kao što znamo, nisu smjeli prodavati knjige. Da se Rezza pojavio desetak godina ranije, bio bi bez sumnje protjeran. Ovako ga je šef zadarskog redarstva Martinez pozvao k sebi i rekao mu da ono što radi nije dopušteno. No Rezza mu je pokazao svoj uredni pismontiski pasoš i branio se da je na taj način prodavao knjige i u drugim krajevima Carevine, pa je Martinez o tom razgovoru izvjestio namjesništvo 24. svibnja (1840. 246. XI/1. 1129). Iste godine knjižara Gebhard i Reisland iz Leipziga nudi okružnicom austrijskim knjižarima da će prihvatiti narudžbe svih knjiga. Sadlnitzsky je gotovo pristao 21. ožujka 1840. (1840. 246. XI/3. 747).
God. 1840. Martinez je uhvatio braću u Battara da su poslali činovniku Andriji Gzabovcu u Obrovac paket knjiga među kojima je bilo i zabranjenih i o tome izvjestio namjesništvo 12. lipnja (1840. 246. XI/4. 1303). Battare su osuđeni na mjesec dana zatvora i 230 for. globe, no vlada je ukinula sudu političke preture i naložila novu istragu, o čemu je Martinez pisao namjesništvu 31. svibnja 1841. (1841. 258. XI/4. 1382). Prijestupi knjižara češći su u to doba, 3. siječnja 1841. Sedlnitzky je odbio žalbu splitskog knjižara Davida Morpurga koji je kažnjen zbog trgovine zabranjenim knjigama (1841. 158. XI/1. 132), a iste godine kažnjen je i Josip Morović u Zadru, jer mu je Martinez prigodom rutinske premetačine našao zabranjene knjige. Ta kazna je međutim, ukinuta 31. svibnja 1841. (1841. 258. XI/4) jer Martinez nije uspio dokazati da je Morović te zabranjene knjige i prodavao.
Zabrana akviziterskog rada, koja se negativno
održavala na trgovinu knjigama, popuštala je pa Martinez 11. veljače 1841. piše
predsjedništvu (1841. 258. XI/1. 2978) da je sve više trgovačkih putnika
iz Trsta i Mletaka koji prodaju knjige u
Dalmaciji i skupljaju predbrojke te da se mnoge knjige prodaju preko Lloydovih
agencija. Agenti knjižara koji su prisustvovali otvaranju prispjelih paketa u
cenzorskim uredima sustavno su krali zabranjene knjige, stavljali ih u za tu
svrhu specijalno sašivene džepove, o čemu je Sedlnitzky pisao 4. kolovoza 1843.
(1843. 282. XI/4. 1985. (na sve te načine u Dalmaciju ulaze zabranjene knjige.
Već 16. prosinca 1841. braća Battara mole namjesništvo (isti spis) da im
dopusti slati agente po Dalmaciji kad tu već rade putnici tršćanskih i
mletačkih knjižara, osobito tršćanske kuće Favanger. K tome, urar Kajetan
Haffner iz Splita, tko zna za čiji račun, prodaje knjige u Splitu, pa čak i u
Makarskoj i na Braču. Poslovni ljudi putuju u Italiju i nose sobom knjige,
ponekad zabranjene; o jednom slučaju Brozović izvješćuje namjesništvo 28.
svibnja 1841. (1841. 258. XI/4. 1270). U to doba 4. srpnja 1841. (1841. 258.
XI/4. 1563) i pukovnik Lazarić iz Kotora traži da mu se vrati neki časopis
zabranjen erga schedam, pa svećenik
Urban Bogdanović 5. srpnja 1841. (1841. 258.
XI/4. 1578), franjevac Oktavije Ivanović 26. prosinca 1841. (1841. 258.
XI/4. 3038) i mnogi drugi.
Roszner javlja iz Dubrovnika namjesništvu 2.
ožujka 1841 (1841. 258. XI/4. 755) da je kuća Favanger iz Trsta slala knjige
dubrovačkom trgovcu Matu Roussi, među
kojima je bilo i zabranjenih. Mato Roussa
bio je otišao 1818. ocu trgovcu u Smirnu, radio je na francuskom
konzulatu do 1835. a onda je postao opskrbitelj francuskog brodovlja. God.
1838. vrati se u Dubrovnik s francuskom putnicom, a već 1839. uhvaćen je u trgovanju zabranjenim knjigama.
U to doba, 16.veljače 1841. uhvaćen je u Šibeniku i Spiridion Popović koji je
posjedovao 11 ”ilirskih” kalendara (1841. 258. XI/4. 808).
Na prijelazu iz tridesetih godina u četvrdesete
u Dalmaciji dolazi do naglog i neočekivanog rascvata trgovina knjigama, čemu
pogoduje smanjena budnost vlasti pa se trguje i zabranjenim knjigama.
Profesionalni trgovci sad nailaze na slučajne,
ali oduševljene pomagače u raznim obrtnicima, službenicima Lloydovih
agencija, poslovnim ljudima, pomorcima.
Taj rascvat prometa knjigom u izvrsnoj je vezi s
porastom i jačanjem liberalizma poslije srpanjske revolucije, znak da politčka
uzbuđenost i liberalizacija povoljno utječu na promet knjigama i časopisima. Mi
moramo da žaljenjem priznati da je
hrvatska knjiga u tom rascvetu imala malog ili nikakvog udjela prije pokretanja
Zore dalmatinske, na što ćemo se
posebno osvrnuti.
Vlast je bila svjesna ovog rascvata i pokušala
je poduzeti neke mjere pa Matinez piše 28. lipnja 1841. namjesništvu (1841.
258. XI/7. 1583) da javne čitaonice i ostala kulturna drušva moraju imati nekog
vladinog delegata ili deputata koji će
prisustvovati njihovim sastancima da ne bi bilo nereda 2. Opet piše namjesništvu
12. listopada 1841. (1841. 258. XI/7 . 2440) da zadarski Casino mora o svojim
sastanicima obavjestiti vladu, a tako i o svom statutu, pa će redarstvo
delegirati u Casino političkog deputata.
I odredbe o zabrani skupljanja pretplata slabe
pa Sedlnitzky dopušta 14. ožujka 1842. (1842. 270. XI/8. 776) u dogovoru s
Tajnom kućom, Dvorskom i Državnom kancelarijom, a na prijedlog Vrhovnog češkog
burggrafa dopušta da kuća Piloty et Loehle iz Muenchena, te iz nekih šleskih
galerija slika. Dopuštanje je bilo
iznimno, no onda je ponovno kao stalno dopuštenje zatražio bavarski poklisar u
Beču, a Metternich se složio uzimajući u obzir korist od širenja umjestnosti, a
i dobru naobrazbu vodećeg kadra te kuće čiji je zaštitnik bio sam bavarski
kralj. Uz popustljivost vlasti jača poslije 1843. liberlna politička agencija i
djelatnost političkih emigranata pa Sedlnitzky javlja 9. lipnja 1843. Turszkom
(1843. v 282. XI/4. 1500) da je uhvaćeno djelo nekog njemačkog emigranta pod
naslovom Wahrheiten mit und ohne
Schleier (Istina za i boj koprene). Knjiga je stigla u neku bečku
knjižaru iz Leipziga. Nadalje piše Sedlnitzky
da takvu knjigu valja zaplijeniti i doznati odakle je došla. Dana 26. travnja
1844. Brozović javlja namjesništvu (1844. 292. XI/4. 1905) da je uhvaćen
svećenik Jure Pulić, koji je iz Beča u
Dubrovnik donio zabranjena djela Boccaccia, Laurence Sternea, Machiavellija,
Uga Foscola, Silvia Pellica, Giacoma Leopardija.
S druge strane, vlast odobrava pogodnosti za
širenje nekih časopisa. Tako barun Karl
Freidrich Kubeck, novčar, moli 23. lipnja 1843. Turszkog da odobri pogodnosti
časopisu Austrijskog Lloyda (1843. 282. XI/6. 1639). Turszki preuzima 2
primjerka, jedan za namjesništvo, a jedan za pokrajinsku trgovinsku komisiju; grof Franz Seraph
Stadion Warthausen moli iz Trsta 22. kolovoza 1843. da pošta besplatno
rasparčava taj časopis (1843. 282. XI/6. 2504), što tršćanska pošta i prihvaća
15. prosinca 1843. (1843. 282. XI/6. 3052).
Dana 12. rujna
1843. stigao je u Zadar iz Sinigaglie u sjevernoj Italiji Švicarac
Bartolomeo Spinedi, putujući trgovac knjigama. Policija je pregledala njegove
knjige i nije našla zabranjenih, ali je ipak našla neke s oznakom transeat kod kojih je dopušteno izlaganje. Njemu je dopušteno do
3. tjedna otvori prodavaonicu, a 6. listopada mu je dopušteno da ide u druge
gradove i da otvori privremene prodavaonice, ali ne da prodaje knjige
akviziterski; on je stigao sve do Dubrovnika (1843. 282. XI/6. 31349. 2224,
2452). Spinedi je i 17. listopada 1844. još bio u Zadru, prodavao knjige ,
litegrafije i svete slike, a vlast mu je je opet dopustila da u dućanu prodaje
knjige mjesec dana (1844. 292. XI/7 i
8.2449). Uza svu popustljivost vlasti i pitanja reklame knjiga nije riješeno pa
Brozović 6. ožujka 1843. pozivom na odluku do 9. rujna 1815. upozorava
namjesništvo da novine ne smiju reklamirati knjige (1843. 282. XI/10. 553). Sedlnitzski
je javio Turszkom 13. lipnja1844. 81844. 292. XI/6. 1535) da se prema carevoj
odluci od 14. listopada 1842. u novinama ne smiju reklamirati knjige osim ako
se radi o značajnim i istaknutim stečevinama umjetnosti i književosti. No često
se ipak reklamiraju i beznačajna djela zbog carevih osobnih obzira ili zbog
samilosne dobronamjernosti vlasti. Odobrenje za reklamiranje izdaje ured
Vrhovnog komornika, no mnoge reklame pojavile su se i bez te suglasnosti. Mnogi
pisci su nametljivi jer u reklami vide sredstvo povećanja prodaje i sve je veći
broj pisaca koji caru dosađuju s takvim
molbama. Nema sumnje, za vlast je književnost bila sredstvo prosvjećivanja i
dakakao političkog utjecaja, ali knjiga nije bila roba. Politika cenzure
nalazila se u velikom raskoraku prema zahtjevima knjižarstva, koje se razvijalo
prema zakonim kapitalističkog tržišta.
Vlast je kao što znamo, podupirala širenje nekih
časopisa, kao što je bio časopis Austrijskog Lloyda pa je Kubeck pisao 6.
veljače 1843. Turszkom (1843.282. XI/6. 543) da je svrha tog časopisa povezati trgovce iz unutrašnjosti s
prekomorskim tržištima, osobito s Levantom, čime će se pomaknuti austrijska industrija i trgovina. Međutim,
kad su se braća Battara kao izdavači Zore
dalmatinske obratili vladi s molbom za pomoć, jer je broj pretplatnika bio
malen i opadao je Sedlnitzky je pisao Turszkom 28. kolovoza 1844, da im tu
pomoć pruži preporukom biskupskim ordinarijatima u Dalmaciji, općinama,
školama, a da vlada kupi stanovit broj primjeraka i besplatno ih podijeli
činovnicima župnicima i učiteljima. Ujedno se Sedlnitzky raspitivao o koristi Zore dalmatinske, a i o zanimanju publike (1844. 282. XI/4. 2124).
Zanimljivi su razlozi kojima je Jean Rougier,
zadarski izdavač časopisa La Dalmazia,
tražio potporu za svoj časopis 17.
svibnja 1847 (1847. 326. 1442. X i 1610). On je istakao da napredak kulture stvara uvjete za udruživanje
industrijskih grana koje će moći sada postići ono što je dotad mogla samo
država. Molio je da mu se od prihoda od tih udruženja odobri 1,20 for. za svaki
prodani primjerak časopisa, dobitak od prodaje časopisa ići će u dobrotvorne
svrhe. Vlast je imala mnogo primjedbi, nalazila je da je cijena previsoka, da
Rougier nema glas učena čovjeka, da se časopis slabo čita i sl. a nije uočila
vrlo moderan Rougierov prijedlog koji je
shvatio da se industrija udružuje u trustove i da pomaže novinarstvo.
Sedlnitzky, koji je rijetko spominjao ideološke
razloge, odobrio je neograničenu prodaju ciriške novine Eidgenossische Zeitung i lucernskoj Staatszeitung 23. siječnja 1845. (1845. 304. XI/1. 296) ”Zbog
tendencije koja slijedi moralna načela!”
Kao što je trgovina knjigama četrdesetih godina
bila lakša, tako je i uvoz, pa je zadarski knjižar Jean Rougier 3 1846. uvozio
knjige iz Milana. Mletaka, Trsta i Beča i prodavao iz u Zadru, o čemu je Brozović izvjestio nnmjesništvo 10.
siječnja (1846. 314. XI/1. 11.) Braća Battara nabavljali su knjige od Fevengera
u Trstu, a i te su bile samo na talijanskom i njemačkom jeziku, o čemu je
Brozović, također 10. siječnja 1846. pisao namjesništvu (1847. 226. XI/1- 90).
Udio hrvatske knjige u rascvatu knjižarstva i
trgovine knjigom četrdesetih godina bio je malen. To nije bila neposredna
krivnja cenzure, već posljedica nepostojanja
hrvatskog knji-arskog tržišta, umrtvljujućih postupaka cenzure, a prije
svega okolnosti da mi nismo, kao talijanski i njemački dio carevine, imali
kulturno razvijenu jezičnu braću izvan granica Carevine. Baš ovaj prikaz
pokazao je brojne pobude koje su u austrijsko knjižarstvo i trgovinu stizale iz
Njemačke, a osobito iz Italije. One su mnogo jače i neposrednije djelovale u
krajevima njemačkog i talijanskog jezika nego u hrvatskim krajevima.
Gledajući u cjelini, cenzura je bila znatna
smetnja širenju knjige, uvoza, prodaje i osobito reklamiranja jer ona, iako je
bila svjesna trgovinskih mehanizama tržišta, to tržište nije priznavala, a nije
ga ni trebala. Autoritativna austrijska država
odnosila se prema knjižarstvu paternalistički. Umjesto da mu stvori
pogodnosti za razvitak ona je od knjižarstva
očekivala da svojim djelovanjem nadopuni djelovanje redarstva, koje je u
Austriji bilo politička ustanova, a ne samo organ borbe društva protiv
kriminala. Cenzura ipak nije uspjela spriječiti krijumčarenje knjiga koje je išlo preko Dalmacije, a vjerovatno je
odigralo vrlo veliku ulogu u događajima 1848. a četrdesetih godina bila je
izrazit anakronizam u kapitalističkom gospodarstvu razvoju Carevine. U to doba
cenzura je pravila sve više iznimaka i ustupaka suprotstavljajući se jedno
organiziranom i deklariranom djelovanju revolucije i revolucionarnih
organizacija.
5. Poglavlje
Borba cenzure protiv stranih knjižara i izdavača
Metternich je preko svojih diplomatskih
predstavništava i ureda u Mainzu uvijek bio tačno obaviješten o knjigama koje
će se izdati pa bi, ako bi se radilo o nepoćudnim knjigama, upozorio
Sedlnitzkog, a ovaj bi nastojao spriječiti da se knjige prokrijumčare u
Austriju. No Metternich se nije uvijek zadovoljavao ovakvim mjerama, koje,
uzgled rečeno, i nisu imale uspjeha, već je na mnoge strane izdavače izravno
utjecao prisilnim mjerama, koliko mu je to bilo moguće preko njihovih vlada. To
je radio u dogovoru sa Sedlniztkim.
Već 12. rujna 1823. Sedlnitzky piše Tomašiću
(1823. 68. XII. 1456), da je Švicarska pružila azil brojnim revolucionarnim,
izbjeglicama, da su mnogi kantoni Austriji neprijateljski nastrojeni, te da
sumnja da će mu biti moguće utjecati na njih. Stoga valja pripaziti na listove Corriere Svizzero, što izlazi u Luganu, i Le fidele ami de la verite (Vjeran drug istine). Već na početku
dvadesetih godina Švicarska je žarište revolucionarne ideologije, na koju
Austrija ne može utjecati preko Bečkog kongresa i Svete Alijanse.
Dana 5. siječnja 1825. Sedlnitzky piše Tomašiću
o razgovoru s carem Franjom I. On mu je kazao da valja strogo kazniti sve koji
šire štetne pamflete. Ako li pak ti pamfleti pristižu iz inozemstva, valja kod
dotične vlade poduzeti korake da se ukloni sve što ometa mir susjednih država (1825. 83. XII. 79). Mir,
mi bismo rekli mrtvilo, jest ono što se željelo postići i održati. No ovo pismo
nam kaže da se Fanjo I osjeća otprilike kao neki primus inter pares bar među srednjoevropskim suverenima, ako ne i
među suverenim cijele Evrope. Jer Austrija je imala duge granice koje nisu bile
prirodne, ona je bila prvi seizmograf Evrope i znalo se da će ona biti prva
žrtva većih previranja pa je car instistirao na pravu miješanju u unutrašnje
poslove drugih država.
Dana 20. prosinca 1826. piše Sedlnitzky Tomašiću
da je austrijski izbjeglica Christian Karl Andre, inače iz Brna, postao u
Stutgartu dvorskim savjetnikom i urednikom časopisa Hesperius, što se ističe ”opakom i neprijateljskom tendencijom
protiv svega što je sveto ćudorednim načelima i katoličkoj vjeri” (1826. 90.
XII). On piše o unutrašnjim austrijskim stvarima o kojima se raspravlja u uskim
krugovima vlasti, što znači da on u tim krugovima mora imati obavještajce, njih
će valjati pronaći i razotkriti.
Godina dana kasnije, 27. srpnja 1827. (1827. 97.
XII. 1352) javlja Sedlnitzky Tomašiću da je Metternich doznao da sardinijske
vlade da se grof Paradisi sprema izdati neko ireligiozno djelo s napadima na
modenskog vojvodu. Nakladnik je, čine se ”zloglasni” Giordani, koji je izbjegao
iz Parme. Austrijski poklisar u Firenzi je prosvjedovao i tražio da se tiskanje
djela zabrani, Sedlnitzky nije siguran da je uspio pa upozorava Tomašića da spriječi uvoz tog djela ako bi se ono ipak
pojavilo. Izgleda da se ono nije pojavilo, bar o tome nema znaka. Jasno je,
međutim, da je Austrija preko svijih diplomatskih predstavnika raspolagala
sredstvima da zabrani neko djelo čak i u inozemstvu, da proganja pisce i
nakadnike. Moć austrijske diplomacije kao da se nije zaustavljala ni na
granicama Švicarske pa je 19. ožujka 1831. (1831. 128. XII 505) pred srpanjsku
revoluciju car doznao da tiskara Capo di Lago kraj Lugana u Švicarskoj kani
spriječiti ili barem spriječiti uvoz, ako se ono ipak tiska. Ako je suditi po
spisu namjesništva od 18. prosinca 1831. (1831. 128. XII. 2180) to djelo nije
izišlo.
Poslije srpanjske revolucije postaje teže
ušutkati revolucionarno novinstvo po Sedlnitzky piše Lilienbergu 14. srpnja 1832. (1832. 140. XII.
1255), da u Marseillesu izlazi revolucionarni list pod naslovom L’amico del popolo italiano, namijenjen
obnovi Italije, što se isticalo u podnaslovu. No taj mjesečnik, koji se tiskao u 600 primjeraka, pozivao je
na suradnju liberale svih zemalja, tražio širenje naobrazbe navraćajući se time
na korjeniti internacionalizam francuske revolucije i odvraćajući se od
zatvorenog građanskog nacionalizma toga doba 2. List je imao 200 pretplatnika,
ostatak se besplatno slao u Italiju. Financirali su ga njemački i francuski
trgovci, to je bio gradski i građanski pothvat kao što je i liberalizam bio
pokret građanstva, a ne masa 3. Uredništvo je imalo svoje dopisnike u Luganu,
Genevi, Lyonu, Marseillesu, na Jonskim otocima, Malti, Korzici. Pretplate su
skupljale knjižare u Parizu, Lyonu, Marseillesu, Grenobleu, Metzu, Strasburgu,
Krfu, Malti, Bastiji, (Korzika). Mogućnosti za sprečavanje izlaženja Sedlnitzsky nije vidio, ograničava se na
mjere da se spriječi uvoz.
God. 1833. oznovana je u Parizu agencija Justin,
koja se obratila, između ostalog, uredništvima najčitanijih listova u Njemačkoj
i Austriji s prijedlogom da za honorar od 100 gr. mjesečno šalju vijesti u
Pariz. Bio je to tip suvremene nacionalne novinske agencije koja će skupljati
vijesti, no Sedlnitzky to nije želio pa je naložio poštama 4. kolovoza (1833,
151. XII. 1605) da Justinovu okružnicu ne predaju adresantima. Ruka Sedlnitzkog
i Metternicha sezala je dakle do Pariza. Kad je Sedlnitzsky 29. veljače 1836.
(1836. 427. XI/4) strogo zabranio djela ”mladonjemačke škole”, naložio je
da se djela poslana poštom ne isporuče,
a i da se javi adresa adresata i adresanata da bi mogao postupiti protiv jednih
i drugih. Dana 18. veljače 1836. zamjenik šefa zadarskog redarstva, viši
komesar Joseph Wanieczek javlja Sedlnitzskom (1836. 193. XI/4. 296) da je
Mazzinijevo djelo Foi et Avenir
(Vjera i Budućnost), koje tiskara iz opreza nije bila potpisala, tiskano u Bienne
u Švicarskoj u tiskari ”Mlade Švicarske” Nije sigurno da se Sedlnitzky uspio
osvetiti toj tiskari, čini se da nije, jer je 8. lipnja 1836. (1836. 193. XI/4.
1002) pisao Lilienbergu da spriječi uvoz
časopisa Das junge Deutchland (Mlada
Njemačka) koji je izlazio u Bielu u Švicarskoj. Njegovo izlaženje Metternich i
Sedlnitzsky očigledno nisu uspjeli spriječiti. No Sedlnitzky je znao da je
talijanski revolucionar Francesco Guerrazzi iz Livorna napisao djelo L’assedio di Firenzie (Opsada Firenze)
i prije nego li je ono izašlo i upozorio Lilenberga 11. listopada 1836. (1836.
193. XI/6. 1803). god. 1837. 27. pa 29. kolovoza (1837. 207. XI/6- 1391. 1432)
Sedlnitzky javlja Lilienbergu da poljske izbjeglice u Parizu spremaju izdanje
nekog dijela koje je upereno protiv zakonith vlada i ”zdravih uredbi društvenog
uređenja”. Revolucija se, dakle, vodi
kao povreda univerzalnog zakona izraženog u legitimitetu 4. No o drugom
pismu, u kojem javlja da talijanska emigracija, vjerovatno u Marsellesu, sprema
izdavanje časopisa Precurskore della
liberta italiana, (Preteča talijanske slobode), koji bi se trebao
krijumčariti morem u Genevu i Livorno i širiti dalje preko Jadrana, Sedlnitzky
je, doduše vrlo dobro obavješten, ali nema u vidu korake protiv izdavača kojem,
kako izgleda ne može naškoditi. No on ipak zna da će se časopis distribuirati
preko knjižare Batelli u Firenzi i Vaccarini u Torinu, te da će drugo izdanje
za Švicarsku i Njemačku izdavati knjižar Dupont u Parizu. Onda, 5. rujna 1838
(1838. 219. XI/1. 1986) Sedlintzky javlja da austrijski emigrat, feljtonist
Franz Wiest, kani u Leipzigu izdavati časopis Die Eisenbahn (Željeznica) koji se neće smjeti uvoziti. Nema
podataka da bi pokušavao spriječiti njegovo izdavanje. No kad je 1839. na Malti
ukinuta cenzura, vlada Napuljskog kraljevstva zabranila je uvoz svih knjiga s
Malte i predložila vladama ostalih talijanskih država da se toj zabrani
pridruže.
Toj zabrani pridružila se i Austrija (29.
svibnja 1839. 1838. 232. XI/4.881) Ovakve zabrane uvoza postat će četrdesetih godina
glavnim oružjem Metternicha i Sedlnitzkog protiv stranih izdavača četrdesetih
godina, kad diplomatski koraci kod
stranih vlada postaju nepopulatni, a Sedlnitzky je sve više padao u nemoćni
gnjev kao npr. u pismu Turszkom od 25. srpnja 1843. kad je morao priznati da se
protuaustrijka izdanja kuće Hoffman und
Campe iz Hamburga sve više šire (1843, XI/4. 1875) God. 1844. 3. studenog
(1844. 292. XI/4 2689) Sedlintzky je zabranio njemačko-francusku novinsku
agenciju koju se u Parizu osnovali emigrati Heinrich Boernstein i Maximilian
Maretzek kao Zentral Bureau fur
Kommission, Publizitat, geistigen sozialen Verkehr zwischen Frankreich und
Deutschland (Središnji ured za posredovanje, publicitet, duhovni i
socijalni saobraćaj između Francuske i Njemačke) i koja je slala razne
političke vijesti nekim ličnostima u Austiriji i preuzimala komisije za
honorar. Sedlintizky je, dakako zabranio samo dodir s Austrijom, utjecaj na
samu agenciju u Parizu nije poznat. Međutim, kad je dresdenski knjižar Otto
Wigant tiskao revolucionarnu bošuru Urberivaltsag
1846. i uspio prikrijumčariti više tisuća primjeraka, koji su se rasparčavali u
Erdelju, Bukovini i Ugarskoj Sedlnitzky
je u pismu Turszkom 21. ožujka 1846. 314. XI /4. 827.) istakao da ovo
nije prvi put da Wigand tiska revolucionarke brošure i zabranio je uvoz svih
knjiga ovog tiskara u Austriju. Dana 4. travnja 1846. (1846. 314. XI/4. 952)
proširio je zabranu na knjižaru Reclam
Junior pa na Vereins-Verlags-Buchhandlung.
Otto Wigand morao se opravdati caru 17. lipnja 1846. (1846. 314. XI/4. 1542) da
bi Sedlintzky ukinuo zabranu. Reclam je
pokušao kamuflirati svoja izdanja i prodati ih u Austriji pod firmom C.G.
Vogler iz Bruxellesa, no Sedlintzky je to doznao i naložio zapljenu 23. srpnja
1846 (1846. 314. XI/4. 1787) God 1847. Reclam i Keil krili su se iza tvrtki Cabinet fur Literatur odnosno Literarisches Institut, koje u Leipzigu
nisu postojale pa je Sedlnitzky o tom pisao Turszkom 14. lipnja (1847. 326.
XI/4. 1504). No već 21. listopada 1846.Sindlnitzsku šalje Turszkom popis svih
švicarskih izdavača koji su sudjelovali u širenju subverzivnih i komunističkih
idjeja čije će se knjige cenzirirati s osobitom strogošću. Popis tih izdavača,
koji je Sedlnitzky dobio preko austrijskog poklisara u Bernu, reproducirat ćemo
na kraju. Iste godine 29. prosinca 1846. /1847. 226. XI/1. 58) Sedlnitzky
izriče zabranu uvoza u Austriju svih knjiga izdavača Ernsta Keila i Gustava
Mayera iz Leipziga kao i Hoffmanna und Campe iz Hamgurga, jer su tiskali
revolucionarna djela u kojima se crni Austrija. Metternichu je pošlo za rukom
uvjeriti njemačku Bundesversammlung -
Saveznu skupštinu da zabrani uvoz u Njemačku svih knjiga Literarnog instituta u
Herisau, u Švicarskoom kantonu
Appenzell, Auser-Rhoden (16. ožujka 1847. 326. XI/1, 763.) Ovakve
zabrane bolno su pogađale izdavače jer je austrijsko tržište kupovalo mnogo knjiga. Hoffmann und Campe,
koji je u Hamburug u izdao prvi dio djela Viktora Andrian-Werbunga Osterreich und desssen Zuknft (Austrija
i njena budućnost) izdao je drugi dio s
naznakom da ga je izdao drugi izdavač Ludwig Giese, također u Hamburgu. No Metternichova špijunaža pokazala
je da je sumnja Sedlintzkog bila
opravdana - na sličan način je Ludwig Giese, a zapravo Hoffmann und Campe,
izdao Heineovu Atta Trollx i Ein Sommernachtstraum
(San ljetnje noći). Sedlnitzky je 16.
travnja 1847. proširio zabranu uvoza knjiga Ludwiga Giese (1847. 326. XI/4.
1034). Literarni institut u Herisau je, želeći zaobići zabranu uvoza u Austriju
primjenio ime u M.Schaefer’sche
Buchhandlung, no Sedlintzky je to doznao pa je obnovio zabranu uvoza 6.
srpnja 1847. (1847. 326. XI/4. 1717); njega nije bilo lako prevariti. Kad je u
Augsburugu izašla vjerovatno anonimno knjiga
pod naslovom A. Isais wahres
Christentum (Pravo kršćansvo A.Isaisa) koji je za izdavača W.Wolffa izdao
G.F.Daumer, Sedlnitzky je utvrdio da je nevini naslov zapravo zamka iza koje se
krije revolucionarno štivo upereno protiv kršćanstva i više od toga - tisak i
papir kažu da knjiga nije tiskana u Augsburgu, nego u Hamburgu, u tiskari samog
Hoffmanna und Campe. A ta tiskara naknadno je poslala bečkim knjižarama prvi
naslov - Die Gehemnisse des christlicher
Altertums (Tajna kršćanske starine) autora G.F. Daumera, Hamburg 1847. pa
je Sedlnitzky slavodobitno pisao Turszkom 13. listopada 1847 (1847. 326. XI/4.
2389). Još 23. veljače 1848. Sedlnitzky piše Turszkom (1848.336.XI/1.603) da je
Metternich uspio postići da je njemačka zemaljska skupština Deutsche Landesversammlung 20. siječnja
1848. zabranila uvoz svih knjiga izdavača Jennie
Sohn (1848. XI/1. 489). Ove zabrane uvoza, kojih se Sedlintzky nerado
latio, bile su još uvjek opasno i djelotvorno sredstvo pritiska kojeg su se
uglavnom njemački, a i švicarski izdavači još uvijek bojali. Razne mjere
stranih vlada s pomoću kojih je Metternich uspio spriječiti izdavanje mnogih
knjiga dvadesetih a i tridesetih godina, imale su utjecaja na izdavače u
Italiji. Francuskoj, Njemačkoj, pa i Švicarskoj do sredine tridesetih godina, a
onda su postale nepopularne, ali je Metternich, kako vidjesmo, do pred samu
ožujsku revoluciju uspio djelovati bar
na njemačke vlade u tom smislu. Pa ipak ovakvi koraci bili su komplicirani i
nepopularni i s njima se zapravo nije
postiglo ništa. Strani izdavači postali
su četrdesetih godina organ revolucionarne borbe odnosno, što se tiče
knjižarstva, organ borbe za njegovo posuvremenjenje i za uvođenje
kapitalističkog načina proizvodnje i distribucije knjiga, koja se
priželjkivala i očekivala i u samoj
Austriji pa čak i u cenzorskim uredima. Nije nikakav slučaj da je baš zadarski
cenzor Ivan Brozović 25. rujna 1848. podnio molbu namjesništvu da se osnuje Tipografia sociale kao dioničko društvo
(1848. 336. XI/11. 2285) koje će zamijeniti dotadašnjeg tiskara - obrtnika što
se oslanja na vladu kao glavnog klijenta i glavni organ distribucije njegovih
proizvoda.
Bilješke:
4. poglavlje
1. O sudjelovanju pomoraca u Preporodu Oliver
Fio, narodni preporod u Dalmaciji i pomorstvo, Radovi JAZU u Zadru, sv. 8,
1961, str. 171-182. i Vjekoslav Maštrović, Jezično pitanje u pomorstvu i
narodni preporod u Dalmaciji, Pomorski zbornik, IV, 1966, str. 447-460. S
obzirom da svi citati arhivske građe iz ovog rada potječu iz historijskog
arhiva u zadru, i to iz presidijalnih spisa, zbog kratkoće ne stavljam brojne
citate arhivske građe u bilješku, već u zagrade s tim da najprije navodim
godinu, pa broj kutije, kategoriju i broj samog spisa.
2. O hrvatskoj čitaonici u Zadru Vjekoslav
Maštrović, Osnivanje ilirske čitaonice u Zadru 1847. i 1848. god. s osvrtom na
zadarsku čitaonicu 1807. god. Radovi Centra JAZU u Zadru, sv. XXI, 1974. str.
29-56.
3. O njemu Pavao Galić, Povijest zadarskih
tiskara, Zagreb, 1879. str 44.
5. poglavlje
1. Henry A. Kissinger, Obnovljeni svijet,
Metternich Castlereaght i problemi mira 1812-1822., Zagreb, 1976. str. 13-14.
2. Peter Viereck, Conservatism from John Adams
to Churchill, Toronto - New York - London, 1956. str. 23.
3. William Aylott Orton, The Liberal Tradition,
A Study of the Social and Spiritual Conditions of Freedom, New Haven, 1946.
str. 77.
4. A. Kissinger, Op. cit. str 241.