| DIWAN 2 |
Aras Borić
PRIZOR
Amiru Brki, nakon iščitavanja
njegove knjige ”Antikrist u jeziku”
Rat je okončan
i Mrtvi sjede u kavanama.
Moj prijatelj pjesnik
(bradata, krupna, rebelska pojava)
kaže mi da jezik je visoka kula,
da ”ništa iz jezika vreba”,
da jezik je tek puki šestar
kojim Odabrani mjere kozmos Ničega.
Valjda je moj prijatelj nihilist,
velim,
u Krajnost otišao,
očito je preveć pod dojmom Nietzschea,
pa je sad lud onoliko koliko baš je pjesniku
za izvanrednost neophodno.
A opet, teško mi je priznati
da mu zapravo zavidim,
da baš za tom ludošću čeznem,
i da napišem pjesmu, da opišem prizor -
u kojem prizora biti neće,
ni boja, ni zvukovlja, ni riječi...,
a da opet to bude i pjesma, i prizor, i slika!
Priznajem, nekoć mišljah da pjesnik jesam,
jer imah ljeta nedovoljno,
toliko malo da i samu smrt poželjeh:
samoubojstvo mi se genijalnom učini pozom
i naslikati jutro poželjeh, ja - rob likovnosti.
I miris trava predvečernjih,
i raspuknuće zvijezda.
Bijah toliko mlad
da sam malo toga uistinu domislio,
tek toliko da sam tijelo žensko
u tri barokne knjige izmaštao.
Sada sve prešućujem.
Ako se Sve može svime nazvati,
i ako se uopće Šutnjom može ništa ne govoriti.
U Bosni ljeto je, i svi smo tužno
solarni.
Rat je završen, Mir sadašnji mudro potpisan,
i Mrtvi sjede u kavanama.
Zenica, srpnja 1999.