| DIWAN 2 |

Dinko Delić

BITI POKORAN BOGU OD ŽUTE ILOVAČE

Kada u noveli "Carska noć" 1933. godine riječju anonimnog "druga" iznosi tvrdnju da: "moj bog je vjera u ono što neumitnim okretanjem velikog životnog točka dolazi", Hasan Kikić nesvjesno određuje ključni detalj drame odigrane u tkivu "lijeve" ( ali i "desne") inteligencije na prostoru bivše Jugoslavije od 1928. do 1952. godine[1]. Drame sa brutalnim posljedicama u životu ljudi toga prostora od označenog vremena do danas.

Jer estetičko (i metafizičko) pitanje kao kamen spoticanja u borbi za političku moć tehnokratske elite, što se, polarišući deklariše " lijevo" ili " desno", nisu, nažalost, gnoseološki problem utkan u civilizacijski code, već isparcelisan strateški prostor u kome se "Historija otkriva kao spas"[2]. Na ruševinama evropske kulture nakon prvog svjetskog rata tradicionalno kolonizirani južnoslovenski Balkan grca u potrazi za Identitetom. Raskršće trgovačkih i kulturnih puteva otprije zatvoreno sa zapada zbog osvajačkih pohoda Turske, biće izolovano i sa istoka otkud dolazi duh Revolucije i staljinizma.

Zato je Kikić pisac "između"[3] u svojim lutanjima od Krleže do soc. literature i novog realizma, iz folklornih motiva  do u pragmatičnost[4], i s tematiziranja islama, bošnjačke tradicije i kulturne baštine[5] u "Putokazu" - do likvidacije Boga u liku Hajdinbega Vrsnića[6] koji zasluženo gine pod euforijom revolucionarnog ateizma. Taj nestabilni položaj Kikić duguje porijeklu bošnjačkog "urlapčeta" sa periferije života[7] koje umjetnički talenat doživljava češće kao kaznu nego kao dar:

"… lako je biti čudo od djeteta kad ne moraš već u sedmoj godini napasati tuđa goveda cijelo ljeto za jedne jedine gaće od ćetenije."[8]

Službujući po provinciji[9], i pored stalnog prisustva u književnom životu Zagreba i Sarajeva, nešto rjeđe i Beograda, on nije boravio u epicentru kulturne pažnje, a sigurnost, koju bi stekao u zrelim godinama kao etabliran pisac, onemogućila je smrt u borbi sa fašistima, dostojna ratnika koji je bitku počeo držeći se za pero i goveđi rep.

Kikićev stil bio je prepoznatljiv i provokativan. Sa biografijom američkog pisca kakvu je imao Stephen Crane ili Theodore Dreiser, iskušavajući život vlastitom kožom, pisao je o ljudima na dnu, o izrabljivanju, prostituciji i bijedi. U tekstu "Nekoliko svijetlih i nekoliko opskurnih imena u BE-HA literaturi" iz 1936. Kikić upoređuje Uptona Sinclaira i Kaimiju stvarajući duhovni most ka grupi socijalnih pisaca ("skupljači prljavštine"- The Muckrakers) iz koje izvire Sinclaire. Sa barbarogenijem američkog pisca u kome dominira proživljena invencija, a ne akademski nerv[10], Kikić je bio sirov, ali privlačan. Na tragu Jacka Londona[11], i Erskinea Caldwela zanimao ga je animalni sloj[12] ljudske prirode što se nagonima opire strukturi poretka (i tlačenju), a čezne za slobodom.

Domaća kritika uočavala je uticaje Maksima Gorkog[13], Emila Zole[14], Bertolda Brechta i Franza Junga[15] prateći Kikićev komunistički engagement, tako isto prema Krleži ili Cesarcu[16], ali estetska građa koju je pisac iz Gradačca sinestetički snažno zidao po papiru prevladava oktroisanu tendecioznost:

- A znaš li ti šta je to sifilis?

- Ne znam - kažem.

- To ti je gospodska riječ za ljubav.[17]

 

I čini Kikića još uvijek intrigantnim književnikom kada odbacimo ideološki balast. Naročito u jeziku i senzibilitetu. Neupadljivo, njemu se dopao Crnjanski[18], zaljubljenik u Panoniju, na čijem rubu zjapi Posavina i kroz blato šunja se ka trebavskom brdu. To mutno stanje svijesti Crnjanskijevih likova omami i Kikićeve Kokine i Vidičane, dok iznad magle i šume sjaji "beskrajni plavi"  kao "pregolem modar krug" ("Idila"; "Sinovi prostrane domovine").

U slobodnom stihu, inače neujednačenih pjesama, buntovni Kikić radije istražuje prozni zvuk nego sentimentalni[19]  cliché kao u pjesmi "Božji ljudi" gdje su neposrednost i jednostavnost uslov za autentično osjećanje revolta. Ili u erotskim: "Za dobrotu puti"  i "Ljubav njegova" gdje punim žarom plamti Kikićev temperament, ali i sjeta. Visoko poetski spoj, u naizmjeničnoj upotrebi dominantnog 9-erca sa varijacijama 11,13 i 8, pjesmi "Ljepota ljetnja" daje osebujan ritam svakodnevne proze koja prikriva jamb:

 

"Ko bi se njivama odmetnuo kroz žita,

dubokim će se vodama kraj šuma

kupati gole djevojke;

ako im cikom ciknemo,

poskakaće redom u vode"[20]

 

Ta renesansno - antička slika u arkadijskoj viziji prirode i seljančica za ordinarni Kikićev inventar izgleda kao incident. I nije anahronizam, već dragocjena ekscentričnost koja profinjuje paletu emocija ovog naturalistički - pastoralnog pisca.

Erotske sekvence, apokaliptični grč u svijesti poniženog čiji "zubi se krešu jedan o drugi", dok "grad liči na izmrcvareno steono živinče", govor koji prašti od ovlaš prikrivene psovke, argotizmi i neologizmi sačinjavaju "magmu elementarnog doživljaja svijeta"[21] - otvorenu radionicu na čulnom izvorištu stvaranja. Zanatske tajne: u žurbi nedorađeni tekst, hiperprodukciju "zagrcnutu materijom"[22], Kikić nije krio od očiju javnosti. Pohlepno objavljujući[23], radio je strasno, bez ostatka, predan, demijurgu koga je izabrao da slijedi.

A stvaralački daimon (njegova Dada) blagoslovio je Kikića sposobnošću da boravi u tački pretvorbe Haosa u Kosmos. U polivalentnom bivstvovanju estetičkog rasprsnuća i sinkretičke moći ponovnog uspostavljanja tekstualne stvarnosti. Zato uzvici[24] i novostvorene riječi u toliko glagola[25] i boja[26]:

"Dakle, 119 boja!" "Da je svaki naš književnik stvorio po 360 novih riječi, kamo bi smo dospjeli…"[27]  "… Izvrsni glumci  intoniraju (-ah-) na 45 intonacijskih ravni… jedan jedini uzvik… može imati do 45 različitih značenja."[28]

Nažalost, kritika je metodološki pristup u ocjenjivanju Kikićevog djela, najčešće, zadržala u projekciji aktuelne političke ravni, ili opcrtan granicom osobnog horizonta[29]. Granicom ukusa.[30] Ne videći kako život bukti između korica Kikićevih knjiga tako nemaran i odbojan prema perfekcionizmu.

Kikić je htio da bude nov i drugačiji: "… literatura traži da se jezik podmladi[31]… stilom diktira temperament… stil je fotografija psihološkog bila radnje."[32]  Ali često je zbunjen reakcijama kritike[33], tražio izlaz iz nedoumice ("Liberalac na skretnicama" ; "U  K. und K. be-ha kaznioni"), ili pokušavao da se opravda (pismo J. Kršiću iz Rogatice, od 16.03.1931. godine). Dok naposlijetku nije oštro i neumjereno nasrnuo na književne veličine kao što su Andrić, Samokovlija, Dučić, Skerlić i Rastko Petrović, ne štedeći ni "mlade snage" kao što su bili Desanka Maksimović i Hamza Humo[34]. Kikićev "obračun" sa Grupom sarajevskih književnika[35] i sa nekadašnjim mentorom Jovanom Kršićem[36] u vremenu od 1930. do 1938. značio je konačno udaljavanje od provincijalne trpeljivosti i početničke skromnosti, konačnu spoznaju pisca da poniženje iz mladosti, hendicap raščovječenja može "izliječiti" jedino borbom gdje (gotovo i da) nema razlike između pera i puške.

Ali Kikić se dvoumio između "talenta"  i "svrhe", "htijenja" i "umijenja"[37]  i, parafrazirajući Marxa, shvatao da "…literatura kao izolovana nematerijalna snaga neće nikad promijeniti poredak stvari".[38] Sa Hegedušićem[39] u društvu, naš pisac bio je blizak krugu književnika oko Krleže.[40] Vaso Bogdanov, uz Z.Richtmanna i M.Ristića, najžešći "krležijanac" u "sukobu na književnoj ljevici", piše za Kikića u "Hrvatskom kolu" 1932. godine da je nakon folklorne faze: "prišao teškom, mučnom životu seljačkih i radničkih masa".[41] Odlomci romana "Ho-ruk", štampani u "Književniku" i "Hrvatskoj reviji", ili romana "Bukve" u "Putokazu", te, dodatno, i zbirka "Provincija u pozadini" sadrže zloslutne stranice na kojima se manifestuje nova, Kikićeva prijeteća književnost. Gnjevni duh proleterijata kondenzovao se u moć spontanog (pravednog) nasilja:

"...to mnoštvo krklja, okovana se snaga napinje kao para u tijesnom kotlu, glomazna, strašna, nezadovoljna živina koja bijesno škrguće jakim širokim kutnjacima i grči pesnice, to mnoštvo, mrko, strašno, jako kao zemlja koja ga drži, ono pljuje gadne kletve, ono se kesi, ono se nadima, ono hoće da prsne…"[42]

Moralni dopust za silu Kikić je pronašao na egzistencijalnom dnu ispod beznađa i fiziološke iskre svijesti koju diktira glad, izgradivši likove nakazne kao Quasimodo, a bez iluzije dostojanstva kakvu bi mogli imati Josef K. ili Meursault.[43]  Pasmandžija Kršo ("Drugo lice čovjekovo") nije hrsuz[44] koga hapse i kome će suditi za počinjeni grijeh, već zvijer-štetočina izvan svakoga prava. Zato ubistvo Jove pandura nije zločin, nije osveta, ni pravda, već elementaran gest mesa ispred smrti: pasmandžijin grč pogibije ili življenja.

Revolucionarna borba i književna borba, dva pojma koji, ujedinjeni, obećavaju prevrat i političko razrješenje stanja potlačenosti, postali su ideal prihvatljiv radikalnom Kikiću, sredstvo koje izvire iz cijelog njegovog bića: "…danas je za nas važnija i rimovana parola nego cio Vjenceslav Novak."[45] Zato mu Partija bješe utočište i organizirana snaga sposobna za gradnju novog poretka. "Imam dobroga tatu, gvozdenu radničku klasu", pjevao je Majakovski, pjesnik Oktobra. A "…u kojem je obliku nužan jedan fanatizam i nama, možda će to vrijeme samo da rekne",[46] mislio je Kikić 1929, desetak godina prije nego će uzeti pušku, a ostaviti pero, zauvijek. Njegova odlučnost da se bori materijalnim sredstvom označila je smrt pisca prije pogibije čovjeka:

" Neka ostave - k vragu! - pera i knjige… neka nemaju nikakvih iluzija da išta drugo može odlučiti o našoj sudbini i o sudbini čovječanstva, do isključivo borba… Pod ledinu mi, ili fašisti."[47]

Bile su posljednje riječi izrečene bivšem saradniku iz "Putokaza"  Rizi Ramiću kao oproštaj, jer je Kikić, godinu dana poslije, "smrću potvrdio svoju literaturu-postao njen glavni lik"[48] dokazao da i u životu književni likovi traže pisca, baš kao u Pirandellovoj drami.

Ali književnici na "lijevoj" barikadi već vode odsudnu bitku, međusobno, nagovještavajući: "…slom jednog mita", Istinu koja "se otkrila kao Laž"[49]. Zvonimir Richtmann, Vaso Bogdanov, Marko Ristić i Krleža, protiv Đilasa, Kardelja, Ognjena Price i shakspeareovskog zloduha Zogovića. "Danas"  i "Pečat"  nasuprot "Stožeru" i "Novoj literaturi". "Podravski motivi" - "Književne sveske"; "Antibarbarus" - protiv! Lik je književni robot koji obavlja "plemenit" posao osvješćivanja, a prema softwareu inženjera-pisca.[50] Ili autor, suprotno tome, "nesvjesno",  u estetskoj slobodi luta, podložan unutrašnjem diktatu, umjesto Partiji što ekskluzivno čuva ključeve riznice Duha. Šta ako se likovi otmu kontroli i počnu da "žive" vlastiti život van autocenzure "poslušnog" pisca? Ko je na pravom putu? Oni što idu ka estetičkom razotuđenju prateći buntovnog Baudelairea, Rimbauda, Prousta, Sartrea i Malrauxa, ili materijalna snaga "novog realizma" na "liniji" Rabelaisa, Moliera, Beaumarchaisa, Balzaca, Zole, Heinea, Gogolja, Lessinga…?

"Sukob na književnoj ljevici" donosi sudbonosan prelom u kulturnim tokovima Balkana. Kao odraz raskida A.Bretona sa KP Francuske 1935. i negiranja Aragonovog "Povratka realnosti."[51] Kao odgovor na obračun Ždanova sa Buharinom i Pasternakom 1936. ili Staljina sa Trockim ranije. Iako, zaista, ex-jugoslovenske književnosti jesu "periferija Književnosti"  i "ova diskusija tek periferija … svjetske diskusije"[52], Identitet i Historija postaće prelomne tačke u književnom i javnom životu ljudi ovoga tla. Jer se politika  umjetnosti nametnula kao arbitar - parametar vrijednosti i slobode.

Tito je intervenisao dva puta. U članku "Trockizam i njegovi pomagači", maja 1939. ("Proleter" br.1), on traži prekid spora. Već iduće godine, pišući "Za čistoću i boljševizaciju partije" ("Proleter" br.3-4), Tito je, već imenovanim "pečatovcima" Richtmannu, Ristiću i Bogdanovu, pridodao i Krležu uz opomenu da "partija bdi". Zbornik "Književne sveske", objavljen naknadno u avgustu 1940. sa radovima Kardelja, Đilasa i Price, znači konačan "odstrel" neistomišljenika. I model discipline uma inkorporiran u društvu kao neophodan zbog preuzimanja vlasti u borbi protiv fašizma, ali i decenijama nakon toga zbog - očuvanja vlasti.

Tri su Bošnjaka doprinijela razvoju događaja "na ljevici" i to u različitoj mjeri. Safet Krupić objavio je članke: "Problemi umjetničke kritike" u časopisu ARS 37 (Zagreb 1937, br.1) i "Andre Gide", takođe u ARS 37 (br.2 iste godine). Zatim Avdo Humo: "Naša posljeratna ljubavna lirika (od Krkleca do Zogovića)" i A.Humo sa Punišom Perovićem "Poslovanje Branka Teodosića" - oba u časopisu "Mlada kultura" (Beograd 1939 br.1), te A.Humo s Mirkom Davičom i P.Perovićem "O Pečatu i besjedi o njegovoj svrsi", opet "Mlada kultura" (br.2). Ali tek Hasan Kikić, književnim prilozima u "Pečatu" 1939. biće označen kao "trockista" i "krležijanac"[53]. Značajno je i što u neobjavljenom (??!!) tekstu iz zaostavštine (1937-40) "O umjetničkom i neumjetničkom stvaranju" Kikić negativno ocjenjuje priču S.Galogaže i pjesmu J. Popovića, istaknutih pripadnika soc. literature. Zatim "odgovara" Bratku Kreftu "braneći" Krležu kao "pečatovac" iz pozadine ("O novoj umjetnosti" - zaostavština). Istovremeno, javno, A. Humo kritički oštro cijeni "Bukve" ("Naša stvarnost" 1938), ulazeći u polemiku sa Melkom Erakom koji brani Kikića u "Putokazu" (2/1938,6 i 2/1938, 7-8). Član uredništva "Putokaza", S. Krupić već je pisao 1937. u odbranu Kikića (ARS 37). A da je Kikića trebalo braniti svjedoči Velimir Stojnić:

"O njegovom držanju, u vezi s predratnim sukobima na književnoj levici, kružile su različite verzije, čak i u ratu. Hteo je, lično, da raspravi to pitanje".[54]

 

Apsurdna poza. Kikić, proleter - porijeklom i vokacijom, treba da dokaže "ljevičarstvo" aparatčikima, partijskoj eliti: "koji neprekidno brbljaju o ravnopravnosti, ali iz te ravnopravnosti uvijek isključuju sebe."[55] Jer većinom "socijalni literati govore s teorijskih pozicija proleterijata, a pišu s pozicija malograđana."[56] Apsurdna, ali autentična poza, jer dokazuje nemogućnost sinteze umjetnosti i revolucije u izdijeljenom čovjeku što politizira svoj razbijeni svijet, egzistenciju koja izmiče.[57] "Dovoljno je biti kulturan pa da se bude čovječan", kaže Kikić u žrvnju između kreacije i političke borbe.

Štampajući  "Putokaz" od 1937. do 1939. u svega 12 brojeva[58] i pod uticajem CK KPH a sa redakcijom uglavnom od Bošnjaka (Šukrija Huskić, S.Krupić, S.Kulenović, R.Ramić,  M.Orlanović, B.Badnjević i dr.), Kikić je dobio priliku (ili zadatak?) da opcrta kulturni profil muslimanskog pitanja u BiH. Ali "ljevičarske" dileme nisu iscrpljivale obim njegovog identiteta. Folklorna opsesija ranih Kikićevih pjesama i priča u uredničkoj koncepciji "Putokaza" preoblikovala se u napor bošnjačke inteligencije da promišlja nacionalne i socijalne teme "u službi svome narodu".[59]

Nekoliki značajni članci: S.Krupića "Današnjica i mi"; B.Badnjevića "Islam i demokracija" ; Š.Huskića "Kultura i društvo"; S.Kulenovića "Pogled na muslimansku omladinu" i "Jedna žalost i jedna potreba"; H.Kikića (A.Korjenić) "O demokraciji" i M.Orlanovića "Problem napretka bosansko-hercegovačkih muslimana" čine kapitalan kulturološki doprinos i "najviši bošnjački nacionalni domet između dva svjetska rata."[60] Čak, pripremajući "Kalendar Putokaza" za 1938, redakcija upućuje poziv za saradnju bošnjačkim intelektualcima u formi nacrta - "enciklopedije svih naših aktualnih pitanja".[61]  Nacrt se sastoji iz 20-tak odjeljaka o položaju i razvoju Muslimana, o seljaštvu, zanatlijama i radnicima, ženama, omladini i inteligenciji, o kulturno-prosvjetnim društvima, štampi i književnosti, o islamu i nacionalitetu, o agrarnoj reformi iz 1918. i prirodnim bogatstvima BiH. Većina ovih tema nije istražena ni do danas što ističe značaj "Kalendara"  kao "prvog bošnjačkog leksikografskog dokumenta".[62]

I, kuriozitet - "Putokaz" prikazuje bogumile kao socijalni pokret. Jer prema riječima A. Cesarca: "Naša linija nisu Zrinjski i Frankopani, naša linija su bogumila. Gubec i radnički pokret".[63] A time se hereza kao religijsko-kulturna odrednica bosanskog mentaliteta, zapravo, revidira na političku ravan. Još jedan dokaz kako dosljednost ni u jednom smjeru nije moguća.

Da li je Kikić ateista? I da li njegov interes za bošnjaštvo jeste samo zov krvi? U ocjeni knjige "Društveni razvitak Hrvata" D.Tomašića[64] Kikić ističe razvoj sociologije kao važne nove nauke i primjedbu Tomašića da je društveni razvitak Muslimana u BiH, takođe, nedovoljno istražen. Kikić poziva:

"A i krajnje je vrijeme da se pitanju Muslimana BiH dadne ozbiljna naučna podloga." U pjesmi "Softe", objavljenoj u Gajretu još 1928, uneseno je složeno osjećanje divljenja džennetskim putnicima zbog njihove nevine čistoće i uzdržane zavisti prema nepomućenoj vjeri koju softe žive, ali i blage ironije skeptika-intelektualca koji ne može a da ne žudi za zemaljskom puti:

"… velike će im zasijati milosti

kad poslije nedužni umru

- naći će se s hurijama

u dženetu po baščama,

blago njima kad vjeruju."[65]

 

Slično tome, nostalgiju i sarkazam nalazimo u "Pesmi Ramazana" pisanoj nešto ranije u Samoboru 1926.[66] Ali indikativna je tek "Bajramluk velikoj djeci" gdje Kikić kaže: " A lijepo je vaše vjerovanje, prelijepo…" Dakle, ne manjka ljubavi prema "njihovom" vjerovanju, ipak iz te slike Kikić sebe isključuje, budući da je ekskomuniciran već i duhom kao što bješe socijalnim porijeklom:

"Imam i ja golemu družinu. I idemo mi, idemo, dobrotom se naše goleme duše radujemo. Jeda i nama dođe Bajram."[67]

Tako je Kikić "potonuo" u materiju. i po vlastitom izboru, kao socijalni pisac, zanemario šaputanja duše iako im svakodnevno prisustvuje kao svjedok- stvaralac na rubu estetskog koje transcendira prema apsolutu. Daleko iznad političke mimeze. Dionizijsku čulnost svojih likova, krik iz srži "golog života", praštavi jezik neponovljive zvučnosti, sirovo agresivan (do bola) - Kikić je smatrao materijalnom snagom, sredstvom za promjenu stvarnosti. Ne shvatajući da (već) kreira stvarnost. Da je mijenja.

"Pokazujući materiju, pisci takvih dela kakvo je Kikićevo prizivali su su višu stvarnost i viši smisao života, pa iako im je filozofija strogo materijalistička, bili su revolucionari i idealisti-propovednici."[68]

 

Ovo lucidno zapažanje Radovana Vučkovića iz 1974. naslućuje ključ rješenja, ali zadržava još uvijek dominantan ideološki sloj. Dok Meša Selimović 1952, primjetivši Kikićevu moć cijepanja društvene krinke do primarnog nagona, do atavizma, naziva to: "opasnim zalaženjem u mehanicistički, metafizički materijalizam", očito obuzet purističkim duhom "Derviša i smrti" (1966). Obuzet ličnom dramom, Selimović ne dozvoljava da se odškrinu vrata apsurda. Istog apsurda koji su iskušavali Camus i Kafka, Gogolj, Sartre i Joyce, a u pozorištu Samuel Beckett, kasnije: da se do kraja iscrpljena teza preoblikuje u svoju suprotnost; da Kikićeva "materija" transcendira estetski izvan apsurda što ga pisac intelektom pokušava da riješi.

Tako je ubistvo Hajdinbega Vrsnića u priči "Mrkaljuško oslobođenje" (1932) konačna tačka groteske koju odigra Kikićev lik Smajo, Tursin sin. Lud od groma i begovog nemilosrđa, on ne obara poredak u društvu, već kao Kronos škopi Urana, mijenja strukturu Univerzuma:

"Smajo opet vidi samo bega, glavom Hajdinbega Vrsnića. O, ne, opet ne! To je Bog, Bog, bradat, svilene, sijede brade, s malom rukom, ručicom…

- Bog, bhroooggg!"[69]

 

U igri slova među riječima bog i beg Kikić dodiruje koordinate civilizacijskog ustrojstva. Jer "kao što je sunce vječno, vječan je i gospodin Goldberg"[70] . Tako isto Avakum Garina u svome kafeodžaku s pepeljasto-žutom bojom kože "liči na pomno izvajanog boga od ilovače."[71] Dakle, "logično" je da se idoli svrgnu i umjesto njih uspostavi doktrina Partije, vlast proleterijata koja, po Marxu, donosi napredniji svijet. Ta ekonomska varijanta ranog hrišćanstva bila je dijalektička utopija materije, konačna prema drugim utopijama u nizu. Jer "od robovskih pobuna u starom svijetu do socijalističke revolucije, borba potlačenih se završila u uspostavljanju jednog novog 'boljeg' sistema dominacije".[72] Shodno tome, bitka na "književnoj ljevici", vođena instrumentarijem pragmatizma i političke dogme, rezultirala je pirovom pobjedom sile sa ultimativnim pravom:

 

"Teza o isključivosti jedne interpretacije bez … rizika, bez… tjeskobe, bez… mogućnosti pada vodi direktno teološkom viđenju svijeta, tj. metafizici, koja se naravno može zvati i dijalektički materijalizam, ali koja nije time ukinula svoju bit."[73]

 

A "desno" orijentisani pisci, "antisocijalne snage", prekrili su se plaštom istorije, baveći se prevashodno narodnim duhom i kulturom u projekciji vremena, egzistencijalnom mukom pojedinca pred katastrofom i zajednice pod tiranijom rata. Andrić, Crnjanski, Dučić, Alfirević, Muradbegović, A.Nametak - svaki iz svoje vizure - opirali su se majoriziranju klasnog kolektivizma i tendencije povlačeći se u tradiciju ili parnasovski elitizam. Očekivali su[74] da i poslije 1918. na stratištu imperija i krhotinama modernizma građanska Evropa može naći duh novog života. "Između umetnika i društva postoji, u malom, isti jaz koji postoji između Božanstva i sveta. Prvi antagonizam samo je simbol drugog ", reći će Andrić 1935. u "Razgovoru s Gojom". Andrić, uzvišen i gord - diplomata Kraljevine kao i Dučić. Shodno tome Crnjanski piše "Sumatru" 1920. i "Seobe" 1929, a Muradbegović istorijske drame. Time se stvara, višestruko: i opozicioni tok i književni pandan literaturi "ljevice" na Balkanu, ali i paradigma epigonima nacionalnog utilitarizma koji će izrasti iz Andrićevog i Crnjanskijevog "kaputa" poslije drugog svjetskog rata. Ideja moderne o jedinstvu nacije, istorije i kulture, te o piscu "lučonoši" - probuđenoj duši naroda, izjednačava ulogu umjetnika na drugovrsnoj barikadi ideja. Jednako anahron, pseudo-prosvjetiteljski i politički čin.

"Zašto je ova Bosna pastorče?" krikne Kikić 1929. u "Besjedi o našoj desetogodišnjici", nezadovoljan stanjem u kraljevskoj Jugoslaviji. A, kritikujući baš Andrića i Alfirevića 1936, piše da se u Kalayevoj BiH:

"… 'bošnjakovalo', 'srbovalo' i 'hrvatovalo' i na račun toga pljačkalo, kralo i otimalo, a uporedo još i s tim godine su prolazile i kroz njih se vukla takozvana narodna kultura kao jalova kravetina…"[75]

 

Uočivši zamku "narodnjaštva" koje, najčešće, pod maskom "naciona" podvali "rđavu upotrebu umjetničkih izražajnih mogućnosti"[76], dakle - kič, Kikić se bošnjačkom nacionalnom pitanju obratio kritički i kreativno u skladu s Krležinom i Ristićevom tvrdnjom : da je vrijednost u čovjeku, a ne u vanjskim esencijama: Države, Boga, Naroda, Ideologije i Klase.[77] Zato po Kikiću "islam nije… u… suštini smetnja društvenoj emancipaciji", već "oni koji ga tretiraju prema svojim uskogrudim prilikama."[78] A pravo nacije "neka je razmaknuto do granice prava čovjekova."[79]

Kikićev rad urodio je dvojako. U estetskom ispunjenju teksta koji snagom nadmašuje autorova htijenja i apsorpcionu moć aktuelne kritike. Čak i najstrože ocjenjene Kikićeve romane moguće je prevrednovati uvaživši tehniku politekstualnog kadriranja kao kod Dos Passosa i B.Brechta: "Kikićeva koncepcija romana počinje u ekspresionističkoj viziji, … oslobađa (se) njene apstrakcije, zadržavajući elemente simfonijskog i sarkastičnog instrumentaliziranja agresivno izraženih i naturalistički oštro istaknutih detalja, … to (je) koncepcija jednog novog konstruktivističkog naturalizma, odnosno postekspresionizma."[80]

Književno-istorijski Kikiću je usko u omeđenom prostoru soc.literature, čak iako on jeste bošnjački prvak u reprezentaciji "sukoba na književnoj ljevici". Njegova tragična smrt pod nerazjašnjenim okolnostima [81] dokazuje, na drugoj strani, kanibalizam Revolucije koja "jede svoju djecu" i, takođe, iluziju o zajedništvu umjetnosti i politike. "Struktura artističke svijesti pokazuje da je ta svijest uvijek u sukobu s konkretnom revolucionarnom akcijom jer otkriva njenu relativnost." [82] Kao težnju da od pisca načini podanika bez razlike kojoj ideologiji služi. Podanika pokornog bogu od žute ilovače.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]