| DIWAN 2 |
Amir Brka
RASTAKANJE, POJMOVNIK ZBRKE
Zaista, zrak sam samo?
(Miloš Crnjanski: Priviđenja)
Šta se sa tekstom dogodi kojeg
smo čitati počeli,
a već nakon naslova retke ”čitaju” samo oči,
dok naše biće zrak postaje zlatastim zasićen prahom
oko tijela što bludi..., zatim se, u tačci posljednjoj,
iznova zbira, i posunovraćuje u se, pa zamjećujemo,
tek tada, da istinski uočili smo naslov samo
i zadnji taj interpunkcije znak...?
A sve toliko trajalo je koliko neophodno biješe
za ”obično” sricanje teksta pred
nama.
Možda bi podesnije, ipak,
ozbiljnije pitanje bilo:
gdje u tim smo se trenucima nalazili,
i šta, dakle, tekst čitalo je?
Ili najvažnije u srazu dvaju upita
ovih
doslućivati da li Sve je prašni taj zrak samo:
i tijelo naše, i ono što mi uistinu jesmo.
(Pri tome bi predhodno valjalo znati šta je od toga šta,
ako preduvjet baš i nije upravo to neznanje,
čak i uzrok - ovome svijetlom rastakanja činu.)