Diwan 11

| Diwan 17 - 18 |

Mirjana Kapetanović

TERSOVI

Malo koji narod se može pohvaliti izražajnošću svoga jezika kao što možemo mi u Bosni i Hercegovini. Prebrojte koliko riječi jedan engleski džentlmen mora upotrijebiti da bi izrekao sljedeću rečenicu: “Dragi kolega, ja nisam dobro čuo što ste posljednje rekli, da li biste bili ljubazni pa mi to ponovili?” Dok se kod nas jednostavno savije dlan oko uha i nagne prema sugovorniku ispuštajući samo jedno podugačko “Ha?” Nas ništa manje neće razumjeti naš sugovornik, nego onog Engleza. A zamislite kolika bi se studija karaktera morala na engleskom jeziku napraviti za našu jednu jedinu riječ “TERS”!??

***

Konjic je oduvijek imao svoje tersove čije su se dogodovštine prepričavale. Tako se pamti i prenosi kroz generacije priča o Kajmi. On je držao han u prvom sokaku u Prkanju i kako se tu okupljalo društvo tavlaša, često bi i Kajmo ostavio sav posao u stranu i sjeo za tavlu da razbaci zare. Igralo se u sitan ćar. Onaj koji izgubi plaćao je kafu ostalim igračima, ili se igralo u kutije rahat lokuma. Ali kad neki alčaci počeše donositi od kuće kutije lokuma i redati ih po stolu, ko đoja da su ih dobili na igri, okanuše se toga. U vrijeme kad se desio ovaj slučaj, onaj ko izgubi igru imao je zadatak da ode do Studenca, poznatog konjičkog izvora i donese punu čašu vode pobjedniku.

I tako, jedne prilike - tavla se raširi po stolu i Kajmo prvi baci zare. Redao je pule, onako kako mu izađe i učini mu se da ga krenu dobro. Zakotrljaše se zare još nekoliko puta i Kajmi zafali u zadnjem bacanju jedan šeš pa da pobijedi, ali ne bješe kako je on htio - ispade ićibir. Izgubi Kajmo tu igru. Zaigra se revanš. Oprezan Kajmo, ne gubi mu se igra, jer onako starom i slabih nogu nije se tabanalo dva kilometra do Studenca, a kockarski dug nije dobar drug, mora se izvršiti. Prije svakog bacanja Kajmo puše u zare i vrti ih oko glave, sve ne bi li ispao broj koji mu treba. Ali ko kad je sam šejtan u onim kockicama, baš kad ne treba ispade opet onaj nesretni ićibir. Izgubi Kajmo igru pa sa maštrafom u ruci u pratnji dvojice “sudija”, krenu na Studenac po vodu. Puše i bjesni, krivo mu što izgubi i sve psuje ićibir, što ispade dva puta u nevakat. Kad donese vodu i pobjednik je sa užitkom ispi, ne dade mu se mirovati, nego zameće kavgu i traži da se odigra još jedna partija. Prije nego poče igra dugo je topio prste u kozjem mlijeku ne bi li mu bili mekši i osjetljiviji za namještanje zara. Kad je bilo pred kraj igre, dušeš bi mu pao baš onako kako treba, ali neka zla slutnja prostruja mu od glave do nožnih prstiju, da će opet ispasti, u zao čas, ićibir. I da mu je šejtan dao tu da se zaustavi na toj slutnji, ne bi bilo ni pola jada, nego on glasno i jasno, da ga čuju svi u hanu, reče:

“E, valahi, ako mi opet ispadne ićibir, tačno ću pojesti ove zare!”

I niko mu ne bi kriv osim njega samog što je “vraga za rep vukao”, jer kad promiješa zare i baci ih pred očima svih svjedoka ukaza se - ićibir. Sa zara se svi pogledi digoše prema Kajmi, a on shvati da je sad red da ispuni svoje obećanje, kao čovjek od ugleda i imena te, strpa zare u usta, zali ih vodom i proguta.

Svu noć je na belaju bio sa stomakom. Žena mu kuhala nanu i tvrdu puru ne bi li se zara kutarisao i kad se negdje u zoru najzad halasi, pogleda iza sebe i umalo se ne obeznani kad ugleda one zare što je pojeo, a ono opet ispao - ićibir!!!

***

A, bio u Konjicu jedan konobar, što je radio u kafani Trešanica na Raskršću i svakome je bilo poznato da mu ništa mrže na svijetu nije bilo nego kuhati kafu. Džaba što je od toga živio, kad mu je neko poruči, kao da mu zdrav zub povuče. Često bi se alčaci sastali, njih deseterica hrupile upadnu i zatraže kafu za sve, unaprijed cirkuzeći na uobičajene reakcije tersovskog konobara.On bi prišao njihovom stolu, pa sve mašući bijelom salvetom počne ubjeđivanje: ”Šta će vam, mile vam majke kafa. Ko je vidio da čovjek pije toliko kafe. Nije zdravo, bolan. Popiješ u jutro po jedan-dva fildžana, zapališ cigar dva i eto, otćeifio. Sad vam je boni ne bili, vrijeme ručku, samo će vas zatvoriti i nećete imati apetita za jelom. Bolje brate da drmnete po jednu ljutu i zdravije vam, a i apetit vam otvara.” Gosti se još malo naduravaju sa njim, a on već reda čašice po stolu i sipa rakiju, tako da na kraju ipak njegova prevagne.

Jednog poslijepodneva uđe u “Trešanicu” Sale ribar. Pošao je na Neretvu u ribolov, pa kako mu je bilo još rano, odluči da popije jedno piće dok muha počne padati na vodu. Da bi malo zadirkivao konobara, prodera se odmah sa vrata: ”Deder majstore, ispeci jedno četeres’ kafa, sad će mi društvo doći, a dotle ponesi jednu ljutu.” Popi Sale svoju rakiju i krenu na vrata, kad se konobar pojavi sa svih četrdeset kafa: “Ej, stani jarane, jesi li ti ovo poručio?” Sale zastade iznenađen, jer ni u snu ne bi sanjao da će tersonja prihvatiti njegovu, u šali izrečenu, narudžbu. “E, deder ti, Sale, plati sada svih četeres’ kafa, pa onda idi gdje ti je volja. Ovo je kafana i sve se porudžbine shvataju ozbiljno.”

Vidje Sale da nema druge, nego novčanik u ruke i plati tersu, pa odustade od ribolova i ode po Raskršću skupljati ljude da ih časti kafom.

***

Nekada je Konjic bio značajan željezničarski grad i idući za službom sakupi se tu dosta različitog svijeta iz raznih krajeva. Sa sobom donesoše svoje običaje i navike. U Bradini je živjela povelika kolonija tih stranaca, među kojiima je bilo najviše Čeha. Njihove žene su bile puno slobodnijeg ponašanja nego ostale i tako su se često mogle čuti ovakve priče: onaj spavao sa Janovicom, ovaj sa Jiržinicom, a ovaj sa ovam, onaj sa onom. Slušao to jedan mlađi željezničar i sabirao i oduzimao od toga što je čuo, pa mu jednom puče pred očima i sav uzljućen uleti u kuću gdje ga je čekala njegova mlada žena. Ona skoči iznenađena njegovim naglim ulaskom u kuću, a muž se već sa vrata razdera na nju.

“Ženo, kupi stvari i vraćaj se roditeljima!!”

“Zašto, mužu, kuku ti je meni, šta sam ti ja skrivila.” Zakuka žena i poče se premišljati šta je to mogla loše uraditi da je muž tjera od sebe.

Ali muž je razriješi dileme:

“Znaš li ti ženo da u našem naselju nema ni jedne žene da se ne kurva?”

“Ja nisam mužu moj, Boga mi jedinog, nikad, niti imam namjeru, “ zavapi žena.

“E, zato te i tjeram. Kad ne valjaš nikome, ne trebaš ni meni.”

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]