| Diwan 17 - 18 |

Goran Karanović

NEPOVRATNO SAM

SMJEROKAZ

Iz kreveta obloženih vatom

Jedu svoja grla i postaju debeli

Oni nemaju dubine

U nas je dubina velika

To je raka

Jama

Ždrijelo

Naš grob u koji smo se spustili gorki

Štit naš protiv naoštrenih zuba onih

Koji nisu kao mi

I onih nas, kojima smetamo

Ori se u našoj jami

Juha misli u našem grobu

Grozdovi očiju u našoj dubini

Mi jedemo stvarni svijet našim ždrijelom

Često sam prisiljen igrati grubo

Ali pored tvrdih usana, ruke su mi nježne

Ne možemo plakati skupa

Princezo od vate

Ne znaš me dovoljno da bi podnijela suze

Kada plačem, ja se smijem hiljadama gorštačkih zvona

I grohot mi mrvi kilometre

Ne žalim za plohama i odbijam pokrov

Moju raku će natkriti još dublji grob

Zajedno smo ponornica duboka i gusta

Do dna i kraja, ponornica mnogo

Nastranosti jedinoga smisla

CRNO PROLJEĆE GOSPOĐICE X

Misliš da ne znam,

Moja gipka suparnička dušo

Kad u predvečerju za klavirom sjediš

Ustaneš samo zaliti nevene u bašti

Tad čekaš korake po ženskom uhu

Za slutnju i strepnju skovanoj

Bijeloj školjci

Došao je da prospe cimet po neurednoj sobi

U kojoj predvečerjem za klavirom sjediš

Hoćeš da ti utrlja šaku mokre zemlje

Po ramenima, grudima i stomaku

Privlačiš ga sebi dok sat otkucava sedam

I gasi tvoju slutnju

Ti pališ petrolejku uzrujana vinom

Uzbuđena utvarom gledaš u mrak

Večer je sklopila oči iznad tvoje sobe

Misliš da s mirom šetam i ne znam,

Uplašena srno, ustreptala,

Da se bojiš mraka

Samo još mirišu rosni neveni u bašti

Još miris miluje zidove tvoje tamne sobe

Tvoje tamnice, tvoje ludnice

Ludo moja

Ludo mala

NEPOVRATNO SAM

Jebi ga,

I ne očekujem da shvatiš, da ti znači

Što u zemlji

Koju nam ostaviše ponosni preci

(sve najbolje o mrtvim)

Tlo se raspadne pod nogom

Kako postajem vještiji

Korak mi postaje lakši

Ali džaba, vjeruj mi

Ozareni prijatelji i prijateljice pričljive

Već skaču s krova visokih zgrada

Gdje su život trošili

Oni gorki traju duže

Jebi ga, sve je lako

Radi, zaradi, putuj, troši

Ipak,

Fakultet nam se raspada

Raspadaju se firme koje grade i obnavljaju

Granice su drugi zatvorili, nije do nas

Ništa nije do nas, jel’ da…

Mama igra loto, utorkom se nada

Ja skupim za kafu i gadim se dok pijem

Jebi ga

Znam da misliš na me

I kad se ne javljaš

Takva si, to pamtim

U kraj kraja, ovdje

Od kolijevke do koraka sa ivice krova

čovjek nepovratno sam je

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]

©Copyright Diwan 2002. Sva prava zadržana.
Preporučeno 800*600 ili više, Central European Windows ISO encoding.
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na javna.bi@bih.net.ba