Diwan 11

| Diwan 17 - 18 |

Ljerka Car Matutinović

LJUBAVNI DANI TRUBADURKE FLORESCENCIJE

Ovdje se pripovijeda o plemkinji i trubadurki Florescenciji koju je dvorski puk zbog cvatućeg joj tijela i još neocvalog lica, a napose zbog pjesmotvornog cvata prozvao CVIJETA, dok su neki njeni nadošli sudruzi po peru, trubadurskog zanimanja, sve sami zavidljivci, izmislili nadimak Zuzzurella, što će reći luckasta, iako za to nisu imali pravog pokrića. Jer, ako netko piše šaljive ili strasne ljubavne pjesmice, to još uvijek ne znači da je luckast, ili kako bi to rekli suvremeni zlobnici: da je napaljen. Oni pak drugi, koji su se vrzmali oko nje, bez vidljivih i spomena vrijednih rezultata, prišili joj zvučno ime Lussurietta, kao da je netom iskočila iz plamenog vrtloga strasti, a valja napomenuti, da još nije bila ni članicom novokomponirane trubadurske udruge: KOBNE URE SLASNE TORTURE. No, nije bilo lako othrvati se svim izazovima ovoga svijeta, dok su joj, u isto vrijeme, tek što je prohodala, stavljali pod nos onaj drugi, nevidljivi i nedodirljivi, o kojem je kasnije mogla tek potajno razmišljati, bez tragova, jer je uvijek postojala opasnost da je proglase bezbožnicom i vjerolomnicom ili još gore, opsjednutom vješticom koju je opčinio vrag, što je sve mirisalo na pucketavu lomaču.No, takva su to bila vremena. Kako se ova priča zbiva negdje pri kraju srednjovjekovne zime, moglo se naslutiti prema puhanju tramontane da se negdje u zraku silovito ziblju neki drugi, neobični vjetrovi, koji su u određenim prilikama znali smutiti i puk, a kamo li neće jednu trubadurku koja je lebdjela s oblacima. I zato joj je nagorjela dušica.

Jednom riječju: Cvijeta-Lussurietta povjerovala je da dolazi novo doba za ženu: TEMPUS MULIEBRE. Doba, u kojem će žena kao takva imati što reći. Nestaje vrijeme nametnutih joj simbola, tako zvanih ZRCALA DJEVIČANSKIH, prema kojima su i Cvijetu - Lussuriettu bili udali već u njenoj sedmoj ili osmoj godini, (uz, naravno, pozamašan miraz iliti dotu) pa je tako prešavši iz ruku oca izravno u ruke nepoznatoga i kako se ispostavilo, nevjernog muža, postala zatočenicom dvorca ili kuće. Svejedno. Naslušala se ona, dakle, sve do svoga iznenadnog udovištva priča o PALIM DJEVICAMA, o flandrama i palandrama, o smucama i prijetvornim Luciferkama. Uostalom, u tom srednjem vijeku, prije spomenute tramontane, žena je, prema službenim izvješćima, bila vražji nakot i kao takva mogla je biti jedino opsjednuta vampirica, zlobna vještica, razbludna vjerolomnica koja sumanuto hrli prema vratima odurnog pakla; pohotljivi, otrovni žalac, čiji ubod vodi ravno u goruće podzemlje. U najboljem slučaju mogla je biti loše (čitaj: nesretno) udata žena ili pak konkubina. Pa, i to je već nešto! Međutim, i tu su postojala neka pravila kojih se žena morala pridržavati: eto, ni za živu glavu nije smjela pokazati da joj se bračni život sviđa pa ako bi, nedajbože, vrisnula u trenutku nepodobne strasti, umjesto da se duri i u plaču grca, mogla je završiti u kakvom samostanu, naravno: ženskom.

I tako, poslije toga tipično ženskoga, pohotljivoga i nepotrebnog incidenta povrijeđeni muž i gospodar počeo bi se javno baviti svojom konkubinom, jer priležnicama je u ono prevrtljivo vrijeme bila dopuštena razbludna ljupkost i pohotljiva dražest. Štoviše, kad dotična ne bi sladostrasno zastenjala u sudbonosnom ljubavnom vrhuncu, njen bi je nevjenčani muž zamijenio s drugom koja zna kako se to radi. Valja reći i to da je najgore bilo udovicama bez muškog potomka. Takvu bi i njena braća i muževljeva rodbina udali na brzaka, kako ne bi morali s neplodnicom dijeliti blago. Kćeri se nisu uzimale u obzir: one bi i onako išle iz ruke u ruku. Eto, takva su to vremena bila.

A onda je odjednom zapuhala tramontana i svi su izgubili glavu. Nitko se više nije držao propisanih kodeksa. Sve se nekako propuhalo. Tramontana je otkrila skrivene otvore i prohujala kroz njih, ostavljajući ih otvorenima za neka nova, svježa zbivanja, za neke još nedoživljene čudesne opčinjenosti. Uostalom, budimo realni: i križarski pohodi bili su svojevrsna tramontana. Sve se tada pomiješalo: Zapad je krenuo ususret Istoku. Rasplamsala se žudnja za lijepim, ugodnim, bogatim, lagodnim i - razbludnim životom. Baciše, dakle, iza sebe i drugi svijet, i pakao, i rajsko blaženstvo. Odjednom im je taj njihov zemaljski život postao prevažan, nenadoknadiv i pun obećanja...

Upravo se tako nešto dogodilo i mladoj udovici Florescenciji-Cvijeti. Muž joj bijaše poginuo u jednom žestokom okršaju sa Saracenima koji su se svojski trudili da uljeze sa Zapada izbace sa svojih posjeda i imanja. Nije imala ni muškog potomka: krasna prilika za njenu braću i rodbinu da je naprečac udaju, budkamo i budzašto, kako bi je udaljili od svega što su smatrali svojim. Ali, eto, tramontana im je pomutila račune i oni, opčinjeni njome i njenim čarolijama, ostaviše Cvijetu-Florescenciju na miru. I tada ona krene u život.

Probudila se tako, i ne hoteći, iz svoga obamrloga i prigušenog životarenja. Neku etiketu u njenom dvorcu baš i nisu njegovali, niti su neobuzdano živjeli. Za raskoš i obilje trebalo je novaca, a njen muž je često kupio vojnike i blago za križarske pohode svoga vojvode, a i sam bi, kao vjerni vazal pridodao, tako da se baš nisu mogli šepuriti. Ne osjećajući preveliku želju za druženjem s drugim plemkinjama koje su poput nje čamile u svojim dvorcima, Cvijeta je, dajući oduška svojoj još skrovitoj i neobjavljenoj darovitosti, u potaji pisala pjesme. Putujući trubaduri su u to vrijeme opsjedali osamljene dvorce, a gostoprimstvo Cvijetino bilo je u tom kraju poznato, i oni bi navraćali i gostovali, a Cvijeta bi njihov pjev i svirku slušala s neskrivenom i iskrenom pozornošću, tajeći pred njima da i sama piše, iako je žudjela za trubadurskim vijencem.

Kad se, dakle, osjetila slobodnom, ne imajući kome polagati račune, trubadurski domjenci uz glazbu, stihovanje i ples postali su joj nešto bez čega više nije mogla. Bojeći se da joj takav život koji je svim srcem prigrlila ne izmakne preko noći, (strahovala je, naime, da bi trubaduri, nošeni svojom strašću za putovanjima i novim sredinama, mogli napustiti njen dvorac), ona osnuje trubadursku udrugu UTJEHA DUŠE koja se, istini za volju, uvelike razlikovala od već spomenute cehovske trubadurske udruge KOBNE URE SLASNE TORTURE. Uostalom, to nam i samo ime govori, a o tome Cvijeta nije pojma imala.

Ona se, dakle, svojski posveti organiziranju svoje udruge milovidnog imena, kako bi nazočnim trubadurima-lutalicama pružila mogućnost neometanog pjevanja, sviranja pa čak i objavljivanja njihovih pjesmotvora. (U dvorcu je, naime, bilo i vrsnih prepisivača). Bio je to u nekom smislu pjesnički KARITAS, ta Cvijetina udruga, i o tome se naveliko pripovijedalo u razasutim dvorcima onoga kraja i činilo se da će strah od nesigurne trubadurske budućnosti biti na taj način nadvladan. No, kao što ćemo vidjeti: svijet je, nažalost, sazdan od obmana i on od obmana živi. A što se tu može? Da nije tako, možda bi već propao u crnu rupu svemirsku.

Članovi rečene trubadurske udruge milovidnog imena UTJEHA DUŠE tješili su dušice osamljenih i osiromašenih plemkinja kako su najbolje mogli. Netko čitanjem pjesama, netko sviranjem, a poneko bi, uz svirku i gipke plesne korake, očarao kakvu skromnu i ljupku dvorsku damu pa su svi bili zadovoljni, a ponajviše ona. Uostalom: snatrenje o ljubavi te nježna pjesma i svirka, pomagala je tim zatočenim gospama da barem nakratko zaborave nemilu realnost u kojoj su živjele i iz koje nije bilo izlaza. Znale su, naime, da se njihovi muževi - bojovnici neće vratiti iz tajanstvenih zemalja u kojima je, kako se pričalo, drago kamenje raslo na drveću, a u kupole palača nisi mogao gledati, jer bi ti oči obnevidjele od plamtećeg zlata kojim su bile prekrivene.

Florescencija je, slušajući te priče, i protiv svoje volje morala priznati da od žudnje za nedostižnim nema nikakve koristi, a vrijeme, ono najljepše vrijeme prolazi, nižu se godinice i onda se na kraju pitaš: ”Gdje si bio? Nigdje! Što si radio? Ništa!” I tako je ona, zavaravajući i vrijeme i sebe, žudno pisala pjesme, a onda jednoga dana poželi, sva ustreptala, obznaniti svoju strast. Uživala je pri samoj pomisli da će prvi puta javno čitati svoje pjesmotvore. I vraški je živnula te večeri, kad su je u lijepo urešenom salonu slušali njeni dvorski svakodnevni nazočnici-nazočnice i lutajući pjesnički veterani, to jest trubaduri. Kad je prateći se na lutnji završila svoj glazbeni recital, ljupko se nakloni, a ovi posljednji obasuše je komplimentima, dajući joj do znanja da je nadarena i da zaslužuje trubadurski vijenac. I onda se k njoj uputi plavokosi trubadur anđeoskog lica noseći u rukama znalački ispleten lovorov vijenac, a upravo ju je dotični cijele večeri zanosno pratio svojim zelenim svjetlucavim očima, slobodno se prepustivši zvuku njenoga glasa. Upijao je riječi s njenih usana, oblikujući svoje pune usnice, kao da će te riječi istovremeno izgovoriti. A njoj je to izgledalo kao da joj rečeni trubadur mičući usnama skrovito šalje nevidljive poljupce: nedvojbeni znak njegova udivljenja. Kazujući stihove i prateći se na lutnji, Florescencija nije mogla, a da ne pomisli, bi li ti, po njoj izmišljeni poljupci, mogli postati senzualno opipljivima ili je sve to samo varava igra njene bezizlazne suzdržanosti.

Dakle, nakon što je završila sa svirkom i kazivanjem stihova, Florescencija odloži lutnju i naklonivši se još jednom malobrojnoj publici uznemireno stade čekati da joj se trubadur približi. Srce joj je užurbano kucalo kao da se upravo popela na vrh kule. A tada joj trubadur nježno položi na glavu lovorov vijenac. Ona je izbjegavala njegov pogled kao da će je zatraviti, ali dodir njegovih ruku i riječi koje je izgovorio ispune je neobjašnjivim zadovoljstvom:

- Gospo, govorio je svojim ugodnim glasom:

- Nosite ovaj vijenac kao znak vaše nadarenosti kojom ste nas večeras obdarili. Budite našom trubadurskom kraljicom !!!

I prignuvši pred njom koljeno hitro joj zgrabi ruku i uze je strastveno cjelivati kao da će mu novopečena kraljica uteći, zgromljena takvom čašću, što joj, zapravo, nije bilo ni na kraj pameti. Ah, kako je žudjela za tim trenutkom! Treperila je od neopisivog užitka! Pa kad trubadur podigne lice prema njoj, držeći još uvijek njenu ruku u svojoj, ona se zaneseno prepusti prelijepim obrisima njegova lica:

- Sigurno sanjam. Pomisli:

- Priviđa mi se. Ovakvo lice može imati samo anđeo.

I dalje je stajala kao ukopana osjećajući toplinu trubadurske ruke, dok su njegove oči zeleno svjetlucale.Tada se začu zvukovi razigrane citre koja je pozivala na ples. Florescencija-Cvijeta nije mogla odoljeti tome pozivu. Predala mu se bez ostatka...Samo ju je ponijelo...

Eto, ona se poput mnogih osamljenih žena žednih romantike još iste večeri otvori poput razlistale ruže. Njene latice pokazivale su se jedna za drugom, odvajale se, razotkrivši na kraju i ono mirisno prašničko leglo, pritajeno u samom središtu ruže. Tako je Cvijeta i ne hoteći dopustila da je zaskoči novonadošli trubadur koji joj se onako divio. Opustila se Florescencija i nekako omekšala. Jednom riječju: postala je propusna.

Umjetničko ime njenoga nenadanog odabranika bilo je Clipeo i upravo je u simbolici toga imena tražila nekakvo okrilje, djetinjasto se prepuštajući vjerovanju da je ime odraz čovjekove duše, da su ime i karakter nerazdvojni. U čemu je dakako trubadurski griješila, jer kad bi tako bilo, onda bi Lucifer bio simbol svjetla (lucem fare), a ne glasnogovornik mraka. Međutim, život je, nažalost, nije tome poučio. Sjetila se ona štita tek kad je zabrazdila u tajnovita ljubavna nadanja, a tada joj štit više nije bio od koristi.

- Clipeo, Clipeo, Clipeo, nečujno je prizivala u sebi, uzaludno očekujući da će joj ponavljanje toga imena izvraćati okrilje i zaštitu od ljubavnih nedaća. Bila je to mantra bez pokrića.

Tako je Florescencija naivno upala u razdoblje tihe patnje koja bi se noću pretvarala u kobni požar strasti i opet bez pokrića. Jer, pogađate, bila je i dalje sama. Trubadur Clipeo bijaše samom sebi štit. Štitio se ne hoteći se vezati, jer je razmišljao o drugim dvorima i dvorskim damicama koje su očijukale i hihotale, ne opterećujući njegovu lutalačku narav. Koji puta bi svoj štit bacio pod krevet dopustivši sebi, na krevetu, čar ljubavnih rana, na koje bi njegova odabranica (a to nije bila Cvijeta), stavljala ljuveni melem, tako da bi odmah prizdravio i ponovno živnuo. Uzalud je Florescencija pjevala svoj čuveni dvostih:

”Na početku maja eto nam žudnog raja

kad ljubav nas s ljubljenim mahnito spaja...”

Uzalud je ona prije večere, za vrijeme glazbeno-pjesmotvornih seansi, čeznutljivo pogledavala u smjeru svoga izabranika, neobranjivo svjetlucajući očima. Uzalud je gutala bez ostatka svaku njegovu riječ, zatravljena vibriranjem njegova trubadurskog tenora, jer kad bi i sama zapjevala uz lutnju, on Clipeo, nije više svojim usnama oblikovao poljupce diveći joj se, kao što je to učinio prve večeri. Oči su mu nemirno vrludale. Izbjegavao je njen uvrijeđeno-ranjeni pogled, i njena nagorjela dušica spozna da je došao kraj opsjenama bez tragova:

- On odlazi, bolno pomisli Cvijeta:

- Kao da se ništa nije zbilo, i ona će tako, bez žudnih, iscjeliteljskih obmana, sahnuti i venuti. Sve do svoje neželjene smrti.

Kako ta ljubav, bila ona uzvraćena ili ne, zna biti trpka i opora. Kako je prevrtljiva i okrutna! Moram nešto učiniti od svoga života. Moram...

Sutradan, u rano jutro, rzanje konja i nervozni dozivi jahača probude one koji nisu bili ranoranioci. Trubaduri su odlazili, ostavljajući sigurnost udobnog krova nad glavom. Žudjeli su za promjenama. Čineći to ljubili su i svoja tijela, i svoje duše. Ljubili su otvoren put pred sobom, miris zelenih ravnica i modrinu neba prošaranu oblacima, koji su hitali sve dalje, i dalje, poput njih.

Među njima bila je i trubadurka, Cvijeta-Florescencija no, bez lovorovog vijenca. Moglo bi se reći da joj baš nije donio sreću:

- Što će mi lovorova slava, a bez ljubavi? Usahnut ću i osušiti se poput onog lovorovog lišća.

Tako se Florescencija-Cvijeta, napustivši dvor, ponudila životu.

- Neka me zovu Zuzzurellom! Luckastom. Neka budem, kad su mi to prišili i Lussurietta, Pohotnica. Samo da se nešto zbiva, da se kreće, brujalo je u njoj, goneći je prema naprijed.

Prohujala je, eto, čistiteljska tramontana i opčinila je životom. Donijela joj je, ali i odnijela bol. Jer, jednom, svatko mora nešto učiniti, kako bi našao svoj komadić sreće. Mora odbaciti suvišno i nevrijedno. Mora “ostrugati” ono nagorjelo u dušici da bi ta oprljena dušica, pomno očišćena od nakupljenog taloga, mogla oslobođeno pohrliti i - prema potrebi - svjetlucati...

Kao što se moglo i očekivati, poslije naleta tramontane i Cvijetina trubadurska udruga ”UTJEHA DUŠE”, frknula je bez traga. Dakle, kad ta tramontana nekoga dohvati, nema mu spasa. Mora letjeti!

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]