Diwan 11

| Diwan 17 - 18 |

Vlatko Marinović

SKUP GENETIČKIH POGREŠAKA

VOJNO NESPOSOBAN

Meni neće podići spomenik od mramora buduća generacija

Ja neću stupati hrabro po proplancima

Zariti krvave zube u našu napaćenu zemlju

Neću služiti svrsi nijednom od naša tri ponosita naroda

Vojno sam nesposoban po članku dva pet točka jedan

Moje srce ne pumpa u ritmu adrenalinskih pjesmica

Ja sam prokleto spašen

SKUP GENETIČKIH POGREŠAKA

Na jednom mjestu mnogo ljudi kao ti

Ali oni znaju od čega će umrijeti

U njima bubri smrtna sloboda i potencijal kiborga

Energija se tu osjeća

Ni pozitivna, ni negativna

Čisto životna - iskonska, nagonska

Blokirana dobrim dijelom

Sva usmjerena na preživljavanje

Ovo je skup izdresiranih, sintetičkih kitova ubojica

Budućnost im se u očima ogleda

Stidljivi skrivaju borbu bez poluvremena duboko u vlažnim očima

Bahati kao ja

O njoj pišu i vade pouke vama normalnim

Isti smo praktično

Ista nas frustracija pokreće

Samo se različite emocije manifestuju

Vide me kao psihološku podršku

Kao jaku ličnost među njima i vođu

Znao sam da ću biti vođa genetičkih pogrešaka

Samo trebam razviti taktiku

Zakrvit’ teoriju

Prenijet’ je ko kugu

Od 4 jahača apokalipse

Tri su naša, tajnim ugovorom, zajamčena

Bolest, glad i smrt

A i povesti rat, ne bi bio problem

Sad kad imam skup oko sebe

***

Vi normalni, ne razumijete potencijal

Koji spoznajom raste kao tumor ozračeni

Činjenica da znaš uzrok svoje smrti i već si u njenom procesu

Daje abnormalnu slobodu misli, riječi i djela

Nama je svejedno

Ako se tako postavimo

Spoj smo savršena razuma i palestinskog samoubice

Znamo logički objasniti

Zašto explodirati na trgu u središtu Tel Aviva

Snaga i moć, a?

Svejedno je ko šta kaže, misli, radi

Svejedno je ko pada, ko diže

Šta se sluša, gleda i jede

Bitno je iz toga energiju iscrpiti

***

Malo ste se uplašili, vi normalni

Kako će sve biti svejedno

Vidite, mi smo posljedica modernog doba

Kiborzi ili ne

Mi jesmo najmoderniji likovi na planeti

Pogledajte svoju budućnost u našim očima

ZAŠTO VJERUJEM U ŽIVOT

Vraćam se svako malo svom osobnom ludilu

Neizvjesnosti postojanja i titraju vremena i prostora

Tu leže i odmaraju velike ideje nizašta smišljene

U gusto prozračnoj sobi

Učim hodati na rukama i smijem se

Smijem se svima i svemu što okružuje

Smijem se sebi najviše i najciničnije

Ponekad i boli, na simpatičan način

Od gluposti koja se ponavlja

Postaje mi drag svaki dah

A dah ponekad progori u meni

Tada osjećam kako on, tako bezazlen razdvaja kosti

Mrska ligamente

Osjećam snagu i moć Gospodina u bijelim rukavicama

Nisam ja dosegao velike istine

One najmanje su mi sasvim dovoljne

PONOSAN

Ja se iskreno ponosim svojom nacijom

Ma koliko to apsurdno zvučalo

Gajiti imidž kritičara

Ujedno biti ponosan bilo čime je sudar jakih i bezobzirnih sila

I to onih koje najčešće jedna drugu isključuju

Ali, bez obzira…

Ponosim se svom mogućom blesavošću krvno povezanog puka

Volim činjenicu da sam ovdje i sada manjina

Taj faktum doista oslobađa

Sve dobro je trostruko bolje

Sve loše je krivica nekih drugih čimbenika i aktera

Da ne bi bilo zabuna…

To nije banaliziranje i specifična negacija prava i obveza

To je svugdje tako

Jer manjina je začin

Dakle, ona je nestalna i zbroj mnogih relativnih faktora

Njoj se oprašta

Mora…

Užitak je iz pozicije utvrđene manjine gledati kako se okolo svijet raspada

Većina histerizira, bavi se dubokim pitanjima koja automatski postaju plitka

Naprosto, većina većinom skrnavi i ono malo iskreno jedinstvenog

Besmislene riječi povezane u subjektivno smislene rečenice

Tako pogodne za periodične rasprave

Stvarnu romantiku neizvjesnosti postojanja

Zapisanu negdje duboko u genetičkim kodovima svakog mogućeg izdanka

Sve to, bilo nekom nemilo ili drago, isključivo manjina održava

Sve što, u stvari, za osjećaj ponosa treba

Je znati svoju funkciju i uvidjeti da nijedna jedinka nije izgubljena

Ako ne ide protiv sebe i ugraviranih kodova

Ovo sve što pokušavam izraziti je misao apsolutno manjinskog populacijskog dijela

Znači, moja subjektivna logika je opravdana

ZBOGOM, DOMOVINO

Otac, majka, upaljena televizija, vrijeme dnevnika

Kuća oronula, vlaga po ćoškovima

Otac lud, pod lijekovima

Majka tiha, tjeskobna

U očevoj glavi se vrti detaljna slika, zastava, karta područja

Previše točaka je tu, povezanih u dijagram koordinatnog sustava

Zbog svega toga je očito lud

Postao je predetaljan u zemlji živinske jednostavnosti

Naime, ovdje žive vrlo prosti ljudi

Svi oni teže gotovo istim stvarima

Vrlo jednostavnim, poput idiota

Izgleda da je to otac negdje zaboravio

Predugo gledajući u detaljne slike, zastave i karte područja

Majčina priča je kratka

Žena je, ona ne razmišlja, ona brine

Noć hladna, kiša, jaka, temeljna

Dva isprana vojnika pred vratima

U jednoga u rukama strogo složena po strogim rubovima stroga domovinska zastava

Vaš sin je sinoć nađen na temeljnoj ulici našega podijeljenog grada mrtav

Rekonstrukcija priče je da je nadrogiran zapeo i udario glavom o ivicu trotoara

Brzom akcijom naše komunalne službe, iste večeri, njegovo beživotno tijelo je šmrkom saprano u šaht kanalizacije

Neka su mu laka vaša i naša govna

Komunalna služba vam na dar poklanja ovu domovinsku zastavu

Njima je nova došla

Hvala

Majka plače i rida, otac lud

Televizija upaljena, kraj dnevnika

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]