Diwan 11

| Diwan 17 - 18 |

Jasna Šamić

Iz knjige (stampi) U PTICE ZALJUBLJEN

PRED GVOZDENIM VRATIMA

Na dan bitke Osam se zvijezda ispriječiše

Između nas i neprijatelja

A neprijatelj kao ni ljubavnik

Lica nema

Samo kopita

Njegova sam čuo i želio topot da utišam

Budni smo bili bespatiha

I netremice motrili gospoda

I ja

Vladalac oblaka

Cvijetnog neba i rijeka

Između Tirkiznih dveri i Šehzade dveri

Kraj Gvozdenih vrata i Bijelih vrata

Kraj vrata skretnica i Kazaljki

Pod Vrtovima Zvijezda

Dok su se robovi igrom i vinom zanosili

Nekoliko hulnika na bedeme se uspe

Quli Qučin i Šah Sufi

Čudesna djela učiniše

Nisam želio konje njihove

Ni opute ni dragulje

Njihove pjesme sam htio i

Iznad svega sne

U kojima ću se oslikati

U koje ću nečujno i moćno

Ući

Poput koplja

Ko osvojiti želi

I vlast u svojoj žili ćuti

Sne osvojiti treba

Mislio sam

Snovi se mačem osvajaju

Ko osvojiti želi

I vlast u svojoj krvi ćuti

I snagu

Pred neuspjehom ne smije klonuti

Ko poželi otići

Neka se nikada ne vrati

KRV SE NAJLAKŠE PAMTI

Vlast bez neprijatelja ne može

Moj neprijatelj moj slatki neprijatelj

Taj karneval bezobličnih ne bijaše

Sa dosadom sam mačevao

I ubijajući druge

U čija lica ne pogledah

Što prezreh da ih ne vidjeh

Protiv nakaze dosade sam vojevao

Vjekove krvlju ispunjavao

Jer krv se najlakše pamti

O dječaku iz Samarkanda sanjario

Pokrivene glave hodao

Djevičanskim slabinama pjevao

U noćima

Dok sam bdio kraj Kapije Usnulih

Dveri Kazaljki

Usamljen

I od mjeseca napušten

DOGAĐAJ DEVEDESETE NOĆI

Na grobu prijatelja

Podigoh obruč

Drhturio je

Vijorio na vjetru

Grob se pokrenu

Prema zvjezdama poletje

Onda se zaustavi njišući se

Prizor čudnoviti

Natjera me da zadrhtim

Ja što pobijedih toliko hulnika

Tolike duše pokorih

Pred smrću prijatelja ustuknuh

Naredih grobarima da se udalje

Groblje će u nebo poletjeti

Na nebeskoj ravni zaplesati

Raspukle šupljine poput ženskih utroba

Ostaviti

I zemlja požudna dozivati

Da je mrtvima ispune

Da joj mrtvi život udahnu

Poput ženine utrobe što doziva sjeme muško

Naredih da molitvu naglas izgovore

I grob se više ne pomjeri

Nek obruč skinu nek ga unište

I kupolu na grobu prijatelja podignu

Da zaštiti zemlju

Prijatelja umrlog

I nas

Svjetlost

Svjetlosti

Ne dopusti zemlji da nam se naruga

Ni mrtvima da prozbore

Dok smo na ovoj strani

***

A tvoje srce?

More pijano

Podivljalo od gutača sna

***

I moje tijelo

Luč zapaljena

Suzama putenosti

PISMO

DIVANA BABA RAHIM MAŠRABA PJESNIKA

Ljubavi

Ovo je moj posljednji dan

Moja buduća vječnost izvjesna je

Zato ti pišem

Kao sebi da pišem

Razgovorom da prekratim dan

Nebo u Belhu je sivo

Kroz okno

Samo slike prošle pomiješane sa svilom oblaka

Nešto podalje od vješala

Sutra ćete se okupiti

Let moj besmrtni gledati

Sutra u predvečerje

U nebo ću se produžiti

Kao sunce zaći

S vjetrovima podzemnim

Lađama nepoznatim

Nebom galopirati

Nemir moj

Ni smrt ne može utihnuti

Kažu da sam smrt zaslužio

Zar svako živ

Smrt nije zaslužio

I čisti i beščasni rođenjem se

U smrt zarekao

Sutra ću u nebo poletjeti

I leteći tvoje ime izgovarati

Na tebe misliti i ljubiti u sjećanju

Kao onomad

Kad sam ti na trgu milovao

Kožu

Glatku

Od kadife

Smrt i prije smrti postoji

S tobom sam je živio

I još mnogo bih stihova napisao

Da nisam zaljubljen bio

U tebi sam se gubio

I u hramu božijem

Kad sam se pomokrio

O tebi sam – vječnosti - mislio

Sedam puta

Zaplesala voda

Iz mene je isticala čista

Ljubav moju pristizala

Sutra u predvečerje tebe ću sobom ponijeti

Prizivaj me kad me na trgu ne bude

Kaži im za moju muškost

Meso zvijezdama blisko

Kao mač

Prodorno

Od Šahove vlasti

Moćnije

Oblak će purpuran biti

Od sunca koje će zalaziti

U neki drugi nemir ćemo pohitati

Sunce

I ja na vješalima

I duša moja uzbuđena

Mirisima

Vječno

U proljeću

NEIMAR

Neimara je primijetila Princeza na trgu Sedam zvijezda, kraj Vrata Skretnica. Risao je arabeske. Njegov dubok pogled, koji kao da je izvirivao ispod pognute glave, očara na mjestu princezu, pa naredi slugama da ga dovedu u njene dvore. Izabra za njega najsvjetliju sobu što gleda na probeharalo drveće i baštensko cvijeće, na šarene ptice, pripitomljene vjeverice i gazele, i reče mu da od sada može u miru risati pored nje, njegove gospodarice. Zaželjela je da neimar, čarobne ruke i vijugavih arabeski, ostane vječno kraj nje. To je jedino što je možda još željela da „proživi“ do kraja života, a bila je ubijeđena da će to polaskati i neimaru.

Samo je ona imala pravo da uđe u odaje koje mu je podarila. Ah, kako bi rado od njega napravila, ne samo muža da nije postala sultanija, nego i svoj đerdan kojim bi krasila grudi, i bilezik kojim bi mahala umjesto maramice, i amajliju koju bi nosila gdje god da krene! Zbog njega bi se odrekla i carstva i nasljedstva, samo da zauvijek bude njena sjenka. Njegov baršunasti glas, njegov pogled pomalo preplašenog srndaća, njegova bedra što su skrivala neviđena blaga, izazivali su vrtoglavicu kod princeze svaki put kad bi ga primila na svoje svile, među svoje skute. On je izgledao krotak, dok su njegove arabeske u njenim očima postajale sve više čarolija, iskočile iz bajke.

Princezino lice govorilo je o raskošnoj, prohujaloj ljepoti. Ova nekadašnja slavna trbušna plesačica, koju je otkrio Babur, na istom trgu kao i ona neimara, i napravio od nje jednu od svojih legalnih žena, bila je sve sigurnija da je njen nekadašnji sjaj dovoljan zalog za umjetnika da zauvijek postane nešto poput njenog jastuka, učkura na njenim haljinama, i vezene čipke oko njenog ogrtača.

Jedne zvjezdane noći, princeza upade nenajavljena u odaje u kojima je neimar risao i pričini joj se da je on previše zamišljen. Isti osjećaj se ponovi i sutradan. Zagleda se princeza u umjetnika, i postade sigurna da on to sanjari o ljubavi s drugim ženama, da ga u njenom odsustvu opsjedaju džini i pohode hurije. Mada zašla u dob, s pogledom od zvjezdane prašine i darom iskusnog ukrotitelja podivljalih bikova, Princeza je zadržala žar ljubomorne Ksantipe anđeoskog osmijeha. Zar ga nije pokupila na trgu, otela od drugih žena što su oko njega izvodile iste zmijske pokrete, uvrtale se i uvijale u plesu kao onomad i ona? Bila je sigurna da ga je ukrotila svojim blagim pogledom iza koga fijuču smrtonosni bičevi i šiklja otrovna tinta strahobalnog zmaja. Ona mu je dala u ruke najljepše kičice i boje, smjestila ga u najljepše odaje na dvoru, a on da joj tako uzvraća? !

Zato baci princeza umjetnika u tamnicu, u kuli. Dopusti mu ipak da nastavi da slika i sam sebi spravlja jela. Samo je ona imala pristup u tu tijesnu odaju na vrhu kule, u koju kao da se penjala dužinom vječnosti, uskim spiralnim stepeništem, - izbrojila je da ih ima trista dvadeset - da bi ga podarila svojim prisustvom i mirisnim grudima koje je podmetala pod neimarovu bradu, dok se naginjala da razgleda njegova umijeća.

Zagleda se princeza jednom podrobnije u njegove arabeske, i primijeti da se iza Tâ i Bâ, Dâl i Kef kriju noge i međunožja brojnih hurija. Zateče princeza neimara kako sanjari i dok kuha, i bî ubijeđena da misli na blud. Kazni zato princeza umjetnika još strašnijom kaznom : od sada će samo prepisivati jedan isti tekst napisan u nostrafedon pismu ! Prije toga naruči pet vještica, njenog lika, da ga dobro izbičuju.

Neimar ne pusti ni glasa.

Da li je to za njega bila kazna ? Ili nagrada? Je li se s bolom u duši pokorio princezinoj volji? Je li uživao u svom zatočeništvu? O tome ništa ne znamo. Je li on, neimar čije su arabeske ukrašavale zidove hramova, palata i šadrvana, tvorac iz sjenke što je sebe smatrao hladnim, nedodirljivim i nepobjedivim, nastavio po svome ili po princezinom, misleći da čini po svome? Onemoćao ali gord, neimar je neumorno prepisivao satima, danima i sedmicama isti tekst u pismu nostrafedon, s istim očima srndaća, s istim povijenim ramenima i spuštenom glavom, s pogledom što izviruje ispod razbarušene kose pale po čelu, i istim nepomičnim usnama što šapuću ljubavne tajne. Princeza je i dalje bacala čini na njega, ubjeđujući ga da je on sam izabrao takav život, najbolji od svih: biti sjenka i živjeti u sjenci. U njenoj sjenci, visoko gore, u kuli, kao na nebesima ! Njegovim šarenim rukopisima, princeza je ukrašavala i svoje odaje, konačno uvjerena da je neimar jednom za svagda postao isto što i pečatnik na njenom domalom prstu : okovala je u lance ne samo njegove udove, nego i njegove sne.

DIVANA BABA RAHIM MAŠRAB

O ovoj ličnosti nema mnogo historijskih podataka. Zna se da je bio pjesnik rodom iz Andižana. Historiografi bilježe da su ga zvali dîvâna što znači Ludi. « Strasno voljeti i biti lud, jedno je », zapisuje pjesnik.

Baba Rahim Mašrab, kažu, bijaše neobičan čovjek, vatren, neobuzdan, smion. Pjevao je o očima voljenog bića, o usnama, tražeći u dijelovima ljudskog lica simbole božanskog i vječnog.

Pripadao je melamati sekti.

Bijaše veoma učen i preziraše javno mnijenje. Smatrao je da čovjek koji ne drži do vlastitog izbora nije vrijedan pažnje. Njegov život se sastojao od dugih šetnji i odlazaka na skupove derviša. U časovima krajnjeg zanosa i predanosti, ukazivaše mu se lice Boga.

Izlazio je često na trgove grada i pokazivao ljudima svoje nabreklo spolovilo.

(Leprozni i danas u Indiji nose svoje mošnje ulicama u rukama, velike poput lubenica.)

Cijenio je ljepotu polnih organa i u njima vidio simbol ljudske moći. Jedna od njegovih slavnih rečenica bila je : « On stoji iznad svih anđela i proroka ! »

Kažu da se jednom pomokrio s balkona džamije na nekog vjernika, govoreći da je to bila kanonski čista voda.

Kao derviš, proputovao je Turkestan i Indiju. Obješen je u Belhu jer je “obeščastio prijesto Mahmuda Hana”.

Pomenuto pismo napisao je tik pred svoju smrt. Putnik, lutalica koji prezire sva ovozemaljska blaga osim duhovnog, radoznalo očekuje predjele s one strane života. Vjeruje u ljubav iza ovoga postojanja, punog privida i zabluda, kao i u susret sa Vječnošću. Ostali susreti za njega su samo odsjaj prividnog, kao što je i ovaj svijet samo privid i sjena realnosti skrivene iza brojnih velova.

Ovaj svijet počiva na laži, a ljudi traže privid i laž. Malo je hrabrih i moćnih koji su u stanju prihvatiti nestanak vlastitog bića. Čovjek je lijen da osjeti i da shvati, i otud najveći nesporazumi, vjeruje pjesnik. Od ljenosti potiče glupost i strah od suočavanja s uzvišenim stvarima. Čovjek hoda, jede, mokri, a ne osjeća svoje biće. Čovjekov um, duh i osjećanja skriveni su velovima kože i mesa. Neuki su besvjesni.

Divâna Baba Rahim Mašrab je prkosio, bio klevetan, ali ipak cijenjen kao znalac i mudrac.

“Ljepota je rijetka i carstvo joj nije zemaljsko”, govorio je. “To je predio Nebeskog i tek ponekad na zemlji javi se odsjaj i znak Nebeskog. Čovjek je odgovoran za ljepotu svog lica, a odgovoran je i za njegovu ružnoću”.

Anonimni historiograf pronalazi pismo poslije pjesnikove smrti. Napisao ga je Baba Rahim Mašrab, ali ovaj put mrtav. Pisano je sa sjetom. U njemu se pjesnik sjeća svog bivšeg života. On ne oplakuje sebe što je umro, nego sve one koji ga oplakuju. Dirnut je mladim dječakom (ili ženom?) nježnog lica koji sjedi na brdu iznad Belha i recituje njegovu poeziju.

O vladarima se ne govori mnogo. Pominje se, međutim, vlast koja širi zarazu oko sebe. Vladarevi podanici su vladarev izmet, vrlo opasan po ljudski rod i zemaljske plodove.

U svom pismu, pjesnik se pita ne leže li u zatvorima često nevini i hrabri, a ubice i kradljivci vladaju podmuklo opčinjavajući raznim čarobnim izrazima neuku masu.

Ludi su, dîvâna, oni koji su mu dali to ime, iz straha od istine, a ne on kog su tako nazvali.

Smrt je za njega krajnji vid uzbuđenja ljudskog postojanja.

Čitav ljudski život nije ništa drugo do uzbuđenje.

Baba Mašrab, poput mnogih pjesnika Belha, vjeruje u smrt.

Ovo pismo ne nosi datum. Zapisano je na kamenu, kraj drveta pored kojeg je pokopan. Historiograf koji je dešifrovao ovo posthumno pismo, nazvao je Baba Rahim Mašraba pjesnikom lica i naličja.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]