Diwan 11

| Diwan 17 - 18 |

Nakon što je otišao na onkologiju, saslušao doktora i dogovorio naredni termin, Goran B. shvati da je došao trenutak.
Malo ranjeni nalazio se u svojoj omiljenoj kladionici. Tamo će provesti najviše sat vremena, Goran B. već poznaje njegov ritam.
Svoju raketu CRX Malo ranjeni će ostaviti u susjednoj ulici, neće imati pogled na nju. Goran B. zna kako će ući u Hondu bez ključa. Uostalom, Malo ranjeni najčešće i ne ključa auto…valjda će tako i večeras.

Neće biti nježan prema njemu. Zašto bi? Je li ga to nešto obvezuje na pažljivo rukovanje?!

Kad bude siguran da je Malo ranjeni bez svijesti, svezat će ga, preko usta će mu staviti ljepljivu traku. A i ako ne stavi, tko će ga čuti?

Potom će se skupa odvesti prema brdima…Goran B. ima vremena. Niti će tko puno tražiti njega, niti Malo ranjenog.

Stara planinska kućica gospođe Gutgeister dobro će poslužiti. Bog sami zna zašto ju stara dama nikada nije prodala.

Goran B. tamo je već sve pripremio. Malo ranjeni će uz nešto sreće i kooperacije proći relativno dobro. U svakom slučaju bolje negoli mladić iz vinograda kojega je Malo ranjeni onako ružno tetovirao.

Sve je išlo gotovo idealnom putanjom. Pripiti čovjek pokušavao je ući u svoje auto, ne znajući više ni sam je li zaključao ili ne.

Kad mu je konačno uspjelo upasti na vozačevo sjedalo, po tjemenu mu pade tvrda palica. Zamrači mu se, ali ne i dovoljno, sve dok palica ne uključi potpunu tamu.

Malo ranjeni se probudio i odmah poželio da je to i dalje san. Ispred njega sjedio je visok čovjek s crnom bradom i tamnim naočalama. Izgledalo je da pažljivo čita novine. Premda to ovakav polumrak nije baš najbolje omogućavao.

Hej, kolega!, povika mu čovjek s bradom. Pa to smo se probudili, a? Kraće je Trnoružica spavala…, zadirkuje ga, kako glava?
Koji kurac radimo ovdje?!, drsko će Malo ranjeni.
Pa vidiš da odmaramo…ovo je kuća za odmor, valjda je to jasno…, poučno će Goran B.
A od čega se odmaramo, kolega?, teatralno će Malo ranjeni.
Od čega? Kako od čega?! Pa valjda od života…
Pa, pravo da ti reknem, meni se čini da ti baš jesi umoran od života…, prijetećim će glasom Malo ranjeni, da bi u sekundi naglo prekinu svoju verbalnu prijetnju – nisi valjda ti onaj!? A jesam dobar komad konja, Bože, zgromi me…!Ti si onaj zbunjeni! A u tri pičke materine, di baš na me naleti…

Goran B. šuti nekoliko sekundi, gleda u Malo ranjenog koji je svezan, ali se i dalje ponaša kao da su u njegovome zatvoru, na fakultetu, nadmen je i pokušava ubiti očima, kad već nema slobodnih ruku, nogu ili bar glavu.

Jebeš mi sve ako ja i dan danas znam kako si ti živ…jebeš mi sve! Ma, onaj blesavi Ustaš te je spasio…i ona njegova glupača… a gdje te pustih iz onog vinograda…Pa koji ti kurac radiš ovdje?! Zar te nije onda protjeralo iz…, naglo zašuti Malo ranjeni.
Znači, onda je cilj bio da me protjeraju iz Njemačke?, hladno će Goran B.
A što bi drugo bio!? Vidjeh te jedne večeri u klubu…nisam mogao vjerovati da si tu. Rekoh, ovaj baš uporan – svi ga odrađivali, a vidi budale – još živ…
Pa kako si mi namjestio ono?
Eh…kako…ima se načina, zemljak, znaš…, važno će Malo ranjeni.
Je li? A kako ćeš ti i takav imati načina? Zar se baš ti ne bi trebao skrivati kao miš?!
Ja?! Šta sam to ja radio?! Ja sam samo izvršavao svoje zadatke, zemljak…ništa ja nikome nisam uradio!
A onaj momak u vinogradu? Koliko si nas ukupno pretukao? Gdje je onaj tvoj Rambo-nož? To mu sve dođe – ništa ili izvršavanje zadataka?
A to…ma, jebeš to! Šta su nami radili u ratu, nisam ja ni za dobre ispovidi zgriješio, znaš…, ironično će Malo ranjeni, čije umetanje kolokvijalnih riječi dodatno nervira Gorana B.
Stvarno? A moja obitelj? Je li barem to za ispovijedi?, priđe mu bliže Goran B., suzi oči i pokaza mu lice puno gađenja.
Nemam pojma o čemu pričaš! Pa da ti nije došla obitelj pokojnoga djeda, onda u vinogradu, jebeš mi sve ako bi ti sad ovdje sjedio…
Dosta! Povika Goran B.

Znaš ti dobro o kojoj ja obitelji pričam! O mojoj ženi i dvoje djece, kolega!

U životu ih vidio nisam…o čemu ti pričaš – pojma nemam, otpljunu Malo ranjeni u stranu.
A je li? E, pa ja znam…i sve mi se nešto čini da dobro znam tko im je pomogao otići na onaj svijet, a da se po ovome nisu ni naučili hodati.
O čemu ti to? Halo!, teatralno će Malo ranjeni, glumeći opću zbunjenost.
One noći kad sam ja bio u policiji…tamo sam te vidio…one noći moja supruga…ma, što ja to tebi pričam!?, ljutito će Goran B., do kraja iznerviran svojim pokušajem da s Malo ranjenim razgovara o svojoj tragediji.
Nemoguće, nemoguće…nikad nitko od nas nije vidio nikoga od tvojih! Čak ni tebe, osim onda…a i to je pravo čudo! Toliko sam rijetko dolazio u onaj klub da je stvarno čudo nad čudima što sam te vidio.
Znaš, raspitivao sam se ja malo, onako izokola, ali mi rekoše da najčešće čistiš kasno ili skroz rano, niti s kim puno pričaš, niti te tko zna…pravo čudo, kažem ti ja.
I što te je onda natjeralo da me prijaviš? Prepao se da nisam ja tebe vidio?
Ma, ne budali…šta se ja imam prepasti…ja sam za njih pomalo radio i prije rata…znaš, bio sam im važan čovjek! Jedva su me pustili da odem u rat, puno sam ih molio da me puste.
Molio? Znadu li što si dolje radio?, pita ga Goran B., praveći se impresioniran važnošću Malo ranjenoga.
Pa ne brani im nitko znati…ali, imaju oni važnijeg posla. Osim toga, ja sam im…oni to zovu senzibilna karika, znaš! Kako za njih, tako iza ove protiv njih. Ja sam ti rijedak vezni igrač, znaš zemljak? Nema puno takvih…sad, jebada je što je moja glava u dvije torbe, ali zato uvijek računam da će bar u jednoj preživiti, znaš…
Hahahahaha, dobar, dobar!, smije se na sav glas Goran B.
A treća torba? Kako nju preživjeti?
Koja treća? Ne misliš valjda da ovo tvoje…hahahahahaha…hajde, molim te! Pa u roku od pet minuta najdalje doći će netko i naći me…a, onda stvarno ne znam koji te još kurac može spasiti – džabe što si do sad imao 'vliko sreće, džabe!
Da sačekamo onda pet minuta?, hladno predloži Goran B.
Pa nema nam druge! Kud bi sad - već sačekati, malo se još ispričati i … zbogom tvoja lijepa pameti!
Pričaj, ako će ti biti lakše…, predloži mu još hladnije Goran B.

On se potom ustade, provjeri jesu li konopci na rukama i nogama dobro vezani, uze ljepljivu vrpcu, otrže dobar komad i prilijepi ga Malo ranjenome preko očiju.

Kojeg boga mi oči zatvaraš, halo! Vraćaj se ovamo!, viče Malo ranjeni.
Tu sam ja, samo ti pričaj, usta su ti slobodna, ležerno će, krajnje usput, Goran B.
Pa što si naumio sa mnom?!, već na ivici histerije, sikće Malo ranjeni.
Što sam naumio? Ima puno izbora…što si na primjer radio onome momku što se objesio dolje u podrumu fakulteta?
Onom drkadžiji!? Šta ću njemu raditi…onaj čim ga uvedeš kod šefa izvadi belegiju i počne drkat'…jebeš mi sve, ako ga odmah nismo vraćali natrag! Gadilo nam se, ako mi možeš vjerovati. Hej, znaš šta je s njim bilo interesantno?! On ti je bio puko na šefa, jebeš mi sve – mlaćko prvoklasni!
Ma, ko će njega dirati…bi li ti izbub'o pedera, svega ti?
I ja se to pitam…, značajno će Goran B.
Daj, ne jebi, zemljak…osim što sam ga ja koji put okerepio kad bi vam ga vrać'o natrag u podrum, ništa on degeneka nije dobio!
Bio je prilično krvav, koliko me sjećanje služi…a znaš da se takve stvari ne zaboravljaju…čak ni s puno vježbe!
Ma, doveden nam je naki! Ti si poslije njega dobačen dolje, već je on bio stučen! Tko će mu znati gdje ga je onako smoždilo…i ja sam se čudio, jebeš mi sve! Pa prije bi sam sebe izudar'o muški neko onakvu pizdicu…
Nešto vas je puno u ovoj priči zaljubljeno u vašega šefa…, dobaci mu Goran B. cinično.
Ne petljam, oba mi oka! Mi smo sa šefom bili k'o nokat i meso, ali ovaj pizdun stvarno puk'o na nj! A još kako je skroz poludio, njemu blanja taman došla k'o apaurin…, sikće Malo ranjeni.
Onaj u vinogradu bio mu je brat…, procijedi Goran B.
Njegov? Ne mak'o se odavde ako sam znao! Oni braća!? U, jebote krmak…pa njih baš dobro snašlo u ovome ratu…
Kaži mi…, prekinu ga Goran B., kakav je osjećaj urezivati crtež čovjeku u živo tijelo?
A to? Ma, bio sam raspižđen…šef me večer prije onoga u vinogradu tako napuc'o po labrnji da sam još tri dana mog'o klat' oko sebe! Ma, odvezao bih ga ja poslije, znaš, nego ona budaletina ode i ubi ga! Gledam koji mu je kurac…
A ti bi ga oslobodio? Pa ne misliš valjda da bi preživio?
Što ne bi?! Ono bi mu zaraslo, ostalo bi mu samo kasnije na tijelu, za uspomenu, kao tetovaža, kontaš…a to što je pojeo malo soli na čelopeku, e jebeš ga sad…da je nekome bilo soli!?
Pretpostavljam da je tvoja teza kako sada i ja tebe trebam odvezati, potom ćemo se razići i do kraja života ćemo živjeti kao da ništa nije bilo…?
Meni ne bi smetalo!, kao iz topa će Malo ranjeni.
E, vidiš, ja to ne gledam tako!, uzvrati mu Goran B.
To ćeš me ubiti? Vidio sam taj pištolj na sanduku…je li pun?
Pun! Nov. Precizan. Sve mu se sastalo…, podiže Goran B. tenziju.
Čuj! Ono što sam ti pričao za moj odnos s policijom…, nešto blaže će Malo ranjeni - tu stvarno ima nešto.
Jedno ti samo mogu reći – kasnije mi je bilo žao. Popizdili su što sam im podvalio! A taman su bili na tragu nekim što su reketarili po Bayernu! Mislim da su ondje izgubili malo vremena, neke informacije su procurile…ne pitaj me kako…stvar im se ujebala i trebalo im je puno vremena da opet povežu taj konac…bili su poslije jako, jako ljuti. Toliko da su me od onda stvarno stavili na led! I mene je ono puno koštalo…premda sam im kasnije ponovno dao ruke, nisu mi više nikad vjerovali do kraja…ali, jebaji ga sad…tada sam morao tako, razumiješ!?
Morao? Znaš, dao si mi pravu riječ, hvala ti! I ja sada nešto moram! Moram ići, naime…
A ja, što je sa mnom?!, zakriča Malo ranjeni, ne više tako osoran i hrabar.
S tobom? Je li to sada uopće važno…, nehajno će Goran B.
A tebi je onda bilo važno što će s tobom biti, nije li?!
Onda da – sada mi je samo važno da mi kažeš…je li ti ikada palo na pamet nešto od prošlosti? Ono…padne ti na pamet što si radio, a ti se od žalosti iz grizodušja napiješ k'o majka pa se svima jadaš i pravdaš? Mogu misliti da jest…, smije se Goran B.
Nikad ti to nećeš razumjeti, kolega, nikad…nego, nikako mi nije bilo jasno koji si ti…Ustaš te hvalio da si u onoj vojsci bio državni neprijatelj, nije mu bilo jasno - koliko si ih zajebav'o u zdrav mozak- kako te nisu strijeljali!?
Ti su u ovome ratu trebao biti general, jebote!? Stvarno, koji si?
Koji sam ja? Tko će to više znati…nekad su mi govorili da sam Goran B. Ali, to očito nije bilo točno…Mislim da je velika razlika, kolega, što ti stvari postavljaš ili-ili, a ja sam i onima i vama postavljao niti-niti…Pretpostavljam da za ovakve nema baš previše mjesta u vašim svjetovima, bezbojno mu odgovori Goran B..
Kako moreš bit ničiji, prčim mu dikelu, kako?!, iskreno se čudu Malo ranjeni.
Jesi čuo nekada za…uh, za… pacifiste, kolega?, s izrazom krajnje dosade pita ga Goran B.
Šta čuo?! Ja ljetujem na Atlantidi!, ne može da stiša ljutnju i bijes Malo ranjeni.
To opet nešto od šefa?, veselo će Goran B., nije loša ta, nije loša…znaš, oprostit ću ti ponešto, ovo mi se dopada, baš je cool stvar! Mega cool!
Što oprostiti?, ne sasvim bez znatiželje i dalje drsko govori Malo ranjeni.
Vidjet ćeš već, pametan si ti…Nego, da ti objasnim način funkcioniranja konopca: noge su zavezane solo, ali kraj konopca sam ti morao provući sleđa, pa zavezati oko vrata…nisam imao za što drugo, razumjet ćeš me; ruke su ti, kao što vidiš, također vezane posebno, a to što su provučene ispod tvojih koljena, to je opet da bih kraj imao za što vezati – pogađaš, opet oko vrata. Komplicirano?
Kako će tvoj život postati kompliciran, ništa ovo nije…, zajedljivo će Malo ranjeni, ali već s dosta rezignacije u glasu.

Goran B. uzima mobitel, okreće kratak broj, malo čeka s početkom razgovora, treba mu još jedno halo s druge strane…

Polizei? Ja se zovem Goran B., nalazim se u…

Objašnjava im da ima taoca, namjerava se s njim voziti autocestom, daje im sve nužne podatke. Trebat će ga slijediti i na rastojanju od pet stotina metara čekati slijedeće upute. Svaka akcija znači smrt taoca, a njega samoga što se tiče – svejedno mu je hoće li pri tome stradati…klik.
Potom se penje na sanduk, u mraku povlači konopac kojim nakrivi nevidljivu posudu, pazeći pomno da ga kapljice tekućine koje iz nje ravnomjerno počinju ispadati, ne dohvate po tijelu ili rukama.
Prve kapljice izazivaju oštru reakciju s podom na koji padaju.

Potom uzima ljepljivu traku s očiju Malo ranjenog, naglo ju otrgne i premjesti preko zarobljenikovih usta. Preko nje nalijepi još jedan komad.

Čuj, kolega…Uz malo sreće, sutra ćeš u novinama naći odgovor na svoje pitanje što se dogodilo s onom budalom.
Uz nešto više sreće, novine ćeš čak moći svojeručno listati…, neodređeno će Goran B.
Kako misliš?, sa zebnjom će Malo ranjeni, vidjevši da se Goran B. stvarno sprema otići.

Upade mu u oči da visoki čovjek s bradom ne uzima pištolj niti mobitel sa sobom – nema izgleda da je zaboravio, namjerno je to!

Kako mislim?, uživa Goran B. u ponavljanju pitanja Malo ranjenoga, jednostavno – ovo što kaplje je kiselina. Ona dobro uništava konopac. Možeš birati što ćeš sa sobom učiniti…
Što ću birati, daj nemoj me stavljati u zagonetke…nisam ti ja od toga!, nestrpljiv je Malo ranjeni.
Nema ti tu puno mudrolija…jedna od mogućnosti ti je da prekineš konopce, koristeći kiselinu, a da pri tome ne izgubiš prste…ili izgubiš.
Druga je, osloboditi veze na nogama, ustati i telefonirati – samo kako? - usta su ti zatvorena, ruke će ti ostati iza leđa, osim ako si elastičan kao Bruce Lee, pa se možeš provući sam sebi kroz ruke…
Ali računaj ti ovako: oni vjerojatno već traže odakle je došao moj poziv. Nazoveš li ih još jednom s istoga mjesta, doći će sigurno, misleći da ih netko uzima za brave, što se njima ponekad, s ovako puno luđaka u okruženju, i dešava... Pri tome moraš paziti kako će ti proći noge dok kiselina skida konopce s njih…znaš, nije to tako loša solucija. Samo ne gubi živce!
Treća bi ti solucija, recimo, bila odmah postaviti glavu ispod kante…ta bi ovome svijetu bila najracionalnija…ali, pretpostavljam da nju nećeš birati, u inat meni…
Četvrta mogućnost bila bi primjerice…ups! Nemam više ideja, široko se nasmija Goran B..
Ne, sjetio sam se! Četvrta bi bila da sjedneš i razmišljaš o svojoj vlastitoj soluciji, ali na kiselinu ne možeš baš dugo računati…I ne zaboravi, ovo s kiselinom nije baš za odbaciti – probao sam neki dan sam vidjeti kako će ići i na moje iznenađenje, tek deseta kap pala mi je na kožu…Ako i tebi padne tek svaka deseta, za koju godinu ponovno ćeš imati ruke, kao nove!

Goran B. polazi, Malo ranjeni pokušava urlati, proizvodeći tek neartikulirano mumljanje, batrga se, ali ne uspijeva se podići iz sjedećeg položaja.

A, da…još nešto…za eventualno sakaćenje sam odgovaraš, nemoj meni slati račun…

Malo ranjeni ga gleda pogledom od kojega se počeše dimiti vrata na kućici. Goran B. već je, međutim, stajao s druge strane.

Požuri. Sa zadnjega sjedala premjesti vreću napunjenu lišćem, posjede je na suvozačevo mjesto, ogrnu kaputom i na vrh postavi glavu oveće lutke koju je pronašao na otpadu.

Već pomalo staro i rasklimano, ali dobro paženo auto zaleti se kao jarčić. Nadao se da će uspjeti izaći na autocestu, da ga neće negdje na Bundesstrasse blokirati. Ono što je zamislio, nije baš bilo lako izvodivo na sporednoj cesti, pa makar bila i prvoga reda…

Razmišljajući o svome planu, začu i zavijanje policijske sirene. Što sada, cijeli trud uzalud…?

No, kako su iznenada i brzo došli, tako su još brže odjurili dalje. Očito, ovi nisu bili njemu na tragu…

Goran B. ubrzo ugleda odvajanje prema autobahnu, svom silinom pritisnu pedalu gasa.

Već nakon dvije minute uključio se u ne baš gusti promet. Mala nestašna Honda dobro se držala, za njom su ostajali Mercedesi i Audiji.

Što li sada radi Malo ranjeni? Koja li je taktika njemu najbolja, živo me interesira…Nikad neću saznati.

Nakon pet kilometara Goran B. shvati da se svi pomjeraju prema desnoj kolovoznoj traci, a nakon jedne uzbrdice ugleda iza sebe dva policijska vozila.
Imali su odlično ubrzanje. Učini mu se da je u blagome zavoju na kratko u retrovizoru ugledao i helikopter.

Na sve misle, nema što…Švabama kapa dolje…nema ovo ionako veze s njima.

Neobičan adrenalin u njemu pretvori se u čisto, stopostotno uživanje. Bio je sam protiv svijeta, ovoga puta u zadnjem kolu.

Trka s policijom podsjeti ga na srednjoškolske dane u Mostaru…

U jednome periodu njihova života posebno su bile popularne tuče s navijačima klubova koji su dolazili pod Bijeli Brijeg.
Partizan ili Dinamo, Hajduk ili Zvezda, Budućnost, Sarajevo…jedino se ne sjeća da su se nekada tukli s navijačima Olimpije…

U to vrijeme svoju su navijačku skupinu interno zvali gatarima, a tuče kao takve bile su veće uživanje od same utakmice.

Goran B. nije volio nogomet, sav njegov sportski svijet bio je smješten u košarci. Na nogometne utakmice išao je radi gatara i navijačkoga adrenalina.
Ekipa je respektirala Goranov talent za košarku, čak su ga Ziko i Soha povremeno tjerali iz grada, ovdje nikada nećeš postati Krešo.

Njegov idol Krešimir Ćosić držao mu je u početku nastavu košarke, dao mu ono nešto, premda ga nikada nije sreo. Kasnije je učio od još mnogih čarobnjaka.
Goran B. bio je prilično uvjeren da će kad-tad zaigrati u NBA, sve dok jednom nije došao na basket iza Nove gimnazije, ubacio trojku, potom iz džepa izvadio mali skalpel, rasporio loptu i otišao bez riječi. Baš kao što je Ziko otišao u Casablancu.
Danima su bili ljuti na njega, nisu željeli razgovarati. Kada je ljutnja prošla, nisu se mogli sjetiti zbog čega je tu bila.
Tek mnogo kasnije, u logoru, Soha ga je u pauzama svoga ludila, jednom zapitao što nam onda sjeba loptu na basketu?
Goran B. samo mu je kratko odgovorio večer prije sam ga prvi puta vidio, nije imalo smisla dalje igrati košarku…on je igrao točno onako kako sam ja jednom želio igrati…Dražen, znaš…

Od tada je za njega postojao samo jedan igrač, a on sam posvetio se navijanju…za svaki slučaj, na nogometnom terenu.

Lokalne navijače Partizana, grobare na baterije, kako su ih zvali, jednom su Avenijom tjerali prema Rudniku, odakle će ovi, ako ne dobiju pojačanje, nestati prema Raštanima, a nakon što njihova pjesma utihne, sve će već biti staro gradivo, u fazi prepričavanja i oštrenja za slijedeću utakmicu.

U tom se času sjeti pjesme grobara velikom idolu Draganu Manceu, koji je, koliko se Goran B. sjećao, također patio od brzine na auto cesti.

Kao da iz sebe tjera neku tjeskobu, strah i loše raspoloženje, Goran B. naglas zapjeva:

Otiš'o si, Gorane, nestala je tuga

Uvijek će te voljeti gatari sa juga…

Pjevajući taj neobični refren, on vidje da mu policija pokušava prići s obje strane, uzeti ga u klin i pokušati otjerati s autobahna.

Malo prikoči, napravi volanom trzaj ulijevo, zatim još brže u desno. Slijedili su njegov manevar, plašeći se kontakta, što njemu dade malo prostora, raketa kao da poleti.

Za pet-šest sekundi bio je stotinjak metara ispred njih. Naprijed ugleda šlepera, sinu mu ideja. Stisnu volan, kao da želi i rukama ubrzati auto, na gasu više nije bilo prostora.

Ponovo ugleda i helikopter u retrovizoru. Sustižući kamion, Goran B vidje kako se policajci svim silama trude spriječiti ga da se umiješa među vozila u krajnjoj traci.

Nije im uspijevalo preteći ga, izbiti s njegove desne strane. Goran B. napravi potez iznenađenja.

Približi se šleperu tako blizu da je povremeno osjećao kako se metali međusobno stružu. Jedan mu policajac ostade na leđima, drugi se pokuša izravnati s njim, vozeći lijevo od njega.
Smijući se, Goran B. otvori prozor i povika: Vorwärts, Sturm, vorwärts!
Obli ga hladan zrak. Ništa mu nije predstavljalo.

On im potom rezignirano dometnu Lajte, kere Jakobsfelda, naglo trznu volan ulijevo, udari u policijsko vozilo. Honda se zanese, Goran B. pokuša nešto s volanom, ali sve je ostalo na pokušaju. Prevrnuvši se tri puta, kao na trkama, imajući pri tome nekakvu neobičnu elipsastu putanju, raketa ode ukoso, prema desnome braniku autoceste. Šleper je već odmicao, Honda promaši njegov zadnji kraj. Nadolazeća vozila već odavno su stajama iza njih, Goran B. u jednome trenutku vidje nekoliko žmigavaca kao jednolično trepću.

Zadnje prevrtanje bilo je zapravo salto preko zaštitne ograde.

Goran B. osjeti da leti. Približavale su mu se grane jela i borova, zasute snijegom. Učini mu se da drveće dubi na glavi.

Čudno, nikada u životu nisam ni letio…let za Kanadu trebao je biti moje vatreno krštenje.

Uživajući u slici kasnim snijegom prekrasno odjevnih grana, koje su, okrenute u ogledalu, pomalo ličile i na uzdignuta koplja, Goran B. osjeti kako mu na usta pade križ s retrovizora Honde.

Zalijepi mu se za usta. Bio je hladan kao nož. Mirno ga poljubi, ne žureći nikamo.

Uskoro začu neugodan zvuk, granje se ljubilo s metalom. Tonuo je u bezdan, nešto bljesnu, učini mu se da opet čuje zvuk helikoptera. Bio je spreman susresti se s anđelima.
Sanja i Klara sigurno su ga nestrpljivo čekale.
Želio je k njima doći s pjesmom. Jedina koje se još mogao sjetiti bila je:

Otiš'o si, Gorane, nestala je tuga

Uvijek će te voljeti gatari sa juga

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]