Diwan 11

| Diwan 17 - 18 |

Ivančica Đerić

Iz rukopisa "Djevojke će postati ptice"

Pismo Tati

Toronto, 1993

Evo me opet kako pocinjem pisati pjesme,

Na uglu Yonge-a i Carlton street-a,

U Torontu, Canada,

U jednoj pekari koja ima mramorne stolove,

Kao nadgrobne ploce,

Dok vani lije kisa,

U jednoj pekari koja ima nadgrobne ploce,

Cak I kad vani ne lije kisa,

Evo me opet kako pocinjem pisati pjesme,

Za nadgrobne ploce.

O tome se ne prica na ovaj nacin,

Ako se uopste prica,

Ali meni treba saveznik.

Kada sam pametna, otvaram svoj dan kao cvijet,

Cesto ne otvaram,

Evo me opet kako zagrijavam svoju krv,

Kao caj na studentskom resou, u Zagrebu, onih godina,

Evo me opet kako buljim preko prozorskog cvijeca i srcobolim,

Evo me opet kako cesem lice prljavim prstima,

Bas kao dijete koje hoce biti voljeno kroz opomenu,

Evo me opet,

Vidim

Nista ne pomaze.

Tata nikad ne bi popio ovu kafu,

Jos mlacu od one u koju je baba umakala svoj kruh

Za onu veceru bez zuba,

I sada vidim:

Sta ima novo, tata,

O nista, baba je umrla.

Spustila sam telefon u izbjeglistvu u Svedskoj

Najezena kao leptir u ljepilu,

Nisam je vidjela par godina,

Zube u casi

Zube u casi,

Ni stare perine koje smrde na vodu

U njenoj udovickoj sobi starice koja stvarno nije

Poznavala svoje srpske unuke,

Stvarno zao, moja babuska,

Zakovana plucima za telefon

Ja sam za tobom plakala

U izbjeglistvu,

U Svedskoj.

Evo me opet kako prolazim kroz onaj isti hodnik

Rashodovane svedske kasarne za azilante,

Pet tuseva na pedeset ljudi

Molim, ne moze se zakljucavati!

Gola, Gola

Evo me opet, sa srcem dobosem, rasjecenim,

Bila je noc, I zasto su mi razgrnuli zavjesu?

Evo me opet kako lupam celom

U sive limene, oljustene, vojnicke ormare pored zeljeznih kreveta,

Sta ima novo, kceri,

Nista, a zar se ne borimo, tato

O, da!

Prve noci: mokrila u lavabo

U Malmeu, na trecem spratu, u tisini.

(U slucaju pozara ili bombe

Molimo: sporedni izlaz.)

A zar se ne borimo, tato?

I evo me opet kako pijem tvoj jeftinjak Pino Silvestre

I kako zalim I tvoje zube dezertere, tvoje ispale,

Znam da je mama umrla

I znam da se moralo jesti

Cak i u tako siromasnoj zemlji

Koja je jednom-godisnje klanje svinja slavila kao obilje

A mi ni to,

Oprosti, evo me opet, evo me opet evo me.

Nema niceg u Kanadi, Toronto,

Nema jednog jednostavnog onog neceg vaznog neponovljivog.

Pricam ti kao da si ziv.

Nema niceg u Kanadi, tata.

Evo me opet kako zurim u tvoje

Otvorene zaspale plave oci,

U onoj sobi mracnoj kao unutrasnjost cipele

U onoj sobi u kojoj sam,

Preko tanjira sa mesnim nareskom

Vidjela tvoju mater kada je moja umrla

Vidjela tvoju mater drugi?treci?

Put u zivotu

Sta je?

Evo me opet kako ne mogu da joj oprostim

Sto mi je kupila samo jednu cokoladu

One noci u Beogradu, slucajne,

I evo me opet kako mi sve to nije vazno

Kao ni njoj.

A za mamu je kasno.

Pisem ti kao da si ziv

O pisem ti kao da si ziv

O kao ziv.

I evo me opet

Preko Atlantskog mora koje ne znaci nista

Kao voda, geografija, bijeg, ili stepen uspjeha bijega

U odvijanju

Tebe su vec ubili, dok sam letjela,

I evo me opet

Vidim da Atlantsko more nista ne znaci

I vidim da nista nista ne znaci

Sem ti.

Kraj autobusa

Ti si mene zagrlio, moj tata,

Ne mozes biti veci Hrvat od Hrvata

Ni Srbin.

Nismo se vise nikad vidjeli.

Pisem ti kao da si ziv.

Nema niceg u Kanadi, tata,

I cijeli svijet je nasa zakljucana kuca

I prazan.

Evo me opet kako zaplacem

Nad preslatkom kafom, kao tatinom,

Ili kupujuci mlijeko, kao tebi,

Ili kraj trgovine muskih cipela, nikad kupljenih,

Ili u bilo kom trenu koji mogu povezati,

A koji ne mogu?

Koji ne mogu?

Za tebe.

DOSTUPNOST LJEPOTE

Od pocetka, neukrotivo,

Polazem pravo na dostupnost ljepote,

Cak I u stranoj zemlji, I bezuba,

Nakon godina koje su me naucile pameti

I nakon sto se saderala gledj sa svih stvari,

Samo jos dostupnost ljepote

Polaze pravo na mene

Ili ja, neukrotivo,

Na dostupnost ljepote.

I o cemu da razmisljam,

Osim o dostupnosti ljepote

I kako me drzala ponad svih stvari

Kao rukom za kosu

Ili sisom u gladnim ustima,

Na nebu I na zemlji,

Medju svima i ni sa kim,

U gomili ili u eksploziji mene u ogledalu,

Dok marsiram ili dok sjetno milujem

Nepomicna koljena.

I nevazno je u cijim ocima

Vidim dostupnost ljepote

I nevazno kako mi ljepota pristupa

Ili gdje,

Kisom na kozi mojih cipela, ili na mojoj kozi,

Ili odustajanjem od kise,

U Zagrebu, Torontu, ili Otavi,

U Bosni (koja je slijepa krijesnica moga srca)

Ili u svim drugim zemljama

Jos na svom mjestu.

Jest, nevazno je kako mi ljepota naznacava svoju dostupnost

A jos nevaznije

Zasto.

Cak I tako,

Potpuno uvjerena u dostupnost ljepote,

Kao u zrak,

Uvidjam kako je moguce izbjeci ljepotu

Ili pozeljno,

Ponekad, nadre sa svih strana, nadire bjesomucno,

U grlo.

No priznajem,

Nakon svih godina koje me nisu naucile pameti,

I nakon sto se saderala gledj sa svih stvari,

Molitva za dostupnost ljepote je moj grijeh.

Nakon Bosne, koja je slijepa krijesnica moga srca,

I nakon metka u ustima moga oca,

Dostupnost ljepote me

Nastavlja.

Ljepota, ljepota.

Smijeh, smijeh

LJUBAVNIK GASPAR

August 8, 2002, Vankuver

Sjecas li se, ljubavnik Gaspar,
Kako smo se te noci ljubili?

Ti, s nosem orla,
i bez bora
A ja,
nista gora.

Na snijegu plahte, na jedru jahte,
Sami k’o Troja.
Dva slatka znoja,

dva nespokoja
dva razuzdana
istog kroja.

Ti, s nosem orla,
s licem tog stvora,
i ja,
tvrda kora.

Na plahti mraka, i uvojaka,
S blagim svjetlom pred vratima.
Dvije ribe sto se ne libe
Da se ljube
Satima.

Pa, sjecas li se, ljubavnik Gaspar,
Kako smo se te noci nasli?
I gdje smo sve zasli,
I zastali,
Crveni kao mastan vic.
Dva pripadnika tuznog soja
Koja
Za jutro ne mare,

do jutra ne stare,
Nego se pare
Kao vilin konjic.

A poslije smo se, k’o u romanu,
Svako na svoju stranu,
Uputili.

Ti, orla slika,
i katolika,
I oba u tebi
sute.
I ja, dok pijetli prvi,
Sa malo srpske krvi
Svojim putem.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]