Diwan 11

| Diwan 17 - 18 |

Ferid Muhić

“AUSTRIJSKE GLAVE”

Kapetan Franciscus Trakl, miljenik 6. brdske regimente, ranom zorom tog dana, prvi izbi na planinsku zaravan. Vojnicima koji su na ~elu otegnute kolone od 162 ~ovjeka i{li za njim, na rastojanju od pedesetak koraka, u~ini se da njihov “Franci”, ta silueta {irokih i pravih le|a, otmjenog oficirskog dr`anja, ukopana u sedlo svog mi{i}avog Kula{a, zajedno sa konjem potonu u svijetlu plavet, preko tamnog ruba grebena, naglo i neopozivo, onako kako odlaze oni koji se vi{e ne}e vratiti, i kao {to se prekine san koji vi{e nikada ne}emo usniti.

Kada njegov konj kro~i preko ruba sjene, koju je ljubi~asti mrak resko ocrtavao tik do samog oboda o{trog uspona, sasvim kao {to okeansko indigo ocrta brid ostrva i odijeli ga od tamnih dubina, kapetan Trakl odjednom uroni u zaslijepljuju}i sjaj. Zaboravi na svoju ~etu, na sve ove mu~ne ~etiri godine vojevanja. Pritegnu uzde. Konj zastade. Toliko sinhrono sa njegovom kretnjom, da se ne bi moglo re}i nije li, djeli} sekunde prije komande, i sam stao op~injen ~udom koje se otvorilo pred njima.

Nije to bila obi~na visoravan! Okean zelenih talasa obasjan jutarnjim suncem blistao je do granica horizonta. Sli~an nebeskom ostrvu, blago se njihao taj prizor ~iste, jarke trave, i samo se poneki daleki greben, posijan bijelim stijenjem, ili lelujanje kovilja po blagim obroncima, izdvajalo iz okeanskog do`ivljaja, kao bjelasanje pjene sa dalekih talasa. Kada mu se vid priviknu, kapetan Trakl zapazi da se tom utihlom sjajnom pusto{i osipaju guste galaksije livadskog cvije}a - poslednje zlato stro{enih zvijezda. U daljini je svjetlucalo nekoliko plavih ogledala, jezerca, tamnija i modrija od ostale povr{ine, {to Trakla potsjeti na prizore koje je gledao u Kornatima, na Jadranu, kada pod blagim udarima maestrala, usred sivila namre{kane morske povr{ine, sli~nog nabranoj slonovskoj ko`i, svjetlucaju glatke tamne pjege mirnog mora. Malo ga iznenadi saznanje da mu ne smeta potpuno otsustvo bilo kakvih tragova ljudi, civilizacije, istorije. A onda mu preko lica preleti onaj fini unutra{nji osmjeh koji su njegove ljubavnice toliko volile. Iznenadi ga jasna i kao ve} nekada zapisana ili pro~itana misao. Da, ovdje bez sumnje nema ni Be~a, ni Salcburga, nema Venecije, ni Praga. Ali ovo i nije ~ovjekov svijet. Ta sva ~etiri elementa, {to ovdje tako rasko{no caruju, ova {irna zemlja visroavni, prozirni i reski vazduh planine, kristalno ~iste vode potoka i iskri~avih jezerca, i vatra ovog vje~nog Sunca, koje caruje nad svime i svima, sigurno su nekako ovako izgledali i prije nastanka ljudi. Kako, to nikada ne}u znati. Ali, evo, znam sasvim sigurno kako }e izgledati poslije na{eg nestanka!

Povr{inom tog bezmjernog, vanvremenskog Okeana, mirno i sigurno, kao svetac koji hoda po vodi, primicao mu se poru~nik Musil, komandant izvidni~ke patrole. Niz dug, blag zeleni talas, lijevo, kapetan ugleda kako silazi ~etvorka iz patrole, istim mirnim i suverenim sveta~kim korakom, kao u molitvi ili u snu.

Po{to je salutirao, poru~nik Musil resko podnese raport.

Sve je u redu gospodine kapetane! Nema tragova ljudi, ni bilo kakvih stambenih objekata, zidova, rovova ili dokaza ljudskog prisustva.

A onda dozvoli sebi komentar:

Sve mi izgleda nestvarno, vanvremensko. Kao da sam sav svoj prethodni `ivot sanjao. ^ini mi se da nas, onih prije ovoga, nikada nije ni bilo, kao da zapravo nikada nigdje nismo ni bili!

Kapetan Trakl i poru~nik Musil bili su drugovi jo{ sa Vojne Akademije. Ovakva neformalnost me|u njima nije bila neuobi~ajena, a njihovo prijateljstvo je odolilo svim isku{enjima stroge vojni~ke subordinacije.

Sla`em se, stari moj. Iako bih dodao da mene impresionira ona druga, komplementarna poenta: kao da nas tek sada ima. I kao da smo upravo stigli tamo gdje }emo zauvijek ostati. Iz vremena pre|osmo u vje~nost, iz mraka u svjetlo, iz privida u stvarnost.

Franciscus Trakl bio je iskusan vojnik. Jedan od tri najbolja pitomca u generaciji na Militarische Akademie, on je imao sve preduslove za brilijantnu vojni~ku karijeru. Rat ga je iznenadio i odlo`io te perspektive, ali se sada, na domaku kraja sve moglo opet pokrenuti. ^ak i ubrzati jer, zemlji }e, poslije ovakvog poraza, trebati svaki sposoban ~ovjek. ^esto obuzet planovima o budu}nosti, kapetan se iznenadi nekim osje}ajem bezbri`nosti, mira i gotovo potpune indiferentnosti prema bilo kakvoj pomisli o planiranju. Njegova jedinica povla~ila se sa Solunskog fronta, iz regiona Kajmak~alana, poslije dugih rovovskih borbi. Mudrim odlukama, razumijevanjem logike terena i odli~nim takti~kim poznavanjima, kapetan Trakl je spasio svoju jedinicu prakti~no bez gubitaka kroz tri beskrajno duge godine vojevanja. Bio se sasvim zbli`io sa svakim ~ovjekom, dijele}i njihove brige, nade, interesovanja i snove. U ~eti je imao jednog profesora filozofije, dva slikara, ~etiri muzi~ara od kojih jednog kompozitora i jednog violinistu iz Wienner Filharmonische Orchestra, dva fizi~ara...Svaki od njih imao je priliku da se iznenadi temeljnim poznavanjima i inventivnosti duha njihovog kapetana, bilo da je se diskutiralo o esteti~kim shvatanjima Benedetto Crocea, o Hegelovoj dijalektici, ili o koncepcijama Max Planka. Jednako uvjerljivo demonstrirao je Trakl duboko razumijevanje slikarstva, posebno period Quattrocenta i Cinquecenta, kao i opus Tiziana i Rafaela, dok je finese moderne muzike poznavao ne samo teorijski nego i iz prve ruke. Franciscus Trakl, naime, vladao je violinu tako dobro da je, u sedamanestoj godini bio dobio ponudu da svira na Conservatoriju.

Nego, kapetan je umio da se postavi i prema svakom drugom ~ovjeku svoje ~ete, bez obzira na nivo obrazovanosti. Veselio se i lumpovao sa trojicom kroja~kih pomo}nika, pri~ao masne {ale sa desetak fabri~kih radnika, ravnopravno se nosio sa dva profesionalna hrva~a iz svoje ~ete. Ro|en u Insbrucku, ~esto je, od malena, putovao u Bolzano, gdje su njegovi redovno zimovali, pa je tako zarana besprekorno nau~io italijanski. Tu se, u svojoj petnaestoj godini upoznao i sprijateljio sa vr{njakom, pomo}nikom u hotelu u kojem je familija Trakl redovno odsjedala, po imenu Martin Lupino. Kada je rat po~eo, u jedinici Franciscusa Trakla na{ao se i Martin, vjerovatno na diskretnu intervenciju samog kapetana, o kojoj on nije ostavio nikakav trag niti je tu temu ikada doticao.

Tek, njihovo dru`enje od tada nije prestalo. I sada su bili zajedno. Martin mu je bio dodijeljen kao li~ni adjutant, a kroz ove tri godine njihovo prijateljstvo preraslo je u onu rijetku vrstu direktnog, gotovo instinktivnog i telepatskog razumijevanja. Jednom se Martin na{alio na ovu temu, primjetiv{i: “Nezgodna strana na{eg razumijevanja jeste u tome {to mi zapravo vi{e ne treba ni da razgovaramo. Prvo, zato {to i tako znamo sve {to onaj drugi misli; drugo, zato {to }ute}i jasnije izrazimo sopstvene misli nego kada ih preto~imo u govor!”

Trakl se sjeti ovoga. Trgnu se iz op~injenog }utanja. Pogledom odabra jedan lijep blago zako{en obronak, prirodno uobli~en i kao saliven u gotovo savr{en amfiteatar, okrenut jugoistoku. Vojnici su mu bili umorni od svakodnevnih mar{eva. Poslije beskrajnih mjeseci u kaljugama ki{nih i snije`nih rovova, jaka doza sunca }e im dobro do}i. Dade naredbu da se, ~im pristignu, ljudima podijeli sledovanje, i da im se da voljno puna ~etiri sata. Uobi~ajeni raspored i re`im stra`e, bio je zavr{ni dio naredbe koju poru~nik Musil prenese dalje.

Entre nous, dragi moj kapetane, ~ini mi se da smo ovdje u ovom primordijalnoj regiji vje~ne ti{ine veoma bezbjedni, bezbjedniji nego da smo u na{oj kasarni u Linzu. Re~e poru~nik dok su lagano kora~ali prema mjestu izabranom za svoje odmori{te.

Mislite na naredbu o postavljanju stra`e? Upita kapetan Trakl.

Da, mislim da bi bilo kakav razlog za postavljanje stra`e, osim pravila slu`be, sve i kada bi se na{ao, bio pravo ~udo! Objasni Musil.

Kapetan Trakl se osmjehnu: Meine Lieber Hauptmann! Ja vjerujem u ~uda. To je sastavni dio mog posla!

Martin Lupino, posilni kapetana Trakla, zauze mjesto uz svog pretpostavljenog. Iako Trakl u njihovu komunikaciju, nikada nije unijeo ni najti{u notu subordinacije, ~ak ni kada mu je davao uputstva pred drugima, Martin je prema Traklu imao osje}anje bezgrani~nog po{tovanja i ~ak, divljenja. Nije mo`da, sasvim bezna~ajan faktor bila razlika njihovog socijalnog statusa. Ako je i imala utjecaja, ta je ~injenica svoju ulogu odigrala samo pri prvom susretu - kada je mladi Lupino poslu`io ~ajem familiju Trakl, ugledne goste hotela u kojem je Martin bio primljen za pomo}nika i povremeno, kelnera. Veoma lijep, skladnog rasta, Martin je bio prgav mladi}, borbenog temperamenta, i ve} isto popodne on i ne{to stariji Franciscus Trakl, `estoko su se takmi~ili u vratolomnom spustu na najstrmijoj skija{koj stazi. Socijalna barijera izme|u ova dva mladi}a od tada je bila potpuno izbrisana. Ipak, sve {to je poslije toga rekao ili u~inio Trakl, fasciniralo je Martina, pa je njegovo odu{evljenje za svog prijatelja na{lo odli~nu formulu u njihovom slu`benom odnosu, ne povrije|uju}i mu sujetu i ne name}u}i mu nikakve iznu|ene obaveze. Prisnost njihovih du{a ostala je nedirnuta.

Sada je Martin osje}ao da njegov prijatelj/kapetan ulazi u neko sasvim posebno raspolo`enje kakvo do tada nikada nije pokazao. Ne{to se zbivalo sa Traklom. Ne{to se zbivalo sa njim samim, sa svima njima u ovom za~aranom prostoru zelenog nebeskog ostrva, uronjenog u plavet. Ne{to se nadvilo nad stotinu {ezdeset ljudi udobno povaljanih u duboku mirisnu travu, usnulih sred cvije}a na obroncima onog prirodnog amfiteatra, koji je za odmor odabrao kapetan, kao sazdanog za san {to ne treba da prestane.

Postoje neka stanja, Martine. Otpo~e Trakl. Stanja koja kao da dolaze niotkuda. Padaju na neki predjeo kao magla, obuzimaju ljude tako da im misli postaju gusta, ljepljiva slutnja. Prestaju svi planovi, bri{e se svaka razlika, is~ezava smisao. Kapetan nije gledao u Martina. Pogled mu je bludio daleko, fokusiran negdje u beskraju, mo`da koji centimetar iza samog Bo`jeg ~ela. Znao je da ga Martin razumije i bolje nego {to sam uspjeva shvatiti svoju misao. U takvim prilikama dogadja nam se ne ono {to ho}emo, niti ono ~emu smo te`ili, nego upravo ono {to nosi jedno takvo stanje u sebi. Prijanjamo uz taj osje}aj, odvajamo se od sebe, prepu{tamo se ne~emu {to je prema nama ravnodu{no, a {to nas odre|uje - kao {to se neki osun~an pejsa`, bez roptanja prepu{ta sumraku, ne znaju}i i ne pitaju}i {ta mu on nosi.

Tada nam se najlak{e de{ava i sre}a i nesre}a.

Eto, to me sada obuzima.

Zavaljeni na udobnoj kosini, poduprti denjkovima, raskop~anih ko{ulja, bosih nogu, da odmore noge i prozra~e obu}u, spavali su Traklovi vojnici. Odjednom, dok su se svuda okolo njegovi ljudi prepu{tali suncu i ovoj nadljudskoj ljepoti, povremeno jo{ drije{e}i rance i razvezuju}i pertle sa te{kih cokula, kapetan spozna svoju sudbinu. Iako je jo{ stajao, on ponovo zaboravi na sve {to je prethodilo ovom trenutku, kao kada se u snu, drugi san spusti i mekim krilom zaborava prekrije i spava~a i onaj prvi san.

Martin, ve} udobno polegnut nauznak, prepustio se hipnoti~koj snazi nebeske tinte prelivene nad ovim jutrom, jasne kao da je kanula iz prve kapljice Bo`jeg pera. Izbroja sedam velikih orlova kako be{umno kru`e spiralom, uzdi`u}i se ka modrom bezdanu {to se kao ogromno zvono otvarao nad njima. Izgledalo je da svakim novim krugom drije{e neku ogromnu vre}u, vezanu nevidljivim vrpcama koje nose u kljunovima; pa iz nje sipaju hrpe zlatno `utog, encijanski modrog, bijelog, nje`no ru`i~astog cvije}a, krupnog kao zvijezde, i sve to poput gustih rojeva pahuljica, ne~ujno prekriva zabezeknutu pusto{.

Sada razumijem one pri~e u kojima se du{a glavnog junaka krije u orlu. Tijelo nikada ne bi pristalo da napusti ovakvu smrtonosnu ljepotu. Orao, to je, du{a koja svoju `udnju za besmrtno{}u iskpuljuje `rtvovanjem svega {to je lijepo. Jer, ljepota mrije, pa se mora platiti `ivotom.

Martin ni{ta ne odgovori. Znao je da njegov prijatelj, kapetan Trakl, istovremeno s njim gleda te orlove, koji se udaljavaju od veli~anstvene alegorije ovoga svijeta, i da ne o~ekuje komentar, nego samo izra`ava zajedni~ku ustreptalost pred onim {to ih obojicu potresa do dna du{e.

Na vrhu tirkizne kose, gromada kuli sli~na, boje mahovine u sjeni lje{nika - taman, prigu{en otsjaj zelenog, propu{ten kroz treperenje ugrijanog mrkog granita; ispod, nekoliko stijena svjetlucaju kao ljubi~asti i ru`i~asti kristali. Ondje gdje kosa prelazi u zaravan, razigrano pjene mlazevi planinske rijeke i u nepredvidljivim mahovima, {ibaju duboku usjeklinu boje mladog mesa. Martinu se u~ini da to neki ogromni konj-zelenko, snije`no bijelim repom {iba po svojim sapima, dok ~eka svog jaha~a - d`ina, da mu se baci u sedlo sa ugrabljenom vilom u naru~ju.

Cijelom tom bo`anskom visoravni bez prestanka, istiha, odjekivala je neka duboko melanholi~na simfonija; sjaj tih Mlije~nih staza istkanih od cvije}a, upletenih u zelene valove travnate pu~ine, smjenjivao se u jasnim akordima, sa zagasitim, mjestimi~no ocrtanim sjenama visokih osamljenih stijena, kao na kakvom velikom mrtva~kom vijencu pripremljenom za nekoga ko jo{ nije tu, ali se o~ekuje da ga svakog ~asa donesu. Posvuda naokolo, neka pritajena, sti{ana aura, titrala je pretvaraju}i vidljivi svijet u uzvi{enu egzistenciju.

Kapetan Franciscus Trakl uzdahnu i najzad le`e u tu dragost cvije}a, kao da le`i u Bo`joj ruci.

Tr`e ga neka nejasna slutnja. Posvuda je pritisla grobna ti{ina. Sunce je bilo jo{ visoko i grijalo je onom prijatnom planinskom toplinom, koja zrak ostavlja svje` i lak za disanje. Njegov izo{tren vojni~ki instinkt mu je govorio da ne{to krupno nije u redu. Prosto je mogao namirisati opasnost - a ovo {to je sada osje}ao bilo je mnogo vi{e od opasnosti. Opet mu do|e ona misao o sun~anom predjelu koji se, u smiraj dana, prepu{ta sumraku, kao {to se jagnje prepu{ta no`u. Osje}ao je da je veoma daleko od svoje pro{losti, od svega {to je pamtio, {to mu je bilo va`no. Kapetan Trakl shvati da vi{e ni{ta ne dr`i u svojim rukama, da je nekakva odluka donijeta, da je ta odluka zapravo presuda, i jo{ da je ta presuda neopoziva. I kao da je ba{ nastupio ~as da bude izvr{ena.

Ona materija njegove du{e - Evropa! - sasvim je i{~ezla iz najdubljeg sje}anja, izdvojila se iz njega i postala manje stvarna od bilo koje vlati trave u koju je jo{ bio zagnjuren, le`e}i nepomi~an, tek prenut iz sna, a opet, iznenada potpuno budan. Kao {to je i{~ilila i ~e`nja za `enom, za dru{tvom, za ~a{om konjaka. I mada je jo{ mogao da ga takne i osjeti, znao je da je ~ak i njegov sopstveni `ivot ve} udaljen od njega, da je sli~an dalekom prizoru, preko kojeg prevu~emo rukom i zaklonimo ga od nas samih. Koprena be{umne ljepote ve} je padala preko njega i njegovih ljudi, prekrivaju}i ih i kao dvoje}i ih od ovoga svijeta.

“Stra`ari su ubijeni!” Ovo je viknuo i jasno osjetio istovremeno, ne znaju}i kako to zna! Martin posko~i na ovaj kapetanov povik. Ve} prekasno. Prolomi{e se plotuni sa svih strana. Franciscus Trakl ugleda svoje ljude kako ustaju, prenuti iza sna, i odmah padaju nazad u gustu travu, u kovilje i cvije}e, pogo|eni tanadima {to su fijukala posvuda. Dohvati svoj karabin, prile`e uz nekoliko gustih busena, i po~e osmatrati. Pu{ke su grmile bez prestanka, ali se ni jedan od napada~a nije vidjeo. Amfiteatar, onako zgodan za sun~anje, sada je postao kobna klopka po ~ijem obodu su zauzeli polo`aje nevidljivi napada~i. Poku{avaju}i se grupisati, njegovi ljudi su ustajali, tr~ali par koraka, ili ni jedan, i padali, padali kao snoplje, padali kao otkosi. ^istina livade nije nudila nikakav zaklon, ni najskromniji grudobran. Ustati tu, zna~ilo je postati idealna meta. Ne ustati, moglo je zna~iti da je propu{tena poslednja prilika za jo{ jedno sou~avanja sa svijetom u uspravnom stavu i na sopstvenim nogama. Bilo je makar za kratko, bezbjednije le`ati, ali je situacija zahtijevala akciju a ne pasivno le`anje i ~ekanje da stigne metak od nevidljivih strijelaca.

Malo kasnije, postalo je jasno da ni jedno ni drugo ne uti~e na krajnji ishod. Traklovi ljudi ogla{avali su se sve rje|e, tek ponekim pucnjem. Kapetan je po zvuku mogao poznati karabin svakog svog vojnika. “Ovo je Hermann! Ovo sada, Tomas! Od potoka, to je Marcello! Mora da je ovo bio Werner!” Pucao je, naravno, i on. Bio je svjestan ~injenice da i njegovi vojnici poznaju zvuk njegovog karabina. Prvoklasan strijelac, pobjednik mnogih vojni~kih takmi~enja, kapetan Franciscus Trakl je pomno tro{io svaki pucanj. Ga|ao je uglavnom u ona mjesta sa kojih bi se ~as prije, podigao obla~i} barutnog dima, tamo gdje se, logikom konfiguracije terena, mogao kriti napada~. Samo dva puta mu se u~inilo da je poslije njegovog hitca, pucanje sa onih mjesta u koja je ga|ao smjesta utihnulo; visoka gusta trava krila je istinu o tome da li je i on nekom od nevidljivih snajperista, vratio ravnom mjerom. Uz njega je, par koraka ni`e, ostao jo{ samo Martin Lupino, i pucao `urno repetiraju}i.

U jednom trenutku primjeti kako tamne prilike hitro iska~u iz trave i mijenjaju polo`aje prilaze}i sve bli`e, ve} sasvim duboko u njihovim linijama. Trakl uperi svoj oficirski dvogled u jednoga koji je upravo pretr~avao brisanim prostorom. Htjeo je da bude siguran da }e ga pogoditi i ~ekao je da se ~ovjek zaustavi na novom polo`aju koji }e on ta~no locirati, makar pucao i u mjesto u travi koje bi ga mogla skriti od o~iju ali ne i od metka. Ukaza mu se o{tro, suvo lice gor{taka, sa gustim brkovima. Ni pogled ni izraz nisu odavali ni bijes, ni lakomost, ni jarosnu potrebu za borbom, ili onu ozarenost koju stvara `elja za podvigom. Pucao je u brzom trku , kao da izvr{ava neku zapovijed, ali ne obi~nu, vojni~ku naredbu, ve} vi{e u transu mirne rije{enosti. Kao da izvr{ava nare|enje dobijeno od sudbine, usuda, kao da je na zadatku dobijenom od an|ela propasti li~no.

Trakl spusti dvogled i dohvati se pu{ke. Niko ovdje nikoga ne mrzi, pomisli. U~ini mu se kao da su svi oni u polju neke gravitacije koja je odre|ivala njihove postupke onako kao {to zemljina te`a odre|uje putanju te{ke stijene koja sve pred sobom lomi, ru{i i drobi, nijema i beslovjesna, ne mrze}i nikoga i ne haju}i za ni~iju propast!

Kapetan spusti dvogled. Onaj lik, izlo`en jo{ samo golom oku Franciscusa Trakla, izgledao je sada pretjerano sitan i neo~ekivano udaljen. Poznati sna`ni poriv lovca odlu~nog da obori divlja~, toliko dragocjen i za rasnog ratnika, sasvim ga obuze.

Malo se pridi`e iznad linije trave i opali. U istom trenu, dok mu je u u{ima jo{ zvonila jeka njegovog pucnja, kapetan Franciscus Trakl osjeti vreo udar posred prsa, naglu toplinu u obrazima, {um u u{ima. I sasvim blagu malaksalost.

……………………………………………………………………………...

Meko, vi{e kao da se spu{ta nego {to pada, vrati se kapetan opet u onu toplu slast mirisne trave. Zadr`a se na jednom koljenu. Lice mu dota~e kovilje koje ga je lelujavo milovalo, ve} sasvim do njegovih o~iju. Spusti i drugo koljeno na zemlju. Jo{ je dr`ao svoj karabin, nagradu sa svearmijskog takmi~enja odr`anog u Grazu 1912, u ljeto, nekako ba{ u ovo vrijeme, mo`da ba{ na dana{nji dan, prodje mu kroz glavu, i `ivo mu do|e pred o~i taj trenutak, to dok je iz ruku pukovnika Stahla primao ovaj isti karabin, a ona slatka madchen Paula mu se osmjehivala sjajnih o~iju, zlatne kose, snje`no bijele bluze i haljinice sa tregerima crvenim kao {umska jagoda, stoje}i u prvom redu, u sredini svojih dragih i veoma uva`enih mama und papa, koji }e mu postati, ve} u jesen te iste godine, tast i ta{ta, i svi mu srda~no i sre}no aplaudiraju...

Kapetan Franciscus Trakl ra{iri ruke kao nikada prije, toliko da se iznenadi i sam; kao da su sasvim od gume, ili bez kostiju i ligamenata, njegove ra{irene ruke na njegove o~i istezale su se sve dalje, preko granica ovog boji{ta, i kao od {ale dosezale do samog horizonta koji bi, u~ini mu se, samo da je htjeo, mogao lako obgrliti. Osjeti da je nekuda krenuo, da se ovako odlazi iz sopstvenog `ivota.

Sada, jo{ uvijek je mogao sve {to bi ushtjeo. Usnama nje`no taknu usne svoje drage, znaju}i istovremeno da taj osje}aj vi{e ne}e ponoviti, ni zamijeniti ni jednim drugim. Sva se osjetnost postepeno gasila, obamrla, kao kada trne ruka nalak}ena u premek jastuk. Kao da je obustvaio sopstveni `ivot, a opet, imao je dovoljno prisebnosti da zapazi, u ~udu, kako sasvim jasno prati sve dalji let onih orlova, resko ocrtanih u takvoj prozirnosti neba, kao da je iz njega isisan i sam vazduh.

Za~udi se posebno, {to uprkos sve ja~eg osje}aja da i sam tone u nebesni bezdan, i da je ve} postao jedna od onih sitnih, dalekih ta~aka u koje su se pretvorili orlovi, ipak savr{eno jasno, iz neposredne blizine, tik do o~iju, gleda cvjetne latice modrog encijana, zlatasti otsjaj planinskog ljuti}a, gusti buket nebeskog glasnika {to je kao ikebana probio kroz busen mahovine, i {to jo{ sasvim jasno prepoznaje prodorni, gorki miris ~emerike.

Kapetan Franciscus Trakl shvati da mu se to iznenadno nado{la ~e`nja za budu}no{}u suo~ila sa naglim otkri}em da }e tu, u ovoj predivnoj livadi, uskoro le`ati mrtav! Ili da ve} le`i...

Svi osje}aji kroz koje je znao svoje tijelo, radost, bodrost, glad, strast, `e|, i{~ezli su kao {to isti~e gnoj iz pritisnute rane. Osjetio je kako slabi naglo a bezbri`no, kao {to leptiri slabe u ranu jesen.

Pomisli da su mu se ~ula izo{trila preko svake shvatljive granice, da grabe i oblikuju svjetlo, mirise, zvuke... puno}om i magijom kojom se tajne skrivene u zemlji otkriju kroz kro{nju procvale vi{nje. Munja udari u gizdavu krunu aprilske vi{nje {to mu se, trenutak prije, bila ukazala pred nekim unutra{njim okom. Presje~e ga strahovito britki osje}aj bola. U~ini mu se da bolu ne}e biti kraja, da takav bol ne mo`e uminuti do kraja vremena i svijeta, toliko je bio zgusnut, rezak, kao da je sazdan od neke pramaterije, koja se nikada ne}e raspasti i koju ni{ta ne mo`e razoriti.

Ni jedan bol ne traje du`e od `ivota! Sinu mu sa olak{anjem.

Nedugo zatim, bol se napre~ac sti{a, i onda sasvim uminu. Savr{ena, oslobo|aju}a snaga uvida da je `ivot pro{ao, ukloni sa kapetana Franciscusa Trakla teret svih drugih misli.

Martin Lupino je le`ao iz jednog velikog kamena, visoko iznad boji{ta. Oznojen, ali nepovrije|en jo{ je pribirao dah dok je netremice posmatrao mjesto katastrofe. Cijela jedinica bila je uni{tena. Svi njegovi drugovi bili su mrtvi. Vidio je kada se kapetan Franciscus Trakl, njegov dragi prijatelj Franci, blago spustio u travu nakon {to je preciznim pucnjem oborio jednog napada~a koji se osmjelio da istr~i iz skloni{ta. Sada je jedan od razbojnika dovikivao ne{to na nepoznatom jeziku upravo sa mjesta na kom je kapetan ostao le`ati. Sagnut u travu neko vrijeme, razbojnik se ispravi i radosno, trijumfalno po~e mahati Traklovom kapetanskom dolamom. Svuda po boji{tu, hodale su ljudske prilike, u tamnoj odje}i od grubog vunenog sukna, povremeno se saginju}i nad mrtvima. Svla~ili su uniforme sa ubijenih, pretresali im d`epove, kupili oru`je i municiju, onom istom ozbiljno{}u, koncentracijom i indiferentno{}u kojom su do malo~as i pucali u njih. Izgledalo je da su na radnom mjestu i da obavljaju svakodnevni posao od kojeg ina~e `ive.

Kada se smra~ilo, Lupino je krenuo. Nikada nije otkrio kuda je ta~no bje`ao na putu za Restelicu. Pamti da je bio upao u neki procjep toliko tijesan da se neko vrijeme sasvim pomirio sa idejom da }e tu, tako zaglavljen, i umrijeti. U tim stra{nim trenutcima, mislio je da osje}aj tjeskobe, strah od zatvorenog prostora, vjerovatno dolazi od sje}anja na u`ase ra|anja. Onaj koji se rodio, provukao se kroz naju`i tjesnac kroz koji }e se ikada provrijeti, i ako je poro|aj bio posebno dug, ~ovjeku je dosta tunela, procjepa i tijesnaca za cijeli `ivot. Ipak, Martin se nekako iskobeljao i kasno u no} u{ao u to zabito planinsko selo na visini od preko 1800 metara.

Primili su ga prvi koji su ga na{li kako tetura strmim sokakom. Nije ni{ta govorio, bio mu se oduzeo govor. Nisu ga gnjavili pitanjima. O~igledno su vi|ali ljude u sli~noj situaciji. Ve~erao je za istom sofrom sa doma}inom i preno}io u zajedni~koj sobi u kojoj je spavala cijela porodica. Sutradan, dok je sjedio u ~ajd`ilnici poku{avaju}i da se sporazumije sa mje{tanima, u jedinu seosku ~ajd`ilnicu su u{li neki od napada~a. Da kupe hrane. Onaj {to je nosio mundir kapetana Franciscusa Trakla, vo|a plja~ka{a, pri{ao mu je prijazno se smiju}i i prijateljski ga potap{ao po ramenu. ^ak mu je dao i tri zlatnika.

Ni{ta li~no protiv nikoga. Ovo mi je prosto zanat. Od toga `ivim. A ovako se ne `ivi ni lako, ni dugo. Kada si sada pre`ivio, `ivje}e{ ti. Svakako }e{ i mene nad`ivjeti. Evo ti tri dukata. Da ti se na|u. Za sre}u. I da me se sjeti{ kad dozna{ da me nema.

Pa je bu~no smiju}i se odjahao sa tri pratioca. U sedlu i na konju kapetana Franciscusa Trakla.

Sve je ovo kasnije razumio Martin. Ostao je cijele tri godine u Restelici. Radio je kao seoski kuvar. I danas su sa~uvani neki njegovi recepti. La cuisina Italiana di Restelica - ponekad se smijao Martin, obja{njavaju}i namjernicima kakva su to ~udna jela koje niko od njih nikada prije nije ni vidio ni okusio. Ali, mje{tani, Resteli~ani, brzo su se navikli i prihvatili neke njegove specijalitete, ipak tra`e}i najvi{e svoja nomadska, ov~arska jela.

Doznao je Martin i da je napad cijela tri dana potajno ih prate}i, planirao jedan zloglasni razbojnik sa 38 ljudi. Ne bi se odlu~io napasti da mu se nisu odazvale jo{ dvije aramijske ~ete - ukupno 94 ~ovjeka, kojima je prethodno morao dati rije~ da }e podijela plijena biti strogo prema broju boraca, jednaka po ~ovjeku. Zasjeda je napravljena u onoj udolini, zatvorenoj Crnim Kamenom, malo iznad Veselove Planine i Mengulove Kule, na samoj me|i Resteli~kog sinora, prostrtoj na oko 2200 metara nadmorske visine, okru`enaom, i kao ovjen~anom sa nekoliko sna`nih bistrih izvora. Ova dubodolina do tada nije imala imena, ve} se samo zvala Rupa, ali je ve} od slijede}eg ljeta postala poznata pod imenom “Austrijske Glave”.

Uvijek u `urbi, stalno gonjeni, sa vojnim i `andarskim potjerama za petama, razbojnici nisu ni poku{ali sahraniti pobijene. U svojim redovima imali su jednog poginulog (Martin je bio uvjeren da je to bio upravo onaj u kog je kapetan Trakl pucao u trenutku u kom je i sam bio pogo|en), kojeg su na brzinu zakopali blizu jednog izvora ( da mu du{a ne bude `edna!), i ~etvoricu ranjenih, koje su razmjestili u selima regiona Ljume, gdje su imali svoje jatake. 162 ~ovjeka, dakle ~itava ~eta minus on sam, Martin Lupino, ostala su u travi i cvije}u, na raspolaganja zvjerima, pticama i onom postepenom organskom raspadanju.

Rijetki namjernici, uglavnom ov~ari, dugo su izbjegavali to mjesto. Tek poslije nekoliko godina odva`ili su se rijetki me|u njima, da pro|u kroz predjeo pokriven ve} pobijeljelim i razbacanim kostima, odvra}aju}i pogled u stranu kad god bi u gustoj travi ili sred bujnog cvije}a, ugledali koju ljudsku lobanju.

Stada ipak niko nije tamo napasao, a toponim Austrijske Glave od tada je ozna~avao mjesto kojim se ide samo u krajnjoj nu`di, i tada `urno, bez rije~i, pun smjerne pobo`nosti.

Martin se dugo borio sa isku{enjem da posjeti jo{ jednom mjesto onog doga|aja. Najzad je, u ljeto tre}e godine ovog novog, poklonjenog `ivota, u pratnji Mursela, s kojim je stvorio neku vrstu gotovo nijemog prijateljstva, po{ao u to stra{no hodo~a{}e. Kosti su ve} bile izbijeljene od jakog planinskog sunca, vjetra, mrazeva, ki{e, i na tom vedrom danu gotovo sveta~ki su sijale. Posebno su ga potresle lobanje - te austrijske glave zaista su dobile neku ekspresivnu energiju koje su prosto morale i neuke ov~are navesti da nepogre{ivo izaberu ime za to mjesto. Kroz duplje tih {pilja, nekada nastanjenih du{ama, mislima, planovima, sada je samo probijao po koji busen trave, po neki pramen cvije}a; Martin se sjeti pri~e o ljudima koji od sopstvenih misli prave idole - kapetan Trakl mu je pri~ao o engleskom filozofu Francisu Baconu. "Idola specus", idoli pe}ine, pomislio je tada Martin, a zapravo su to idoli onoga {to je unutar pe}ine zvane sopstvena lobanja. Stanovnici ovih lobanja, tih nekada{njih domova du{e otselili su neznano kuda, i sve {to je ostalo sada je zaista samo pusto{ praznih pe}ina.

Ovu sliku nikada nije izbrisao iz sje}anja, niti se vi{e ikada vratio da posjeti Austrijske Glave.

Kada je zaradio ne{to novaca i kada su vijesti o stabilizaciji situacije stigle i u Restelicu, daleku i samu, Martin je napravio veliki ru~ak za cijelo selo, pozdravio se sa ljudima i rekao da se vra}a ku}i, u Italiju. Bolzano je Martin ~eka sa strepnjom. Zagrlio se u mislima sa svim onim dragim mjestima na kojima je drugovao sa Franciscusom Traklom, prepun ~emera {to mu se otvorio pod srcem pri pomisli da su to sada mjesta na kojima njegovog kapetana vi{e nema i ne}e ga nikada biti. Nije htjeo da se zaposli u onom istom hotelu, a nedugo poslije, preselio se u region Abruzzese i Marrema, iz dva razloga. Najprije, da bi izbjegao susret sa roditeljima i suprugom Franciscusa Trakla; osje}ao je da njegov prijatelj i kapetan, ne bi volio da se ikada dozna bilo {ta izvan slu`benog dopisa koji su svakako ve} dobili: NESTAO!

Drugo, fascinantna energija onih predjela u~inila mu se toliko va`nim faktorom njihove zajedni~ke sudbine, da je vjerovao kako neminovni susret sa Franciscusom Traklom i svim svojim tamo poginulim drugovima, mo`e da se ostvari samo na nekom mjestu pribli`ne ljepote. Centralna Italija sa Gran Sassom bila mu je najsli~nija.

Imao je dva sna, koji su se ~esto ponavljali, i o kojima je zapisao par redaka.

San prvi: Ugledah je, tamo kraj vodopada, lijepu i kobnu, kako stoji i zaziva, kao {to zove vitka, visoka smrtonosna pe~urka u majskoj rosi. U Dervi{ko Teke ~eka}u te, re~e. A pod hrastom jezdila je na konju doratu. I obreh se odjednom, sred te puste, te{ke kose, kao kad ~ovjek stupi u gusti miris {umskog tla prepunog tajnog bilja {to ni~e.

O smislu tog zapisa moglo se ne{to doku~iti kroz podatak da je na adresu Mursela, ~ija je lijepa }erka dugo odbijala da se uda, duge godine redovno stizala nepoznata suma iz neke strane zemlje.

San drugi:

Jednom vidio, cijeli `ivot sanjam!

U glavama im snovi o Croceu i Hegelu, lebde im slike Rafaela i Tiziana, Michelangela i Leonarda... i dolaze veliki medvjedi, i ne~ujne vu~je sjene, i hitre lisice, i grak}u gavranovi i mo}nim krilima lepetaju orlu{ine i kru`i bradan suri ! I kidaju stra{nim vilicama Newtonove teorije i drobe skulpture Davida i i u`urbanom pohlepno{}u gladnih zvjeri `va}u i gutaju, vare u razjedaju}im kiselinama freske sa zidova Sikstinske Kapele, cijede im se boje renesansnih majstora sa krvavih kljunova, a Pico della Mirandola odlije}e u utrobi bjeloglavog supa. I zimi snijeg pokriva u rojevima te puste pe}ine bez svojih `itelja...

...Jednom vidio, cijeli `ivot sanjam. I znam da te zvijeri i pti~urine muku mu~e, da bi da progovore, da sebi olak{aju, znam da im pred o~ima iznebuha, ili u snu, pri parenju ili usred lova, zaigraju platna slikara, kipovi, formule i stranice mnogih knjiga. ^ujem ono {to oni ~uju, u u{ima mi odjekuje dok se Hegel i Leonardo ogla{avaju njihovom rikom i urlikom, graktanjem i krije{tanjem, kroz medvje|e ralje i vu~je ~eljusti, kroz lisi~ju nju{ku, kroz ro`nati kljun gavranova i orlu{ina. A spasa nam nema, ni pomo}i njima, osim ako ne odem tamo. Jer samo ja mogu razumjeti taj nemu{ti jezik du{a pretvorenih u zvjerad...I onda idem tamo i skupljam ostatke tih slika i knjiga, fragmente krikova i muzike, pa ih vra}am u muzeje, na postolja, u biblioteke, sve je na svome mjestu ponovo, i svi su opet `ivi, i rukuju se sa mnom, pa odlaze nekud, a ~im odmaknu, opet se pretvore u `ivotinje i ptice, pa me me preklinju i proklinju, blagosiljaju i bogorade, i iz trave veselo {tek}u ri|e lisice, i s neba zlovoljno grak}u gavrani, i zaneseno klik}e sokol, i u glas mi svi obja{njavaju ne{to {to samo njih ti{ti,, svako na svom jeziku, a gore, sasvim iznad svega, kru`i tamna sjena oral i putanjom leta upisuje svoje ogromno pitanje u nebesku bezdan...

Pa se onda budim. I budan vidim to sve, sasvim isto.

O punom smislu ovoga zapisa, uistinu, samo bi Martin Lupino mogao re}i pravu rije~. Oba zapisa dobio je onaj isti Mursel po{tom, mnogo godina kasnije i, otkad ih je pro~itao, napola slute}i, napola u nedoumici {ta bi mogli zna~iti, sakrio ih, gurkaju}i drenovim pruti}em, duboko u procjep izme|u dva kamena, u zidu jednog ba~ila, kada su u kasnu jesen sa stadima krenuli na zimovanje, ku}i u Restelicu, udariv{i uobi~ajeno, du`im putem preko Dedel-bega i Zendel-bega, zaobilaze}i u {irokom luku divnu i samu, ukletu dolinu. Iznad te dubodoline, ve} je po~ela vijavica. Pahuljice su se u rojevima lijepile za izbijeljene kosti i talo`ile se po svodovima opustjelih lobanja/pe}ina, i pokrivale tihom avetinjskom neumoljivo}u kao ko{mari `ivih, Austrijske Glave.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]