| Diwan 17 - 18 |
dova ljubavi
U sred mi srca sazidajte džamiju
Uz kičmu provucite tananu munaru
Pa će s neba sići klanjaoci
Doći će iz nekog mog Misira
Iz Basre iz Tuva kao davni oci
Iz dalekih iz svemira
U dnu mog uha nakovanj od mjedi
Drhtat će ptice u gnijezdu imana
Klonut će trideset i tri puta
Prije ezana
Potom
će se duga pružiti u luku
Kroz oči moje što gledaju u te
Dići će se sunce Kristovog rođenja
Da nebu mome svjetlosti dade
Svitanja prvog prve minute
Na jeziku mome svi klanjaoci
Učit će dovu molitvu svetu
Uzvišenom Bogu da se sjeti
Na Sinaju kad smo sklopili savez
Čvrsto mi je dao obećanje
Biti voljeti
smiraj
gle radosnoga dana
kad s tobom složih tijelo
zabibaše se zviježđa
iz puti užegli plami
i sami srsi se penjahu
uza mi i niza mi
ja dihah tvojim dahom
ko svijeća što bi mrijela
zgašena odveć smijehom
treperih skritim blagom
kao gusar ufanjem vječnim
da bi se nasukala lađa
na žuđene mu hridi
takvim se uzbibah slavljem
upustiv tebe u luku
bjeh izgrižena mravljem
po cijelome tijelu
u sami zadnji mi pisak
dažd proli prve kapi
pa ja oćutih smiraj
nebo slito u vrisak
te se još kratke treni
umorne stresaše sapi
dok se krilati konji
dizahu pod oblake
sunčeva vrata
vidjela je moj izlazak
vidjela sam njen zalazak
iz te vatre
klešem spomenik majci
da pamti
kako je vječnost
i danas otresla prašinu
s nogu
grebala noktima nebo
porađala se i umirala
ima na Mjesecu nešto, kaže Ahmo
Nešto ima
što šapće kad se primakneš.
Pije ti vodu iz ruke,
Bijelim prahom abdest čini.
Širi ti prsa dok ne ugledaš,
nešto živo na Mjesecu ima!
Kad pođeš, gledaj da je noć.
Posred mora veslaj.
Ne ravnaj se po zvijezdama, nipošto.
One te zavode da skreneš ka brdu
što stoji s onu stranu Mjeseca.
Na brdu žena živi.
Od Mjeseca je starija.
Njoj se ne primiči, ne možeš kraj nje.
Već ti s ovu stranu uho primakni.
Čut ćeš, ima svjetlo golemo,
ljestve jedne imaju i ćasa meda.
Crnac Bilal, čovjek jedan na vrh Mjeseca,
i još nešto, ne smijem ti kazivati.
Ni crno, ni bijelo, ni šareno,
već ko likvor u Rahmu,
prije nego što se iz njega porodi zvijezda.
ovo nije dan
Jedanaesti januar devedeset šeste
Ne trnem
Datum mi ne znači ništa
Čekam da iscuri
Šutim
Ko mrijest u vodi
Mutna magla
Za zemlju se drži
Kandžama
Vremenom ružnim
Zamkom
Još pola sata dana
Zvono
Ovo nije vijest
Oče, babo moj,
Gdje ćeš
Po ovakvom danu?
Posnom
Bez slutnje
Bez učešća mog u ispraćaju
Utonuo u maglu
Mutnu kao mrijest
Ovo nije dan
Jalov
Oteo se iz ruke
Daješ mu svoje konje
Da se provuče u vrijeme
Lirinom maglicom umotan
San
Riječ zadnja
Spomen
Jabuka se na pod skotrljala
Kome?
11. 01. 1996.
mišja groznica
krišom kao miš iza ormara
virim u epohu divljih ljudi
globalna priredba
ljudske oči u formalinu
u galonima od neuništivog stakla
oči naivnih prolaznika
koji su se usudili izići na scenu
uvjereni da reality show
nije stvaran a deda-mraz jeste
pjena na ustima
krvave oči bulje
u tegle sa nebeskim očima
polarna igra svjetla i mraka
globalna priredba
za dragog boga
ne bi li bio tako dobar
da čuva Ameriku
od zlih sila
zaokruženih markerom
iza zavjese od neuništivog stakla
prilažem svoju malu mišju molitvu
bože
vrati nas u stvarnost
u kojoj su Tom i Jerry neprijatelji
kultura na tufne
onih godina kad su bile u modi tufne
kao nostalgični refleks naših roditelja
na poratne tačkice
imali smo svega
pune domove mladih
pokazivali smo svijetu tufnaste zube
sijali smo među zvijezdama
humani i sofisticirani
kao Lepa Brena
pisale su novine
Lepa Brena napravila kuću
za sedmero Jovića iz Ošava
čije je roditelje ubio grom
Lepa Brena uzdigla se meteorski
nad dvorom prijateljske porodice Čaušesku
Lepa Brena kupila kravu deda Paunu
i televizor u boji babi Vidokiji
sve što smo imali
kupila nam je Lepa Brena
eh... tako to biva
kuću u Ošvama srušile granate
Čaušesku prohujali s vihorom
Paunovu kravu izjeli vuci
Vidokijin televizor odnijeli hajduci
nostalgija je čudna boljka
tufne su opet u modi
©Copyright
Diwan 2002. Sva prava zadržana.
Preporučeno 800*600 ili više, Central European Windows ISO
encoding.
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na javna.bi@bih.net.ba