Diwan 11

| Diwan 17 - 18 |

Vragovi na kruhu i vodi

Svaka balada s lijevog krilca leptira leprša ti u san bajkovitom jasnoćom. Kao sluz na buri. U kruškolikim stvarima trešnje. Rekoh, raj izmisliše pisci gnostičkih evanđelja mrtvoga mora koje ti mogu prevesti otprilike ovim riječima sječiva:

Duša ima oblik hipostaze i dođem li tamo donijet ću ti silinu sjemena. Jer jedna narav u boga u naravi tri osobe čuva vodene jezike rijeke.

Odgovaraš da svaki događaj mora imati neizmjernost, budalu i srce. U protivnom će troje njih prisiliti te na logiku. Logika je zakon što ga kupiš za sitniš što ga spremiš za zimnicu jer je u nekoj danjoj noći jedeš, marljivo radeći na kalorijama. Tvoje su kalorije¹ dobre jer ne mare za Atkinsa i ostale prasce suvremenosti.

Svaka slika što ti s krila leprša u san.

Svaki san što ti sa slika leprša u krila i

Svaka krila što iz sna lepršaju u sliku

Kada su buhe, ličinke, puževi zakopali se u meso.

Kada su smrad, blato, gnoj bili solsticij.

Kada su trulež, izmet i smrt bili poanta

Nick Cave je pjevao la la la la la la la laj

Zatim, tvoje bradavice sadim u vodu, a na užarenom cvijeću zalijevam led. Bila si hladnostrasna tako da su događaji ulazili u legendu. Našu legendu koja vjerojatno govori o izgubljenoj baštini. Od tog trenutka u ogledalu vidim vodu uhvaćenu mrežom kako se kao sok jabuke slijeva niz lice. Umivam se. Venem vodom. Vidim bistrinu oka i njušku rovke i kako zlato pobjeđuje noć u oblaku nad njenim mekim snom. Kada su buhe, ličinke, puževi zakopali se u meso osjećaj ljepote preplavio je dlačice na koži. I kada su zasvrbile - pjevao sam la la la la la la la laj. Pjevala si mom srcu istinu o strahu pred baroknim oltarima s kojega si jednom otkinula bucmastom anđelčiću luk i strijelu, koji te, nedugo potom, kaznio strašnim suzdržavanjem od prekomjernosti. Kažem, od prekomjernosti kakvih se još jedino nalazi u Primorju, blizu majčine dušice, pelina i ružmarina.

To je ta priča o mučenicima julijanima – priča o politici nad politikama – o dolasku razumljivosti na ovaj svijet u liku razgranatog jelenjeg roga u koji stavljasmo barut. Porod, dug i mračan, o kojemu je Vid Došen imao zanimljivih opservacija u Aždaji sa sedam glava – «kad se digne vrića smrada il smradnoga koža mesa kad smrad digne do nebesa» - podsjeća me na zgražanje jednog pravovjernika, (u stavovima anđela on vidje mistične krašuljke i krašotice; očima ih ždere) nad prizorom Pčela u košnici. O tom Pčelinjaku ne znam ništa nego da su ga pokušali tumačiti različiti emotivno usamljeni duhovi. Kao i glavarina, porez na posjedovanje glave, tako i mračan smisao Pčele postaje važan pristojnim vlasnicima Narcisa. Vid Došen u te stvari vjere nije bio upućen kao što ni ljepota nije bila bolje sreće kada ju je Franz von Stuck uputio na čednost. Ukoliko u nečemu pogriješih, to je stoga što me vode dobre namjere, in bona fide, ukoliko razumijete taj nedostatak mog habita, tijela, ljušture. Samo da prođe psorijazi period proljetne ljepote pa da vam ispričam priču o mučenicima koji se rađaju iz bolesti.

ma kuda išao

bez cilja

tamo ćeš stići

Drhtulja, vrbulja i gladulja o kojoj postoje moji arhaični zapisi u knjizi o vrazima samo su srce. Samo su opčarane oči to što vide bršljan oči su opojnosti. Ne želim pomisliti na bića koja kašlju gnoj, niti ona što hodaju među zvijezdama. Samo bih dodir htio staviti na staklo jer pogled je rođenje gavrana iz značenja sjene. Dah vode na staklu ogledalu i vjetrobranu, plavetnila iz čelika, indiga i neba, tijela praha, peluda i vilenjaka. To bih utonuo u sjećanje na govor o šumskim raskošima kao što su hrast, bor, trava. Na jeziku ponavljanja, svakako skliskim rukavcima postoji nešto što Bog nije spomenuo u svojim uputama o stilu. Reče on, ovdje nije mjesto bogohulnicima osim meni, na što nema razumna odgovora. Dosjetih se da voda razvlači prljavštinu, što bi, analogije radi, hrabro bilo. Sve žene što dohode blagovati ne vidješe brodove od balkona, niti meso od gladi. Ništa nije čudno u svijetu koji voli poltrone kao što ja volim prazne predjele creskih gromača. Kako bih ispunio svijet obojam nekoliko prizora: mekatevu žabu u rosnom tlu, hihotavu vranu-kradljivicu svjetlosti i nešto što bi bilo opisivo riječju – prašina.

Kada si za ruku uzela mjesec na jastuku

Njegova tetiva bila je na vrhu jezera.

Kada si se ježila željela si vidjeti noć

Bez želje da je vidiš noćnom.

Bilo je podjednako toplo i hladno

Biti sa zvijerima u jazbini.

Tvojim čuvarima izmicao je oblik

Vidre kojim si njušila trpezu.

Sve slike pohranjuješ u porculan

Krhkiji no što bi htjela dok vrebaš

Priliku oblak pripremiti za poljubac.

Kada dođe vrijeme pod poplune

Zavuče baršunaste magle.

Kada najljepši dodir ovisi o sjenama

Koje crtaju oblake na usnama i

Trenutak kasnije u mjesec na nebu

Ulijeva se jezero iz jazbina zvijeri.

Ima nečega izrazito filantropskoga u nadijevanju imena, osobito imena kojima ne osiguravamo vlastito prisustvo kada naša metaforičnost zapada u stanje zasljepljenosti modom, nostalgijom, ili jednostavno fonetikom – zvučnošću i zvonkošću. Kakva maniristička raskoš imena - obična golupka, djetelinski prelac bosih nogu, veliko volovsko oko, žutopjegavi crnac, ljepokrili admiral, danje paunče, zorica, crvenooki parnasovac, bjelopjegavi ovnić, žutošareni debeloglavac. Kreacionistička moć jezika uvažava, u slučaju leptira, njihov kontekst; rekao bih da je riječ o erudicijskoj osjećajnosti ili pak o imaginarnoj realnosti, u svakom slučaju kretali bi se prostorom toliko bliskog manirističkog končeta kada bismo htjeli govoriti o teroru smisla kojim nastojimo ovladati nad svime, cjelokupnom prirodom i njihovom tako malenom metonimijom.

Njihova ih malenkost čini velikima. Gledati njihova tijela znači vidjeti ih alegorijskim očima što već od leptira čini umjetničko djelo. Jer kako bi i moglo biti drukčije? Priroda se vjerojatno u ni kojem kreacionističkom poduhvatu nije toliko dionizijski poigrala kao pri stvaranju tih nacrtanih bića čiji je hod, bez imalo muke, kako bi to rekao jedan naš književnik, stil pijanog leptira. U njihovom slučaju propada strukturalistička ideja raspolučenosti između prirode i kulture, divljine i kultiviranosti. Živi holizam na djelu svjedoči nedosanjani san stvaranja. Trancendencija koju umjetnost pokušava dostići, ali koja joj uvijek izmiče i od koje kao da se udaljava upućuje nas da mislimo kako Bog prebiva u malom i nezamjetnom, no mogli bismo i stranputašiti te reći kako se Vrag krije u detaljima. Bilo o kojoj trancendenciji postojanja je riječ činjenica je jedna da ni Bog da ni Vrag nisu lišeni estetskog ukusa.

Nisu li debeloglavci, najobičniji među običnima, glave i tijelom u jednom zbijenom komadu otvoreni nadopisivanju ljudskih karakteristika? Njihova ih vanjska svojstva misle više od nas samih. Može li se zamisliti njihov zanos u slučaju da im objasnimo značenje njihovih pretežno crnih tijela, katkada smeđih? Ili leptir djetelinski prelac bosih nogu pravi je vatromet ludizma, iznevjerenog očekivanja – djetelinski prelac – sasvim logičan naziv za kukca svjetonazorno bliskog djetelini s četiri lista od čijeg cvijeta prede nevidljivo ruho. Drugim riječima, leptir je tkalački stan. No, prelac bosih nogu već sasvim iznevjerava smisao. Pa zar se leptiri obuvaju? Tko ih obuva, tko im skida cipele? Takvih sirovih namjera, personificiranja, nalazi se na svakom koraku, funkcionalnost i pragmatizam koji ne poznaju sram i koji ostaju nijemi na samo prisustvo bez neke posebne svrhe, što ne znači da je nema ili nije moguća. Stoga mi je leptir, minorno mjesto svijeta, najvažniji san bez čijih bi logičkih vratolomija bio lišen smisla, paralogičnog, dakako. Leptir je podvala smislu.

Ali neponovljivost umjetnosti leptira nije tek koloristička slika nego hermetizam koji nastaje u procijepu kako od što leptira. Razlivene ili jasne, višebojne ili monokromne plohe govore nam između ostaloga o psihologiji stvaranja, leptir i stvaratelj dio su iste uzajamne metaforike. Problem je u tome što njihovo alkemijsko bratstvo više govori o nevinom mitu čovječanstva i arkadijskoj jednostavnosti negoli logici reaktualizacije. Mogli bismo njegove šare shvatiti alkemijskom obradom materije, minuciozno predanim radom na formi, u tom slučaju smjerokaz nas vodi Veledjelu, djelu koje objedinjava ostalih dvanaest operacija, počev od kalcinacije preko sublimacije pa sve do projekcije. Veliko djelo nije više aktivan princip nego odsustvo čina. Ako je po R. Baconu alkemija imitacija prirode onda je leptir sama priroda koja je objedinila svih dvanaest koraka u traženju savršenstva. Budući da crna boja označava truljenje prirode, u bijeloj se ona pročišćava. Bijelo nije svjetlost nego najsvjetlija nijema Riječ dok je crvena kao vatra rezultat Velikog djela, njegovo rođenje. Putem forme koja se nadaje hermetičnom kroz nultu neboju, kroz umivanje leptira u jutarnjoj rosi kako bi sprao trulež ličinke sa sebe on se u bijelome prikazuje centrom tijela, duha i duše. Ima li anđela onda su oni leptiri. Nijema riječ o kojoj govori Rabinovič i koja nas samouvjereno vodi prema tjelesnosti kao mislećem subjektu jest opis kretanja. Leptire možemo percipirati, u najbanalnijoj varijanti, kao tišinu, u nešto složenijoj kao govor prirode. Kako protumačiti tišinu? Putem boja i oblika? Tek dijelom. Drugim riječima leptir je kao simboličko tijelo prisvojilo metafiziku, poosobilo je. Postojanje tišine u pokretu ušlo je u pokret jezika, odnosno pisma. Leptiri ne šute, oni su tek tiha tijela u letu, što nam govori o tragu govora čak tragu ekspresionističkog krika ili enformelističkog poteza. U konačnici kao najsvjetovnija umjetnost i kazalište je nešto naučilo od, recimo, običnog žućka. Ples i balet daju nam naslutiti smjer imitiranja pokreta, iz čije ekspresivne, napete, tenzične tišine simboličkim poretkom progovara Priroda.

Na leptira možemo gledati i kao stvorenje s potisnutom ličinkom u sebi. S maskom smrti i truleži, izgledom gotovo pa crva. Sva ona makabrička mjesta povijesti, s prevladavajućim temama raspadanja, lešina, truleži, smrti, groba svi funebralni motivi ikada zabilježeni u povijesti umjetnosti nisu li sublimirani u imenu i tijelu prekrasnog mrtvačkog plašta iz porodice šarenaca? Nije li malena crna punonožna gusjenica s crvenom leđnom pjegom jednako crvenih nogu maleni primjerak ljepote užasa? Ne bih mrtvački plašt gledao tim očima da nije imena, što samo govori o proizvoljnosti nadijevanja, zašto ne i odijevanja. Premda bih se odmah sjetio plesa mrtvaca, recimo onog u Svetoj Mariji na Škrlinah, kraj Berama, majstora Vincenta iz Kastva. Kako dakle prepoznati smrt u leptiru ako on ne samo da se rađa iz crva nego mu se makabrična imena proizvoljno i tek rijetko nadijevaju, toliko rijetko da se pitamo nije li ime, mrtvački plašt, rad nesvjesnoga. Možda je Vincent prilikom slikanja sižea iznad glavnog ulaza u crkvicu raspored motiva i sudionika kola plošno raspoređujući prizore freske u stvari radio po matrici rasporeda šara na krilu, recimo, lastinog repa.

Jer lijepim stvarima treba ukrasti oblik.

U njima brodovi nisu trabakuli.

I to zbunjuje realiste. Što nije isto

Sebi, sebi pojašnjavaju nepojašnjivo.

Jer lijepe stvari treba svesti na jednostavno

Jer u tome je umjetnost stvarnosti.

Brod je perfidna igra smrti.

Kažem brod je perfidna igra smrti

I to što plovi morem čista je slučajnost.

Koju realisti razumiju, slučajnost,

Vrijednost je koju ne razumiju oni

Što lijepim stvarima kradu oblik.

O kradljivcima pišu novine kao o kradljivcima

O realistima pak kao o žbirima il' svecima.

I kada se lijepim stvarima ukrade oblik

I kada se brod gleda kao smrt, perfidna smrt,

Brod može biti lijek od nametljivosti.

U polusnu noć upošljava proroke. U tijelu snenih ljubavnih pjesama jezik, sva golotinja krhotina na okupu, pokušava u vodu uroniti skladne kretnje ribe. Što se s vodom izmijenjuje, što klizi besciljno bez oklijevanja, što se na bradavici osjeća namreškanim nije ništa drugo negoli petrarkizam iz druge ruke. Jezik i lisnati dah žive od igre s prljavim mirisima. Mirisi, vlažnomeki potvrđuju raspored i redoslijed umiranja. Sva pustinja kada uvene u oblaku zaživi u poderotini zemaljskih brazdi u čije kore, raspukline, pukotine guramo njuške. Spas, očekujući, od dnevne sparine i voda nevoljko na ustima. Trava, u mračnim dijelovima šume, mahovina, lopoč i močvarno bilje, rahlo, vlažno, ljepljivo, žabokrečno, drhtavo, hladetinasto, spužvasto i ustajalo, sve što nije ravnoteža, postaje obrok. Rokću proroci kojima je vjetar pomrsio račune vremena, grmlje u grmljavini i jedno sitno jebanje na nebu. Jest da svaki misterij počinje od žene i jest da mnogo izostavlja, svaku munjevitost na srcu.

Varljiva

Li je

Berta Debela

Sada

Spava

Kao klada

Trava

Dok je travanj

Okrutan mjesec

Berto

Trebam te

Potvrdi dolazak

U Zagreb

Rukopis

Bez printa

I tinte.

Tijelo

Tintarnica

Poetika

Licence su besplatne

Znaju jetseteri s Tkalče

Tkalci²

Zaboravljenih pređa

Irski seteri u karanteni

Berto

Daj mi tajni znak

S neba i prodat

Ću kompjutor.

U njemu pišem knjige

Samo o nekim jezicima

Koje dodirivah.

kao kaligrafija

prije ekspresije

disanje spola

disanje energije žene

O toj smrti volim čitati u Gloriji. Kaže se ovako: uđeš u varijantu jer ponavljanja su potom spontani načini ljubavi. Nama su ostale ceremonije kao koka na zubima drage mi ljubavnice Kate Moss. Jer dok smo kašljali katar čudotvornog viđenja blažene Jere, one koja mrvicama svoga kruha hrani miševe, na ulazu u rijeku gdje ribama sveti Kvirin propovijeda snagu vjere – from death comes new life vidjeli smo kukce u letu i vjetar u brinju. Dobra je brinjevača uz pršut i škripavac. Pomislili smo ovako izgledaju ostaci božjeg ispljuvka. I dobro je bilo. Ispljunuti dušu.

I dobro da postoji redoslijed kojim ćeš pečatiti sudbine. Nešto je o tome svojedobno pričao Dorotej iz Gaze, politički savjetnik pokojnoga Jasera Arafata, rekavši otprilike – svakih šest sati ispitaj svoju savjest – i, ne stigavši zagaziti u Jordan, padne na pragu tridesete. Nakon doživljaja od kojih su skakavci pobjegli iz Talmuda naš se vlažni zavjet poskliznuo na majčinu dušicu u Brseču. Prije smrti, otvorili smo stranicu knjige, umili se, i četrdeset dana nagovarali dušu da odustane od kontemplacije. Ovdje, u Hrvatskoj, rekli bismo na Špici smo naoštreni, čekamo modele, o kojima je Lupino mislio kao slavuj o Keatsu dok ih je na konju jahao. A od majčine dušice dobar je začin.

Nakon što smo doživjeli smrt, iskusivši šumeće bombone od jabuke, bez osjećaja zazivam vraga da nam vrati imena. Nerado ih prodajemo, samo pod oružjem i pod škorpionima dižemo u nebesa automobile i tijela. To je ljubav o kojoj smrt kadšto pripovijeda u priručnicima o spravljanju vještičje masti.

Iako je bog pišući čitanku o košuti i vragu rekao da trajanje naklonosti ima svoj vijek

Iako je cvijeće u svojoj prirodi srce od neizmjerno hladnog horizonta što se poklanja voljenima

iako noć postaje biće

iako sa zadovoljstvom mogu reći da Jacques Ibert u Pristaništu živi nedostižno

iako su sreća i zadovoljstvo na hruštu trag pijeska na licu

iako sve što mislim vjetrovito prinosim u nejasnost

iako i sada hvala teorijama koje znaju sve o skliskim rukavcima među riječima

iako dar nema težinu niti sram veći značaj od popodnevnoga čaja

iako zanoktice kadšto smrde na sipine kosti

iako psorijaza jača načine hrabrosti i ustrajnosti

iako okoliš sudnjega dana živi po obrascu mojih sablasti dragih mi nedjeljnih gostiju

iako recepti za kruh poruke o ljubavi značenja smijeha stanu u beskučničku porciju

valjda je vijest o smrti nekih postupaka uspjeh

U zoni obilja je mrak.

Nekoliko puta ostavljam

Stvari na okupu

Ne zaboravljam ostatke

Sa stola nakon ručka.

Pravednosti manjka

U nedostatku vjere

Dalje sve predvidljivo živi

Ritam nestajanja

Tek što se more umirilo

Povratio sam ribu

Izvorni oblik smisla

Da je čovjek nezamislivo porozan

U zoni obilja je dan

Naramak slučaja

Ovaj je bog moj vrag.

Pamtim zaboravljene riječi

Ubojice držim ozbiljnim žrtvama

u svakom misteriju jasne su namjere stvarnosti

nekoliko sitnih istinitih laži

o naravi šutnje

čija je gramatika obilje

gdje je svijet vjeran izdaji

nekoliko puta ne razumjeti govore vjere

grijeh je postupanja s pitanjima snova

držim da pustinja priča o bogatstvu

kao što bajke žive po obrascu zbilje

pitanje samoće u modi je smiono

smireno je prestalo biti postojanim.

U svakidašnjem životu

Ovaj je vrag moj bog

Vragovi na kruhu i vodi žive raskošno svoju neimaštinu. Kako i ne bi kada im je vrijeme oduzelo pojmove iz barokno-manirističkih umjetnosti. Tamo gdje je Vragovima bilo toplo, ugodno i sigurno netko je odlučio oduzeti im besplatnu povlasticu. Nije to priča o umjetnosti, već o želji da ugodi nađemo neprimjereni oblik. Zašto bismo to činili unižavali, nipodoštavali, osporavali, preimenovali, uništavali, zašto se ne bi zadovoljili starim i dosadnim navikama? Jer, pobogu, Vragovima je mjesto u paklu. Kada ništa nije besplatno, valjalo bi se pretplatiti na naviku, kada je rijač o tim knjižnim i knjiškim bićima, trebalo bi sačuvati ideju da su slike i simboli toliko jeftini da ih svi mogu proizvoditi te da ih stoga nitko i ne treba kupovati.

Što ako vragovima na kruhu i vodi nije mjesto gdje ih smještamo stoga što ne podnosimo vlastitu neimaštinu, i pokoji od sedam smrtnih grijeha? Ima li ih onda ništa ne bi imalo važnosti što ne bi opisivalo odbacivanje stare olinjale kože ovaca što žive u nama od naših programa. Pjesnički su to programi, bez supstanci i sukusa, koji se znaju smijati ozbiljnim teorijama patuljastih miševa koji su svugdje gdje se vragovi tove. Debeli su vragovi kao utovljene muhe – padaju u med. Pa kada već žderemo med, žderimo prasasto jer teorija će nam doći glave.

Pravo je pitanje, koje bi trebalo glasiti otprilike ovako – što je natjeralo vragove na kruh i vodu? Pretpostavljam da odgovor nije moguć ako prije ne odgovorimo na jedno, naoko nevažno pitanje, ili pitanje, koje je već apsolvirano – što su to vragovi? Ali, molim vas lijepo, tko išta zna o njima? Tko ih je vidio nedolične? Tko ih je za jarčevu bradu povukao. Napiknuo se na rošćiće? Jesu li vragovi vezani uz neku tradiciju ili su predstave koje nam govore kako iz pustinje obnoviti obilje. Oni mogu narušavati red praznine, u tom ekološkom smislu Vragovi nam korisno tumače nerazumljivo. Samo se valja uspeti do nekakve mitologije pa da shvatimo da u zatvoru praznine živi živom zatrovana voda koju šizmatici drže u koljenima – čuvaju je poput elohima s repom guštera, znajući da je riječ o nemogućim slikama. Znajući nemoguće shvaćaju sve pa i to da objektivna definicija Đavla ne postoji. Vladanje iz tame i u tami, o mračnim zbivanjima u mračnoj rupi, o tajanstvenim događajima u srcu tajne, iz srca tame može reći samo svemogući Bog koji gleda gleda i gleda. A Vragovi na kruhu i vodi pitaju se kako mu uspijevaju krive optužbe, kako oni imaju čvrst, kršćanski vjerničko-isposnički alibi, jer su na kruhu i vodi, jer im je kruh i voda hostija i vino ili nešto slično a ne u tami, mraku, rupi i tajni, a svevideći Bog poslužio se njihovim lošim glasom i u svoje ime doprinijeo zlu. Pokoji apokrif koji pozitivno govori o našim malim slatkim vragovima, vražićima, vraguljcima sada zijeva nad nesavšenom zorom koja se bezrazložno čini proljetnom.

Jer teorija će nam doći glave. Jer će vragovi u nepotpunoj veličini htjeti biti kolosalni. Jer će greška biti rastvorena kao da je s jedne strane sjekira, a s druge med. Jer onda kada načmemo priču o apokaliptičkoj odvjetničkoj komori koja poziva nebesku vojsku da jebački brani usrance što su tek prohodali pomoću štaka onda će zadovoljavajuće biti svako veselje, poruga, cerek, svaka ironija, cinizam i sarkazam. Jer kada debeljuškastim novacima, šegrtima bijelih dvoraca izaberemo patnju ona će biti hebrejski uvjerljiva. A bjelina, ona na svim stranama uvijek čista, nevina i zlorabljena kada dođe u moj vid bit će neprepoznata. Nemojte vjerovati vragovima koji nisu na kruhu i vodi jer sve znaju.

Zanima me kako bi se Vragovi na kruhu i vodi snašli u rokokou? Nije li to razdoblje kao stvoreno za vježbe fokusiranosti i koncentracije, koje askeza s toliko rafirmana formira? Nečeg čistog i opasnog, nečeg sretnog i pjevnog govore nam ornamenti na dvorovima naših siromašnih stanova gdje namjernike, prije no uđu, nudimo slatkim ajvarom na kruhu. O rokokou toliko.

Vragovi o kojima pričam imaju dušu. Neumjesno bi bilo da vam navodim redne brojeve njihovih neuspjeha, kao što me ne bi poduprijeli ni u ideji jahanja na mulama. Nemam srca oduzimati im crteže na vjetru jer svaki od njih nije djelo arhive niti djelo tijela. Prije nego vam se pričine da priče o poderanim čarapama i usranim gaćama dopiru iz razrušenih gradova, čujte što kaže mrtvac iz niše s groblja na Kozali: počivališta su sjajni zrakoplovi. Uglancali ih anđeli jer žele biti dobri domaćini. Na ulazima u mauzoleje počastiše nas biskom i medicom, ponude nam potom i lazanje. Kao što kozmički pjesnici svemirom lete riječima tako na njihovom perju, okićeni njime, anđeli nas ekspresno pošalju Bogu. I bje dobro biti prah. Sad, kada bih vam rekao da mi je hladno to ne bi bila književnost. Nikakvu književnost ne može pisati onaj tko u duši nije smetlar. Smetoh s uma, vragovi večeraju skupa s nama kruh i vodu, raženi i kukuruzni.

Psorijaza je prošla pa je red započeti priču koja govori o rađanju mučenika iz duha bolesti. Riječ je o čovječjem pokušaju ovladavanja njome. No kako je boleština uvijek više od tijela, više od duha, njezino je tijelo na dva mjesta nestalno. Jedno je u mome, drugo bilo gdje. Pokušao sam otkriti njezinu ljubav prema čovjeku. Otkrio sam sljedeće: kako je bolest prizvana čovjeku? Tako da zaboravi užas u kojem živi i da očišćena ljubavlju uđe u njega. U ocean, u more, u bilo kakvu vodu tijela bez pokajanja, strasti i želje za odlaskom. Bolest da bi bila bolest mora biti dijelom, sadržana, nikako ne izvan božanstva. Ako je čovjek Bog onda je bolest u njemu. Bogočovječna bolest, psorijaza. Tako sam postao mučenik.

Čuo je razgovor o zbirci vremena. Možda se ona nalazila na zidu Muzeja u Termama. U nekom kamenu rodila se Afrodita, kažu poznavatelji kamene plastike. I kod tog zida bilo je nekoliko iznenađenja na koje nitko nije znao odgovor, osim u zagonetkama. Prvo je govorilo o olujnom danu, drugo o pjevačima bez pjesama i, konačno, treće o šparogi. I kada se sve što nije imao skupilo na mjestu činilo se da će ga vlastiti hod preteći. Ako je, misli, u epigrafu stao kao prljavština pod noktom onda ipak ima dušu. Jer, znao je, jezik nije ništa važniji od vremena potrebnog da usne san o potrazi za zbirkom zbrke o sebi. Duši treba uzeti tijelo kako bi na njoj doktoriralo nekoliko teoretičara tričarija. Govoreći o tome, mislio je da dušu spašava glupost. Zato je uzeo novine i čitao ih po redu. Zato je poljubio ženu. Zato je vido nebo i sunce u zenitu. Zato je rekao – sve kao i prije.

Nesreća se činila poznatom. Roditelji nesreće pozivali su je na odgovornost. Nesreća je bila nesretna zbog svojih grešaka. Poznata mu je odnekuda. Vjerojatno dok je čisteći ribu nožem porezao brata. Vjerojatno dok je spavao kada san nije dolazio na oči. Vjerojatno dok je šutio o onome što su drugi govorili. Roditelji nesreće bili su prijeki. Jednom su od ljutnje probudili bolest. Jednom su pak ubili pticu rugalicu. Jednom su umrli od smijeha. Grešaka je oduvijek bilo najlakše pronaći u trgovinama s greškom, na popustima. I kada su obukli robu s greškom, i oni su postali greška. Uskoro su svi bili greške. Nesreća se osjetila usamljenom. Roditelji nesreće izgubljeni u griješnome svijetu. Odnekud mu je sve to poznato, samo se ne može sjetiti otkuda.

Zovem se radost, pomisli Vragolan. Uveseljavam u krhotinama svijet. Tko je od nas u krhotinama u dvosmislenoj rečenici? Ne znam odgovor jer radost nema briga. Nema odgovora na pitanja bez odgovora, teška pitanja, pitanja što su uz cestu poredana kao vojnici. Rado bih katkada bio tužan, ali moram biti radostan. Moram samo plivati ili moram samo pustiti da prođe mimo mene. Katkada mi je teško biti radostan, ali usprkos tome smijem se. I nije tako teško umirati od smijeha videći beskonačano duge redove za put u nebo. S obzirom da zovem se radost nebo mi čuva posebno mjesto gdje ću na rate kratiti dane. Od ostataka dana, rodit ću vrijeme. Ono će poput mene biti radosno. Jedno vrijeme od ostataka svakodnevnog dana i drugo moje vrijeme od ostalih ostataka svakodnevnog dana. Nakon toga moja će radost biti potpuna, zadovoljan djelom, umoran, leći ću, zaspati, do kraja vremena. Tada će, vjerujem, doći vrijeme vragova na kruhu i vodi, gdje mi neće biti sretnog mjesta.

Život vragova vrlo je misteriozan. O tome je nešto u Četvrtoj životinji govorio Danijel Dragojević, pa možda da kažemo ovako: Vragovi su ortodoksna bića jer odveć podjećaju na mrave. Marljivo slažu nekoliko stvari u stare sanduke: mitove i priče o sebi, sve vezano uz oganj (požar, strast, grm, voštanica itd.) straši ih kao i voda od oca našega oceana što se lijepo izrazio Josip Sever. Nego, da na trenutak zaboravimo vragove, i kažemo nešto o Diktatoru.

Apokaliptički diktator arhetipski živi od tjeskobnih karaktera. Kolektivnim manipulacijama on se brani od trajnoga plača. Ona su, prenja, uvjerljiva, izazivaju najintenzivnije emocije, objavljuju se u misterijama, čas kao iskra, čas kao kap. Što su emocije rudimentarnije, arhaičnije i nesvjesnije to su posljedice veće. To su oluje ruševine, to su stradanja desetkovana. Osnovni strah tradicije čovjeka - strah od smrti, raspadanja, crva i gnoja u tom su samostanu, najzad kao i kateheti u metamorfozi bolesni. Negativno zavedeni hipostezijom. Arhaično fascinirani primjerima komfornoga Krista. I blažene djevice, uplakane u ružariju. Sever tim pustinjama tamne vjere ne podliježe već ih živi u svoj svojoj tegobnoj zemlji, već ih iz druge pozicije čini ritmičnim avangardama. Žabokrečine u avangardama i čajanke u eshatologijama odgovaraju tradicijama. Mišljenje je to cisteritsko, ako je, pak, apokaliptično onda je kartuzijansko. Možda i monaška mistika revivala, možda ideju kružne povijesti premješta u kulturu i poeziju. Budući da se sve ponavlja, ponavljaju se i tamne vjere trajnoga plača. U plakaonicama uče od mistika umjetnost, time uloga proroka postaje medijska. Stoga Sever, iz nadolazeće postmodernističke perspektive, jednakom mjerom ukazuje na etičku perspektivu vremena i povijesti kao i na mogućnost simulacije tih istih perspektiva. Ma što to značilo. A ni vragovi nisu više bitni kao što se činilo u prvoj rečenici.

Vuhan Teodor, sufragan, zadužen za Mediteran. Mediteran. Kakva vrućina pod tonzurom hrvatskoga pijeska. Trebalo bi slušati izvor u prekupaca suknom. Svjetionike prekrivati krpama. Vuhan Teodor nije kamerarij. Njegova je postelja ljigava alga. Mediteran, osiromašen kamen u trbuhu grdobine. Obitavalište na klecalu jedne derutne planine i plavog neba podno lancuna. Teodor je Vuhan zadužen za ribe. Ribarij svaljen u duboku dubinu kao u muranu. Svakoj komarči, šanpjeru, knezu i zubacu, kokotu i giri, ušati, pirki, kavalu Mediteran je dom. Granice Teodorovih riba i Mediterana su u dokonom prstenovanju viđenoga. Mediteran, kakva svakidašnjica zemlje. Riba, na kriški raženog kruha. Vuhan Teodor, sufragan, svake noći, mjesečine, svake naoblake, kiše, svake kornjačine njuškice osjeća se nedostojnim te veličine. Foeniculum vulgare kaže, koromač će biti moj mač uperen u moje srce. Kornatari, oni preostali Vuhanovi prijatelji, još se sjećaju gladi i značenja života u biljci. Mediteran je teodorova krunica pred piratima tehnologije.

Ljigave gljive

Sparušene oskoruše

Piljevinaste pirike

Razlistala ljutika

Prašnjavi peršin

Pečem palačinke mrtvima. Teško je to Umijeće. Klonirati i kolonizirati. Dok Ih nutkam nutelom i lješnjacima ptice slijede mjesečinu. Dok jedem znam da nas neka trulež čeka u zasjedi. Kuda ćemo sigurno proći. Ostaviti pokoji cvrkut u bijelim plahtama. Uznosi se u nebesa tjeskobno tamnog tavana. Kada moja dama nauči pjesmu sama će nas noć ušuškati. Ušuljat' se poput lopova ne bi l' polovila zrna graška na kojemu se gospođa gnijezdi. Baš kao u bajkama lomimo koplja oko udjela naših uspomena u pjesmama. Koje su naše, kao i boginje u lazaretima. Vrag ih zel, svu tu ušljivu mrtvačku kohortu. To su crvljivi parelioni i to su intracerebralni tumori. To su sveci koji doručkuju s opakim bolestima, uče od kradljivaca i liježu s hijenama. A ja pečem palačinke. Neka žderu i oblijevaju se Portom na Madeiri. Jedan od njih, rekonstruirani Frankenštajn, nešto malo mrtviji, u povjerenju mi reče: tvoje mi pjesme uzrokuju propuhe. Dragi moji, klatarite kosti na vjetru dok ne završimo posljednju večeru.

Lastavice na njezinim vjeđama

I mali ugojeni dabar pod pazuhom

I zmija grbavica i hrčak ju pozdravljaju

Gledaju diraju hrane grle gnječe

Himere pitoresknije od sablasnih vlasulja dubina

Urarski mehanizmi pitoreskne njezine vulve

Kameni gladijatori što je nose u rudnik drhtavih kovina

Naježenih dlaka nabreklih vimena punih zlatne soli

Dramatični kravljak i oštrilo mašte

Kotrljani kornjaši krastavčari

Osvjetljavaju putanju muha u njezinim tetivama

Grudi na rubu skandala u govoru

Mošusa izjedenog od njezine slatke sline

Pa pokoja vidra skače u vatru

Pa pokoji lovac brsti joj lišće breze

Jer breza je u rukama plimnih promjena

Sredozemna medvjedica krotka šljuka

1 	Brstili smo srdele s papirnatih plitica punih ulja

brstili 	i plakali u more.

Nikada 	nisi mondena, pišeš, vidjela smiješak s 	putovanja.

Nisi 	molitvu počinjala da ne kažeš

Žderem 	kleptomane i neka tijela s pustih ušća.

Do 	trenutka otvaranja tvog oka mahune na tanjuru mahune na tanjuru.

Ja 	jedem gradove na razlednicama ja jedem

Ja 	jedem. Ja otkrivam tajnu butina.

Izgledno 	ću biti večera u nepoznatim ustima

Tako 	da idući dan konobari mrvice bacaju na pod.

U 	nepoznatim ustima pamtim okus tvoje boje.

2 I sveta Jere bijaše tkalac, taokinja, tkalka, talac.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]