Diwan 11

| Diwan 17 - 18 |

Jasna Samic

Frédéric Mitterrand : « Los život » (La mauvaise vie) izdanje Robert Laffont, Paris, 2005

Nedavno je , u septembru, izaslo oko 700 novih romana. Period « povratka » smatra se « sezonom » za izlazak novih knjiga, doba kad pocinje utrka , izdavaca, a ne pisaca, za knjizevne nagrade. Svakog mjeseca nakon toga, izdavaci izbace na stotine novih naslova. U toj dzungli, citalac ipak ima osjecaj da se radi samo o desetak nevjerovatno slabih pisaca, kao da je samo jedna jedina knjiga objavljena u nekoliko varijanti, – sve knjige su cudesno istovjetne - , a da danasnja francuska literatura bez sumnje je nisko pala. Medju najbolje fracuske pisce spadaju ipak oni stranci , ili porijeklom stranci.

« Los život », Frédérica Mitterranda ne spada medju smece koje nam svakodnevno podmecu kriticari, tacnije televizija. U tom smislu, ova knjiga gotovo da predstavlja fenomen. Prefinjenog i senzibilnog autora « Loseg zvota » , publika je davno upoznala, i to kao talentiranog sineastu i hrabrog novinara ; publika je dakle, otkrila ovog necaka bivseg francuskog predsjednika Mitterradna, ne samo zahaljujuci njegovim nostalgicnim emisijama o princezama i « zvijedama » opcenito, nego i o kulturnim emisijama iz muzike i knjizevnosti , koje su se sasvim razlikovale od najcesce vulgarih spektakla sa veoma sirokim auditorijem. Vec u tim emisijama, kao i njegovim filmovima medju kojima su najcuveniji « Pisma iz Somalije » i Madame Butterfly », bilo je jasno da je Frédéric Mittérand, ma kako dosao iz burzujske i bogate sredine, marginalna osoba, velikog senzibiliteta i dara za knjizevnost. Na knjizevni korak, Frédéric Mittérand se odlucio, medjutim, tek nedavno, na pragu svojih sezdesetih ljeta, objavivsi pomenuti « roman », «Los život ».

Iako se radi prvenstveno o ispovijesti, o stvarnoj autobiografiji, knjiga « Los život » je je prije svega stvarno literarno djelo, - konacno prava literatura ! - ma kakvom zanru pripadala, ma kakav termin uz nju stavili. Francuzi ovu vrstu zanra danas nazivaju ne tako davno nastalim neologizmom, terminom « autofikcija », koji je prije desetak godina lansirao Serge Dubrovski pisuci u svom romanu, ili « romanu », o samoubistvu svoje supruge.

Ova,dakle,«napola stvarna, napola sanjana autobiografija, u kojoj kao da lebde reminiscence i gdje se proslost mijesa sa sadasnjoscu, ‘Los život’ ima sve od gracilnosti nekog melankolicnog djela », pise u povodu izlaska iz stampe ove knjige, jedan drugi francuski pisac, slicnog zivotnog i ljubavnog opredjeljenja kao i autor « Loseg zivota », Doiminique Fernandez. Tesko bi bilo ne sloziti se sa ovim posljednjim, kada takodje tvrdi da je djelo, iako obiluje uzdasima, sapatima i suzdrzanim suzama, ipak potpuno liseno narcisoidnosti , kakvu obicno prate ovakva stiva , kao i da je to istovremeno i sirova i stidljiva knjiga, knjiga hrabra, ali koja nije izgubila nista od svoje tajnovistosti. Smjelost, delikatnost, prava literatura, ovo su samo neki komplimenti kojima obasipaju kriticari autora i njegovo djelo, « Los život ».

Sta je zapravo « Los život ». Zasto ovakav naslov djela ?

Frédéric Mitterrand je dijete rastavljenih roditelja, iz burzujske sredine koja ne poznaje banalne probleme s kojima se susrece masa Francuza : besparicu, strah od prezivljavaja, strah od kraja mjeseca; F. Mitterrand je daleko od strahova koje zaokupljaju mnoge da ce izgubiti posao, i ostati bez krova nad glavom. Naprotiv, od samog djetinjstva, život malog ,i mladog, Mitterranda prate guvenrante, putovanja, luksuz. “Sto je veci senzibilitet, to je nesreca veca”, rekao je davno Leonardo da Vinci, a ova poznata maksima potvrdjuje se i na slucaju naseg autora. Prefinjen i senzibilan, mali Frédéric je i nesrecan, usamljen, povucen, s kompleksima nize vrijednosti, ispunjen grizama savjesti. Ako u vec u najranijem djetinjstu nas buduci autor ne osjeca odbojnost prema djevojcicama, on u stvari otkriva da ga privlace njegovi vrsnjaci. Autor ce, naime, rano prepoznati u sebi homoseksualne skolnosti. U prvom dijelu, koja je i literarno bolji, autor u nedogled nabraja susrete s djecacima, do u detalja opisuje i oanj najefemerniji od njih, i sa onima koji i ne slute da ce ih se Fréderic sjecati cijelog zivota. Autor ce svoje strasti opisavati, ali ne i hvalisati se njima. A strast koju je osjecao i osjecace cijeli svoj život, cijeli svoj uzburkani, neprimjereni, “losi život», postace neodvojiva od patnje koja ce uslijediti , odnosno koja ce neizostavno pratiti svaku strast, i ne samo zato sto mu njegovi izabranici istog spola nece uzvracati simpatiju i ljubav, nego ce ga i cesto izdavati ljudski i iskoristavati. Medicinskim jezikom govorec, moglo bi se bez greske zakljuciti da je Frédéric bio i ostao mazohista.

Nakon kratkog preludija sa jednom zenom s kojom ce ostati da zivi nekoliko godina, Frédéric ce se definitivno vratiti mladicima, koje ce susretati bilo u « rupama » Pigala, hotelima ciji su klijenti , medjutim, mnogi drugi slavni ljubavnici Francuske, bilo na putovanjima, dok ce se najsladji trenuci srece redovito desavati u dalekoj Aziji gdje ce autor svoje ljubavne slasti kupovati novcima. To je bila njegova odluka, jedino tako sreca je mogla biti uzajamna !

Autor je svjestan da « moralno » nije primjerna licnost, vaspitanje koje je stekao i ceznja ka uzitku sukobljavaju su u njegovoj svijesti, izazivaju sve vece griznje savjesti i patnju, koja je udvostrucena i nostalgijom za ljubavnicima sto ce ga, svi od reda, ubrzo napustati.

Najljepse stranice ssvoje knjige, cak uzitak, Frédéric Mitterrand ce ponuditi svom citaocu, paradoksalno, onda kada govori ne samo o djetinjstvu i svojoj ljubavi prema guvernanti, nego kad pise o zenama. Sa izuzetnom simpatijom i zivoscu opisace svoj susret i sa Michel Morgan, i svoju vjecnu opcaranost , cak ljubavnu teznju prema misterioznoj osobi iz svijeta filma, u kojoj su vjerovatno svi, bez izuzetka, prepoznali slavnu i prelijepu Catherine Denève ; tu je autor i stidljiv, i nepostedan prema samom sebi, kad do kraja rasclanjuje svaki djelic sekunde u kojoj je razmisljao o ovoj filmskoj divi, i kad slika kratke susrete sa glumicom, koje su mu posebno kasnije omogucili njegovo ime i profesija. Ove stranice su najdirljivije , a ne samo literarno najuspjesnije. Sve sto je, pak, napisano o njegovim homoseksualnim avanturama, vrlo brzo prelazi u dosadu. Mozda iz pretjerane suzdrzanosti, mozda iz pomanjkanja snage da ide do kraja, mozda iz straha da bi lako mogao skliznuti u pornografiju, bilo kako bilo, ove stranice posvecene muskarcima, kojima se inace i zavrsava knjiga, zvuce neuvjerljivo, suplje, nedozivljeno u odnosu na ostale.

“Los život” Frédérica Mittérranda prodao se za nekoliko mjeseci u 200 hiljada primjeraka. U medjuvremenu je krunisan i jednom marginalnijom literarnom nagradom. Upitan od novinara - kolega o svojim utiscima u vezi s uspjehom knjige, Frédéric Mitterrand je odgovorio da misli da su citaoci nagradili njegovu iskrenost, istinski i predani rad, i stvarnu ljubav prema literaturi. Tacno je da je njegov trud koji je rezultirao rijetkom literaturom u ovom casu u Francuskoj nagradjen, ali ne zaboravimo da je Frédéricu ne malo pri tome pomoglo vlastito ime, ne ime strica s kojim se , kako i sam kaze , nikad nije osjcao ugodno, a sa cijom politikom, posebno u vezi s ratom u Bosni , nas autor se i javno distancirao svojom emisijama, nego mu je pomogla ipak sama cinjenica da je on jedno od slavnih lica s ekrana. A kad takvo lice ima kvalitete koje mso pokusali istaci, onda ce ga i citalac nagraditi citanjem, a zahvaljujuci njegovoj knjizi, gledalac mozda zavoljeti nesto vise i televiziju, koja sve vise fabricira lazne mitove, uzdize lazne pisce, i opcenito podilazi lazi u kulturi.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]