| Diwan 17 - 18 |

F r e s k a , i s k r z a n a

Kad jednom više ne budem cio, u komadu, neće mi ničega

Biti žao. Tek ove čaše, gúca ovoga, što glatko-slatko jabučicom klizi!

I ovog okna, malko ufastanog, kroz koji zimsku idilu motrim,

sasvim nenadanu: Ta tek je sredina oktobra!

I danas sinov, a sutra majčin me rođendan mirom, milinom griju.

(To čudan je mjesec, oktobar, zapravo. Jer, otac mi umrije,

svijeću mu uždih davnu, dan nakon majčinog rođena dana!)

No, neće mi gudure ove, grozno rascjepkane, uopšte biti žao. Tek ovog spleena,

neispranog, što ulice tuđega grada kistom studeni suhe

Meštarskim bojama resi. I onoga dima, eno, tamo,

Što na mirluh vrele rakije, prvine, u ovaj sat neminovno sjeća.

I drage na ljude, domajne, diljem šâra ćefom kravataša razbacane –

- ludilom, nimalo kravljim, iz domova svojih istjerane!

Pa spuštam, u inat, i ovu čašu, netom napunjenu:

kad mamurluk dunjalučki vidim, ni pića mi,

ni ića više nije žao. I čega: Cjeline, Svestva?

Pa toga više ni na freskama, hilandarskim, nema !

Goran Sarić

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]

©Copyright Diwan 2002. Sva prava zadržana.
Preporučeno 800*600 ili više, Central European Windows ISO encoding.
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na javna.bi@bih.net.ba