Diwan 11

| Diwan 17 - 18 |

Aleksandra Čvorović

PISAC IZDALEKA

Vladan Matijević- Narodna knjiga/Alfa 2004

Pred nama je djelo koje na prvi pogled protuslovi zdravom smislu, glavni junak ima toliko specifi~an na~in rezonovanja, logika mu je do te mjere pomjerena da ve} na samom po~etku daje utisak ne~eg izopa~enog i nenormalnog. No ako uspijete da bez mu~nine izdr`ite prvu scenu u kojoj ~ovjek i `ena prisiljavaju psa da siluje djevojku, i nastavite stoi~ki da podnosite sve torture do kraja knjige, vjerujte da zbog toga ne}ete biti ni~im nagra|eni. Ono {to najvi{e iritira je ~injenica koju tokom ~itanja izuzetno jasno osje}ate, a to je da pisac vrlo svjesno zapo~inje sa vama jednu nastranu igru, mogli bismo je nazvati "Ko }e vi{e izdr`ati"- da li on koji pi{e tako ne{to ili vi koji to ~itate. Uspjeh romana se bazira na njegovoj nemilosrdnoj potrazi za potpunim besmislom, traganje za iluzornim i marginalnim problemima stvaranja i traganje za re{enjima istih, te izbjegavanje "normalnog" pisanja.

Vratimo se na trenutak sceni silovanja koja je svakako najbizarniji momenat u romanu. Ta scena kao bodljikava `ica ~uva ulaz u roman. Pomalo podsje}a na onu ~uvenu Danteovu re~enicu ispisanu nad ulazom u Pakao: "Oni koji ovdje ulaze, neka izgube svaku nadu." Ako ste zainteresovani za ovu knjigu, ne bi bilo lo{e radi upozorenja da imate pred o~ima neki natpis u duhu Heseovog "Pozori{ta samo za ludake", da bi u ovaj roman bili dobrodo{li samo ~itaoci brutalnog ukusa ~iji `eludac te{ko da mo`e da se zgr~i od ga|enja nad nekom odvratnom scenom. ^emu taj udarac {akom u lice ve} na prvoj stranici? Pisac se ogra|uje, on odmah iza toga daje svoje opravdanje:

"@elim da na samom po~etku skinem s vrata govnare {to ~itaju knjige, a onda }u se lako obra~unati sa samim sobom i sa onima koji me slede, ako posle ove scene neko preostane."

Ovo ve} postaje izazov i ve}ina nas je spremna da se uhvati u ko{tac sa knjigom pa {ta bilo da bilo. No pisac je la`ov i podlac, na to nas upu}uje biblijski citat prije samog po~etka, koji ka`e da su knji`evnici i fariseji licemjeri koji stvaraju prista{e gore od njih samih. Zato se piscu ne smije vjerovati, i vi nastavljate dalje.

Pred nama je iscrpan dio `ivota gledan o~ima megalomanskog {krabomana modernog doba D`onija Glinti}a. Izuzetno kreativan i nadahnut na~in da se ispi{e trista strana knjige u kojoj se uglavnom ne doga|a ni{ta. Cijela radnja romana mogla bi se svesti na dvije-tri re~enice. Naime dok u Srbiji bjesni rat i padaju bombe na Beograd D`oni se od vojnog poziva krije u bratovom stanu i pi{e roman. Osim ve} navedene scene silovanja jedini bitan momenat je seks sa perverznom bratovom `enom, naravno sado-mazohisti~ki kakav bi drugo i mogao biti. Ovdje bi se valjalo za trenutak zaustaviti i povu}i jednu paralelu izme|u po~etka i kraja romana. Dakle roman po~inje silovanjem a zavr{ava nastranim seksom sa bratovom `enom. Prisutni su vrlo omiljeni rekviziti korba~, ko`na haljina, metalne {tikle, bi~evanje, krv, `ivotinjsko stenjanje i kao vrhunac u`itka eksplozija bombe koja ubija Klaru a D`onija ostavlja u nesvjesti. Dodamo li ovom `ivopisnom scenariju jo{ i sveprisutnu pi{~evu dilemu da li je on ~ovjek ili pas, onda se pred nama zatvara krug i dramati~ni kraj mnogo podsje}a na prisilni odnos djevojke i psa sa po~etka, time smo dobili kakvu takvu cjelinu romana.Ostalo se uglavnom svodi, osim pljuvanja po primitivnim srpskim babama, na kritikovanje pisanja i svih koji imaju neke veze s pisanjem.

U potpunosti je ostvareno jedinstvo degeneracije umjetnosti i praznine `ivota. Rijetki duhoviti momenti kada Glinti} sam sebe po~ne da `ali, pa u agoniji lupetanja primjeti: "Niko me ne pita, D`oni, mo`e{ li ti sve to da izdr`i{." Ruku na srce on ima dobro opravdanje za{to to radi, cilj mu je da osvoji presti`nu knji`evnu nagradu Srpske fabrike {e}era pa da nakon toga prisloni prostitutku uz bilbord sa njegovim likom i prepusti se slastima `ivota, kao odani sljedbenik Milera ili Bukovskog. Kakve li slu~ajnosti da je ovaj roman osvojio upravo presti`nu Ninovu nagradu, dodu{e nije nam poznato kako je Matijevi} proslavio, na kraju krajevo on je taj koji ka`e:

"Posle tolikih iskustava iz pakla, mislim da zaslu`ujem tu epizodu. Ta perverzija, lik pisca na bilbordu, oboga}ena prostitutkom i lozom, postaje ni{ta drugo do katarza petverzije, dostojna, ne pisca ve} |avola li~no."

Iako li~no u`ivam u apsurdnim djelima, i smatram da nije neophodno da ~italac shvati i prihvati pri~u, moram priznati da mi je ova vrsta besmisla bila prili~no naporna, u odnosu na "Pisca izdaleka" drama "^ekaju}i Godoa" odaje utisak neprolazne `ivotne filozofije.

Odnos izme|u glavnog junaka i ratnog stanja mogao bi se prokomentarisati kao indolentan. Zatvoren u zamra~enu sobu, on neprekidno pi{e ignori{u}i zavijaju}e sirene za vazdu{nu opasnost, bombe koje padaju, neprekidne treskove i eksplozije, podrhtavanje zgrade i {to je naj~udnije potpuno je ravnodu{an prema smrtnoj opasnosti koja mu visi nad glavom. On smatra da je u tako te{kim istorijskim prilikama najpametnije gledati svoja posla jer bilo kakav ideolo{ki anga`man mo`e da navu~e ozbiljne probleme, mo`e slu~ajno da isprovocira opasne protivnike i navu~e na svoj vrat ko zna kako stra{ne optu`be. Naro~ito je svjetan klopke koja vreba sve nadobudne `eljne spasavanja svijeta- {ira zajednica mnogo voli mrtvog pisca, veli~a ga i uzdi`e, {to bi samo budali bio dobar razlog da se `rtvuje. D`oni je dodu{e direktan potomak "crvene komunjare" a oni su poznati kao ljudi spremni na svaku `rtvu za domovinu pa makar ona bila i potpuno besmislena. On ipak radije bje`i od vojnih pozivara rizikuju}i da u o~ima oca zauvijek ostane bijedna kukavica. Njega tje{i ~injenica da je mnogo potrebniji kao pisac romana (makar i besmislenih) nego kao borac. Pisac u ratu u stvari nema nikakvu ulogu, mada i ignorisanje anga`mana predstavlja neku vrstu pre}utnog protesta koji nosi odre|eni rizik i te`inu. Nekad je {ira dru{tvena zajednica `ivjela u zabludi da pisac predstavlja neku opasnost za sistem, pa su bili prinu|eni da ih spaljuju, zatvaraju u logore i izla`u elektro{okovima, danas su takva zastarjela shvatanja donekle prevazi|ena.

Mora se priznati da neko ko uspije da izazove toliki broj burnih reakcija, ko nas natjera da pjene}i iznosimo ~vrste argumente za{to tako ne treba pisati, ko uspije da izazove iritiraju}i bijes, vatrenu polemiku i opre~ne stavove i nadasve veliku ljutnju (jer nemogu}e je potro{iti sate i sate na ne{to tako isprazno a ne biti ljut);taj neko je uspio da nas pokrene iz mentalne sterilnosti i pasivnog kori{}enja mo`danih vijuga."Pisac izdaleka" budi u nama bunt i `elju da po~upamo duhovni korov, pro~istimo svijet knji`evnosti i tako sprije~imo takve vrste provokacija. U tome le`i glavna snaga ove knjige, njena magi~na mo} i dobro prikrivena dubina. Knjiga podsti~e otpor i reakciju (makar zbog toga {to po`elite da zadavite autora), ima snagu da poput eliksira mudrosti ~ak i najglupljem ~itaocu ulije osje}aj da su mu razmi{ljanja dubokoumna jer od glavnog junaka svako je pametniji. Nije ni ~udo kad Glinti}u sve {to drugi ka`u izgleda "lep{e i mudrije", a to ka`e ~ovjek koji za sebe tvrdi i da nikada nije u{ao u biblioteku bez stida i kajanja, iz istih razloga nije dozvolio da ga sa knjigom vide na javnom mjestu. Autor odgovorno i sam tvrdi da ne postoji razlog da se tako ne{to ~ita, ni{ta vas ne obavezuje da nastavite ako imate i{ta pametnije da radite, poruka je kristalno jasna ve} od prve stranice, tako da ni{a ne propu{tate ako tu i zavr{ite. Za one upornije i "`eljne znanja" bi}e dovoljno da, ako ba{ insistiraju, pro~itaju po~etak i kraj knjige i iz sredine sveku petu ili desetu stranicu. Tako }ete u{tedjeti dragocjeno vrijeme koje mo`eti mirne du{e i bez gri`nje savjesti potro{iti na gledanje {panskih sapunica.

Glinti}evo vi|enje kako treba da izgleda tekst romana svodi se na to da je najbolje pisati tako da te niko ne razumije jer takvi tekstovi daju mno{tvo mogu}nosti kriti~arima da u njih ugrade bezbrojne skrivene poruke. To tako|e dobro djeluje na `iri za nagrade jer ih navodi na zaklju~ak da- ako niko ne zna {ta je pisac htio da ka`e, onda je to neka mistificirana dubina, ne{to novo i nepojmljivo. Da bi to postigao dobro je da pi{e o ne~em obi~nom i svakodnevnom na neobi~an, donekle pomjeren na~in, izvr}u}i leksiku i sintaksu i poigravaju}i se sa njima. Dobro je pridr`avati se isklju~ivo pisanja o sebi, pisanje o drugima nije pouzdano jer nikad niste na~isto {ta taj drugi zaista misli, `eli i osje}a. Treba se dovijati na razne na~ine jer stra{ni sudac Vuka{in [ejn Karad`i} vreba svaku napisanu rije~, on je svevide}i knji`evni kriti~ar kojem nijedna sitna podvala, nijedna la` pisca ne mo`e proma}i. Karikiranju knji`evnog svijeta autor je pristupio sa vidnim u`ivanjem, naro~ito kada napada `enski dio tvrde}i da su knji`evnice obi~no dokone doma}ice, istro{ene kurve, nimfomanke koje su uobrazile da pi{u poeziju; da ne govorimo kakvim je tek epitetima iskitio novinarke i knji`evne kriti~arke koje u svemu tra`e falusne simbole i naravno onani{u na papiru jer je svima jasno da nisu zadovoljene i to je izvori{te njihovih otrovnih tekstova. [ta drugo preostaje nego da pomislimo da ima vrlo ozbiljne traume, te da te{ko podnosi `ensku kritiku, mo`da zato {to `enska intuicija prodire u sfere koje misli da je dobro prikrio.

Matijevi} je u svom djelu apsorbovao mnoge uticaje. Nije prvi put da se neko izruguje sa knji`evnim pretjerivanjiem i prenemaganjem, ali je svakako prvi put da neko to uradi na takav na~in i kod nas. Mo`da je polaznu ideju pokrenuo jo{ groteskni roman "Gargantua i Pantagruel" Fransoa Rablea (za kojeg Glinti} pori~e da je umro, valjda vjeruje da njegov duh `ivi u njemu), zatim Servantes, Volter i mnogi drugi. Dodu{e oni su {tivo pakovali u zabavnu i interesantnu fabulu, sa bistrim dosjetkama i {aljivim kalamburima {to je Matijevi} nastojao da izbjegne da bi dobio na originalnosti. Ovom nizu biranih imena svakako moramo dodati i neizostavnog Markiza de Sada koji je ostavio ne{to vidljiviji trag, to jest on je jedini umio da "o`ivi smisao". "Izgubljeno vreme je zauvek izgubljeno"- mudro primjeti glavni junak i podsjeti nas na Prustovo "Traganje za izgubljenim vremenom", s tim {to je ~itanje ovog djela podsje}a na ~isto gubljenje vremena. Ipak brojnost uticaja i nije neki kompliment jer zavla~i pisca u nesvjesno plagijatorstvo svega i sva~ega, o tome se mora voditi ra~una kad se imaju u vidu pravi ~itaoci:

"Malo dalje u tekstu, pod pojmom ~italac podrazumeva}u i urednike, i kriti~are, i neumorne traga~ice kriti~arke, i malobrojne ~udake {to kupuju i sakupljaju knjige, i one labilne koji uobra`avaju da su knjige uspavljuju}a sredstva, i one pisce koji ne znaju da je lak{e pisati nego prepisivati, pa u svome neznanju ~itaju druge pisce da bi od njih ne{to ukrali."

Ipak Matijevi} je dao sve od sebe da bude poseban koliko je to bilo mogu}e zbog same ~injenice da je previ{e njih do sada to poku{alo. Napisao je roman sve biranim rije~ima (o izabiru jedne rije~i znao je napisati i desetak strana) ne obaziru}i se mnogo na uskogrude pravopisne {ablone koji nepotrebno zamaraju i optere}uju pisca-mu~enika. Inspirisan Kafkinim "Procesom" Glinti} sebe stavlja u sli~nu ulogu s tim da protiv njega proces vode misli, {to je kud i kamo ote`avaju}a okolnost, tako da su Kafkine muke naspram njegovih smije{ne. Djelo krase najbanalnije re~enice iz svakodnevnog `ivota, uli~ni `argon, proste i glupe fraze koje se ni`u u nedogled. Istinski se potrudio da uvede kakve takve promjene u na{u knji`evnost mada "previ{e promena odvede pisca u avangardu", pa se i od toga morao ~uvati. Matijevi} je iskoristio ovu izuzetnu priliku da oda svojevrsnu po~ast i Vujaklijinom "Re~niku" kao jednoj izuzetnoj knjizi koja je pravi temelj za sticanje popularnosti ve}ine na{ih pisaca. Ne smijemo zaboraviti ni Klasika koji je jedan od likova romana, dodu{e on je nekakav duh ili bolesna projekcija, imaginarni prijatelj koji prati glavnog junaka u stopu. To je naravno duh nekog ~uvenog i proslavljenog velikana svjetske knji`evnosti ~ije ime iz nekog razloga mora ostati tajna, tu mi pada na pamet Andre Breton mada nema ~vrstih dokaza da je ba{ on u pitanju. Jedino {to sigurno znamo je da se pored pisanja bavio i filozofijom i da je "teoretisao o automatizmu i pisao neke lirske gadosti" {to ga je u~inilo idealnim sapatnikom D`onija Glinti}a.

Mogli bismo na kraju da apsolviramo slede}e ~injenice: pisac se izrugivao sa pisanjem knji`evnog djela, ru{e}i sam ~in stvaranja sa nebeskih visina (gdje je inspiracija dar muza i bogova) na najni`u mogu}u razinu (otprilike svode}i ga na kori{}enje javnog WC-a), parodirao je automatsko pisanje; izvitoperio je knji`evne podjele i pravce; rugao se knji`evnicima, knji`evnim kriti~arima, urednicima, novinarima, a na kraju i samom sebi. To je roman paradoksa i otrovne ironije koji treba da uka`e valjda da je bolje ne pisati uop{te nego pisati sva{ta samo da bi se zadovoljile neke sopstvene frustracije. @anrovski bi se mogao svrstati u postmodernu iako se on svojski trudio da i nju izvrgne ruglu. Ipak mora se priznati da je prili~no zamorno na tri stotine strana ~itati kako neko pljuje po svemu {to je "sveto" ~ak i ako je taj neko donekle u pravu. Njegova namjera je vjerujem i bila da upravo isterori{e svog ~itaoca ne bi li i on na kraju odustao. U tome je njegova mo} da vas iznenadi, vi zapravo iznenadite sami sebe kolika je va{a volja da pro~itate tu knjigu do kraja, zatim koliko toga mo`ete da istrpite a da ipak ostanete dosledni. ^emu toliko mu~enje ~itaoca? Zar u ovom vremenu lo{e egzistencijalne situacije, vremenu u kojem cvjetaju ratovi i terorizam, u svakodnevnici prepunoj stresa, globalizacije, New Age-a; zar nije neophodna humanizovana knji`evnost kao protivte`a svemu {to nas okru`uje, potrebno nam je svakako vi{e kulturnog optimizma. Ipak mo`da je Matijevi} i poku{ao da da jednu {ifriranu poruku koja upu}uje upravo na tako ne{to. Pada mi na pamet jedno pismo Lotreamona u kojem on obja{njava za{to je pisao na tako u`asan na~in:

"Ja sam opevao zlo, kao {to su to ~inili Mickjevi~, Bajron, Milton, Sutej, A. de Mise, Bodler, itd. Naravno malo sam preterao u tonu da bih uneo neku novinu u tu uzvi{enu knji`evnost, koja opeva o~ajanje samo radi toga da bi mu~ila ~itaoca i time ga nagnala da za`eli dobro kao lek. To zna~i da se , u stvari, uvek opeva dobro, samo na na~in malo vi{e filozofski i manje naivan..."

Dakle ja }u ipak biti optimista, pa makar i po cijenu da sam proma{ila poentu, zaklju~i}u da je Matijevi} imao za cilj da nas izlo`i maratonskom zlostavljanju dobrog ukusa da bismo nakon toga o~ajni~ki tra`ili samo knjige koje imaju provjerenu umjetni~ku vrijednost, dubinu i neosporan kvalitet.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]