Diwan 11

| Diwan 17 - 18 |

Haldun Taner

Slušati radio

Ponekad razmišljam o tome kako je lijepo slušati radio. Kad imate radio, samo pritisnete na dugme i slušate muziku koju želite, slušate o zbivanjima u svijetu, ili možda neku političku raspravu. Dok razmišljam ovako, kažem samome sebi kako je zaista u prednosti svako onaj ko ima običaj slušati radio. Jer kad odete na koncert onda morate sjediti kako je red i morate nakon završenog muzičkog komada aplaudirati izvođačima. A ako istu tu muziku slušate na radiju, možete sjediti kako hoćete i u tom času raditi što hoćete.

Vrijeme je blago. Asfalt se presijava na mjesečini kao da ulicom teče rijeka. Sâm sam. Ulica je pusta, a ja hodam kao da ganjam svoju sjenku. Iz kafane pored koje prolazim dolazi do mene glas spikera sa radija koji prenosi natjecanje u hrvanju. Ovi u kafani vole to da slušaju. I ne samo ljudi u kafani nego i bogate gospođe vole slušati ove prenose. Ali, ne mogu one stvarno uživati u hrvanju, zato što to treba gledati iz bliza. Kako se lijepo kaže! Živjeli dragi naši hrvači!

Kad sam skrenuo u ulicu u kojoj se nalazi policijska stanica, onaj glas koji je do maločas preko radija dolazio iz sportske sale sada je zamijenio blagi zvuk violine. Što je reći kulturna osoba! Ovu je stanicu na radiju sigurno našla Semiramiza. To vam je jedna nježna, melanholična djevojka. Ona za sebe kaže kako njena duša uvijek mora ploviti u moru muzike. Ona sada sjedi na sofi pored radija. Glavu je naslonila na ruke, oči su joj napola zatvorene, lice joj ima neki metafizički izgled i samo što ne zaplače. Tu je negdje i njen otac koji baš ne voli klasičnu muziku. On sjedi i čita svoje novine. Njena majka također ne uživa u koncertu na violini. Ona jedino voli glas zreloga muškarca. Rekla je jednom da najviše voli Jeana Sablona. Upitao sam je kako može voljeti taj glas koji zvuči kao da je prehlađen. “Ne znam”, odgovorila je ona podižući uzdahom svoje još uvijek svježe grudi iako je prešla četrdesetu godinu života. “Ne znam zašto ga volim, ali znam da mi se čini, kad on pjeva, da mi neko na uho šapuće najljepše riječi. I tad kao da mi drhti duša duboko u meni.” Kako vam izgleda? Zar vas ovo ne podsjeća na psihološke romane iz 19. stoljeća? Gospodo, ovaj svijet postaje sve više materijalan! Gdje bismo još mogli naći ta osjećanja da nema nastavnica blage duše i učenica osjećajnoga duha.

Prolazim ispred krojača gospodina Vičena. Primijetim da on ne sluša radio. “Kako ne slušam! Večeras će pjevati Munir¹. Ali, još ima vremena. Sad slušam mir i tišinu. Ponekad je mir najljepša muzika.” Nemojte misliti da se gospodin Vičen ne razumije u ovo što govori zato što je krojač. On je pravi filozof. On je i glumac i umjetnik. Jednom je u povodu Dana Republike održao koncert u kasinu na nekakvome starom klaviru. Koncert je svima ostao u lijepome sjećanju. Svašta je bilo na njegovom repertoaru te večeri, od alžirskih marševa do domaćih opereta.

Gospodin Vičen sluša Munira. A Semiramiza sluša Menuhina. Na radio skali svako može naći program za sebe. Djeca slušaju dječiji program, domačice slušaju kako se pere veš. Neko drugi sluša vijesti, neko treći sluša čas engleskog jezika. Nešto ću vam reći: to što ljudi govore o slobodi, o demokraciji, o ljudskim pravima, sve je to samo priča. Prava sloboda, prava demokracija i ljudska prava su evo ovi raznovrsni glasovi koji se šire sa radio talasa prema svačijem ukusu i podižu se do neba iznad Istanbula. Kad bi od mene tražili da kažem šta je to slobodan čovjek, ja bih rekao da je slobodan onaj ko može na radio talasima slušati program koji želi.

Pored mene je prošao jedan automobil. I u automobilu ima radio. Radio ima i kalfa u apoteci. Neki dan je baštovan Manol kupio radio marke Phillips. Razmišljam, šta bih to ja slušao kad bih imao radio. Sigurno ništa od ovoga spomenutoga. Eto, u tom času se dogodilo nešto čudno. U jednoj od kuća na putu kojim idem čuje se ženski glas, glas koji znam, glas koji volim, glas koji ne mogu i nikada neću izbrisati iz sjećanja, glas topao koliko su tople grudi iz kojih se podiže. To je ona, Martha Eggart. Mogao sam u tom času poljubiti ruke koje su našle ovu stanicu. Da imam radio, ja bih slušao nju uvijek i uvijek. Slušao bih je čak i da ne pjeva, da samo govori kao spiker na nekoj radio stanici. Slušao bih sve što bi ona govorila, od vremenske prognoze do stanja na berzi. Martha Eggart je moja prva ljubav iz pubertetskih dana. Njena slika krasi moju sobu odmah iznad kreveta, i to već godinama. Sedam puta sam išao gledati film “Nezavršena sinfonija” samo da bih vidio treptaj njezinoga oka i njezine napućene usne. U jednoj sceni na filmu ona izlazi u ogrtaču na balkon i misli na Schuberta. Prošlo je od tada šesnaest godina ali mi je ova scena pred očima kao da sam je jučer vidio. Martha Eggart pjeva u toploj noći, a njen glas kao Dunav odnosi sa sobom svu tugu sa ovoga svijeta. Koliko mi je samo puta ušla noću u sobu u svojim mađarskim čizmama! Pjevala mi je i plesala, nije dala mira mome snu. Pogotovo onaj njen osmijeh koji čovjeka para. Kad se udala za Jana Kiepuru prestao sam jesti i piti. Poslije sam se u Njemačkoj u školi zaljubio u jednu djevojku samo zato što je ličila na nju. Slavuju moj! Ptico moja zlatnoga glasa! Kad ti pjevaš, svijet mi izgleda ljepši, noć mi izgleda toplija, vrijeme mi izgleda čistije. Bože, kako bi bilo kad ne bi bilo rata, kad ne bi bilo bolesti, kad ne bi bilo gladi? Kad se ljudi ne bi svađali, kad bi ovako u miru sjedili svako u svome kutu i slušali na radio stanicama ono što im se sviđa? I kad bi se samo povremeno čuo kreket žaba, i kad bi se čuo glas zrikavaca, i kad bi blagi povjetarac koji dolazi s mora zašumio među lišćem na granama.

Sa turskog prevela Kerima Filan

Haldun Taner (1915-1986, rodio sa i umro u Istanbulu) završio je studij germanistike na Fakultetu za književnost Univerziteta u Istanbulu. U Beču je studirao na Institutu za pozorište Max Reinhardt. Po povratku u zemlju 1957. godine držao je časove iz književnosti, historije umjetnosti i pozorišnih umjetnosti na univerzitetima u Istanbulu i Ankari. Od 1955. do 1960. godine u novinama Tercüman pisao je kolumnu o kulturi i umjetnosti. Njegovi tekstovi objavljeni u ovim novinama, kao i tekstovi koje je od 1974. godine pisao u novinama Milliyet sabrani su u knjigu i posthumno objavljeni. U svojim pripovijetkama on sa dozom satiričke ironije govori o životu u gradu. Pored pripovjedaka pisao je drame i eseje o pozorištu. U dramama koristi elemente tradicionalnoga turskog pozorišta pa se smatra predvodnikom savremenoga turskog epskog pozorišta. Njegova poznata drama Keşanlı Ali Destanı s uspjehom je prikazivana u pozorištima u zemlji i inostranstvu. Dobitnik je brojnih nagrada za književnost i pozorište. Nakon njegove smrti u Turskoj je ustanovljena nagrada za pripovijetke koja nosi njegovo ime. Najpoznatije pripovijetke Halduna Tanera su: Yaşasın Demokrasi, Konçinalar, Sancho’nun Sabah Yürüyüşü, Yalıda Sabah, On Ikiye Bir Var.

1 Munir Nurettin Selčuk, poznati izvođač klasičnih turskih pjesama.

2 Munir Nurettin Selčuk, poznati izvođač klasičnih turskih pjesama.

[predhodna stranica][sadržaj][sljedeća stranica]